Anarhizam

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Serija članaka o filozofiji na temu:

Anarhizam

Anarchy-symbol.svg

Anarhizam (od grčkog ἀν (bez) + ἄρχειν (vladati) + ισμός (od korijena -ιζειν), "bez arhonta," "bez vladara") je politička filozofija, odnosno društvena teorija koja se zalaže za ukidanje svih organa vlasti i društvene hijerarhije. O anarhizmu i svim srodnim pojmovima kao i o kreatorima i nastavljačima ovog pokreta najadekvatnije se možete informisati na http://anarhija.weebly.com/

Anarhisti se protive svakom autoritetu i sili i zalažu se za apsolutnu slobodu ličnosti. Glavni stav anarhizma je da država kroz svoje represivne organe vlasti (sud, policija, vojska) donosi više zla nego dobra i da državu treba ukinuti. Kao organizovan pokret se prvi put javlja posle francuske revolucije. Prvi je ovaj pokret sistematski obrazložio Prudon u 19. vijeku.

Porijeklo[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Historija anarhizma

Neki teoretičari drže da se anarhistički sadržaji mogu pronaći u djelu taoističkog mislioca Lao Tzua. Diogen iz Sinope i cinici te njihov suvremenik Zenon iz Kitijuma, osnivač stoicizma, također su uveli slične teme u svoja djela.

Suvremeni anarhizam je, međutim, nastao na temeljima svjetovne misli Prosvjetiteljstva, posebno na temelju spisa Jean-Jacques Rousseaua i njegovih tvrdnji o tome kako u moralnom smislu središnji položaj ima sloboda. Sam izraz "anarhizam" odnosno "anarhisti" se prvi put počeo koristiti godine 1642. za vrijeme engleskog građanskog rata kao pogrdni izraz koji su rojalisti koristili za one koji su širili nered. U doba francuske revolucije su neki njeni sudionici, kao Enragés počeli koristiti taj izraz u pozitivnom smislu, protiveći se jakobinskoj centralizaciji vlasti, budući da su izraz " revolucionarna vlast" smatrali besmislicom.

U takvoj klimi je William Godwin razvio ono što mnogi smatraju prvim izrazom suvremene anarhističke misli. Godwin je, prema Pjotru Kropotkinu "prvi sročio politički i ekonomski koncept anarhizma, iako nije dao taj naziv idejama razvijenim u svom djelu." Godwin se kao filozofski anarhist suprotstavljao revolucionarnoj akciji, i također smatrao kako je minimalna država u datom trenutku nužno zlo koje će s vremenom postajati sve više zanemarivo i nemoćno zahvaljujući postepenom širenju znanjana. Godwin je zagovarao ekstreman individualizam predlažući da se eliminira sva suradnja u radu. Godwin je smatrao da je svaka diskriminacija osim one na temelju sposobnosti nedopustiva.

Prvi značajniji pisac koji sebe opisivao kao anarhista bio je Pierre-Joseph Proudhon zbog čega ga mnogi nazivaju ocem suvremene anarhističke teorije.[1] Proudhon je predložio spontani poredak, u kome organizacija nastaje bez centralne vlasti, odnosno "pozitivnu anarhiju" gdje red nastaje “kada svatko radi što i samo što želi"[2] te "same poslovne aktivnosti stvaraju društveni poredak."[3] Kao i Godwin, Proudhon se protivio nasilnoj revolucionarnoj akciji. Za njega je anarhija bila "oblik vladavine ili ustava u kojoj su javna i privatna svijest, oblikovana kroz razvoj nauke i prava, dovoljne da očuivaju red i garantiraju sve slobode. U skladu s time su instucije kao policija, preventivne i represivne metode, formalne vlasti, porezi itd. reducirani na minimum. To je posebno slučaj s oblicima monarhije i intenzivne centralizacije koji nestaju kako bi bili zamijenjeni federalnim institucijama i načinu života temeljenom na komuni"[4] Pod "komunom" je Proudhon podrazumijevao lokalnu samoupravu odnosno općinu.

Škole[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Škole anarhizma

Mutualizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Mutualizam se razvio u engleskom i francuskom radničkom pokretu 18. vijeka prije nego što je dobio anarhistički oblik koji se povezuje Proudhonom u Francuskoj i drugim misliocima u SAD.[5] Proudhonove ideje je Charles A. Dana predstavio [6] individualističkim anarhistima u SAD kao što su Benjamin Tucker i William Batchelder Greene.[7]

Mutualistički anarhizam se bavi uzajamnošću, slobodnim udruživanjem, dobrovoljni ugovorima, federacijama te kreditnim i valutnim reformama. Prema Greeneu, u mutualističkom sistemu će svaki radnik će primiti "pravičnu i ispravnu plaću za svoj rad; usluge ekvivalentne cijeni radi se mogu dobivati za cijenu rada ekvivalentnu uslugi, bez profita ili popusta." [8] Mutualizam se kasnije karakterizirao kao ideološki između individualističkog i kolektivističkog oblika anarhizma.[9] Proudhon je prvi kao svoj cilj odredio "treći oblik društva, sintezu komunizma i imovine." [10]

Individualistički anarhizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Individualistički anarhizam obuhvaća nekoliko tradicija [38] koje drže da "pojedinačna savjest i ispunjavanje vlastitog interesa ne smije biti sputano bilo kakvim kolektivnim tijelom i javnom vlašću." [39] Individualistički anarhizam podržava postojanje privatnog vlasništva, za razliku od socijalnog /socijalističkom/kolektivistička/kolektivističkog pravca koji zagovara zajedničko vlasništvo. [40] Individualistički anarhizam su promicali pojedinci kao što su William Godwin, Henry David Thoreau, Josiah Warren i Murray Rothbard.

Jedan od najstarijih i najpoznatijih zagovornika individualističkog anarhiznma je Max Stirner, koji je napisao Pojedinac i njegovo vlasništvo (1844), temeljni tekst filozofije individualističkog anarhizma. Stirnerova je filozofija je "egoistički" oblik individualističkog anarhizma prema kojem ograničenja prava pojedinca predstavljaju jedino njegova moć da dobije ono što on želi [44], ne obazirući se na Boga, državu ili moralna pravila. Za Stirnera su pravila "jaram uma", i on je držao kako društvo ne postoji, odnosno "da su pojedinci vlastita stvarnost" - on je podržavao vlasništvo na temelju fizičke snage umjesto na temelju moralnog prava. Stirner je propovijedao samoizražajnost i predvidio "udruženja egoista" gdje ljude spaja međusobno poštovanje prema bezobzirnosti.

Nešto manje radikalni oblik individualističkog anarhizma su zagovarali "Bostonski anarhisti," odnosno grupa američkih individualista koji su podržavali privatno vlasništvo s kojim se moglo raspolagati na slobodnom tržištu. Oni su se zalagali za zaštitu slobode i imovine od strane privatnih ugovornih strana, te razmjenu rada za plaću. Oni nisu imali problema s konceptom u kome "jedan čovjek upošljava drugoga" ili da s njime "upravlja," u svojem radu, ali su zahtijevali da "sve prirodne mogućnosti potrebne za proizvodnju bogatstva budu dostupne svima pod jednakim uvjetima te da monopoli koji proizlaze iz posebnih privilegija na osnovu zakona budu ukinuti." Oni su vjerovali državni monopolski kapitalizam (definiran kao od države sponzorirani monopol) spriječava da rad bude pravično nagrađeni.

Američki individualisti su se kasnije počeli razlikovati po raznim pitanjima, uključujući prava na osnovu intelektualnog vlasništva odnosno primata posjeda nad vlasništvom na nekretninama. Najveći raskol se zbio krajem 19. vijeka kada Benjamin Tucker i drugi individualisti napuštaju koncešpt prirodnih prava i prihvaćaju "egoizam" po uzoru na Stirnerovu filozofiju. Nekiod "Bostonskih anarhista", poput Tuckera, su se izjanšnjavali kao "socijalisti" - iako je taj pojam imao daleko šire značenje nego danas, odnosno označavao predanost rješavanju "problema rada" putem radikalne ekonomske reforme.

Na prijelazu u 20. vijek prolazi zenit individualističkog anarhizma, iako su ga oživjeli Murray Rothbard i anarho-kapitalisti u 20. vijeku kao dip šireg libertarijanskog pokreta.

Socijalni anarhizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Socijalni anarhizam

Socijalni anarhizam obuhvaća jednu od dvije široke kategorije anarhizma, odnosno anarhizam suprotstavljen individualističkom anarhizmu. Izraz socijalni anarhizma se često koristi kako bi identificirao komunitarijanske oblike anarhizma koji naglašavaju kooperaciju i međusobnu pomoć. Socijalni anarhizam uključuje anarho-kolektivizam, anarho-komunizam, libertarijanski socijalizam, anarho-sindikalizam, socijalnu ekologiju, a ponekad i mutualizam.

Kolektivistički anarhizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Kolektivistički anarhizam (koji se definira kao specifična škola koju se ne smije miješati sa kolektivističkim ili komunitarijanskim anarhizmom) je revolucionarni oblik anarhizma koji se često povezuje sa Mihailom Bakunjinom i s Johannom Mostom. Za razliku od mutualista, kolektivistički anarhisti se suprostavljaju svim oblicima privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, te smatraju da vlasništvo mora biti kolektivizirani. Taj proces bi trebala pokrenuti mala kohezivna elita kroz akte nasilja ili "progandu djelom", koja bi trebala nadahnuti radnike da se pobune i prisilno kolektiviziraju sredstva za proizvodnju. Međutim, kolektivizacija se ne bi trebala odnositi na raspodjelu prihoda, odnosno radnici bi trebali biti plaćeni prema vremenu rada, umjesto da im se roba distribuira "prema potrebi" kao u anarho-komunizmu. Iako su se kolektivistički anarhisti zalagali za naknadu za rad, neki su dozvoljavali mogućnosti post-revolucionarne tranzicije na komunistički sistem raspodjele prema potrebama. Kolektivistički anarhizam se razvio istovremeno s marksizmom, ali je odbacivao marksističku diktaturu proletarijata, usprkos tome što je s marksizmom dijelio cilj stvaranja kolektivističkog društva bez države.

Anarhistički komunizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Anarhistički komunizam

Anarhistički komunisti se zalažu da se društvo organizira u nekoliko samoupravnih komuna s kolektivnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i direktnom demokracijom kao političkim oblikom organizacije, a što bi kroz federaciju s drugim komunama trebao biti najslobodniji oblik društvene organizacija. Neki anarhistički komunisti se, s druge strane, suprotstavljaju većinskom odlučivanju u direktne demokracije, smatrajući kako ono sputava pojedinačne slobode, te se umjesto toga zalažu za konsenzualnu demokraciju.U anarhističkom komunizmu pojedinci ne bi primali naknadu za izravan rad (kroz dijeljenje dobiti ili plaćanje), ali bi umjesto toga imali besplatni pristup resursima i proizvodnom višku komune. Prema anarhističkim komunistima kao što su Pjotr Kropotkin i, kasnije, Murray Bookchin, članovi takvog društva bi spontano vršili sav potreban rad, jer bi prepoznali prednosti zajedničkog pothvata i uzajamne pomoći. Kropotkin je vjerovao da je privatno vlasništvo jedan od uzroka ugnjetavanja i izrabljivanje te pozivao na njegovo ukidanje, zagovarajući umjesto toga uvođenje zajedničkog vlasništva.

Status anarhističkog komunizma u okviru anarhizma je predmet spora, jer ga, na primjer, većina individualističkih anarhista smatra nespojivim s idealom slobode. Neki anarho-sindikalisti, kao što je znameniti španski sindikat CNT. smatrali su upravo stvaranje anarho-komunističkog društva kao svoj cilj. Platformizam je, pak anarhistička komunistička tendencija u tradiciji Nestora Mahna koji se zalagao za "vitalnu potrebu za organizacijom koja bi, nakun privlačenja većine sudionika u anarhistički pokret, uspostavila zajedničku taktičke i političku liniju anarhizma i tako služila kao vodič za cijeli pokret." Neki oblici anarhističkog komunizma su, pak, jako egoistični u svojoj prirodi, odnosno pod utjecajem radikalne individualističke filozofije, te vjeruju kako anarho-komunizam ne zahtijeva komunitarijansku prirodu; primjer za to je anarhistička komunistica Emma Goldman koja je bila pod uticajem Maxa Stirnera i Kropotkina te je njihove filozofije sintetizirala u svoju.

Anarho-sindikalizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Zajednička anarho-sindikalistička zastava.

Anarhosindikalizam je nastao kao posebna škola anarhizma početkom 20. vijeka. S većim fokusom radnički pokret nego prethodnim oblici anarhizma, sindikalizam vidi radikalne sindikate kao potencijalnu snagu revolucionarne društvene promjene, odnosno zamjene kapitalizma i države s novim društvom, demokratski samo-upravljanim od strane radnika. Anarho-sindikalisti traže da se ukine sistem nadnica i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, s obzirom da vjeruju da je ono uzrok podjela na klase. Važna načela sindikalizma uključuju radničku solidarnost, direktnu akciju (kao što su generalni štrajk i rekuperacije radnog mjesta), odnosno radničko samoupravljanje. Anarhosindikalizam i drugi oblici anarhizam nisu međusobno isključivi: anarho-sindikalisti su često prihvaćali komunističke ili kolektivistilčke anarhističke ekonomske sisteme. Njegovi zagovornici su promicali radne organizacije kao sredstvo za udaranje temelja ne-hijerarhijskog anarhističkog društva unutar trenutnog sistema, odnodno sredstvo za društvenu revoluciju.

Jednim od osnivača anarho-sindikalizma se smatra Rudolf Rocker koji je korijene pokreta, njegove ciljeve i budućnost objasnio u svom pamfletu iz 1938. godine pod nazivom Anarchosyndicalism. Iako se anarhosindikalizam danas češće povezuje s radničkom borbom na početku 20. vijeka (pogotovo u Francuskoj i Španiji), mnoge sindikalističke organizacije dan-danas postije te su povezane u Međunarodno radničko udruženje, koje uključuje SAC u Švedskoj, USI u Italiji i CNT u Španiji.

Suvremene škole (od 1960-ih do danas)[uredi - уреди | uredi izvor]

Anarhizam nastavlja stvarati mnogo eklektički i sinkretička sinkretičkih filozofija i pokreta; otkako je došlo renesanse anarhizam u SAD i drugim zapadnim zemljama 1960-ih godina, razvile su se brojne nove struje i pokreti. Tako se anarhokapitalizam razvio iz radikalnog protu-etatističkog libertarijanstva kao preporođeni oblik individualističkog anarhizma, dok je procvat feministički i zelenih pokreta doveo i do njihovih anarhističkih varijanti. Post-lijeva anarhija je, pak, struja u anarhizmu koja se nastoji distancirati od tradicionalne "ljevice" i tako izbjeći općenita organičena ideologije. Post-ljevičari nastoje dokazati da je anarhizam oslabio zbog svoje duge vezanosti uz "lijeve" pokrete, odnosno pokrete vezane uz jedno pitanje, te poziva na sintezu anarhističke misli te stvaranje anti-autoritarnog revolucionarnog pokreta izvan ljevičarskog miljea. Post-anarhizam je pak pokret u teoriji prema sintezi klasične anarhistike teorije i post-strukturalističke misli koju je razvio Saul Newman, a uz njega su vezani mislioci kao Todd May, Gilles Deleuze i Félix Guattari. Ona crpi inspiraciju iz širokog raspona ideja, uključujući autonomizam, post-lijeva anarhiju, situacionizam, postkolonijalizam i Zapatismo. Još jedan nedavni oblik anarhizam koji kritizira formalne anarhističke pokrete je insurekcionarni anarhizam koji zagovara neformalne organizacije i aktivni otpor državi; među njegove zagovorenike ulaze Wolfi Landstreicher i Alfredo M. Bonnano.

Anarho-kapitalizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Anarho-kapitalizam

Anarhokapitalizam ( ili "anarhizam slobodnog tržišta") se "temelji na vjerovanju u slobodu raspologanja privatnim vlasništvom, neprihvaćanju bilo kojeg oblika državne vlasti ili intervencije, te držanja kompetitivnog slobodnog tržišta kao glavnog mehanizma za socijalne interakcije." S obzirom na anti-kapitalističke prirodu većine anarhističkih ideja, status anarhokapitalizma unutar anarhizma je predmet spora, pogotovo u slučaju anarhokomunista. Anarho-kapitalisti razlikuju kapitalizam slobodnog tržišta - temeljenog na mirnoj dobrovoljnoj razmjeni- od "državnog kapitalizma", koji Murray Rothbard definira kao zavjereničko ortaštvo između velikih poslovnih subjekata i vlade koja koristi prisile kako bi suzbila slobodno tržište. Bez obzira da li kao temelj koristi prirodno pravo ili utilitarističke formulacije, anarho-kapitalizam ima teoriju legitimiteta koja podržava privatno vlasništvo sve dok je ono proizvod rada, razmjene ili dara. U anarho-kapitalističkom društvu, prema mišljenju njegovih zagovornika, dobrovoljni tržištu procesi bi rezultirali u djelovanju socijalnih institucija kao što su policija, obranu i infrastruktura kroz natjecanje konkurentnih tvrtki, dobrotvornih organizacija i građanskih udruženja koja bi preuzela funkciju države. U Rothbardovom anarhokapitalizmu, zakoni (načelo ne-agresije) se provode kroz tržište, ali ne i stvaraju od tržišta, dok je prema utilitarističkim idejama Davida D. Friedmana pravo proizvod tržišta.

Dok je pojam "anarhokapitalizam" skovao Rothbard, a u upotrebu ušao 1960-ih u u Americi, neki historičari, uključujući i samog Rothbarda, korijene anarhokapitalističke misli pronalaze u sredini 19. vijeka, odnosno teoretičarima tržišta kao što je Gustave de Molinari. Anarhokapitalizam je primao uticaj iz pro-tržišnih teoretičara kao što su Molinari, Frédéric Bastiat i Robert Nozick, kao i američkih individualističkih filozofa kao što su Benjamin Tucker i Lysander Spooner. Iako se smatra oblikom individualističkog anarhizma, on se razlikuje od individualizma "Bostonski anarhista" 19. vijeka u svom odbacivanju radne teorije vrijednosti (i njene normativne implikacije) u korist neoklasičnih ili austrijskih marginalističkih pogled. Anarho-kapitalističke ideje su doprinijeli razvoju agorizma, autarhizma i kripto-anarhizma.

Anarha-feminizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Anarha-feminizam

Anarha-feminizam se definira kao sinteza radikalnog feminizma i anarhizma koja patrijarhat (mušku dominacije nad ženama) vidi kao temeljno očitovanje nenamjerane hijerahije kojoj su anarhisti suprostavljeni. Anarha-feminizam su inspirirali spisi ranih feminističkih spisateljica s kraja 19. vijeka kao što su Lucy Parsons, Emma Goldman i Voltairine de Cleyre. Anarha-feministice se, kao i druge radikalne feministice, kritiziraju i zalažu se za ukidanje tradicionalnog koncepta porodice, obrazovanja i rodnih uloga. Mnoge anarha-feministice su posebno kritične prema instituciji braka. Na primjer, Emma Goldman je tvrdila da je brak isključivo ekonomski sporazum i da "... [žena] plaća za to sa svojim imenom, privatnošću, samopoštovanjem, a na kraju i vlastitim životom." Anarha-feministice patrijarhat smatraju temeljnim problemom društva i vjeruju da je feministička borba protiv seksizam i patrijarhata suštinska komponenta anarhističke borbe protiv države i kapitalizma. L. Susan Brown je izrazila mišljenje da je "anarhizam kao politička filozofija koja se suprotstavlja svim odnosima temeljenim moći, po prirodi feministički". Bilo je io nekoliko muških anarha-feminista, kao što je anarho-komunist Joseph Déjacque koji se suprotstavljao Proudhonovim anti-feminističkim pogledima.

Zeleni anarhizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Zeleni anarhizam je škola anarhizma koja naglasak stavlja na pitanja okoliša. Anarho-primitivizam je oblik zelenog anarhizam koji vjeruje da civilizacija i tehnologija neizbježno dovode do nejednakosti, da su nespojive s anarhizmom te da moraju biti ukinuti. Anarho-primitivisti često kritiziraju tradicionalni anarhizam zbog potpore civilizaciji i tehnologiji za koje vjeruju da su u svojoj prirodi temeljeni na dominaciji i eksploataciji. Umjesto toga se zalažu za rewilding ili ponovno stvaranje prirodnog okruženja. Svi zeleni anarhisti nisu primitivisti. Iako neki zeleni anarhisti snažno kritiziraju tehnologiju, ne odbacuju je u potpunosti. Oni se, ovisno o tome vjeruju li u to da tehnologija može biti "zelena" i održavati anarhističko društvo, nazivaju tehno-pozitivnim i tehno-negativnim zelenim anarhistinma. Ne-primitivistički zeleni anarhisti, kao što je antropolog Brian Morris, često inspiraciju pronalaze u konceptu socijalne ekologije Murraya Bookchina.

Anarhizam bez pridjeva[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Anarhizam bez pridjeva
Skvot u Barseloni. Skvotiranje je bitan deo savremenog anarhističkog pokreta.

"Anarhizam bez pridjeva" je, po riječima historičara Georgea Richarda Esenweina, pojam koji "se odnosi na jedan neodređen oblik anarhizma, odnosno doktrinu bez ijedne kvalificirajuće etikete kao što je komunistički, kolektivistički, mutualistički ili individualistička. Po drugoj definiciji to je jednostavno ponašanje koje se svodi na međusobnu toleranciju različitih anarhističkih škola".[11] "Anarhizam bez pridjeva" ističe sklad među različitim anarhističkim frakcijama i pokušava ih ujediniti oko njihovih zajedničkih anti-autoritarnih vjerovanja. Izraz je prvi koristio Fernando Tarrida del Mármol kao poziv na pomirenje, nakon što su ga uznemirile "gorke rasprave" među različitim anarhističkih pokretima. Voltairine de Cleyre, Errico Malatesta i Fred Woodworth su bili pristaše takve ideje.

Anarhizam kao društveni pokret[uredi - уреди | uredi izvor]

Anarhizam je kao društveni pokret redovito fluktuirao u svojoj popularnosti. Večina naučnika kao njegov klasični period određuje godine između 1860. i 1939. Anarhizam se najčešće povezuje s radničkim pokretom u 19. vijeku kao i španskim građanskim ratom.

Prva Internacionala[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon propasti revolucija 1848. godine različite revolucionarne struje - uključujući francuske sljedbenike Proudhona, blankiste, Filadelfe, engleske sindikalce i socijaliste - su se udružile u Međunarodno radničko udruženje (kasnije poznato kao "Prva Internacionala"). Zahvaljujući vezama s aktivnim radničkim pokretima, Internacionala je postala značajnom organizacijom. Karl Marx je postao vodeća ličnost Internacionale i član njenog Općeg Savjeta. Proudhonovi sljedbenici, mutualisti, opirali su se Marxovom državnom socijalizmu, zagovarajući političku apstinenciju i mala imanja. Godine 1868. nakon neuspješnog sudjelovanja Lige za mir i slobodu, Mihail Bakunjin i njegovi sljedbenici su se priključili Prvoj Internacionali. Povezali su se anti-autoritarnim socialističkim sekcijama Internacionale koje su zagovarale zbacivanje države i kolektivizaciju vlasništva. Ispočetka su kolektivisti surađivali s marksistima kako bi Prvu Internacionalu povukli u smjeru revolucionarnog socijalizma. Nakon toga je Internacionala postala podijeljena na dva krila, na čijim su čelima bili Marx i Bakunjin. Bakunjin je Marxove ideje smatrao autoritarnim i predvidio da će marksistička stranka, kada dođe na vlast, od svojih vođa napraviti istu onakvu vladajuću klasu protiv koje se borila. Godine 1872. je sukob doživio klimaks sa raskolom dvije grupe na Haškom kongresu, gdje su Bakunjin i James Guillaume izbačeni iz Internacionale. Kao odgovor na to, anti-autoritarna sekciju su stvorile vlastitu Internacionalu na Kongresu u St. Imieru, usvojivši revolucionarni anarhistički program.

Anarhizam i radnički pokret[uredi - уреди | uredi izvor]

Anarhisti su od druge polovice 19. vijeka nastojali na svoju stranu dovesti radnički pokret u svijetu. Prvi primjer su dale anti-autoritarne, odnosno anarhističke sekcije pri Prvoj Intrernacionali, sa svojim zalaganjem da se "privilegij i autoritet države" zamijeni sa "slobodnom i spontanom organizacijom rada."

Anarhističke ideje su postepeno prodirale u radnički pokret, ali i među njegove teoretičare, koji su u anarhističkim sindikatima vidjeli snagu koja će srušiti kapitalistički sistem. S vremenom su se počeli stvarati prvi anarhistički sindikati. Tako je godine 1881. stvorena Španska radnička federacija, a 1910. će se stvoriti Nacionalna konfederacija rada, vjerojatno najpoznatiji i najuspješniji anarhistički sindikat u historiji. Taj i drugi anarhistički sindikati su se 1922. udružili i u danas postojeće Međunarodno radničko udruženje (IWA) koje se smatra anarhističkim nasljednikom Prve Internacionale.

Anarhizam, međutim, nije postao dominantna struja u radničkom pokretu, a što je pogotovo bio slučaj u najrazvijenijim zapadnim državama. Razlozi su prije svega u tome što je radikalno odbacivanje postojećeg poretka bilo najprivlačnije pripadnicima radničke klase u najsiromašnijim i zemljama s najoštrijim klasnim razlikama. U razvijenijim državama, gdje su klasne razlike bile ublažene postojanjem srednje klase odnosno relativnim blagostanjem, radnički sindikati su više bili zainteresirani za postepeno poboljšanje socijalnog stanja svojih članova, a za što je kao ideologija bio pogodniji socijalizam, a kasnije i socijaldemokracija. Anarhizam je, također, zahvaljujući sklonosti nekih anarhista da kroz tzv. propagandu djelom vrše nasilje, stekao negativnu reputaciju koja se odrazila i na njegovu popularnost kod radnika.

Usprkos toga, upravo se anarhistima koji su 1888. godine sudjelovali u znamenitnmg čikaškom incidentu poznatom kao afera Haymarket pripisuje to što se danas širom svijeta slavi Prvi maj kao praznik rada.

Odnos prema organiziranom radništvu je, s druge strane, bio predmet rasprava i među samim anarhistima o čemu svjedoči Međunarodni anarhistički kongres u Amsterdamu koji se održao 1907. godine. Na tom je kongresu glavna tema bio upravo odnos anarhizma i sindikalizma. Neki od najpoznatiji sudionika su se sukobili po tom pitanju. Pierre Monatte je smatrao kako je sindikalizam po svojoj prirodi revolucionaran te da će stvoriti uvjete za socijalnu revoluciju. Nasuprot njemu je Errico Malatesta tvrdio da su sindikati njegovog vremena reformistički a da s vremenom mogu postati čak i konzervativni . Zajedno sa Christiaanom Cornelissenom je spominjao primjer američkih sindikata koji su diskriminirali nekvalificirane u korist kvalificiranih radnika.

Ruska revolucija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Ruska revolucija (1917)

S obzirom na snažnu anti-autoritarnu tradiciju anarhizam se u carističkoj Rusiji razvio kao najradikalniji oblik otpora samodržavlju. Mnogi anarhisti su zbog toga zdušno prigrlili februarsku, a potom i Oktobarsku revoluciju koja je zbacila raniji poredak. Pokušaji anarhista da, koristeći revolucionarno vrenje i kaos, neke od svojih ideja sprovedu u djelu, obično nisu imali uspjeha. Najviše se održala tzv. mahnovščina u Ukrajini čiji je vođa Nestor Mahno povremeno surađivao s boljševicima za vrijeme građanskog rata.

Anarhisti, a pogotovo anarho-komunisti, ispočetka su surađivali s boljševicima, ali su se vremenom s njima sukobili zbog sve autoritarnijih metoda boljševičke vladavine. Kao primjer se navode anarho-komunisti Emma Goldman i Alexander Berkman koji su zbog svoje kritike novog sistema protjerani iz Sovjetske Rusije. da pod parolom očuvanja revolucije uvode sve autoritarnije metode vlasti. Dio anarhista u samoj Rusiji se pokušao obračunati s boljševicima, ali ti pokušaji, od kojih je najpoznatiji kronštatski ustanak, nisu dali ploda, te je boljševička vlast konsolidirana.

Epilog ruske revolucije je Goldmanovoj i drugim anarhističkim teoretičarima poslužio kao potvrda Bakunjinove teze o tome da će marksistička diktatura proletarijata samo jednu vladajuću klasu zamijeniti drugom. Međutim, po sam anarhizam se boljševički uspjeh obaranja kapitalizma pokazao pogubnim. Najradikalniji dijelovi radničke klase su, vođeni ruskim primjerom, odbacili anarhizam i priključili se komunističkoj ideologiji.

Borba protiv fašizma[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Antifašizam
V. također: Anarhizam u Italiji, Anarhizam u Francuskoj, i Anarhizam u Španiji

Kada se 1920-ih u Evropi pojavio fašizam kao ideologija koja državu stavlja ispred svega ostalog, upravo su anarhisti bili njeni najvatreniji protivnici. U nekim evropskim zemljama, pogotovo onima sa snažnom anarhističkom tradicijom, anarhisti su sudjelovali u najmilitantnijim oblicima borbe protiv fašizma, uključujući oružanu. Tako je u Italiji početkom 1920-ih najjači otpor fašistima prilikom dolaska na vlast pružila paravojna organizacija Arditi del Popolo u kojoj su sudjelovali mnogi anarhisti.

Najpoznatiji, ali i najkontroverzniji, primjer anarhista-antifašista pruža Španija za vrijeme gradanskog rata. Anarhisti su pred rat pomogli dolazak na vlast lijeve vlade Narodnog fronta, a nakon desničarske pobune generala Franca se istakli u pružanju otpora pobunjenicima. Međutim, izbijanje rata su anarhisti u Kataloniji i nekim drugim dijelovima Španije iskoristili i kao priliku da sprovedu neke od svojih ideja u djelo, uključujući masovnu kolektivizaciju poduzeća i zemlje. Taj pokret, koji se ponekad naziv španskom revolucijom izazvao je raskol, a potom i oružane sukobe među pristašama legalne vlade te bitno pridonio pobjedi Franca, a samim time i jačanju snaga fašizma neposredno pred izbijanje drugog svjetskog rata. Zbog toga je anarhizam bio dugo godina diskreditiran kao antifašistički pokret, da bi se svojevrsna rehabilitacija u tom smislu mogla zabilježiti tek sa završetkom hladnog rata i ideološki neopterećenim preispitivanjem događaja u međuratnoj Evropi.

Interna pitanja i debate[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Pitanja u anarhizmu
Efikasnost i legitimnost korištenja nasilja u političke svrhe je bilo jedno od kontroverznih pitanja među anarhistima.

Anarhizam je filozofija koja utjelovljuje mnoge različite stavove, tendencije i škole mišljenja, te su česta neslaganja oko pitanja koja se tiču anarhističkih vrijednosti, taktika i ideologije. Neki od sporova se tiču oko kompatibilnosti kapitalizma, nacionalizma i religije s anarhizmom, što su ideje koje osporava veliki broj anarhista. Slično tome, anarhizam ima složen odnos s ideologijama poput marksizma, komunizma i anarhokapitalizma. Anarhisti, pak, u prihvaćanju anarhističke ideologije mogu biti motivirani humanizmom, božanski božanskim autoritetom, prosvijećenim vlastititim interesom i brojnim drugim alternativnim etičkim doktrinama.

Fenomeni kao što su civilizacija, tehnologija (npr. unutar anarho-primitivizma i insurekcionarnog anarhizma), i demokratski proces su predmet oštre kritike među jednim, dok a hvaljene među drugim anarhističkim strujama. Anarhistički stavovi prema pitanjima rasu, roda i okoliša su se također mijenjali kroz godine.

Na taktičkoj razini je pak u 19. vijeku dominirala tzv. Propaganda djelom (pogotovo kod nihilističkog pokreta) suvremeni anarhisti pretežno preferiraju alternativne metode kao što su nenasilje, kontra-ekonomija i protiv-državna kriptografija, a koje bi trebale dovesti do anarhističkog društva . Raznolikost anarhističkih ideja je, pak dovela do toga da se brojni anarhistički izrazi različito tumače i imaju različito značenje u raznim anarhističkim tradicijama.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Daniel Guerin, Anarchism: From Theory to Practice (New York: Monthly Review Press, 1970).
  2. Proudhon, Solution to the Social Problem, ed. H. Cohen (New York: Vanguard Press, 1927), p.45.
  3. Proudon, Pierre-Joseph. The Federal Principle. "The notion of anarchy in politics is just as rational and positive as any other. It means that once industrial functions have taken over from political functions, then business transactions alone produce the social order."
  4. Selected Writings, Pierre-Joseph Proudhon
  5. "A member of a community," The Mutualist; ova serija pamfleta iz 1826. godine je krititirala ideje Roberta Owena, a pripisuje se otpadničkim owenovcima, najvjerojatnije iz Friendly Association for Mutual Interests of Valley Forge; Wilbur, Shawn, 2006, "More from the 1826 "Mutualist"?"
  6. Dana, Charles A. Proudhon and his "Bank of the People" (1848).
  7. Tucker, Benjamin R., "On Picket Duty", Liberty (Not the Daughter but the Mother of Order) (1881–1908); 5 January 1889; 6, 10; APS Online pg. 1
  8. William Batchelder Greene: "Communism versus Mutualism", Socialistic, Communistic, Mutualistic and Financial Fragments. (Boston: Lee & Shepard, 1875)
  9. Avrich, Paul. Anarchist Voices: An Oral History of Anarchism in America, Princeton University Press 1996 ISBN 0-691-04494-5, p.6
    Blackwell Encyclopaedia of Political Thought, Blackwell Publishing 1991 ISBN 0-631-17944-5, p.11
  10. Pierre-Joseph Proudhon. What Is Property?Princeton, MA: Benjamin R. Tucker, 1876. p. 281.
  11. Esenwein, George Richard "Anarchist Ideology and the Working Class Movement in Spain, 1868–1898" [p. 135]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Oblici i stilovi vodstva: v. također Oblici vladavine

Ateokracija | Anarhija | Demokracija | Geniokracija | Gerontokracija | Meritokracija | Matrijarhat | Ohlokracija | Panarhizam | Patrijarhat | Plutokracija | Teokracija | Tehnokracija