Inflacija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Inflacija 2019.

Inflacija predstavlja porast opšteg nivoa cena. Stopa inflacije je stopa promene opšteg nivoa cena i meri se na sledeći način:

Inflaciona stopa = (nivo cena (godina-t) – nivo cena (godina t-1)) / nivo cena (godina t-1)

Nivo cena se meri kao ponderisani prosek za robe i usluge u nekoj privredi. U praksi, ukupni nivo cena meri se izradom indeksa cena, koji predstavljaju proseke potrošačkih i proizvođačkih cena.

Primer:

2003. godine u Srbiji, potrošačke cene su porasle za 10,5%. Te godine su porasle cene mnogih proizvodnih grupa, kao što su: hrana, piće, stanovanje, odeća, saobraćajne usluge, medicinske usluge itd. Taj opšti uzlazni trend nazivamo inflacijom.

Deflacija predstavlja suprotnu pojavu od inflacije. Odražava se kao opšti pad nivoa cena. Deflacije su retke pojave povezane s krizama, kao što je to bio slučaj 1930-tih i 1989. godine. Država deluje aktivnom stabilizacionom politikom i uklanja duboke krize u većini industrijskih razvijenih zemalja.

Dezinflacija je smanjivanje stope inflacije. U Srbiji, poslednje razdoblje dezinflacije bilo je početkom 1993. godine, kada je visoka stopa inflacije, koja je beležila višecifreni nivo, smanjena uz pomoć restriktivne monetarne politike i ostalih instrumenata ekonomske politike.

Vrste inflacije[uredi | uredi kod]

  • Inflacija je stara koliko i tržišna privreda. Posmatrano na duži rok, cene rastu. Međutim, ne znači da inflacija nužno prati pad realnog dohotka. Istorija pokazuje da cene rastu u vreme ratova i ekonomskih kriza, ali se više ne vraćaju posle ratova i kriza na prvobitni nivo.

Poput bolesti koja razara tkivo ljudskog organizma, tako i inflacija razara privredu. Da bi se inflacija sanirala, potrebno je prethodno izvršiti klasifikaciju u tri kategorije:

  1. umerena inflacija;
  2. galopirajuća inflacija;
  3. hiperinflacija.

-posle definisanja ovih vrsta inflacija, definisaćemo i uravnoteženu, neuravnoteženu i neočekivanu (nepredviđenu) inflaciju.

Umerena inflacija[uredi | uredi kod]

Umerena inflacija podrazumeva lagan rast cena. To su jednocifrene godišnje stope inflacije. Kad su cene relativno stabilne, ljudi imaju poverenje u novac. Ljudi rezonuju: novac je jednako vredan danas i gotovo isto vredan za godinu dana, pa se isplati držati ga.

Poslovni ljudi i običan (potrošač) svet sklapaju dugoročne ugovore u domicilnoj valuti, zato što veruju da cene neće značajnije otići izvan postojećih okvira za robu koju kupuju ili prodaju. Ljudi jednostavno veruju da će njihova novčana sredstva zadržati svoju relativnu vrednost.

Galopirajuća inflacija[uredi | uredi kod]

Galopirajuća inflacija predstavlja dvo ili trocifrenu inflaciju, u rasponu od 20, 100 ili 200% na godinu dana. Ovakvu vrstu inflacije mogu imati i razvijene industrijske zemlje. Tako su, na primer, Argentina, Brazil i druge latinoameričke zemlje, imale stope inflacije od 50-700% na godinu dana 1970-ih i 1980-ih godina.

Kada se galopirajuća inflacija jednom ukoreni u privredno tkivo, nastaju ozbiljni ekonomski poremećaji.

Hiperinflacija[uredi | uredi kod]

Mnoge privrede prežive galopirajuću inflaciju, ali veoma teško hiperinflaciju. To je vreme smrti, kao kad kancer uništava ljudsko telo. Teško je i poverovati da se hiperinflacija od milion ili čak milijardu posto na godinu dana može izdržati.

Primer:

Početkom 1920-ih godina, mlada Vajmarska Republika se borila u pokušaju da otplati teške reparacije i zadovolji svoje kreditore. Nije mogla dovoljno pozajmiti niti toliko podići poreze da bi podmirivala vladine izdatke, pa se stoga štampao novac. Novčana masa astronomski je porasla od početka 1922. do decembra 1923, a cene se vrtoglavo rasle, jer su ljudi izbezumljeno nastojali da se reše svoga novca pre nego što potpuno izgubi vrednost.

  • Inflacija iskrivljuje relativne cene i smanjuje ekonomsku efikasnost. Težina inflacije meri se i time da li je bila očekivana ili nije. U tom smislu razlikujemo:
  1. uravnoteženu inflaciju;
  2. neuravnoteženu inflaciju i
  3. neočekivanu (nepredviđenu) inflaciju.

Uravnotežena inflacija[uredi | uredi kod]

Uravnotežena, anticipirana inflacija podrazumeva godišnji rast od, na primer 10%. Promena cena nikog ne iznenađuje. Sve se povećava ne 10% (hrana, odeća, obuća, plate, kamate) itd. U ovoj situaciji gotovo niko ne bi bio zabrinut. Efikasnost upotrebe resursa veličine BDP-a ostale bi neporomenjene veličine. Jednostavno rečeno, troškovi rastu 10%, ali i dohodak 10% brže. Nema ni zarade ni gubitka.

Neuravnotežena inflacija[uredi | uredi kod]

Neuravnotežena inflacija pogađa relativne cene, troškove i poreska opterećanja. Npr. imamo neefikasnost kao posledicu neuravnotežene inflacije kad se cene ne prilagođavaju inflacionim trendovima, kao što je slučaj s novcem i porezom. Ako stopa inflacije poraste 10% na godinu dana, tada realna kamata na novac pada od 0 na -10% na godinu dana. Vlada ne može ispraviti ovaj poremećaj.

Nepredviđena inflacija[uredi | uredi kod]

Nepredviđena - neočekivana inflacija podrazumeva velika iznenađenja. Ona značajno deluje na raspodelu dohotka i bogatstva. Neočekivani skok cena neke će osiromašiti, a druge obogatiti, a malo uticati na efikasnost upravljanja u fabrikama. Efekti nepredviđene inflacije izaziva socijalne probleme.

Uloga inflacije u ekonomiji[uredi | uredi kod]

Jedan od efekata inflacije jeste da generalno inflatorno okruženje obeshrabruje spuštanje cena roba i usluga, i posebno nadoknada za radnu snagu; tako da postaje lakše prilagođavanje relativnih nivoa cena. Cene mnogih proizvoda imaju po svojoj prirodi tendenciju da rastu vremenom, tako da napori da se monetarnom ili drugom politikom održi stanje nulte inflacije (konstantnog nivoa indeksa cena) imaju veoma negativan efekat, u smislu pada cena, prodaje, prihoda i konačno nivoa zaposlenosti, na druge privredne grane. Stoga mnogi ekonomisti i privrednici smatraju da umeren nivo inflacije "podmazuje točkove privrede". Mere kojima se održava potpun nivo stabilnosti cena mogu takođe voditi (i najčešće vode) do deflacije (konstantnog pada cena), koja može biti izuzetno destruktivna, i dovesti do bankrota i recesije, čak i depresije. Na primer, Velika Depresija 1929. u Sjedinjenim Državama bila je velikim delom izazvana krutom federalnom monetarnom politikom.

Mnogi u finansijskim krugovima smatraju da je "skriveni rizik" od inflacije esencijalan podsticaj da se raspoloživi kapital investira, kroz dužničke, vlasničke papire, ili direktno, umesto jednostavne, i neproduktivne, akumulacije. Sa ove tačke gledišta, inflacija je tržišni izraz takozvane vremenske vrednosti novca. Drugim rečima, ako je (zato što ekonomija funkcioniše, i novac se može korisno investirati) jedan dinar danas nekome vredniji nego isti taj dinar godinu dana kasnije, onda bi i u ekonomiji kao celini trebao da postoji popust za "novac u budućnosti". Na taj način, iz ove perspektive, inflacija predstavlja/kvantifikuje neizvesnost u pogledu vrednost novca u budućnosti.

Iznad ovih, generalno relativno niskih nivoa, međutim, inflacija se smatra sve štetnijom po ekonomiju, kroz efekat "diskontovanja" (smanjivanja tekuće realne vrednosti) prethodno obavljenih ekonomskih aktivnosti. Posebno, kako je inflacija često rezultat akcija Vlade usmerenih na povećanje količine novca u opticaju, Vladin doprinos je inflatornom okruženju (u smisli gore već objašnjene negativne realne kamatne stope) postaje de fakto porez na držanje novca, štednju. Kako inflacija raste, ovaj "porez" na štednju raste i ohrabruje trošenje i pozajmljivanje, što povećava brzinu kruženja novca i kamatne stope, što samo utvrđuje i dodatno podiže inflatorni pritisak, i konačno stvara začarani krug. U ekstremnim slučajevima, a takve je moguće izbeći jedino veoma odgovornom i nezavisnom politikom, ovo rezultira hiperinflacijom. Posledice su brojne!

  • Povećana nesigurnost obeshrabruje investicije i štednju.
  • Preraspodela prihoda i bogatstva.
    • Kao prvo, prihodi će biti preraspoređeni od učesnika u ekonomiji koji zavise od fiksnih prihoda (na primer penzionera), ka onima koji zavise od operativnih prihoda ili plata, koji mogu držati korak sa inflacijom.
    • Drugo, na sličan način, ako poverioci iz raznih razloga nisu u stanju da se prilagode inflaciji, bogatstvo će biti preraspoređeno od poverilaca fiksiranih obligacija ka dužnicima. Tipičan primer, kada je Vlada neto dužnik, kao što je obično slučaj, na ovaj način se ovaj dug smanjuje preraspodelom realnog novca ka Vladi. Ovo je poznato pod nazivom "inflatorni porez", i uzrok je mnogih ekonomija palih u hiperinflacijama zbog neodgovornih Vlada.
  • Spoljnotrgovinski rizik: ako je domaći nivo inflacije viši od spoljnjeg, ovo će oslabiti spoljnotrgovinski balans, a time zatim i valutni kurs.
  • "Troškovi izlizanih đonova": Kako inflacija obezvređuje gotov novac, učesnici u privredi će generalno težiti tome da u svakom trenutku drže što manje efektivnog, ili lako dostupnog likvidnog novca, što donosi dodatne realne transakcione troškove. (Ovaj naziv se odnosi, u suptilnoj šali, na troškove zamene đonova na cipelama koji se izližu zbog čestih odlazaka do banke.)
  • "Troškovi menija": Cene koje se često menjaju takođe imaju svoje realne troškove, kao na primer restorani koji moraju često ponovo štampati menije. Tokom hiperinflacije u SRJ 1993, ovakvim troškovima se, samo donekle, stalo na put uvođenjem ad hok "bodova" kao nezvanične valute, čija je vrednost bila obično vezana za kurs nemačke marke na crnom tržištu ili drugo relativno realno merilo nivoa inflacije.
  • I, konačno, hiperinflacija, koja se dešava kada se porast inflacije potpuno otrgne kontroli, na veoma brutalan način ometa normalno funkcionisanje ekonomije i njene sposobnosti da proizvodi.

Slično kao gore, u ekonomiji u kojoj su neki od sektora indeksirani inflacijom (tj. sposobni su da prate njen rast) a drugi nisu, inflacija vrši preraspodelu bogatstva sa neindeksiranih sektora ovima prvima. U malim količinama dakle, inflacija se može smatrati izborom monetarne, fiskalne, ili recimo razvojne politike, obeshrabrujući čuvanje i gomilanje likvidnog kapitala i podstičući investicije. Preko tog nivoa, međutim, efekat postaje preuveličan, i investitori se najednom nalaze u situaciji u kojoj "investiraju u inflaciju", što samo dalje podstiče inflaciju. Iz svih ovih razloga, i potrebe za ograničavanjem inflacije preko malenih stopa koje diskontuju prošlu ekonomsku aktivnost i dekuražiraju gomilanje gotovine, najveći broj Centralnih Banaka formulišu za osnovni cilj stabilnost cena, uz osetnu, ali malu i kontrolisanu stopu inflacije kao cilj. Nezavisne monetarne institucije, međutim, uglavnom mogu reagovati elastično i prilagođavati kako svoje ciljeve, tako i poteze kojima se oni postižu, opštim ekonomskim kretanjima, te nivou postignutog i ciljnim pravcima razvoja.