Samoupravni socijalizam

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
SFRJ
Emblem of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia.svg

Članak je dio serije:
Politika i uprava
SFRJ



Druge države
pogledaj  razgovor  uredi

Samoupravni socijalizam bio je najveća karakteristika jugoslavenske privrede i društva, sve do njenog raspada 1990. [1] Pod parolom Tvornice radnicima, tadašnji jugoslavenski lideri uspostavili su taj sistem 1950-ih godina, prepustivši tako upravljanje nad državnim poduzećima radnicima. Organizacija poduzeća koja su poslovala u okviru samoupravnog socijalizma dodatno je razrađena Ustavom iz 1974. i Zakonom o udruženom radu iz 1976. [1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Suočeni sa ekonomskom stagnacijom, nakon rezolucije Inforbiroa, zbog blokade koju su uvele zemlje Varšavskog pakta, rastućeg nezadovoljstva naroda i uviđajući da sovjetski sistem upravljanja privredom nije efikasan, jugoslavenski lideri, vratili su se korijenima marksizma - Marxovim spisima. Tražili su način da povećaju efikasnost društva i poduzeća, i motiviraju radnike na veći i odgovorniji rad, i pretvore ih iz objekata (kojima se dirigira) u subjekte koji sami odlučuju o svojoj egzistenciji, jugoslavenski komunisti poslužili su se idejama izvornog marksizma - i radničke savjete, kao metodu direktne demokracije, formalno pravno postavili na vrh društvene ljestvice. [1]

Tih godina jugoslavenski komunisti su žestoko preispitavali vlastitu ideologiju, na kraju tih previranja postavili su temelje za novi ekonomski mehanizam kojeg su nazvali - socijalističko (radničko) samoupravljanje.
Prvi radnički savjeti, formirani su po tadašnjim državnim poduzećima - 1949, to je ozakonjeno zakonskim aktima koje je Savezna skupština izglasala 1950. i 1951. kako bi taj novi sistem provela u potpunosti. [2] Tim zakonima državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, pravno je postalo - društveno vlasništvo, povjereno na upravljanje radnicima po poduzećima.

Radnički savjeti su sami sebi određivali svoje proizvodne planove, cijene svojih proizvoda i usluga i nadzirali financije, ali je vlast preko direktora zadržala kontrolne mehanizme nad odlukama radničkih savjeta, jer su imenovani direktori imali pravo veta nad odlukama Radničkih savjeta. Istovremeno je provedena reforma ekonomskog planiranja i uvedena tržišna privreda na mala vrata, prepuštajući da cijene formiraju sama poduzeća, - na osnovu ponude i potražnje, ali je vanjska trgovina ostala pod ingerencijom Savezne vlade. [2] Zamjena centralističke planske privrede, sa samoupravnim sistemom, tražila je da se i sama Komunistička partija Jugoslavije reformira kako bi prepustila svoj ​​dosadašnji monopol na donošenje odluka. Na Šestom kongresu partije, u novembru 1952, Komunistička partija Jugoslavije, promjenila je ime u Savez komunista Jugoslavije, želivši time jasno naglasiti svoj prekid sa svojom staljinističkom historijom i revidirati vlastitu vodeću ulogu u političkom životu zemlje. Kongres je najavio da će se SKJ strukturno odvojiti od države. Umjesto direktnog uplitanja u rad vlade i ekonomske procese u zemlji, SKJ će težište svog rada usmjeriti na utjecaj u svim slojevim društva, na donošenje odluka demokratskim putem kroz obrazovanje, propagandu i sudjelovanje pojedinih komunista u političkim institucijama, radničkim savjetima i drugim organizacijama. Slobodne unutarpartijske rasprave, trebale su određivati politički program, koji bi se nakon toga na kongresima konačno usvojio, nakon tog je taj program, po načelu demokratskog centralizma, obavezivao sve članove da ga podržavaju i provode. Istovremeno je odbačena mogućnost višepartijskog sistema, tako da je SKJ zadržao monopol nad političkim životom u zemlji. Tri mjeseca nakon Kongresa, Narodni Front je preoblikovan u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije, krovnu organizaciju svih građana i njihovih udruženja. [2]

Savezna skupština izglasala je Ustavni zakon 1953. kojim je gotovo promjenjen cijeli Ustav iz 1946 u skladu s novim zakonima o radničkom samoupravljanju. [2]

Od marta 1953., vlada je počela raspuštati dotad favorizirane zadruge i državne poljoprivredne kombinate. Dvije trećine seljaka odustala od daljnjeg zadrugarstva u roku od devet mjeseci, a društveni udio vlasništva nad zemljom pao od 25 % na 9 posto u roku od tri godine. U pokušaju da ublaži problem seljačkog bezemljaštva, vlada je smanjila veličinu privatnog posjeda od 25 - 35 hektara obradivog zemljišta na 10 hektara, to ograničenje ostalo je na snazi više od tri dekade i limitiralo razvoj efikasnih porodičnih poljoprivrednih imanja. Vlada je također ukinula Sistem obveznih otkupa i fiksnih poreza unaprijed, potičući seljake da se pridruže nabavi i prodaji svojih proizvoda preko zadruga, tih godina povećana su ulaganja u poljoprivredu. Kao rezultat toga, jugoslavenska poljoprivredna proizvodnja rasla je kontinuirano 1950-ih godina, tako da je 1958. i 1959. imala rekordne žetve. [2]Ipak u tom razdoblju se država fokusirala na industrijski razvoj, nakon reformi iz 1953., i uvođenja radničkog samopravljanja industrijska proizvodnja doživjela je bum, a izvoz se više nego udvostručio između 1954. - 1960., tako da je Jugoslavija između 1957. i 1960., bila druga po stopi rasta na svijetu. [2]

Termoelektrana Tuzla

Taj rast je omogućio poboljšanje standarda građana, bolju zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i dostupnost kulture širim slojevima.[2]

Privredna reforma i daljnje širenje samupravnog koncepta[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Privredna reforma 1964.

Uvođenje tržišnog socijalizma i liberalniji režim vanjske trgovine, koji je počeo od 1961. doveli su ubrzo do velikog debalansa u razmjeni sa inozemstvom i inflacije, nakon uvođenja vatrogasnih mjera protiv galopirajuće inflacije Jugoslavija je ušla u recesiju 1962. [3] Kriza je rezultirala hitnim raspravama o potrebi za jednom temeljnom ekonomskom reformom, naročito se inzistiralo da se odlučivanje o investicijama decentraliza - pod parolom da o tome trebaju odlučivati oni koji su taj višak stvorili - dakle da se prepusti radničkom samoupravljanju. Rasprave su dovele do republičkih i regionalnih sukoba, zbog različitih ekonomskih interesa, na kraju je to dovelo do obnove etničkog suparništva i emocionalnih nacionalističkih zahtjeva, što je dodatno zakompliciralo te ionako složene ekonomske rasprave (pa su se sve manje od šume vidjela drva). Partijski lideri nisu bili u stanju riješiti sve veći ekonomski jaz između bogatijih sjevernih republika i nerazvijenog juga. Iracionalnost i sržbu podgrijavale su i sumnje da su neke republike primale neopravedno visok dio iz investicijskih fondova. [3]

Savezna vlada je na kraju prihvatila kao privremeno sredstvo ponovno jačenja uloge centralnih državnih organa, kako bi se zaustavila recesija iz 1962., ali je inflacija i deficit u razmjeni sa inozemstvom ponovno oštro porastao. [3]Zbog tog je obnavljena debata o potrebi za radikalnom ekonomskom reformom. Na čelu tadašnjih liberalnih reformatora bili su Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić (i načelno građani iz Slovenije, Hrvatske i Beograda) koji su bili za decentralizaciju (u ime jačanja samoupravljanja) i novu investicijsku strategiju koja bi išla u prilog bogatijim republikama. [3]Konzervativci koje su tad zvali unitaristi (načelno uglavnom iz Uže Srbije i Crne Gore, ali ih je zapravo imala svaka republika) bili su za status quo ili čak za jačanje centralizma i nastavak ulaganja u manje razvijene republike i regije. [3]

Savezna skupština izglasala je Novi Ustav 1963. njime se na saveznoj i republičkim razinama, proširio

koncept samoupravljanja izvan privrede na sve društvene djelatnosti. Pravo na društveno samoupravljanje proglašeno je neprikosnovenim, a teritorijalne jedinice u državi (općine, kotari, autonomne pokrajine, republike i sama federacija) proglašene su društveno-političkim zajednicama. Skupština je proglašena najvišim organom vlasti i društvenog samoupravljanja, a u saveznu i republičke skupštine su pored političkog vijeća uvedena i vijeća radnih zajednica - privredno, prosvetno-kulturno, socijalno-zdravstveno i organizaciono-političko.

Sve te mjere nisu bile dovoljne da se spriječi galopirajući rast debalansa u trgovini sa inozemstvom, i rastući problem servisiranja inozemnih kredita. Zbog tog je 1964 godine opozvan Petogodišnji plan 1961 - 1965 i najavljena privredna reforma na 8. kongresu SKJ, održanom u decembru 1964 u Beogradu.

Između 1964. - 1967., brojnim zakonskim aktima, smanjena je uloga države u ekonomskom upravljanju zemljom i stvorene su brojne zakonske pretpostavke za tržišni socijalizam. Privredna reforma., tražila je i promjene u vanjskoj trgovini, zbog tog je Jugoslavija provela devalvaciju dinara (1965), pridružila se Općem sporazumu o carinama i trgovini (GATT) i dobila vanjske kredite. [3]

Razdoblje neposredno nakon ovog skupa reformi, obilježila je kriza, brojni radnici su otpušteni, porasla je nezaposlenost i val poskupljenja, porasla nelikvidnosti i značajno su se povećale socijalne razlike u društvu. Brojni otpušteni i nezaposleni radnici krenuli su u svijet trbuhom za kruhom. Od 1967. stupio je na snagu zakon koji je dopuštao strana ulaganja do 49 % udjela u jugoslavenska poduzeća i povrat uloženih sredstava i izvlačenje dobiti, a 1970 Jugoslavija je potpisala ugovor o ekonomskoj suradnji sa Evropskom ekonomskom zajednicom. [3]

Kriza nakon provođenja Privredne reforme završila je 1969., tad je pala nezaposlenost, i počeli rasti prihodi i životni standard stanovništva. Strani turisti i radnici na privemenom radu u inozemstvu, donijeli su zemlji nasušno potrebne devize. Ali inflacija je ubrzo opet uzela maha i mnoga poduzeća proizvodila su gubitke.[3]

Promjene nakon Ustava iz 1974. i Zakona o udruženom radu[uredi - уреди | uredi izvor]

Veliki politički potresi; Studentski nemiri 1968., Nemiri na Kosovu 1968., masovni pokret u Hrvatskoj 1970. i brojni štrajkovi po poduzećima - ultimativno su tražili rješenja, izlaz je ponovno nađen u daljnjem jačanju samoupravljanja. Parole onog vremena bile su devize onima koji ih stvaraju (u Hrvatskoj) ili Trepča radi Beograd se gradi (na Kosovu).

Da se to anulira odlučeno je ponovno jačati samupravljanje, zbog tog se pristupilo temeljnoj izmjeni Ustava, koji je poslije dugih rasprava donešen kao Novi Ustav iz 1974..

Nakon njega su sve dotadašnje radne organizacije preoblikovane u Složene organizacije udruženog rada - SOUR, i podijeljene na manje jedinice na razini tvorničkih odjela - Organizacija udruženog rada - OUR-e. Svaka manja samupravna jedinica tzv. - OUR, bila je samostalni pravni subjekt, financijski i komercijalno nezavisan. Kao članovi osnovnih organizacija, svi zaposleni radnici jednog OUR-a imali su pravo sudjelovati u radu zbora radnika (skupštine) i pravo da biraju i budu izabrani u formalno najviše tijelo OUR-a - Radnički savjet. Radnički savjeti, kao najviši organ, određivao je poslovnu politiku - cijene i planove, odlučivao o raspodjeli dohotka i nagrađivanju, odobravao ulaganja i zaduživanja, odobravao poslovne račune, te kao zadnja instanca odlučivanja, davao odobrenje za imenovanje direktora i ostalih rukovodioca. Unatoč tih velikih nominalnih ovlasti, na rad i odluke i radničkih savjeta uvelike su utjecali direktori, na čije je imenovanje, veliki direktni (i indirektni) uticaj imao Saveza komunista Jugoslavije (preko svojih organizacija). Praktički samo jedna trećina direktora, dolazila je iz redova onih koje su predlagali sami radnički savjeti iz svojih redova. Ostali su dolazili iz političkih struktura lokalnih općina i sindikata, koji su još uvijek bili pod snažnom kontrolom SKJ praktički sve do 1990. [1] U posljednjem izbornom koraku, Radnički savjet je izabrao direktora, na osnovu predložene liste kandidata, koje je u brojnim slučajevima u toj fazi, imala samo jedno ime. [1] OUR- i kao osnovne organizacione jedinice su razvijeni za sve oblike rada, od industrije, poljoprivrede, usluga, školstva i kulture. Nešto niži oblik samoupravne organizacija (sa manjim pravima i obavezama) bile su Radne zajednice, osmišljene za administrativno i tehničko osoblje u OUR-ima. [1]

SOUR -i kao najkrupnije samoupravne proizvodne organizacije trebali su osigurati vertikalnu i horizontalnu integraciju svojih OUR-a i poboljšati suradnju i specijalizaciju među nima i njihovih sastavnim jedinicama. [1] Istovremeno su osnovane i Samoupravne interesne zajednice - SIZ -ovi koje su trebale služiti proizvodnim radnicima po OUR-ima u pružanju stambenih, kulturnih, sportskih, transportnih, komunikacijacijskih, obrazovnih i zdravstvenih usluge. [1] (to se u ono vrijeme zvalo društvena nadgradnja).

Jugoslavenski ekonomski sistem imao je još jednu specifičnost u posljednjoj fazi svog razvitka od 1974. - 1990., koju nitko drugi nije imao u tom obliku; samoupravne sporazume i društveno dogovaranje.

Samoupravni sporazumi su bili pravno obvezujući ugovori između samoupravnih organizacija u društvenom sektoru, njihova funkcija bila je financiranje zajedničkih interesa, - infrastrukture i društvene nadgradnje (zdravstva, sporta, školstva, socijalnog i mirovinskog osiguranja). Samoupravni sporazumi su kanalizirani preko Samoupravnih interesnih zajednica SIZ -ova i Udruženih samoupravnih interesnih zajednica USIZA kao krovnih organizacija po republikama i pokrajinama. [1]

Kad bi se nakon uobičajeno dugog perioda dogovaranja i usaglašavanja stavova, delegati dogovorili i potpisali samoupravni sporazum, a njime bi se dogovorila raspodjela zajedničkih prihoda između potpisnica sporazuma, visina plaća i investicija i dijeljenje rizika, ali i način financiranja, koji bi pao na teret potpisnika sporazuma (OUR-a, SOUR-a, SIZ-ova i USIZ-a). Ukoliko koji od potpisnika samoupravnog sporazuma nije ispunio svoje obaveze, završio bi na sudu, a nerijetko i u stečaju. [1]

Društvenim dogovaranjem regulirani su međusobni odnosi između OUR-a, SIZ-ova, saveznih i republičkih sekretarijata (državnih agencija), privrednih komora i sindikata. Oni su određivali kriterije za raspodjelu dohotka, vanjsko trgovinske odnose (prava na uvoz i izvoz), politiku zapošljavanja i rangirali prioritete. [1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]