Smrča
| Smrča | |
|---|---|
| |
| Obična smreka | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Niska zabrinutost (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Pinophyta |
| Razred: | Pinopsida |
| Red: | Pinales |
| Porodica: | Pinaceae |
| Rod: | Picea Miller |
Smrča, smreka,[1] rijetko omorika ili omarika, je ime za oko 40 vrsta crnogoričnih drveća umjerenih predjela sjeverne hemisfere iz roda Picea iz porodice borovki.[2]
Sadržaj/Садржај
Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]
To su drva pravilne piramidalne krošnje, pravilno raspoređenih grana, sa tankom ljuskavom korom. [2]
Umjesto lišća rastu im iglice, koje su blago spiralno zavijene, svaka iglica ima malu strukturu koja se zove sterigmata. Iglice se mijenjaju nakon 4-10 godina, nakon čega ostavljaju sterigmate na granama. Plod smreke su češeri ili šišarke, jajolikog ili cilindričnog oblika, koji vise sa grana. Dok ne sazriju imaju pretežno zelenu ili crvenu boju. Nakon zrenja i ispadanja sjemena, same otpadaju sa stabla.
Drvo smreke se zbog odlične rezonancije koristi za izradu klavira i violina, ali i za izradu bačava i brodova i kao sirovina za dobijanje celuloze. [2]
Vrste[uredi - уреди | uredi izvor]
Vjerojatno je najpoznatija i najraširenija vrsta smreke - obična smrča, zvana i evropska ili norveška smrča (latinski: Picea abies), porijeklom iz Sjeverne Evrope, koja se danas koristi za pošumljavanje i po Sjevernoj Americi.[2] Crna smrča (Picea mariana) i bijela smrča (Picea glauca) rastu po većem dijelu sjevernih krajeva sjevernoameričkog kontinenta, od Velikih jezera do Arktičkog kruga. Obje vrste koriste za dobijanje celuloze, od drva bijele prave se i dobre i višenamjenske daske, a od crne smreke guma. Bijele smrče obično izrastu od 18 do 21 metara, to je sorta izuzetno otporna na sušu. Crnoplaninska smrča (Picea glauca), danas se koristi kao dekorativno drvo u hortikulturi, ali se sade i šumarci radi zaštite od jakih oluja. Češeri crne smrče su ljubičasti, dok su oni od bijele smeđi. Engelmanova smrča (Picea engelmannii) koja raste po prostorima zapadne obale Sjeverne Amerike je važan izvor drvene građe, isto se može reći i za plavu smrču (Picea pungens), koju zovu i - koloradoska smrča (Picea pungens), njeno drvo se naročito koristi za izradu dekorativnih elemenata, jer ima neobično pravilno deblo. [2]
Na prostorima istočne Bosne i zapadne Srbije raste endemična vrsta smreke Pančićeva omorika.
Popis vrsta smreka[uredi - уреди | uredi izvor]
- Picea abies
- Picea alcockiana ("P. bicolor")
- Picea alpestris
- Picea asperata
- Picea balfouriana
- Picea brachytyla
- Picea breweriana
- Picea chihuahuana
- Picea engelmannii
- Picea farreri
- Picea glauca
- Picea glehnii
- Picea jezoensis
- Picea koraiensis
- Picea koyamae
- Picea likiangensis
- Picea mariana
- Picea martinezii
- Picea maximowiczii
- Picea meyeri
- Picea morrisonicola
- Picea neoveitchii
- Picea obovata
- Picea omorika
- Picea orientalis
- Picea pungens
- Picea purpurea
- Picea rubens
- Picea schrenkiana
- Picea sitchensis
- Picea smithiana
- Picea spinulosa
- Picea torano
- Picea wilsonii
Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]
- ↑ Ballian, D.; Kvesić, S. (7. 2016), članak „Značaj smreke u kontekstu njene varijabilnosti“ - podnaslov „Osnovne genetske postavke o običnoj smreci“ objavljen u časopisu Naše šume, br. 42-43, str. 25
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 "Spruce" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/561445/spruce. pristupljeno 12. 11. 2013.
