Andrija Hebrang (stariji)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Andrija Hebrang (otac))
Ambox warning blue construction.svg Jedan korisnik upravo radi na ovom članku! Mole se ostali suradnici da ne uređuju članak dok je ova obavijest prisutna. Koristite stranicu za razgovor na ovom članku ako imate komentare i pitanja u vezi s člankom. Kada radovi budu gotovi, korisnik koji uređuje uklonit će ovaj šablon! Hvala na razumijevanju!
(Šablon može biti uklonjen ako kroz tri dana od trenutka postavljanja nema izmjena na članku.)
Andrija Hebrang
Rođen/a 22. oktobar 1899. (1899-10-22)
Bačevac, Austro-Ugarska Monarhija
Umro/la 11. jun 1949. (dob: 49)
Beograd, FNR Jugoslavija
Nacionalnost Jugoslaven
Etnicitet Židov
Državljanstvo FNR Jugoslavija
Politička partija KPH (KPJ)
Suprug/a/zi/ge Olga Hebrang
Djeca Dunja Hebrang
Andrija Hebrang
Branko Hebrang
Dragan Stanić
(posinak)
Roditelji Andrija Hebrang
Anđa (Strasser) Hebrang

Andrija Hebrang (Bačevac, 21. 9. 1899Beograd, 11. 6. 1949), hrvatski i jugoslavenski političar, član Centralnog komiteta (CK) Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i ministar u vladi FNR Jugoslavije.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Podrijetlo i školovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Andrija Hebrang je rođen 21. 9. 1899 godine u selu Baćevac, kod Virovitice, u hrvatsko-židovskoj obitelji Andrije Hebranga i Anđe-Cecilije rođene Strasser.[1] Školovao se u trgovačkoj školi u ugarskom Pečuhu za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.[2]

Partijski rad[uredi - уреди | uredi izvor]

Član KPJ je od osnivanja 1919. godine. Godine 1921 tokom služenja vojske u Nišu, osuđen je na šest mjeseci zatvora, zbog nepoštovanja pretpostavljenih u vojsci. Godine 1923 se vratio u Zagreb, ali je tamo vrlo brzo stavljen pod prismotru policije, zbog sudjelovanja u demonstracijama i aktivnosti u sindikalnim pokretima. Tih godina, u Zagrebu, upoznaje Josipa Broza Tita. Godine 1928 upućen je u Berlin, na savjetovanje jugoslavenskih komunista, ali je na tom putu uhapšen. Osuđen je na tri mjeseca, ali je posle žalbenog postupka pušten. Nedugo posle toga ponovno je uhapšen i zatvoren zbog ilegalnih aktivnosti. U zatvoru je dočekao uvođenje šestojanuarske diktature, kada je sa svojim suradnicima predat sudu u Beogradu. Na suđenju se Hebrang izjasnio kao komunista iz uvjerenja, a ne kao član Partije. Zbog komunističke delatnosti osuđen je na 12 godina zatvora. Najpre je bio u zatvoru u Lepoglavi, a potom u Sremskoj Mitrovici, gde je od strane drugova iz Partije proglašen trockistom.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Početkom 1941 godine izlazi iz zatvora i vraća se u Zagreb, gde u septembru postaje član Operativnog rukovodstva za Hrvatsku. Krajem februara 1942 godine hapsi ga ustaška policija. Prilikom hapšenja je pružio otpor i bio ranjen u glavu (prema nekim izvorima pokušao je samoubistvo). Posle liječenja poslat je u zatvor na Trgu Kulina bana, a potom u logor Stara Gradiška. Nedugo posle prelaska u Staru Gradišku razmenjen je, zajedno sa još 29 partizana, za dvojicu ustaških prvaka koje su partizani zarobili.

Po izlasku iz zarobljeništva preuzima dužnost političkog sekretara CK KP Hrvatske. Sudjelovao je, kao predstavnik Hrvatske, na Prvom zasedanju AVNOJ-a u Bihaću, novembra 1942 godine. Jedan je od osnivača Zemaljskog antifašističkog veća narodnog oslobođenja Hrvatske. U svojim nastupima isticao je ZAVNOH kao izraz hrvatske suverenosti i tijelo nadležno za donošenje svih odluka koje se odnose na Hrvatsku.

Poslije rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikiquote „Druže Bevc, ti znaš da smo mi na sastanku Politbiroa donijeli između ostalog i odluku o slanju delegacije u Sovjetski Savez. Međutim, i pored te naše potpuno jasne odluke drug Stari je izmijenio sve. Kao što znaš, to mu nije prvi put. Jedanput tome treba stati na put. Ja bih da o tome porazgovaramo.[3]
(Hebrangovo pismo Kardelju)

U vladi Tito-Šubašić imenovan je za ministra industrije, ali je posle godinu dana smenjen i isključen iz CK KPJ, zbog sukoba oko koncepcije državnog razvoja FNRJ.

1946 godine Hebrang je pisao Kardelju o samovolji Tita i nepoštovanju odluka Politbiroa. Predlagao je Kardelju da se vide i porazgovaraju šta da se radi. Kardelj je to pismo, međutim, odnio Titu i, po mišljenju Vlada Dapčevića, "to je bila smrtna presuda za Hebranga".[3]

Hapšenje i smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Aprila 1948 godine je stavljen u kućni pritvor, u svojoj kući u Beogradu, a 7. 5. je uhapšen i izveden na saslušanje pred partijsku komisiju. Saslušanje pred Partijskom komisijom se odvijalo u jednoj kući u Sremskoj Kamenici. Pored Hebranga tu se nalazio i Sreten Žujović Crni, član CK KPJ. Kuća je bila dobro čuvana, pred nju su postavljeni stražari i protiv-avionsko oružje, jer su tih dana Beogradom kružile glasine da sovjetski agenti nameravaju oteti optužene.

Partijska komisija je tvrdila da poseduje saznanja o Hebrangovoj saradnji sa ustašama i to kroz navodno potkazivanje zagrebačkih komunista, tokom okupacije, kao i da je bio sovjetski špijun, zbog podrške rezolucije Informbiroa i odavanja tajni Sovjetima. Povodom njegovog hapšenja sovjetski amabasador je protestvovao i tražio da njihovi predstavnici budu prisutni prilikom ispitivanja, ali su zahtjevi odbijeni.[traži se izvor]

Prema kazivanju Vlada Dapčevića, Hebrang se uopšte nije izjasnio za Rezoluciju IB. On je uhapšen dva mjeseca prije Rezolucije.[3]

Hebrang nije priznao krivicu, niti se odrekao Informbiroa. Službeno je sapćeno da je 11. 6. 1949. godine izvršio samoubistvo, vješanjem o radijator, u beogradskom zatvoru Glavnjača. Službena istraga nikada nije završena, a optužnica protiv njega nikada nije podignuta, niti mu je suđeno.

Rehabilitacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Odlukom Sabora Republike Hrvatske 1992 godine je politički rehabilitiran i proglašen žrtvom „komunističkog režima“.

Porodica[uredi - уреди | uredi izvor]

Njegov sin Andrija Hebrang je postao istaknuti političar u Republici Hrvatskoj.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Nada Kisić Kolanović, "Hebrang - Iluzije i otrežnjenja", Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1996., str. 15., ISBN 953-6324-04-0
  2. Pavle Kalinić, 1991, str. 16-41
  3. 3.0 3.1 3.2 Slavko Ćuruvija: Ja, Vlado Dapčević

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Partizanska spomenica 1941. Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.
  • Kalinić, Pavle (1991). Andrija Hebrang: svjedoci govore, Zagreb: Azur Journal.