Anarho-individualizam

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Serija članaka o filozofiji na temu:

Anarhizam

Anarho-individualizam ili individualistički anarhizam je ideja o slobodi individue u takvom smislu da svest individue i ostvarenje sopstvenih interesa ne treba da bude ograničeno, sputavano od strane bilo kakvog kolektivnog tela ili javne vlasti. Takođe, uvođenje "sistema demokratije i većinskog odlučivanja" nad odlukom individue, je beskorisno. Anarho-individualista smatra da samo individua ima pravo da upravlja sopstvenim životom i da je svako spoljnje upravljanje tiranija.

Mnogi vide individualistički anarhizam kao posebnu stranu anarhizma, totalno drugačiju od kolektivističkog i komunističkog anarhizma. Neki smatraju da individualističko krilo anarhizma ističe negativnu slobodu to jest suprotstavlja se državnoj i društvenoj kontroli individue, dok oni koji pripadaju kolektivističkom krilu anarhizma ističu pozitivnu slobodu da bi dostigli potencijale individue i tvrde da ljudska bića imaju potrebe koje društvo treba da ispuni. Još jedna razlika je u tome da društveno krilo propagira zajedničko vlasništvo kao sredstvo da se eliminiše nejednaka ekonomska moć, dok individualistički anarhizam podržava privatnu proizvodnju a čak i da se dobra i usluge distribuiraju kroz tržište. U skladu sa tim sledi i stav da nisu protiv neravnopravne distribucije dobara i to prihvataju kao posledicu slobodne konkurencije. Ovom shvatanju je svojstveno i to da ne propagira revoluciju radi ukidanje države.

Postoji nekoliko tradicija individualističkog anarhizma. Raniji teoretičatri su bili motivisani progresivnim racionalizmom (u slučaju William Godwin-a) i racionalnim egoizmom Max Stirner-a. Ovakvi oblici anarhizma su se najviše pojavljivali u SAD i predstavnici su bili Henry David Thoreau, Josiah Warren, Benjamin Tucker, Lysander Spooner, Ezra Heywood, Stephen Pearl Andrews i Murray Rothbard. Savremeni predstavnici su Kevin Carson, Joe Peacott, Wendy McElroy, David D. Friedman i Robert Paul Wolff. Neki, kao što je Christopher Morris, smatraju da je individualistički anarhizam koji podržava tržišno društvo, kao kod Friedman-a i Rothbard-a, privukao više ljudi u SAD dok liberterski socijalizam (neki ga nazivaju anarhistički komunizam) ima veću bazu u Evropi.

Kritike[uredi | uredi kod]

Murray Bookchin je kritikovao individualistički anahizam zbog njegovog suprotstavljanja demokratiji i padanje u "lifestylism" na račun klasne borbe. On je smatrao da pobornici ove ideje podržavaju samo negativnu slobodu i odbijaju ideju pozitivne slobode. Anarho-komunista Albert Meltzer smatra da se oni radikalno razlikuju od revolucionarnog anarhizma i da olako odgovaraju "na kraju krajeva, to je anarhizam". Tvrdio je da Tucker-ovo prihvatanje korišćenja privatne policije (i za slamanje nasilnih štrajkova da bi se zaštitila sloboda poslodavca) je kontradiktorna definiciji anarhizma bez vlasti. Sa takvim razlozima se Meltzer suprotstavljao anarho-kapitalizmu, tvrdeći da pošto podržavaju privatnu armiju u stvari podržavaju "ograničenu državu". Tvrdio je da je anarhizam moguće zamisliti jedino kao slobodan i komunistički.

Gareth Griffith i George Bernard Shaw su prvo simpatisali individualistički anarhizam ali su kasnije zaključili da je to u stvari negacija socijalizma, i u stvari nedruštvenost koja se sprovodi logičnim zaključcima koje može doneti bilo kakav ludak u svom životu. Shaw tvrdi da čak i da se dobra prvobitno dele ravnopravno ljudima, ideja koju propagira Tucker (dozvola privatne proizvodnje i akumulacije) bi dovela do neravnopravnog bogatstva ljudi u društvu.

Carlotta Anderson je individualistkinja koja ne vidi ništa loše u tome da slobodna konkurencija rezultira u neravnopravnu distribuciju dobara. Tucker je takođe rekao "ako ja prolazim svojim životom kao slobodan i bogat, ne treba da plačem zato što je moj komšija, isto tako slobodan, bogatiji. Sloboda će neminovno sve napraviti bogatim ali ih neće učiniti ravnopravno bogatima."

Vanjske veze[uredi | uredi kod]