Zakon o udruženom radu

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
SFRJ
Emblem of SFR Yugoslavia.svg

Članak je dio serije:
Politika i uprava
SFRJ



Druge države
pogledaj  razgovor  uredi

Zakon o udruženom radu kojeg su ljudi skraćeno zvali po akronimu samo ZUR, bio je jedan od temeljnih zakona nekadašnje samoupravne socijalističke Jugoslavije od 1976.[1] sve do njenog raspada 1990-ih. [2]

ZUR je stupio na snagu ukazom predsjednika Tita 25. novembra 1976. nakon predhodnog izglasavanja u tadašnjoj Saveznoj Skupštini. [2]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Idejni kreator tog zakona bio je Edvard Kardelj koji je od 1970. godine bio je predsjednik Kordinacione komisije svih vijeća Savezne skupštine za ustavna pitanja. Ta Komisija (čiji se sastav mijenjao članovima iz svih republika i pokrajina) izradila je ustavne amandmane 1971., a zatim pripremila posljednji Ustav SFRJ, koji je usvojen u februaru 1974. godine.

Formalna potreba za donošenem ZUR-a, bilo je stvarno stanje u zemlji nakon donošenja Ustava iz 1974., kad su počele nicati Organizacije udruženog rada[1]. One su nakon Zakona o udruženom radu, postale jedini mogući pravni oblik, po kojem su društvena poduzeća i ustanove mogla poslovati, tako da se svaka dotadašnja radna organizacija morala pravno uskladiti sa ZUR-om. [1]

Pozadina nastanka zakona[uredi - уреди | uredi izvor]

Načelno cilj svih tih promjena - bilo je daljnje jačanje samoupravnog socijalizma - kao magične formule kojom bi se mogle prevladati sve scile i haribde u kojima se Jugoslavija našla u to doba. Savez komunista Jugoslavije je nakon velikih političkih potresa; Studentskih demonstracija 1968., Demonstacija na Kosovu 1968., masovnog pokreta u Hrvatskoj 1970. i brojnih štrajkova po poduzećima - bio svjestan da mora nešto poduzeti - izlaz je ponovno nađen u daljnjem jačanju samoupravljanja. Dekada prije toga prošla je u ideološkoj borbi protiv centralizma (zvanog - unitarizam) i planske privrede, odnosno kako se to tada tumačilo - protiv staljinizma, kao grubo pojednostavljene verzije marksizma. Zapadne republike i njihova rukovodstva (Kardelj, Bakarić) načelno su bile za smanjenje uticaja centralne države i jačanje tržišnih mehanizama - vjerujući da će tržište biti magična formula kojom će se ispraviti sve jugoslavenske dubioze (sve veći trgovinski deficit, nacionalne tenzije i tehnološko zaostajanje), a istočne ili odlučno protiv ili su bile za status quo (iako to treba uzeti sa rezervom, jer je takozvanih boraca za daljnje jačanje samoupravljanja bilo po svim republikama (Petar Stambolić, Latinka Perović, Kiro Gligorov, Krste Crvenkovski, Džemal Bijedić...) kao i onih drugih zvanih unitaristi (Miloš Žanko, Miha Marinko, Aleksandar Ranković...)

Pogoni Kutinske petrokemije

Konvergencija jugoslavenskog samoupravnog socijalizma sa zapadnim ekonomijama[uredi - уреди | uredi izvor]

U razvijenim kapitalističkim zemljama bila je moda od 1960-ih cijepati velike mamut korporacije na manje organizacione jedinice, zbog lakše kontrole poslovanja i povećanja njihove efikasnosti, razno raznim organizacionim formama franšiza, holding ... Nesumnjivo je da su se i jugoslavenski kreatori OOUR-a ugledali na zapadne uzore i željeli postići slični efekt tom formom u jugoslavenskoj privredi.

Zakon[uredi - уреди | uredi izvor]

Zakon je napisan u maniri napoleonskog Code civila vrlo općenito i kratko - imao je samo 16 članaka. OOUR-i su idealizirano zamišljeni kao asocijacije slobodnih proizvođača, organizaciona forma kojom će se povećati efikasnost privrede.

Praktički se sukus čitavog zakona nalazi u njegovom prvom članku, koji glasi; - Radnici u ostvarivanju svoga vladajućeg položaja u udruženom radu i društvu slobodno, neposredno i ravnopravno, u odnosima samoupravne demokratske povezanosti, uzajamne zavisnosti, odgovornosti i solidarnost! te u odnosima ravnopravnosti naroda i narodnosti upravljaju svojim i ukupnim društvenim radom u osnovnoj i drugim organizacijama udruženog rada, drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama te u društvu u cjelini. [2]

Zakon u slijedećim člancima govori o OUR-ima, SOUR-ima i SIZ-ovima i načinu kako oni trebaju djelovati.

Kontraverze oko ZUR-a i njegovog provođenja u praksi[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon proglašenja zakona počelo je njegovo provođenje u praksi, koje je poprilično zakompliciralo jugoslavensku ekonomiju, koja je ionako bila sputana brojnim zakonima i administracijom koja je to trebala kontrolirati i provoditi. Isprva se to svodilo na pisanje, a kasnije čisto prepisivanje akata, kojim bi se neka radna organizacija uskladila sa ZUR-om, koje su radili istrenirani pravnici. Vremenom su osnovani i posebni Sudovi udruženog rada, jer je ispalo da se redovni sudovi nemogu baviti tom materijom.

Zbog tog su za ZUR sami tadašnji samoupravljači u šali rekli da je akronim od sintagme zadnji udarac radniku, misleći pritom na njegove negative posljedice, - jer se zakon pretvorio u svoj antipod - umjesto da stvarno oslobodi rad, - smanjenjem birokratskih stega i oslobođenjem rada od nepotrebne i suvišne administracije - paradoksalno doveo do bujanja administracije i birokratske procedure. Poredeći sa današnjom domaćom i evropskom administracijom birokratizacija koju je doneo Zakon o udruženom radu izgleda trivijalno.

Istina i sam idejni kreator tog zakona Edvard Kardelj bio je svjestan toga, on je na kraju i rekao:
Zakon o udruženom radu predstavlja, tako reći, samo osnovni pravac izgradnje sistema samoupravnog udruženog rada. U praksi će se društvo, u ostvarivanju tog sistema, susretati sa nizom otvorenih problema za koje se moraju potražiti kako demokratska tako i naučna i stručna rešenja i opredeljenja. Jer ne mogu se, da tako kažem, paragrafima davati rešenja za svakodnevne otvorene probleme u praksi. [3]

Kontraverze oko ZUR-a nakon 1990e[uredi - уреди | uredi izvor]

O ZUR-u se nakon demokratskih promjena uglavnom pisalo i mislilo isključivo negativno, i to od Jesenica do Gevgelije. U novije vrijeme, nakon zaoštrene ekonomske situacije i krize, - odnos se počeo polako mijenjati, i mnogi počinju uviđati da ZUR i nije bio toliko loš.

Rezultati i problemi[uredi - уреди | uredi izvor]

Osnovni problem u primjeni Zakona o udruženom radu, u odnosu na zamisao i ideju radničkog samoupravljanja, jeste da je OOUR u praksi počeo da poprima osobine preduzeća orjentisanog na principu kapitalne dobiti, dok su radne organizacije, čiji je OOUR zakonski morao da bude dio, došle u drugi plan. Time su osnovne organizacije udruženog rada sve više ličile akcionarskim društvima sa zapada, čime se suštinski gubila kontrola prirodnih osobina kapitala od strane radnika što je osnovna ideja socijalizma. Konkretno, svaki OOUR je imao svoje finansijske aparate nezavisne od finansija radnih organizacija kojima su pripadali. Ovo je ispravljeno 1987. godine Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o udruženom radu u kome je finanskiska administracija zakonski prenesena na radne organizacije, ali tada je radnički pokret u svjetu već izgubio bitku sa kapitalom te su uspjesi Jugoslovenskog modela društva, radničkog samoupravljanja i ovog zakona uopšte, ostali nevidljivi u šarenilu proizvoda kojeg je nudio sistem orjentisan prema maksimalizovanju i istiskanju kapitala iz društva. Nesumnjiv rezultat i uspjeh kojeg su ostvarili Zakon o udruženom radu i samoupravna ideja u cjelini ogledao se u visokom radničkom standardu, neusiljenom radu i visokom ekonomskom i kulturnom proizvodu cjelokupnog jugoslovenskog društva.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 "Yugoslavia, Political Innovation and the 1974 Constitution" (engleski). Library of Congress. http://www.country-data.com/cgi-bin/query/r-14882.html. pristupljeno 21. 02. 2012. 
  2. 2,0 2,1 2,2 "Zakon o udruženom radu" (hrvatski). Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija.ch. http://www.sfrj4ever.ch/79923.html. pristupljeno 21. 02. 2012. 
  3. Edvard Kardelj (Edvard Kardelj). "Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja" (srpskohrvatski). slobodna jugoslavija.org. http://zagorac.slobodnajugoslavija.org/Knjige/edvard_kardelj.pdf. pristupljeno 24. 02. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]