Eisaku Satō

Izvor: Wikipedia
Eisaku Satō
佐藤 榮作
Eisaku Satō

Mandat
9. studenog 1964. – 7. srpnja 1972.
Prethodnik Hajato Ikeda
Nasljednik Kakuei Tanaka

Rođenje 27. ožujka 1901.
Japan Tabuse, Japan
Smrt 3. lipnja 1975.
Japan Tokijo, Japan
Politička stranka Jimintō (1950-1955)
Supruga Hiroko Satō

Potpis
SatōE kao.png

Eisaku Satō (japanski: 佐藤 榮作; Tabuse, 27. ožujka 1901. - Tokijo, 3. lipnja 1975.), japanski poliričar koji je od 9. studenog 1964. do 7. srpnja 1972. objašao dužnost premijera Japana. Satō je za premijera biran ukupno tri puta, a s 2797 dana provedenih na čelu Vlade, Satō je najdugovječniji japanski premijer u historiji.

Godine 1974., zajedno s irskim političarem Seánom MacBrideom, Satō je podijelio Nobelovu nagradu za mir, postavši tako prvi i jedini premijer Japana kojemu je uručena ta nagrada.

Rane godine[uredi - уреди]

Ministar Eisaku Satō, premijer Shigeru Joshida i šef stranke Saeki Ozawa na sastanku Liberalne stranke 1953. godine.

Satō je rođen 27. ožujka 1901. u Tabuseu, prefektura Jamaguchi, a studirao je njemačko pravo na Carskom sveučilištu u Tokiju. Godine 1923., položio je stručni ispit, a nakon što je sljedeće godine diplomirao, zaposlio se kao službenik u Ministarstvu željeznica. Od 1944. do 1946. radio je kao šef željeznice u Osaki, a od 1947. do 1948. bio je zamjenik ministra prometa.[1]

Godine 1949. po prvi puta ulazi u nacionalni parlament, kao predsjednik Liberalne stranke.

Od srpnja 1951. do srpnja 1952., Satō je obnašao dužnost ministra pošte i telekomunikacija. Postepeno je napredovao japanskom politikom tako da je od siječnja 1953. do srpnja 1954. godine obnašao dužnost tajnika kabineta u vladi Shigerua Joshide. Ranije je obnašao dužnost ministra graditeljstva.

Nakon što se Liberalna stranka ujedinila s Japanskom demokratskom strankom i formirala Liberalno demokratsku partiju, Satō je od prosinca 1957. do lipnja 1958. bio predsjednik izvršnog vijeća novoformirane stranke. U kabinetima premijerā Kishija (njegovog brata) i Ikede, Satō je obnašao dužnost ministra financija.

Od srpnja 1961. do srpnja 1962., Satō je bio ministar međunarodne trgovine i industrije. Od srpnja 1963. do lipnja 1964., istovremeno je bio šef Agencije za razvoj na Hokkaidu i Agencije za znanost i tehnologiju, kao i ministar zadužen za organizaciju Olimpijskih igara 1964. u Tokiju.

Satō kao premijer[uredi - уреди]

Premijer Satō u društvu američkog predsjednika Richarda Nixona u Californiji 1972. godine.
Sovjetski kozmonauti Andrijan Nikolajev i Valentina Terješkova u društvu premijera Satōa 1965. godine.

Satō je naslijedio premijera Ikedu 9. studenog 1964., nakon što je ovaj podnio ostavk zbog lošeg zdravlja. Njegova vlada bila je duža od mnogih, ali krajem 60-ih, djelovalo je kao da Satō ima potpunu kontrolu nad cijelom japanskom vladom. Zbog rastuće ekonomije, bio je izrazitio popularan premijer, dok mu je vanjska politika, koja je balansirala između Sjedinjenim Državama i Kine, bila lošije organizirana. Politizacija tadašnjih studenata dovela je do brojnih prosvjeda protiv Satōve vlade zbog njegove podrške Japansko-američkom sigurnosnom sporazumom, kao i zbog prešutne podrške američkoj intervenciji u Vijetnamu. Prosvjedi su, s vremenom, prerasli u masovnu pobunu što je Satōa natjeralo da, tokom 1969. godine, na godinu dana zatvori prestižno Sveučilište u Tokiju.[2]

Nakon tri uspješna mandata, Satō je odlučio kako se neće natjecati i za četvrti. Iako je njegov odabrani nasljednik, Takeo Fukuda, pridobio Satōvu frakciju na sljedećim izborima za parlament, popularniji ministar međunarodne trgovine i industrije, Kakuei Tanaka, pobjeđuje na izborima, čime je prekinuta dominacija Satōve frakcije.

Odnosi s Kinom i Tajvanom[uredi - уреди]

Eisaku Satō je bio otvoreni antikomunist, što je dovelo do zaoštrenih odnosa sa Narodnom Republikom Kinom, posebice oko pitanja Republike Kine. Godine 1965., Satō je odobrio $150,000,000 zajma Tajvanu. Dvije godine kasnije, Satō je posjetio Tajvan. Godine 1969., Satō je žustro podržavao stav da je obrana Tajvana ključan faktor za sigurnost Japana. Njegov antikineski stav bio je vidljiv i 1972. kada je Satō, koji je inače podržavao Sjedinjene Države, izrazio protivljenje Nixonovom posjetu NR Kini 1972. godine.[3] Godinu dana ranije, Satō se oštro protivio primanju NR Kine u Ujedinjene nacije.

Nuklearna politika[uredi - уреди]

Dana 11. prosinca 1967., Satō je Japanu predstavio Hikaku San Gensoku, tri načela japanske antinuklearne politike - ne proizvodnji, ne posjedovanju i ne uvođenju. Tijekom njegova mandata, Japan je potpisao i ratificirao Sporazum o ograničenju nuklearnog oružja, a njegova tri načela službeno su ratificirana 1971. godine. Ova politika donijela mu je Nobelovu nagradu za mir 1974. godine.

Ipak, suvremena istraživanja pokazuju kako je Satō, iza kulisa, bio znatno skloniji američkoj ideji o skladištenju nuklearnog oružja u Japanu. U prosincu 2008., japanska vlada je objavila dokument koji otkriva kako je Satō, tokom posjeta Sjedinjenim Državama 1965. godine, s američkim dužnosnicima raspravljao o korištenju nuklearnog oružja protiv Narodne Republike Kine.[4] U prosincu 2009., Satōv sin je otkrio kako je njegov otac, tokom razgovora s predsjednikom Nixonom, u studenom 1969. dogovorio stacioniranje američkih nuklearnih bojnih glava na Okinawu, nakon što Japan povrati kontrolu nad otokom.[5]

Problematika Okinawe[uredi - уреди]

Još od završetka Drugog svjetskog rata, otok Okinawa je bio pod američkom okupacijom. Kada je u siječnju 1965. posjetio Sjedinjene Države, Satō je otvoreno zatražio od predsjednika Lyndona Johnsona da otok vrate Japanu. U kolovozu iste godine, Satō je postao prvi poratni premijer Japana koji je posjetio otok.

Godine 1969., Satō je sklopio dogovor s Nixonom o repatrijaciji Japana i uklanjanju nuklearnog oružja s otoka. Dogovor je izazvao kontroverze jer je američkim trupama u Japanu omogućio ostanak na otoku i nakon povrata.[6] Okinawa je formalno vraćena Japanu u svibnju 1972., a temeljem tog dogovora, Japan također ima potraživanja prema otočju Senkaku.

Odnosi s Jugoističnom Azijom[uredi - уреди]

Tokom Satōova mandata, Japan je sudjelovao u formiranju Azijske banke za razvoj 1966. godine i bio domaćin ministarskoj konferenciji na temu ekonomskog razvoja Jugoistočne Azije.[7] Radilo se tu o prvoj međunarodnoj konferenciji koju je sponzorirala japanska vlada, nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1967., Satō je, također, postao prvi japanski premijer koji je posjetio Singapur.

Kasniji život i smrt[uredi - уреди]

Po završetku premijerskog mandata, Satō se povukao iz politike. Godine 1974., Nobelova zaklada uručila mu je Nobelovu nagradu za mir, "zbog njegovog odbijanja uvođenja nuklearnog oružja u Japan i truda uloženog u regionalno pomirenje."[8] Nagradu je podijelio sa Seánom MacBrideom. Satō je postao prvi i jedini premijer Japana kojemu je uručena ta nagrada, ujedno i prvi i jedini Japanac (drugi Japanci dobivalu su nagrade u ostalim kategorijama). Ovaj događaj je u Japanu imao veliki odjek, a komemoriran je i u stripu Tensai Bakabon, autora Fujija Akatsuke.

Dok je boravio u restoranu, 19. svibnja 1975., Satō je pretrpio teški moždani udar zbog kojeg je završio u komi. Preminuo je 3. lipnja 1975. godine u 12:55, u Medicinskom centru Sveučilišta Jikei. Nakon javne ceremonije, kermiran je, a pepeo mu je prebačen u obiteljsku grobnicu u Tabuseu.

Posthumno je odlikovan lentom Reda hrizanteme, najvišeg odlikovanja u Japanu.

Privatni život[uredi - уреди]

Satō je 1926. godine oženio Hiroko Matsuoka, kći japanskog diplomata Jōsukea Matsuoke; s njom je imao dva sina, Rijūtarōa i Shinjija. Godine 1969., u intervjuu kog je dala piscu Shūsakuu Endōu za časopis Shukan Asahi, supruga ga je optužila da je razvratnik i zlostavljač.[9] Među hobije su mu spadali golf, pecanje i japanska čajna ceremonija.[1]

Nobusuke Kishi, 37. premijer Japana, bio je njegov stariji brat. I on i supruga dolaze iz obitelji samurajskog porijekla.

Reference[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 "The Nobel Peace Prize 1974". Nobel Prize. http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/peace/laureates/1974/sato-bio.html. pristupljeno 6 January 2013. 
  2. Feilier. Learning to Bow. Page 80
  3. MacMillian. Nixon and Mao: The Week that Changed the World
  4. Editorial: The U.S. nuclear umbrella, past and future
  5. Document on secret Japan-U.S. nuclear pact kept by ex-PM Sato's family
  6. Ambrose. The Rise to Globalism. Page 235
  7. Hoshiro, Hiroyuki (7 May 2007). "Postwar Japanese and Southeast Asian History - A New Viewpoint". Research and Information Center for Asian Studies. http://ricas.ioc.u-tokyo.ac.jp/asj/eng/html/ess018.html. pristupljeno 6 January 2013. 
  8. Lundestad, Geir (2001-03-15). "The Nobel Peace Prize, 1901–2000". Nobel Foundation. http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/peace/articles/lundestad-review/index.html. pristupljeno 2011-10-06. 
  9. "The Wife Tells All", TIME, 10 January 1969, pristupljeno 6 January 2013.

Vidi i[uredi - уреди]

  • Allisonson, Gary D. Japan’s Postwar History. Cornell University Press (2004) ISBN 0-8014-8912-1
  • Ambrose, Stephen & Brinkley, Douglas. The Rise to Globalism. Longman (1998). ISBN 0-14-026831-6.
  • Feiler, Bruce. Learning to Bow:Inside the Heart of Japan. Harper (2004). ISBN 0-06-057720-7
  • MacMillian, Margaret. Nixon and Mao: The Week that Changed the World. Random House (2008). ISBN 0-8129-7057-8
  • Eddy Dufourmont, "Satô Eisaku, Yasuoka Masahiro and the Re-Establishment of 11 February as National Day: the Political Use of National Memory in Postwar Japan", in Wolfgang Schwentker and Sven Saaler ed., The Power of Memory in Modern Japan, Global Oriental, 2008, p. 204–222.

Vanjske poveznice[uredi - уреди]