Anarho-sindikalizam

Izvor: Wikipedia
Zastava Anarhosindikalizma


Dio serije članaka o filozofiji na temu

Anarhizam

Anarchy-symbol.svg

Anarhosindikalizam oblik je anarhizma koji se usredotočuje na stvaranje sindikata organiziranih na anarhističkim principima i koji se u svojoj borbi za slobodnije društvo koriste anarhističkim taktikama (a prije svega direktnom akcijom). Riječima Međunarodnog udruženja radnika/ca (MUR):

Revolucionarni sindikalizam, bazirajući se na klasnoj borbi, teži ujediniti sve radnike/ce u borbene ekonomske organizacije koje se bore za slobodu od dvostrukog jarma kapitala i države. Njegov cilj je reorganizacija društvenog života na bazi slobodarskog komunizma kroz revolucionarnu akciju radničke klase. Budući da su samo ekonomske organizacije radništva u stanju ostvariti ovaj cilj, revolucionarni sindikalizam se obraća radnicima i radnicama kao proizvođačima/cama, stvaraocima društvenog bogatstva, želeći pustiti korijene i razviti se među njima, nasuprot modernim radničkim partijama, koje smatra nesposobnim za ekonomsku reorganizaciju društva. [Principi revolucionarnog sindikalizma, stavka I. ]

Revolucionarni sindikati su predani direktnoj akciji te odbijaju suradnju sa političkim partijama, kojeg god opredjeljenja iste bile, pa bile one i radničke ili socijalističke. Ideja vodilja anarhosindikalizma jest ideja sindikalne autonomije – ideja da su revolucionarni sindikati svojom vlastitom snagom sposobni kontrolirati svoju borbu i izvršiti društvenu transformaciju, bez utjecaja raznih partija ili ideoloških grupa (uključujući tu i anarhističke grupe/federacije). Ovakvo stajalište ponekad se naziva workerizmom (naziv potječe od francuske riječi ouverierismo) a znači termin kojim se obilježava radničko kontroliranje klasne borbe i njihovih vlastitih organizacija. Suprotno tome da, poput političkih partija, bude sve-klasna organizacija, anarhosindikat jest klasna organizacija koja je sama sposobna predstavljati težnje, nade i interese radničke klase. U anarhosindikatima nikada nije bilo mjesta za one koji/e nisu bili/e radnici/e. Profesionalni/e intelektualci/ke, koji/e potječu iz srednje klase i koji/e su težili/e vodstvu radničke klase te stvorili/e ideje socijalizma kao političkog pokreta, nisu bili/e dio revolucionarnih sindikata. Kao posljedica toga, revolucionarno sindikalistički pokret je bio, i tako je sebe doživljavao, oblik socijalizma stvoren od strane same radničke klase... Sindikalizam se tako pojavljuje kao veliki i herojski pokret proletarijata, kao prvi pokret koji je ozbiljno prihvatio stavku da emancipacija radničke klase treba biti djelo samoga radništva, bez utjecaja intelektualaca/ki srednje klase ili političara/ki. Pojavljuje se kao pokret koji cilja uspostaviti socijalizam radničke klase, bez mrlja buržujskih apstrakcija. Jednom riječju, za sindikaliste radnici/e su bili/e sve, a ostali ništa. (Geoffrey Ostergaard, The Tradition of Workers Control, p. 38).

Revolucionarni sindikalizam stoga je svjesno anti-parlamentaran i anti-političan. On se stoga ne fokusira samo na odnose moći nego i na ključne probleme kojima se može srušiti ta moć. U revolucionarno sindikalističkoj doktrini istinska moć je ekonomska moć. Način na koji se uništava ta ekonomska moć jest da se svakoga/u radnika/cu učini moćnim/om te se tako eliminira moć kao društvena privilegija. Revolucionarni sindikalizam na taj način ukida svaku vezu između radnika/ca i države. On se suprotstavlja političkim borbama, političkim partijama i bilo kojem participiranju u parlamentarnim izborima. On odbija djelovati u zadanim granicama postojećeg poretka i države... Iz ovih se razloga sindikalizam okreće direktnoj akciji – štrajkovima, sabotažama, zaustavljanju proizvodnje te, iznad svega, revolucionarnom generalnom štrajku. Direktna akcija ne samo da ovjekovječuje borbenost radnika/ca i odražava živim duh revolta, već u radnicima/ama budi još veći smisao za individualnu inicijativu. Permanentnim pritiskom, direktna akcija testira snagu kapitalističkog sistema na njegovom najvažnijem području – tvornici, gdje se vladajući i vladani najdirektnije suprotstavljaju. (Murray Bookchin, The Spanish Anarchists, p. 121).

To svakako ne znači da je anarhosindikalizam apolitičan u smislu da apsolutno ignorira sve političke probleme. Tvrdnja o apolitičnosti sindikalizma je stari marksistički mit. Revolucionarni/e sindikalisti/ce se, kao i ostali/e anarhisti/ce, suprotstavljaju svim oblicima autoritarne/kapitalističke politike ali se istovremeno interesiraju i bave političkim pitanjima koja su vezana uz interese radničke klase. Stoga revolucionarni/e sindikalisti/ce niti ignoriraju državu i njezinu ulogu. Naprotiv, revolucionarni/e sindikalisti/ce su svjesni da država postoji kako bi zaštitila kapitalističko vlasništvo i moć. Na primjer, snažna borba britanskih sindikalista/ica protiv robovskog rada snažno negira tvrdnju da sindikalisti ignoriraju ulogu države u društvu. Naprotiv, njihove analize birokratskog državnog kapitalizma imale su snažan utjecaj na negaciju laburističkih i državno socijalističkih tvrdnji da postojeća država, putem izbora, može biti iskorištena za ostvarivanje nekih društvenih reformi. (Bob Holton, British Syndicalism: 1900 – 1914, p. 204).

Rudolf Rocker jasno to ističe; Anarhosindikalizmu često se prigovara kako nema interesa za političke strukture različitih zemalja, te stoga ni interesa za političke borbe današnjice te da sve svoje aktivnosti podređuje samo i jedino ekonomskim zahtjevima. Ovakve tvrdnje proizlaze ili iz nesvjesnog ignoriranja ili iz svjesnog falsificiranja stvarnosti. Nije politička borba ta koja razlikuje anarhosindikaliste/ice od modernih političkih partija, već su to oblik i ciljevi te borbe... jer, napori anarhosindikalista/ica su, i danas, usmjereni prema sužavanju moći države... Stavovi anarhosindikalista/ica prema političkoj moći današnje države potpuno su isti sa stavovima koje imaju prema sistemu kapitalističke eksploatacije... te koriste iste načine borbe protiv... države... Radnik/ca ne može biti ravnodušan/na prema ekonomskim uvjetima života... te stoga ne može ni ostati ravnodušan/na prema političkim strukturama njegove/njezine zemlje... (Ibidem. p. 63)

Sindikalizam stoga ne ignorira političke borbe i politička pitanja, već se za političke promijene bori na isti način na koji se bori i za ekonomske promijene – direktnom akcijom i solidarnošću. Iz tih razloga revolucionarni/e sindikalisti/ce i anarhosindikalisti/ce odbijaju bilo kakvu participaciju u radu buržoaskih parlamenata, no ne iz razloga jer nisu zainteresirani/e za politička pitanja, već zato jer smatraju da je parlamentarni oblik borbe najnesposobniji i najbesperktivniji način borbe radništva (Ibidem, p.65). Revolucionarni/e sindikalisti/ce (kao i ostali/e anarhisti/ce) smatraju da političko i ekonomsko trebaju biti integrirani, a da se ta integracija treba odvijati u klasnim organizacijama tj. revolucionarnim sindikatima (ili nekim drugim organizacijama koje imaju klasni i djelomično sindikalistički karakter – poput tvorničkih savjeta ili skupština). Suprotno tvrdnji da trebaju postojati eksperti/ce koji/e raspravljaju o radničkim pitanjima, revolucionarni/e sindikalisti/ce (kao i ostali anarhisti/ce) tvrde da politika ne smije biti u rukama tzv. eksperata (političara/ki) već se treba nalaziti u rukama onih kojih se direktno tiče. Revolucionarni sindikati potiču politički razvoj svojih članova/ica kroz procese participacije i samoupravljanja.

Drugim riječima, politička se pitanja trebaju razmatrati u ekonomskim i društvenim organizacijama – u organizacijama gdje radništvo ima istinsku moć. Ovakvim stavom anarhosindikalisti/ce slijede Bakunjina koji je tvrdio da bi bilo apsolutno nemoguće ignorirati politička i filozofska pitanja te da prevelika preokupiranost ekonomskim pitanjima može biti kobna za proletarijat. Stoga revolucionarni sindikati trebaju biti otvoreni za sve radnike/ce, nezavisni od svih političkih partija te biti bazirani na ekonomskoj solidarnosti svih radnika/ca u svim zemljama, ali također treba postojati i mogućnost slobodne rasprave svih političkih i filozofskih teorija ostavljajući sekcijama i federacijama slobodu da sami razvijaju svoju vlastitu politiku budući politička i filozofska pitanja... (moraju biti) predložena... od strane samoga radništva. (Bakunin on Anarchism p. 301, 302, 297, 302).

Prema tome, revolucionarni/e sindikalisti/ce i anarhosindikalisti/ice duboko su politični/e u najširem smislu te riječi i to iz razloga jer teže radikalnoj promijeni svih političkih, ekonomskih i društvenih uvjeta života i institucija. Štoviše, političnost se u najužem smislu sastoji u shvaćanju da se političke reforme rješavaju zajedno sa onim ekonomskim. Revolucionarni/e sindikalisti/ce postaju apolitični/e u onome trenutku kada se pod politikom počinje shvaćati podupiranje partija i korištenje buržoaskih političkih institucija. Ovakvo stanovište identično je sa uobičajenim anarhističkim stavovima po ovom pitanju.

To nas dovodi do još jedne bitne razlike između revolucionarnog sindikalizma i reformističkog sindikalizma. Naime, cilj revolucionarnog sindikalizma jest mijenjanje društva, a ne samo djelovanje u okvirima tog društva. Stoga, dok su cilj reformističkog sindikalizma reforme, revolucionarni sindikalizam kao svoj cilj uzima socijalnu revoluciju. Za revolucionarne sindikaliste/ice sindikat ima dvojaku ulogu: permanentnim pritiscima on teži osigurati trenutno poboljšanje uvjeta života radničke klase. Ali, daleko od toga da se zadovolje prolaznim boljitcima, radnici/ce trebaju stvoriti mogućnost za osnovni akt sveobuhvatne emancipacije tj. za eksproprijaciju kapitala. (Emile Pouget, No Gods, No Masters, p. 71). Tako revolucionarni sindikalizam teži ostvarivanju reformi putem direktne akcije, kao što putem te borbe, ili točnije generalnog štrajka, teži stvoriti mogućnost za revoluciju. Uistinu, svaki željeni boljitak mora se oduzeti direktno kapitalistima... (te) mora uvijek predstavljati redukciju kapitalističkih privilegija kao i samo djelomičnu eksproprijaciju.(Ibidem, p.73) Iz ovih je razloga Emma Goldman tvrdila:

Naravno da se i revolucionarni sindikalizam, poput reformističkog sindikalizma, borbi za trenutni boljitak radničke klase, ali se ne zavarava time da radnici mogu očekivati humane uvijete od nehumanog ekonomskog ustroja društva. Stoga on od neprijatelja prosto uzima ono što mu silom može oduzeti: no, u krajnjim instancama, revolucionarni sindikalizam cilja, i svu svoju energiju usmjeruje, ka potpunom ukidanju najamnog sistema.

Vanjske veze[uredi - уреди]