Danilo Pejović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Danilo Pejović
Filozofija 20. stoljeća
Zapadna filozofija
Rođenje 6. mart 1928, Kraljevina SHS)
Smrt 4. oktobar 2007., Zagreb, Hrvatska
Filozofija
Škola/Tradicija kontinentalna filozofija (marksizam)
Glavni interesi ontologija, estetika, historija filozofije
Inspiracija

Danilo Pejović (Ludbreg, 6. mart 1928 - Zagreb, 4. oktobar 2007), bio je hrvatski filozof, jedan od osnivača i urednika časopisa Praxis 1964.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Danilo Pejović se u vrijeme Drugog svjetskog rata pridružio partizanima, nakon rata nastavio je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 1953 godine filozofiju. Na istom fakultetu je 1958. godine doktorirao s tezom o ontologiji Nikolaja Hartmana (Realni svijet. Temelji ontologije Nikolaja Hartmana)[2]. Od 1956 radi kao asistent na Odsjeku za filozofiju istog Fakulteta na kojem je ostao sve do svog umirovljenja 1998. Od 1971 je redovni profesor estetike i historije filozofije. Pejović je bio jedan od osnivača časopisa Praxis i njegov kourednik uz Gaju Petrovića, ali se već 1966, nakon svega dvije godine izlaženja časopisa, razilazi sa grupom Praxisovaca i slijedi svoj vlastiti filozofski put.

Primarni Pejovićevi filozofski interesi, bilu su: historija filozofije, ontologija, estetika i filozofija jezika, puno je prevodio (sa njemačkog) proslavio se sa prijevodom Martina Heideggera O biti umjetnosti: izvor umjetničkog djela. Čemu pjesnici? (1958)[2]. Za života objavio je deset vlastitih knjiga, ali je objavio puno filozofskih tekstova u zajedničkim djelima sa ostalim kolegama sa odsjeka; Filozofska hrestomatija i Filozofijski rječnik (1965). Posljednjih godina svog radnog vijeka, vodio je postdiplomski studij, i predavao je na postdiplomskom studiju u Interfakultetskom centru u Dubrovniku . Pejović je često predavao u Austriji, Švicarskoj, Italiji,Engleskoj, SSSR-u, ČSR, Bugarskoj, Rumunjskoj i Indiji, i kao gostujući profesor na Univerzitetima u Münchenu i Parizu. Sudionik i organizator je brojnih međunarodnim filozofskih skupova i simpozija. Danilo Pejović bio je član Društva književnika Hrvatske i njegova Upravnog odbora, te član PEN-kluba. U kritičnim 1970-im bio je potpredsjednik Matice Hrvatske.[2]

Nakon umirovljenja 1999. izabran je u počasno zvanje profesor emeritus na Odsjeku za filozofiju gdje je i nakon umurovljenja honorarno radio na postdiplomskim studijima.[3] Danilo Pejović je dobitnik dviju nagrada Matice Hrvatske (1967 i 1970.) i spomen-medalje Sveučilišta u Zagrebu (1998.). Bio je vanjski član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Francuska prosvjetiteljska filozofija, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1957. 4. izd. 1983.
  • Realni svijet. Temelji ontologije Nikolaja Hartmana, Nolit, Beograd 1960.
  • Protiv struje, Mladost, Zagreb 1965.
  • Suvremena filozofija zapada, MH, Zagreb,1967., 4.izd. 1983.
  • Sistem i egzistencija. Um i neum u suvremenoj filozofiji, Zora, Zagreb 1970.
  • Nova filozofija umjetnosti Antologija tekstova, odabrao i predgovor napisao D. P., Zagreb 1972.
  • Hermeneutika, znanost i praktična filozofija, Logos, Sarajevo 1982. (1984.)
  • Duh i sloboda, Ogledi i rasprave, Biblioteka Filozofska istraživanja, knj. 54, Zagreb 1992.
  • Oproštaj od moderne, MH, Dubrovnik 1993.
  • Suvremena filozofija Zapada, dopunjeno izdanje, MH, Zagreb. 1999.
  • Veliki učitelji mišljenja, Naklada Ljevak, Zagreb 2002.

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]