Praxis filozofija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Pojam Praxis filozofija ili Filozofija prakse označava filozofski pravac "stvaralačkog, nedogmatskog marksizma" koji se oblikovao početkom 1960-ih godina i bio vrlo utjecajan u Jugoslaviji (naročito u Srbiji i Hrvatskoj) 1960-ih i 1970-ih godina. Naziv potječe od središnjeg značaja koji kod ovih mislilaca dobiva pojam prakse, grčki praxis. Ime Praxis nosio je i časopis koji je izlazio u Zagrebu (v. Praxis (časopis)).

Praksa: slobodna stvaralačka djelatnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Temeljni pojam "prakse" dobiva u njihovom mišljenju posebno značenje, koje se razlikuje ne samo od svakodnevnog, nego i uobičajenih značenja u tradicionalnoj filozofskoj terminologiji. Termin "praksa" tradicionalno označava bilo koju ljudsku djelatnost; u praxis filozofiji "praksa" je međutim definirana kao »slobodna stvaralačka djelatnost«.

Nešto proširenije, praksa je »slobodna, univerzalna, stvaralačka i samostvaralačka djelatnost kojom čovjek stvara (čini, proizvodi) i mjenja (oblikuje) svoj povijesni svijet i sama sebe; djelatnost svojstvena čovjeku po kojoj se on bitno razlikuje od svih drugih bića.« (Petrović, str. 14) (Za značenje pojma povijest u ovom kontekstu pogledajte članak Historija i povijest u praxis filozofiji.)

Jedino ona djelatnost koja ima ta dva atributa, slobodu i stvaralaštvo, jest "praksa"; i jedino takva praksa (koja se naziva i "revolucijom") jeste kriterij istine. U tome je smisao čuvenih riječi Karla Marxa: »Pitanje da li je ljudskom mišljenju svojstvena predmetan istina, nije pitanje teorije, nego je praktičko pitanje. U praksi čovjek mora dokazati istinu, tj. zbiljnost i moć, ovostranost svoga mišljenja.« (Druga teza o Feurbachu) (Značaj pojma revolucija vodio je Gaju Petrovića do toga da svoje filozofsko uvjerenje nazove Mišljenje revolucije.)

Sloboda, otuđenje, kritika svega postojećeg[uredi - уреди | uredi izvor]

Čovjeka ne treba cijeniti po onom što (po nasljeđu) jest, nego po onom što sam od sebe, u praksi, načini. Ono što "naprosto jest", čovjekovo je djelo koje je postvareno i od čovjeka otuđeno, pa je i prijetnja slobodi; stoga je dužnost filozofa Kritika svega postojećeg (Marxova sintagma iz jednog od mladelačkih djela. Vidi članak Rani radovi (Marx i Engels).).

Revolucija[uredi - уреди | uredi izvor]

Uz praksu, ključni pojam ovog pravca je revolucija, koji dobiva osobiti smisao ne samo kao pojam iz filozofske antropološkom, nego i na nivou ontologije. Zato je Gajo Petrović 1970-ih godina umjesto filozofija prakse uveo termini mišljenje revolucije.

Predstavnici[uredi - уреди | uredi izvor]

Istaknuti članovi skupine živjeli su uglavnom u Zagrebu ili u Beogradu. Među njima su uz filozofe i oni koji su prvenstveno sociolozi ili politolozi, koji dijele isti svjetonazor i svoje društvenoznanstvene analize utemeljuju u istom kategorijalnom aparatu. Neki su naravno pisali i tekstove koji spadaju u različite discipline.

Prva generacija[uredi - уреди | uredi izvor]

ZAGREB:

Danilo Pejović je bio jedan od osnivača časopisa Praxis ali je već 1966. izašao iz redakcije. Po filozofskom usmjerenju ne pripada u krug praxis filozofa.

BEOGRAD:

Mlađa generacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Od mlađih praxisovaca, u kapitalističkoj Hrvatskoj značajnu javnu aktivnost razvio je Žarko Puhovski, koji je bio član redakcije časopisa Praxis posljednjih godina njegovog izlaženja. Profesor je na Filozofskom fakultetu Zagreb. Do svibnja 2007. ustoličio se kao predsjednik HaHaO-a. On se međutim pragmatično odriče svake ideje praxis filozofije i marksima postavši doktrinarni zastupnik restauriranog kapitalističkog poretka s konzervativnih liberalnih pozicija..

Treba spomenuti Lina Veljaka koji je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Misaona tradicija Praxisa ima velikog utjecaja na mlađe generacije filozofa te na mnoge aktiviste (Radnička fronta, Subversive festival, Fališ, Demokratski forum/Forum democratico, Društvo protiv kontasminacije 'Otvoreni krug'...)

Kritika sa stajališta liberalne apologetike[uredi - уреди | uredi izvor]

Kao primjer najbolje može poslužiti analitički 'filozof' Neven Sesardić koji je 1990-ih godina kritiirao praxis filozofiju pozivajući se, između ostalog na promašenost političke prakse koja se temeljila na marksizmu; on kao ne priznaje ozbiljnost praxisovskoj kritici te prakse i svoj politikantski nivo opravdava netočnom tezom da analitička filozofija cijeni tzv. 'običan jezik' i u pravilu odbacuje ovakve pojmove kao metafizičke. Kao pravi konzervativni liberal, Sesardić "strahuje od proizvoljosti do kojih u političkoj praksi dovode ovakvi nejasno definirani, a emotivno snažno nabijeni pojmovi. Pojedinac, koji odbacuje sve društvene 'okove', koji radikalno kritizira sve postojeće, uvjeren da je sam spoznao pravu istinu, da je 'razotuđen' i 'slobodan' i da se stoga ne treba pridržavati okvira puko 'formalne', 'građanske', tj. liberalne koncepcije tzv. slobodnog društva (v. članak Otvoreno društvo), poželjet će svoju koncepciju slobode nametnuti drugima, preobrazit će se u 'manijakalnog popravljača svijeta'. Političari takve nejasne i zavodljive pojmove koriste u razvoju totalitarističke političke prakse".

Iako je ovakav tip kritike politikantski, neozbiljn i irelevanta naveden je kao primjer kako se filozofske ideje mogu ovako prizemno ocjenjivati. Taj isti Sesardić-'političar', jedan od osnivača HSLS-a obavio se šutnjom za vrijeme najgorega Tuđmanovog totalitarizma te je i svojom praksom dokazao da nema ni misaonog ni etičkog kredibiliteta. Milan Kangrga mogao bi reći da to opravdava njegov pristup: naše naglašeno plemensko (nacionalističko) društvo nije zrelo niti za "građanski svijet", a kamo li za samoupravni, socijalistički ili kako bi sesardićev gard R. Konstatinović okarakterizirao kao primjer filosofije palanke.

Političko i društveno djelovanje i utjecaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Politička praksa praxis-filozofa nije postojala, a zbog razvijanja kriičke marksističke misli imali su velik društveni ugled te utjecaj na evropsku marksističku misao. Nastojali su svojim javnim djelovanjem promovirati društveni sustav u kojem se stalno šire mogućnosti pojedinca da slobodno i stvaralački djeluju. S tog stajališta, kritizirali su kapitalizam, tj. "građansko" suženo razumijevanje ljudskih sloboda i prava koje dovodi do otuđenja; kritizirali su uvođenje elemenata slobodnog tržišta u privredni sustav samoupravnog socijalizma 1960-ih godina.

Socijalizam: svestrani razvoj svake osobe[uredi - уреди | uredi izvor]

Kritizirali su podjednako i tada postojeći socijalizam u kojem vlada politička birokracija. Po jednoj formulaciji Gaje Petrovića istinski socijalizam jest kult ličnosti, podrazumijevajući tu (suprotno političkom značenju sintagme) kontinuirano nastojanje na poticaju slobodnog i svestranog razvoja svake ličnosti (osobe). Praxis filozofi prihvaćaju pojam socijalističko samoupravljanje koji je bio uveden u jugoslavensku komunističku političku praksu nakon raskida sa Informbiroom, u pokušajima da se prevlada staljinistička dogma. (Vidi o tome članak Rani radovi (Marx i Engels).

Oni ga međutim, kao filozofi, promišljaju i razvijaju dalje, do filozofski neizbježnog izvoda: prava svakog pojedinca da sam sobom upravlja. Socijalizam jest (treba biti) "proces oslobađanja"; s tog stajališta, koristeći sintagmu mladog Marxa Kritika svega postojećeg oni žestoko kritiziraju postojeću politički i društvenu praksu (koja nije "praktična", nije praxis u markističkom smislu). Tako su naravno brzo došli u sukob sa tadašnjom političkom elitom iz SKH (stranke malograđanskog srednjeg sloja, kako ju je definirao Milan Kangrga optužujući ju za birokratizam); to je započelo već 1950-ih godina, prije nego što su artikulirali svoju poziciju i profilirali se kao skupina (v. Milan Kangrga).

Sredinom 1970-ih godina izlaženje časopisa Praxis bilo je potiho onemogućeno, a Društvo filozofa Hrvatske pokreće bledunjav i provincijalni časopis Filozofska istraživanja koja nimalo nisu na smetnji ni novom režimu u Hrvatskoj. Praxisovci su nastavili sa svojim profesorskim zvanjem na filozofskim fakultetima, osim Mihaila Markovića u Beogradu te su zadržali pozicije i utjecaj i u nekim drugim ustanovama. Njihov je utjecaj ostao sužen na krug studenata i na intelektualce iz čitave Jugoslavije.

Kritika nacionalizma[uredi - уреди | uredi izvor]

Bili su žestoki kritičari nacionalizma. Nacionalizam, po njihovoj kritici, propovijeda ukorijenjenost čovjeka u tradiciji i u kolektivnom, čineći ga tako nesposobnim za slobodu. Čovjek se mora osloboditi svih okova tradicije, da bi mogao biti praktičan u filozofskom smislu, odnosno da bi revolucija bila moguća; a nacionalizam je za taj cilj osobito opasan.

Godine 1970-1971. došli su u sukob s nacionalističkim pokretom u Hrvatskoj (Mas-pok). Kada je taj pokret ugušen, osudili su političke progone.

Krajem 1980-ih u Srbiji se Mihajlo Marković predao srpskom nacionalizmu i postao njegov zagovornik i ideolog. Neko vrijeme bio predsjednik tzv Treće Jugoslavije u Miloševićevom režimu. Na liniji srpskog liberalizma također se politički angažirao Ljubomir Tadić kao oporba Miloševiću. Time su potpuno odbacili svoje nekadašnje opredjeljenje za slobodu pojedinca od svih tradicionalnih, kolektivističkih i ideoloških okova.

Drugi su beogradski intelektualci praxisovskog kruga, kao Nebojša Popov i Zagorka Golubović, ostali vjerni svojem antinacionalističkom uvjerenju. Oni i njihovi studenti i sljedbenici bili su aktivni u građanskim inicijativama i nevladinim organizacijama kao Centar za antiratnu akciju i Helsinški odbor Srbije, slično kao u Hrvatskoj, te u marginalnoj stranci Građanski savez Srbije.

Zbog kritike nacionalizma često su i danas podvrgnuti žestokim režimskoj kritici kao i njihove kolege u Zagrebu.. '

Današnji utjecaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon raspada SFRJ i separacije Hrvatske, praxis-filozofija je prešućivana, zanemarena i nastoji se na zaboravu i u javnosti je nerelevantna (u strogo kontroliranim medijima već trideset godina zaduženim za širenje antikomunističke histerije), jer iznošenje činjenica o Praxisu bi razbijalo stvorenu gebelsovsku sliku o socijalizmu. Stariji praxisovci pomrli su ili u penziji i nisu više, osim Kangrge, bili javno aktivni.

U novorežimskim pregledima povijesti filozofije u Hrvatskoj uopće se ne spominje ili se samo usput napominje da su svi aktivni filozofi u doba Druge Jugoslavije bili "marksisti", podrazumijevajući da nakon rušenja socijalima i ustoličenja državne nacionalističke ideologije više nisu relevantni.

Milan Kangrga[uredi - уреди | uredi izvor]

U Hrvatskoj, 1990-ih i početkom 2000-ih od još živih praxisovaca prve generacije dozvoljen je javni nastup jedino Milanu Kangrgi, koji se dosljedno i hrabro držao pozicije kritike i prezira svakog nacionalizma, kako hrvatskog, tako i srpskog. Tvrdi da su sve jugoslavenske nacije podjednako još na "predgrađanskom", plemenskom nivou, te da nacionalist još uopće nije pravo ljudsko biće, sposobno za slobodu; ista kritika bila je upućivana i jugoslavenskom unitarizmu.

Nova ljevica, društveni pokreti i nevladine organizacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Praxisovci su u doba socijalizma bili optuživani kao revizionisti, koji su tobože napustili marksizam u korist subjektivističke filozofije. Njihovo strasno pisanje o slobodi i stvaralaštvu može biti inspirativno za pojedinca, i u tome i danas imaju utjecaja na pojedince iz mlađih generacija; može biti dobar poticaj za osobno i društveno djelovanje.

Politički su ostali na pozicijama Nove ljevice iz 1960-ih godina (koja je do izražaja došla u političkoj pobuni 1968), koja teži "epohalnom" djelovanju na širokom planu ("univerzalno" djelovanje u gore navedenoj Petrovićevoj definiciji prakse), pa nema strpljenja za detalje i finese. Nisu mogli uspostaviti vezu s atavizmima koji se 1970-ih i 1990-ih javlja u masovnim pokretima, a iako je Rudi Supek još 1973. izdao značajnu knjigu Ova jedina zemlja posvećenu ekološkoj krizi; drugi filozofi ljevice u to doba populariziranu ekološku, LGBT i feminističku problematiku doživljavaju kao važnu, ali bavljenje samo njome je skretanje pažnje sa suštine stvari "buržuasku podvalu da se otupi revolucionarna oštrica radničke klase", naročito za vrijeme divljanja nacionalizma. Neki su se njihovi studenti, međutim, angažirali u borbi za ljudska prava, ekološkom i feminističkom pokretu, antiratnom pokretu isl, i danas su prisutni tzv. nevladinim organizacijama u Hrvatskoj.

Unutrašnje poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Direktno citirana:

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]