Angola

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Republika Angola
República de Angola
Zastava Grb
GesloVirtus Unita Fortior
(sh. Vrlina je snažnija u jedinstvu)
Državna himna: "Angola Avante"
Glavni grad
i najveći grad
Luanda
8°50′0″S13°20′0″E
Službeni jezici portugalski
Vlada Unitarna predsjednička republika
 -  Predsjednik José Eduardo dos Santos
 -  Potpredsjednik Manuel Vicente
Zakonodavno tijelo Narodna skupština
Nezavisnost od Portugala
 -  Rat za nezavisnost 1961.1974. 
 -  Nezavisnost 11. studenog 1975. 
 -  Građanski rat 1975.2002. 
Površina
 -  Ukupno 1,246,700 km2 (23.)
 -  Voda (%) zanemariva
Stanovništvo
 -  Popis iz 2014.  24,383,301 (51.)
 -  Gustoća 14.8/km2 (199.)
BDP (PPP) procjena za 2014.
 -  Ukupno $139.059 mlrd. (64.)
 -  Per capita $6,484 (107.)
BDP (nominalni) procjena za 2014.
 -  Ukupno $129.785 mlrd. (61.)
 -  Per capita $6,052 (91.)
Gini (2007) 42.7
srednji
HDI (2014) Green Arrow Up.svg 0.532
nizak  149.
Valuta kvanza (AOA)
Vremenska zona WAT (UTC+1)
 -  Ljeti (DST) bez promjene (UTC+1)
Pozivni broj +244
Web domena .ao

Angola, službeno Republika Angola (pt. República de Angola; kimbundu i umbundu: Repubilika ya Ngola) je nezavisna država u južnoj Africi. Angola je sedma po veličini afrička država, a graniči s Namibijom na jugu, DR Kongom na sjeveru i Zambijom na istoku, dok joj zapadne obale izlaze na Atlantski ocean. Enklava Cabinda nalazi se sjeverno od Angole i graniči s DR Kongom i Republikom Kongo. Glavni i najveći grad Angole je Luanda.

Iako je teritorij današnje Angole naseljen još od paleolitika, moderna Angola proizlazi iz portugalske kolonizacije koja je započela sa, ali je i godinama bila ograničena samo na obalna naselja i trgovačke gradove koji su osnivani od XVI. vijeka nadalje. U XIX. vijeku, europski kolonizatori su se polagano i nevoljko etablirali u unutrašnjosti zemlje. Kao portugalska kolonija, Angola nije ostvarila svoje današnje granice sve do početka XX. vijeka. Nezavisnost je formalno ostvarena 1975. godine nakon rata za nezavisnost. Iste godine, Angola je ušla u period krvavog građanskog rata koji je trajao sve do 2002. godine. Danas je Angola uspjela postati relativno stabilna unitarna predsjednička republika.

Angola obiluje nalazištima minerala i nafte te ima jedno od najbrže rastućih svjetskih gospodarstava, posebice nakon završetka građanskog rata. Unatoč tomu, životni standard većine stanovnika ostao je iznimno nizak, a očekivana životna dob i mortalitet djece su među najlošijima na svijetu.[1] Angolski ekonomski rast je izrazito neravnomjerno raspoređen što je dovelo do toga da je većina zemljina bogatstva koncentrirana na geografski malom području i među malim postotkom populacije.

Angola je članica Ujedinjenih naroda, OPEC-a, Afričke unije, Zajednice država portugalskog govornog područja, Latinske unije i Južnoafričke razvojne zajednice. Kao izrazito multietnička zemlja, Angola među svoja 24.3 milijuna stanovnika ima različite plemenske skupine, običaje i tradicije. Angolska kultura reflektira stoljeća portugalske vladavine, mahom kroz portugalski jezik i katolicizam, koja kombinira s kulturama domorodačkog stanovništva.

Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Naziv Angola dolazi od portugalskog kolonijalnog naziva Reino de Angola, a u uporabi je već od 1571. godine, kada ga u svojoj povelji koristi Paulo Dias de Novais.[2] Toponim je deriviran od strane Portugalaca iz vladarske titule ngola, koju su nosili vladari Kraljevine Ndongo. Ndongo je bila kraljevina smještena između rijeka Kwanza i Lukala, nominalno podređena Kongu, ali koja je tokom XVI. vijeka tražila veću samostalnost.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Angole

Najraniji ljudi koji su živjeli na području današnje Angole bili su pripadnici lovačkih plemena Khoikhoi i Bušmana. Oni su uglavnom pripojeni i asimilirani od strane Bantu plemena tokom njihove migracije, dok se mali broj izvornih plemena još uvijek nalazi u južnoj Angoli. Geografska oblast današnje Angole je prvi put došla u kontakt s Europljanima krajem XV. vijeka. Portugalci utvrđuju svoje baze 1483. godine, na području kongoanskih kraljevina Ndonga i Lunde. Kraljevina Kongo se protezala od današnjeg Gabona na sjeveru do rijeke Kwanza na jugu. Portugalci 1575. godine osnivaju koloniju Cabinda za prijevoz robova. Prije prijenosa robova preko Atlantika, ropstvo se prakticiralo od strane mnogih urođeničkih naroda u Africi.

Portugalska kolonizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Područje današnje Angole počeli su istraživati Portugalci krajem XV. vijeka. Diogo Cão je otkrio Kraljevinu Kongo i rijeku Kongo 1483. godine te su Portugalci na to područje poslali misionare i poslanike. U okruženju su postojala i ostala kraljevstva, pa su Portugalci poslali misionare i u Kraljevinu Ndongo. Kraljevina Kongo je prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju 1520. godine, a 1548. su izgradili i crkvu. Godine 1564., pod vodstvom istraživača Paula Diasa de Novaisa, koji je dobio dozvolu portugalskog dvora da kolonizira područje, u Angolu je stigao manji broj portugalskih vojnika, doseljenika i misionara. Portugalska kolonija Angola osnovana je 1575. godine, kada se je Dias de Novais vratio sa skupinom doseljenika i osnovao utvrdu Luanda. Kasnije, točnije 1587., osnovana je utvrda Benguela, koja je 1617. stekla status grada.

Dias de Novais je vojsku planirao koristiti kao pomoć prijateljskim državama Kongo i Ndongo u ratovima s lokalnim plemenima i njihovim kraljevstvima. Međutim Francisco Barbuda, Portugalac koji je već dugo živio u Kongu, uspio je uvjeriti kralja Ndonga kako će mu novopridošli Portugalci pokušati osvojiti kraljevstvo, na što je kralj 1579. napao posjede Portugalaca zajedno s njihovim brojnim robovim i slugama, od kojih su mnogi bili iz plemena Kraljevine Kongo. Kralj Ndonga prisilo je Portuglace na povlačanje u okolicu Luande, u kojoj je živjelo nekoliko stotina doseljenika i četiristotinjak vojnika. Kralj Konga, Álvaro I., pomogao je Portugalcima svojom velikom vojskom, kao osvetu za ubojstva pripadnika svojeg plemena, tako da su Portugalci uz njegovu pomoć uspjeli zadržati Lunadu i okolicu. Kasnije su brojnim sukobima, i uz pomoć saveza s nezadovoljnim lokalnim plemenima, uspjeli proširiti svoj teritorij. Nakon različitih uspjeha obaju strana, godine 1599. potpisan je mir.

Kraljica Nzinga pregovara o miru s portugalskim upraviteljem u Luandi, 1657. godine.

Oko 1600. godine, susjednu Kraljevinu Benguela napadale su bande plemena Imbangala, koje su zarobljenike prodavali Portugalcima kao roblje. Godine 1615., guverner portugalske kolonije je pripadnicima ovoga plemena ojačao svoju vojsku te je, zajedno sa saveznicima, napao Kraljevinu Ndongo. U tom pothvatu je zarobio oko 50,000 ljudi, od kojih su većina prodani u Sjevernu Ameriku kao prvi afrički robovi. Kraljevina Ndongo se ubrzo svela na skupinu otoka na rijeci Kwanza, dok su raniji teritorij međusobno podijelili Portugalci i novoosnovana Kraljevina Imbangala. Godine 1622., potpisan je sporazum sa kraljicom Nzinga, sestrom kralja Ndonga, međutim isti nikada nije ispoštovan. Imbangale su nastavile otimati ljude iz Kraljevine Ndonga te iz područja pod portuglaskom upravom i prodavati ih u roblje. Prema uvjetima sporazuma, takav je rasplet Portugalcima omogućio vojnu intervenciju, ali samo prividno na strani kraljice Nzinga, ne želeći izgubiti savezništvo Imbangala. Godine 1622., napali su područja pod kontrolom Kraljevine Kongo, a nakon prvotnog uspjeha doživjeli su poraz koji je ekonomski destabilizirao koloniju, što je dovelo do nemira i zatvaranja guvernera, a vojna hunta je brzo potpisala mir s Kraljevinom Kongo. Zbog potpisanog mira, Kongo nije pomogao floti Pieta Heina tokom napada na Luandau 1624. godine. Portugalski dvor poslao je novog guvernera, koji je u dva veća rata 1626. i 1628. protjerao kraljicu Nzingu s otoka te se je ona povukla u Matambu, a zaraćene strane su 1639. potpisale mir.

Godine 1641., Nizozemci su osvojili Luandu i potpisali sporazum s kraljicom Nzingu, koja je napala Portugalce, a koji su se nakon poraza iz priobalne regije povukli u utvrde u unutrašnjosti Angole. U unutrašnjosti su Portugalci ratovali s vojskama kraljevina Kongo i Ndonga. Nizozemci prvotno nisu slali vojsku u unutrašnjost te su Portugalci uspješno odolijevali plemenskim napadima. Portugalcima su u nekoliko navrata stigla pojačanja iz Brazila koji je u to vrijeme bio portugalska kolonija, što je dovelo do protjerivanja Nizozemaca iz Angole, vraćanja Luande i ostalih posjeda pod kontrolu Portugala te povlačanja kraljice Nzinge natrag u Matambu i potpisivanja mira 1656. godine.

Godine 1655., Angola je postala jedna od nekoliko teritorija Portugalske Zapadne Afrike sve do 1951. godine, kada je postala prekomorska kolonija Portugala.

Borba za nezavisnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Angolski rat za nezavisnost, koji se vodio od 1961. do 1974., s vremenom je postao grupna borba za kontrolu Angole, a završio se 1975. kada angolska vlada, Nacionalna unija za potpunu nezavisnost Angole (UNITA), Narodni pokret za oslobođenje Angole (MPLA) i Nacionalni oslobodilački front Angole (FNLA), potpisuje Alvorski sporazum nakon ljevičarskog vojnog udara u Lisabonu u travnju 1974. godine. To je bio gerilski rat u kojem se portugalska vojska borila protiv nekoliko grupa koje su se borile za nezavisnost.

U tim borbama, vodeću ulogu su imali MPLA, koja je osnovana 1956., FNLA. osnovana 1961. i UNITA, formirana 1966. Nakon dugogodišnjeg sukoba, država je dobila nezavisnost 11. studenog 1975. godine, a prvi predsjednik postao je Agostinho Neto.

Građanski rat i posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Angolski građanski rat

Nakon sticanja nezavisnosti, na čelu Angole nalazila se koalicija tri najveća zasebna pokreta - MPLA, FNLA i UNITA. Koalicija se brzo raspala i država je ušla u građanski rat. Sjedinjene Američke Države, Zair i Južnoafrička Republika su vojno podržavale FNLA i UNITA-u, dok je Kuba vojno intervenirala za MPLA. U studenom 1975., MPLA je porazila UNITA-u i protjrala južnoafričke trupe. Američki kongres je prekinuo daljnje američko vojno prisustvo u Angoli.

Agostinho Neto je proglašen za prvog predsjednika Angole, a na njegovo mjesto poslije smrti 1979. godine dolazi José Eduardo dos Santos. Opozicijski pokreti FNLA i UNITA formiraju zajedničku vladu u oblastima koje su bile kod njihovom kontrolom. Samoproklamirana Demokratska Narodna Republika Angola formirana je u studenom 1975. s Holdenom Robertom i Jonasom Savimbijem na čelu. Ova je vlada ugušena već 1976. godine, iako je kasnije obnavljana u nekoliko navrata.

Građanski rat se nastavlja između MPLA-e i UNITA-e sve do povlačenja kubanskih trupa iz Angole i južnoafričkih iz Namibije, kada je potpisan sporazum 1989. koji je vodio do sporazuma 1991. Ovaj sporazum je zagovarao izborni proces za demokratsku Angolu pod nadzorom Ujedinjenih naroda. MPLA je pobijedila osvojivši 49% glasova, dok je UNITA osvojila 40%. Opozicionar Savimbi je odbio priznati rezultate izbora i prekinuo primirje. Drugi mirovni sporazum, protokol iz Lusake, potpisan je u Zambiji 31. listopada 1994. godine.

Ovaj mirovni sporazum između vlade i UNITA-e je predviđao uključenje UNITA-e u vladu i vojsci. Međutim, 1995. godine, lokalni sukobi se nastavljaju. Vlada nacionalnog jedinstva osnovana je u 1997., ali se borbe nastavljaju krajem već 1998., kada Savimbi ponovo obnavlja rat. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasava uvođene sankcija UNITA-i. Angolska vojska pokreće masivnu ofenzivu 1999. protiv UNITA-e i uništava njezine glavne kapacitete te osvaja gradove koje je držao Savimbi. Savimbi je tada objavio da se UNITA vraća u gerilsku taktiku ratovanja i veći dio zemlje zahvaćaju nemiri. Oko 1,500,000 ljudi je poginulo u ovom ratu ili od njegovih posljedica.

Dana 22. veljače 2002., Jonas Savimbi je ubijen od strane vladinih trupa i konačni prekid vatre je stupio na snagu.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Geografija Angole
Miradouro da Lua (pt. Dolina Mjeseca) nalazi se na obali, 40 km od Luande.

Angola zauzima površinu od 1,246,700 km², i po veličini je 23. država na svijetu. Svojom površinom je slična Maliju, odnosno dvostruko je veća od Francuske ili Teksasa.

Angola na jugu u dužini od 1,376 km graniči s Namibijom, sa Zambijom na istoku ima granicu od 1,110 km, s Demokratskom Republikom Kongo na sjeveru i sjeveroistoku 2,511 km, a obalna linija prema Atlantskim oceanu je 1,600 km. Enklava Cabinda graniči s Republikom Kongo na sjeveru u dužini od 201 km.

Glavni grad Luanda ima 6,542,942 stanovnika (cjelokupno metropolitansko područje; sam grad ima 2,825,311 stanovnika), i nalazi se na sjeverozapadu zemlje, na obali Atlantika.

Klima[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Klima Angole

Prosječna temparatura na obali je 16 °C zimi i 21 °C ljeti. Unutrašnjost zemlje je u pravilu toplija i s manje padalina.

Politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Državno geslo Angole je latinska fraza Virtus Unita Fortior, koja se može prevesti kao "Vrlina je snažnija u jedinstvu". Angola je unitarna predsjednička republika s razvijenom trodiobom vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Aktualno državno uređenje te prava i obveze pojedinih grana vlasti regulirano je Ustavom iz 2010. godine, koji je zamijenio onaj iz 1992. godine.

Izvršnu vlast u Angoli sačinjavaju predsjednik, potpredsjednik i Vijeće ministara. Aktualni predsjednik je José Eduardo dos Santos, koji tu dužnost obnaša od 1979. godine. Povijesno gledano, Angola je poznavala i funkciju premijera, ali ista je ukinuta donošenjem novog ustava 2010. godine. Zbog predsjedničkog uređenja, praktički sva politička most u Angoli je desetljećima koncentrirana u funkciji predsjednika te zemlje. Ovo je dodatno naglašeno ustavom iz 2010. godine.

Legislativnu vlast predstavlja Narodna skupština (Assembleia Nacional), jednodomni parlament s 220 zastupnika. Mandat zastupnika teoretski traje četiri godine, međutim dogodilo se da je saziv parlamenta izabran 1992. godine formalno opstao sve do 2008. godine jer u tom periodu nisu održani izbori. Od 220 zastupnika, njih 130 se bira proporcionalnom reprezentacijom, a ostalih 90 preko provincijskih okruga. Ustavom iz 2010. godine, uloga Narodne skupštine je drastično smanjena. Tri najveće političke stranke u Angoli su MPLA, UNITA i FNLA.

Sudska vlase je promjenom ustava 2010. godine također izgubila na značaju. Najviši redovni sud u zemlji je Vrhovni sud (Tribunal da Relacao), čije suce imenuje osobno predsjednik. Najviša sudska instanca je Ustavni sud, koji ima ovlasti sudske revizije, a čiji redovni sastav broji 11 članova. Po četiri člana biraju predsjednik i Narodna skupština svaki, dva izabire Vrhovno sudsko vijeće, a jednog javnost.[3]

Na vanjskopolitičkom planu, Angola uvelike ovisi o Sjedinjenim Državama i njihovoj pomoći. Angola ima ukupno 58 veleposlanstava u svijetu te 11 generalnih konzulata. S druge strane, u Luandi se trenutno nalaze 53 veleposlanstva stranih zemalja.

Administrativna podjela[uredi - уреди | uredi izvor]

Angola je podijeljena na 18 provincija (províncias) u 163 općine.[4] Općine se dalje dijele na 475 komuna.[5] Provincije su sljedeće:

Angola Provinces numbered 300px.png
Ključ Provincija Središte Stanovništvo
(2014.)[6]
Površina (km2)[7]
1 Bengo Caxito 351,579 31,371
2 Benguela Benguela 2,036,662 39,826
3 Bié Kuito 1,338,923 70,314
4 Cabinda Cabinda 688,285 7,270
5 Cuando Cubango Menongue 510,369 199,049
6 Cuanza Norte N'dalatando 427,971 24,110
7 Cuanza Sul Sumbe 1,793,787 55,600
8 Cunene Ondjiva 965,288 87,342
9 Huambo Huambo 1,896,147 34,270
10 Huíla Lubango 2,354,398 79,023
11 Luanda Luanda 6,542,944 2,417
12 Lunda Norte Dundo 799,950 103,760
13 Lunda Sul Saurimo 516,077 77,637
14 Malanje Malanje 968,135 97,602
15 Moxico Luena 727,594 223,023
16 Namibe Namibe 471,613 57,091
17 Uíge Uíge 1,426,354 58,698
18 Zaire M'banza-Kongo 567,225 40,130

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Demografija Angole
Prikaz kretanja stanovništva Angole od 1960. do 2010. godine.

Prema preliminarnim rezultatima popisa iz 2014. godine, Angola ima 24,383,301 stanovnika. Bio je to prvi popis proveden nakon 15. prosinca 1970. godine, kada je Angola još uvijek bila portugalska kolonija. Iako izrazito multietnička, Angola ima tri dominantne etničke grupe - Ovimbundu (jezik umbundu), koji čine 37% stanovnitva, Ambundu (jezik kimbundu), koji čine 25% stanovništva, i Bakongo, koji čine 13% stanovništva. Ostale etničke skupine čine 32% stanovništva, dok u etnički sastav spada i oko 2% mestika, 1.4% Kineza te 1% Europljana. Prema aktualnim procjenama, Angola bi do 2050. godine trebala imati oko 60,000,000 stanovnika, što je 2.7 puta više nego aktualna brojka.[8]

Prema procjenama iz 2015. godine, stopa plodnosti iznosi 6.1 rođene djece po jednoj ženi, čime je Angola osma u svijetu.[9]

Najveći gradovi i općine
Glavni članak: Popis gradova u Angoli

Religija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Religija u Angoli

Precizni statistički podaci o religijskoj strukturi Angole danas ne postoje, međutim sve relevantne procjene navode kako je zemlja dominantno kršćanska. Barem 50% populacije je kršćanske vjeroispovjesti, mada procjene tvrde kako je ta brojka minimalno 75%. Ustav Angole iz 2010. godine garantira slobodu vjeroispovijesti tako da su među stanovništvom prisutne i ostale religije.

Islam zauzima malo mjesto u društvenoj strukturi; procjenjuje se da je oko 90,000 stanovnika Angole islamske vjeroispovjesti,[10] većina njih suniti. Ostatak stanovništva prakticira različite drevne afričke religije i običaje.

Jezici[uredi - уреди | uredi izvor]

Na području Angole nabrojeno je ukupno 42 priznata individualna jezika, među kojima je jedan izumro. Službeni jezik je portugalski, dok su priznati regionalni jezici kikongo, kimbundu, umbundu, chokwe, nganguela i kwanyama.

Ostali prisutni jezici su bolo, diriku, holu, khwe, kilari, kisikongo, kung-ekoka, kwadi †, kwangali, lucazi, luimbi, lunda, luvale, luyana, maligo, mashi, mbangala, mbukushu, mbunda, mbwela, ndombe, ndonga, ngandyera, nkangala, nkumbi, nyaneka, nyemba, nyengo, ǃOǃung, oshiwambo, ruund, sama, songo, umbundu, yaka, yauma, yombe i zemba.[11]

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Angola raspolaže velikim rudnim bogatstvima, obiljem plodnog tla i vodene energije.

Značajnije morske luke za međunarodni promet i izvoz robe su Luanda, Lobito, Namibe i Cabinda.

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Kultura Angole
Glavni članak: Angolska glazba
Glavni članak: Sport u Angoli
Skulptura naroda Yombe iz XIX. vijeka.

Kulturni život moderne Angole nalazi se pod ingerencijom Ministarstva kulture, koje trenutno vodi Rosa Maria Martins da Cruz e Silva.[12][13] Portugal je u Angoli bio prisutan više od 400 godina, a nastavljena okupacija kroz XIX. i XX. vijek dovela je do ispreplitanja portugalske kulture s onom domaćih plemena. Angola i Portugal danas dijele zajednički jezik (portugalski) i zajedničku dominantnu religiju (katolicizam), a što je sve posljedica povijesnih okolnosti. Ipak, angolska kultura je primarno afričkih korijena, ponajviše naroda Bantu, dok je portugalska kultura uvezena. Iako multietničko stanovništvo izvan gradskih centara nastoji održati svoju kulturološku tradiciju i jezik, gradovi, u kojima živi više od polovine stanovništva, iskazuju prisutnost miješane kulture još od kolonijalnih vremena. Portugalska kultura je s vremenom postajala sve dominantnija u urbanim sredinama. Afrički utjecaj najvidljiviji je u glazbi i plesu te utječe na način govora portugalskog, međutim gotovo u cijelosti nestaje iz aktivnog vokabulara. Taj je proces prilično evidentan u suvremenoj angolskoj književnosti, posebice u djelima Pepetele i Ane Paule Ribeiro Tavares.

Važan aspekt kulturnog života je i Nacionalni festival angolske kulture (FENACULT), koji je 2014. godine obnovljen nakon 25 godina pauze.[14]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Life expectancy at birth". World Fact Book. United States Central Intelligence Agency. 2014. https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/rankorder/2102rank.html. 
  2. Heywood, Linda M. & Thornton, John K. (2007) Central Africans, Atlantic Creoles, and the foundation of the Americas, 1585–1660. Cambridge University Press. p. 82. ISBN 0521770653
  3. http://www.tribunalconstitucional.ao/Conteudos/Artigos/detalhe_artigo.aspx?idc=148&idsc=156&idl=1
  4. "Virtual Angola Facts and Statistics". The Embassy of the Republic of Angola, UK. Arhivirano iz originala 11 October 2007. https://web.archive.org/web/20071011135238/http://www.angola.org.uk/facts_government.htm. 
  5. "The Country: Political and Administrative Division". Consulado Geral da República de Angola, Região Administrativa Especial de Macau. Arhivirano iz originala 11 September 2011. http://www.consgeralangola.org.mo/html/en/country.html. 
  6. [1]
  7. http://www.geohive.com/cntry/angola.aspx
  8. 2050 Population as a Multiple of 2014. PRB 2014 World Population Data Sheet
  9. "CIA – The World Factbook". United States Central Intelligence Agency. https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/ao.html. 
  10. Aristides Cabeche and David Smith (2013-11-28). "Angola accused of 'banning' Islam as mosques closed". The Guardian. 
  11. Angola
  12. Angola Press – Leisure & Culture – Country needs modern, dynamic culture – minister. Portalangop.co.ao (28 June 2013). Retrieved 9 August 2013.
  13. Ministério da Cultura – República de Angola. Mincultura.gv.ao. Retrieved 9 August 2013.
  14. Retrospect2014: Fenacult marks cultural year Angola Press Agency, 18 December 2014

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]