Boljševici

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Boljševizam)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Boljševici
Большеви́к
Boljševik, slika Borisa Kustodieva iz 1920.
Boljševik, slika Borisa Kustodieva iz 1920.
Država  Rusko Carstvo

Boljševici (od ruskog Большеви́к, od riječi больше - većina) je ime za pripadnike lijevog radikalnog krila Ruske socijal-demokratske radničke partije (RSDRP) nakon njenog raspada na dvije frakcije; boljševike i menjševike.

Do raskola u partiji je došlo na drugom kongresu partije 1903. [1]kada je boljševičko krilo za sebe uzelo skraćenicu RSDRP(b), gde je b označavalo boljševike. Ubrzo posle dolaska na vlast u novembru 1917. partija je promenila ime u Rusku socijal-demokratsku radničku partiju (boljševika). Nakon kongresa održanog 1952. Ruska komunistička partija je i formalno izbrisala riječ boljševik iz svoga imena.

Boljševičku partiju Ruske socijal-demokratske radničke partije počeo je izgrađivati Vladimir Iljič Lenjin - 1905. kao masovnu radničku partiju sa unutrašnjom demokratskom hijerarhijskom strukturom na pricipu demokratskog centralizma. Boljševici su sebe smatrali za vođe revolucionarnog proleterijata u Rusiji. Njihova uvjerenja i praksa se često zovu Boljševizam.

Historija raskola[uredi - уреди | uredi izvor]

Drugi kongres Ruske socijal-demokratske radničke partije održan je u Briselu (jul) i Londonu u augustu 1903., Lenjin i njegov rival Martov razišli su se po pitanju uloge partijskog članstva. Lenjin je želio da članovi partije budu samo oni koji prihvaćaju program partije, materijalno ga podupiru i daju svoj osobni doprinos u jednoj od partijskih organizacija[2]. Martov je s druge strane bio za uobičajeni osobni doprinos članova pod vodstvom jedne partijske organizacije. Lenjin se zalagao za manje - ali aktivno partijsko članstvo, a ne brojno koje jedino ima partijsku knižicu, i ništa ne radi. Po njegovom mišljenju ta aktivna partijska baza, stvorit će unutar sebe - jezgru profesionalnih revolucionara, od odanih komunista, koji će provoditi većinu svog vremena u organiziranju partije za rad sa masama, i biti u stanju provesti proletersku revoluciju Profesionalno jezgro partije regrutirat će se od aktivnih i iskusnih članova, a simpatizere ne će uzimati u obzir. Partija će biti organizirana na temelju koncepta demokratskog centralizma Martov, inače bliski prijatelj Lenjina, složio se a njim da jezgra partije treba biti sastavljena od profesionalnih revolucionara, ali želio je da članstvo u partiji treba biti otvoreno i za simpatizere, revolucionarne radnike i druge sumišljenike. Njih dvoje usaglašavali su svoje stavove negdje oko marta-maja 1903. ali do kongresa su njihovi stavovi postali nepomirljivi i to je dovelo do partijskog raskola. [3]

Sastanak Boljševičke Partije (Lenjin je desno)

Porijeklo imena[uredi - уреди | uredi izvor]

Te dvije frakcije izvorno su se zvale tvrdi (Lenjinovi pristaše) i meki (Martovljeve pristaše), ubrzo je to izmjenjeno u Boljševik i menjševik, na osnovu činjenice da su Lenjinovi pristaše tijesnom većinom pobjedili Martovljeve pristaše po pitanju partijskog članstva. Do pravog izbora na kongresu nije ni došlo, jer se delegati razišli u svađi. U anglosaksonskoj literaturi upotrebljvao se i termin Maksimalist za Boljševike i Minimalist za Menjševike.

"Boljševističke" partije[uredi - уреди | uredi izvor]

  •  Bangladeš Maoistočko- boljševistički reorganizirani pokret Purba Banglar Sarbahara partije
  •  Indija Boljševistička partija Indije
  •  Indija/ Šri Lanka Boljševističko-lenjinistička partija Indije, Cejlona i Burme
  •  Indija Revolucionarna Socijalistička Partija (Boljševika)
  •  Meksiko Boljševistička Komunistička Partija
  •  Senegal Boljševistički nukleusi
  •  Šri Lanka Boljševistička Samasamaja Partija

Veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Suny, Ronald Grigor (1998). The Soviet Experiment. London: Oxford UniversityPress. str. 57. ISBN 9780195081053. 
  2. Service 2000, str. 154.
  3. Israel Getzler Martov: A Political Biography of a Russian Social Democrat, Cambridge University Press, 2003 (first edition 1967), ISBN 0-521-52602-7 str.78

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]