Slobodan Milošević

Izvor: Wikipedia
Slobodan Milošević
Слободан Милошевић
Slobodan Milošević

Na dužnosti
23, jul 1997. – 5. oktobar 2000.
Predsjednik vlade Radoje Kontić
Momir Bulatović
Prethodnik: Zoran Lilić
Nasljednik: Vojislav Koštunica

Na dužnosti
8. maj 1989. – 23. jul 1997.
Predsjednik vlade Desimir Jevtić
Stanko Radmilović
Dragutin Zelenović
Radoman Božović
Nikola Šainović
Mirko Marjanović
Prethodnik: položaj stvoren
Nasljednik: Dragan Tomić (v.d.)
Milan Milutinović

Rođen/a 20. august 1941. (1941-08-20)
Požarevac, Kraljevina Jugoslavija
Umro/la 11. mart 2006. (dob: 64)
Deen Haag, Nizozemska
Državljanstvo Srbija
Politička stranka Socijalistička partija Srbije
(ranije Savez komunista Srbije (SKJ))
Suprug/a Mirjana Marković
Religija ateist[1]

Slobodan Milošević (Požarevac, 20. avgust 1941. - Hag, 11. mart 2006.) je bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije, koji je umro u haškom zatvoru tokom suđenja za genocid i ratne zločine počinjene na prostorima Hrvatske,[2] BiH i Kosova u ratovima 1990-ih. Tijekom vladavine u 1990-ima, Milošević je koristio spoj staljinističkih metoda[3][4][5] i radikalnog nacionalizma kako bi ostao na vlasti i obračunao se sa svojim protivnicima.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Milošević, po struci pravnik, bavio se privrednim poslovima - bio je generalni direktor beogradskog preduzeća "Tehnogas" 1973 - 1978 i direktor Beobanke 1978 - 1983. Politikom počinje da se bavi intenzivnije 1983. godine, kada je izabran za člana Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Godinu kasnije, 1984, izabran je za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda. Januara 1986. godine, uprkos jakim otporima, izabran je za predsjednika Saveza komunista Srbije. Aprila 1987. godine, posjetio je Kosovo Polje gdje je dao podršku Srbima koji su se žalili na albanski teror i nasilje. Septembra iste godine je na Osmoj sjednici CK SKS njegova frakcija, koristeći srpski nacionalizam, pobijedila njegovog bivšeg mentora i prijatelja Ivana Stambolića. Miloševićeve pristaše su, kasnije tzv. antibirokratskim revolucijama, srušile partijska čelništva u Vojvodini i Crnoj Gori. Ti događaji su s vremenom izazvali raspad tadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, a nakon toga i raspad jugoslavenske federacije.

Wikiquote „Ko ‘oće za Alijom da se s nama bije, neka izvoli – izgubiće.[6]
(Slobodan Milošević Radovanu Karadžiću 1991. godine.)

U događajima neposredno, i za vrijeme samog raspada SFRJ, Milošević je organizovao prve višestranačke izbore u Srbiji koji su održani decembra 1990.godine. Tada je ubjedljivom većinom izabran za predsjednika Srbije,i imao je ključnu ulogu u događajima koji su uslijedili. On je pokušao zavladati čitavo Jugoslavijom, ali kada to nije uspeo, pokušao je iz Jugoslavije stvoriti novi entitet, proširenu Srbiju, kojom će vladati.[7] Pod njegovom vlašću je Srbija podržavala Republiku Srpsku Krajinu, odnosno Republiku Srpsku sve do Operacije oluja, odnosno do Dejtonskog sporazuma kojima su završeni ratovi na prostoru Hrvatske i BiH. Tom prilikom je poginulo oko 140.000 ljudi, a milijuni ljudi protjerani sa svojih domova. Mnogi u svijetu Miloševića smatraju direktno odgovornim za ta stradanja, isto kao i veliki broj ratnih zločina koji su počinjeni u tom periodu.

Dijelom zahvaljujući i toj reputaciji, eskalacija oružanih sukoba na Kosovu je u proljeće 1999. godine rezultirala NATO-vim bombardiranjem Srbije. U isto vrijeme je Milošević, koji je 1997. izabran za predsjednika SRJ, formalno optužen od Haškog suda. U junu 1999, bombardovanje prestaje, a srpske vojne i policijske snage povlače se sa Kosova i pokrajina postaje protektorat Ujedinjenih nacija.

Na izborima za predsjednika SRJ, 24. septembra 2000. godine pobijedio je Vojislav Koštunica, ali je Milošević to odbio priznati i izazvao seriju uličnih demonstracija kojim je njegov režim srušen 5.10. 2000.

Suđenje Miloševiću[uredi - уреди | uredi izvor]

Maja 1999., MKSJ je podignuo optužnicu protiv Miloševića za ratne zločine počinjene tijekom rata na Kosovu. Human Rights Watch je pozdravio podizanje optužnice.[8] Nekoliko mjeseci nakon pada sa vlasti, Milošević je uhapšen, a u 28. juna 2001. pod pritiskom zapadnih diplomata izručen haškom sudu. Milošević je bio prvi šef države u istoriji koji je izveden pred međunarodni sud za ratne zločine.

Optužen je „za genocid; saučesništvo u genocidu; deportacije; ubistvo; progone na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi; nehumana dela/prisilno premeštanje; istrebljenje; zatočenje; mučenje; hotimično lišavanje života; protivpravno zatočenje; hotimično nanošenje velike patnje; protivpravne deportacije ili premeštanja; uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmera koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno; okrutno postupanje; pljačku javne ili privatne imovine; napade na civile; uništavanje ili hotimično nanošenje štete istorijskim spomenicima i ustanovama namenjenim obrazovanju i religiji; protivpravne napade na civilne objekte; hotimično nanošenje velike patnje”,[9] kao i za tajni plan da se stvori velika Srbija sačinjena od RSK i RS.[10][11]

Milošević je odbio priznati autoritet suda, što je, uz njegove zdravstvene probleme, proces započet 12.2. 2002. oteglo na nekoliko godina. Tužiteljstvu je trebalo dve godine da iznese optužnicu, a proces je izazvao veliko zanimanje, ali i kontroverze u javnosti bivše Jugoslavije.

Milošević nije uzimao propisane lekove, a istovremeno je, na svoju ruku, uzimao tablete koje su poništavale učinak lijekova koje mu je lekar prepisao. Tražio je od Sudskog vijeća da ga pusti na uslovnu slobodu da bi se liječio u Rusiji. Sud je odbio Miloševićev zahtjev za liječenjem u Moskvi, zbog bojazni da će se pridružiti njegovoj ženi i sinu, za kojima su srpske vlasti raspisale potjernicu, a koji su bili u Rusiji. Milošević je ubrzo zatim preminuo u pritvoru u Hagu, 11. marta 2006.

Richard Holbrooke je zapisao sljdeće o suđenju:

Uskraćena je presuda, ali ne i pravda. Pogledajte činjenice: Milošević je bio prvi poglavar neke države u historiji koji je odveden pred međunarodnim tribunalom radi suđenja za ratne zločine, nešto što su Hitler, Staljin, Mao, Pol Pot i mnogi drugi izbjegli. Proveo je posljednjih pet godina u zatvoru te bio primoran slušati tisuće sati svjedočenja žrtava o njegovim nedjelima i posljedicama istih. Suđenje je emitirano uživo, a svjedočanstva i zastrašujuća video snimka masakra u Srebrenici koja se pojavila tijekom suđenja uništila je njegovu reputaciju i pomogla uspostaviti istinu za sve izuzev par jadnih i ljutitih nacionalista u Srbiji.[12]

O Miloševiću na drugim suđenjima[uredi - уреди | uredi izvor]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je u presudi protiv Milana Martića spomenuo i ulogu Miloševića u ratu u Hrvatskoj:

Pretresno veće je zaključilo da su dokazi pokazali da je predsednik Srbije Slobodan Milošević otvoreno podupirao očuvanje Jugoslavije kao federacije u čijem bi sastavu bila i SAO Krajina. Međutim, dokazima je utvrđeno da je Slobodan Milošević potajno nameravao da stvori srpsku državu. Tu je državu trebalo stvoriti osnivanjem paravojnih snaga i provociranjem incidenata kako bi se stvorila situacija u kojoj bi JNA mogla intervenisati. U početku bi JNA intervenisala kako bi razdvojila strane, no kasnije bi to činila radi osiguravanja teritorija koji su bili predviđeni kao dio buduće srpske države.

MKSJ u svojoj presudi protiv Milana Martića[13]

Na suđenju za ubistvo bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića je utvrđeno da je njega u augustu 2000. godine kidnapovala i ubila specijalna policija (na čelu sa Miloradom Ulemekom Legijom) po Miloševićevom naređenju.[14]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Milosevic buried in quiet ceremony in his hometown". CBC News. 18.3. 2006.. http://www.cbc.ca/world/story/2006/03/18/milosevic-funeral060318.html. pristupljeno 05. 03. 2009.. 
  2. Human Rights Watch (30.8. 2001). "Milosevic: Important New Charges on Croatia". http://www.hrw.org/en/news/2001/10/28/milosevic-important-new-charges-croatia. 
  3. RFE/RL Research Institute (1988). Post-Soviet/East European Report, Opseg 6, Izd. 1-25. https://books.google.hr/books?hl=hr&id=FgIsAQAAMAAJ&dq=slobodan+milo%C5%A1evi%C4%87+stalinist+methods&focus=searchwithinvolume&q=stalinist+methods. 
  4. Reneo Lukic, Allen Lynch (1996). Europe from the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. SIPRI. str. 111. ISBN 0198292007, 9780198292005. https://books.google.hr/books?id=WPhhLfp8huIC&pg=PA111&lpg=PA111&dq=Under+Milosevic%27s+leadership+Serbia+became+an+authoritarian+state+blending+the+elements+of+neo-Stalinism+with&source=bl&ots=mqruzICk-_&sig=3Whd5iSlJSnXzlZXp2dOJqc16DY&hl=hr&sa=X&ved=0CBwQ6AEwAGoVChMI3pn6pu2ZyQIVwvFyCh0C7gdO#v=onepage&q=Under%20Milosevic's%20leadership%20Serbia%20became%20an%20authoritarian%20state%20blending%20the%20elements%20of%20neo-Stalinism%20with&f=false. 
  5. Henry Kamm (8.10. 1988). "Yugoslavs Reel Under Weight Of Their Ever-Growing Crisis". New York Times. http://www.nytimes.com/1988/10/08/world/yugoslavs-reel-under-weight-of-their-ever-growing-crisis.html?pagewanted=all. 
  6. Transkripti tajno snimljenih telefonskih razgovora Miloševića
  7. Povijest Bosne - Noel Malcolm
  8. "Human Rights Watch welcomes Milosevic indictment". Agence France-Presse. 29.5. 1999. http://reliefweb.int/report/serbia/human-rights-watch-welcomes-milosevic-indictment. 
  9. Haške optužnice protiv predsednika Srbije i SR Jugoslavije za zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu
  10. Ian Black (2.10. 2002). "Milosevic tried to build Greater Serbia, trial told". Guardian. http://www.theguardian.com/world/2002/oct/02/warcrimes.milosevictrial. 
  11. Stephen Engelberg (1.9. 1991). "Carving Out a Greater Serbia". New York Times. http://www.nytimes.com/1991/09/01/magazine/carving-out-a-greater-serbia.html?pagewanted=all. ""We must secure unity in Serbia if we wish, as the largest and most populous republic, to dictate the further course of events," Milosevic declaimed. "These are the questions of borders, essential state questions. The borders, as you know, are always dictated by the strong, never by weak ones."" 
  12. Richard Holbrooke (14.3. 2006). "Rough justice for Milosevic is as fitting as a tribunal verdict". Financial Times. http://www.ft.com/cms/s/0/f47e98ce-b2ff-11da-ab3e-0000779e2340.html#axzz3rqFO11TJ. 
  13. "Milan Martić verdict". ICTY. 26. 06. 2009.. http://www.icty.org/x/cases/martic/cis/bcs/cis_martic_bcs.pdf. pristupljeno 15. 01. 2011.. 
  14. Ivana Stambolića ubila tajna policija

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]