Rat u Bosni i Hercegovini

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Rat u BiH)
Rat u Bosni i Hercegovini
Segment Ratovi u bivšoj Jugoslaviji
Bosnian war header.no.png
Epizode iz rata (u smjeru kazaljke na sat): Ratko Mladić i Zdravko Tolimir stižu na pregovore u Sarajevo; norveški vojnik UN-a u Sarajevu; zgrada parlamenta u plamenu 1992.
Datum III. / IV. 1992. - 14. XII. 1995.
Lokacija Bosna i Hercegovina
Rezultat Dejtonski mirovni sporazum
Bosna i Hercegovina ostala neovisna i cjelovita država sastavljena od dva entiteta
Veliki ljudski gubici
Zaraćene strane
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Republika Bosna i Hercegovina od 1993. do 1994.
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Flag of Republika Srpska.svg Republika Srpska
Flag of Serbia and Montenegro.svg Srbija i Crna Gora
od 1994.
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Republika Bosna i Hercegovina
Flag of Croatia.svg Hrvatska
od 1995.
NATO OTAN Insignia.svg NATO
od 1994:
Flag of Republika Srpska.svg Republika Srpska
Flag of AP Western Bosnia (1993-1995).svg AP Zapadna Bosna
Komandanti i vođe
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Alija Izetbegović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Sefer Halilović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Rasim Delić
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Enver Hadžihasanović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Haris Silajdžić
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Atif Dudaković
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Jovan Divjak
NATO OTAN Insignia.svg Leighton W. Smith
Flag of Croatia.svg Franjo Tuđman
Flag of Croatia.svg Gojko Šušak
Flag of Croatia.svg Janko Bobetko
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Mate Boban
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Jadranko Prlić
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Dario Kordić
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Bruno Stojić
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Milivoj Petković
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Slobodan Praljak
Flag of Serbia and Montenegro.svg Slobodan Milošević
Flag of Republika Srpska.svg Radovan Karadžić
Flag of Republika Srpska.svg Ratko Mladić
Flag of Republika Srpska.svg Stanislav Galić
Flag of Republika Srpska.svg Momčilo Krajišnik
Flag of Serbia and Montenegro.svg Jovica Stanišić
Flag of Serbia and Montenegro.svg Franko Simatović
Flag of Serbia and Montenegro.svg Vojislav Šešelj
Flag of Serbia and Montenegro.svg Željko Ražnatović
Flag of Serbia and Montenegro.svg Života Panić
Žrtve i gubici
31.270 vojnika
33.071 civil[1]
5.439 vojnika
2.163 civila[1]
20.649 vojnika
4.075 civila[1]
478 poginulih ili nestalih ostalih[1]

Rat u Bosni i Hercegovini je izraz za oružani sukob koji se odvijao na prostoru današnje Bosne i Hercegovine od proljeća 1992. do jeseni 1995. Uzrok rata je bio raspad SFRJ, odnosno odluka Bošnjaka i Hrvata BiH da se proglasi nezavisnost, čemu se žestoko protivila srpska zajednica, nastojeći BiH zadržati u krnjoj Jugoslaviji, odnosno nasilno priključiti nju ili njene dijelove u novu srpsku državu ili države.

U ratu su se tako na jednoj strani našle vojne i policijske formacije pretežno muslimanske vlade u Sarajevu kasnije organizirane u Armiju BiH, kojima su, ovisno o periodu pomagale razne muslimanske paravojne formacije, Hrvatska vojska, Hrvatsko vijeće obrane, dobrovoljci iz islamskih zemalja, a na kraju i snage NATO. Na drugoj strani su bile srpske paravojne formacije kasnije organizirane u Vojsku Republike Srpske, kojima su, ovisno o periodu pomagale snage JNA, dobrovoljaca i paravojnih formacija iz Srbije, te snage Autonomne republike Zapadne Bosne. U periodu 1992-94. je pak trajao i sukob između Armije BiH i HVO-a, poznat pod nazivom bošnjačko-hrvatski sukob. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) u svojim presudama navode kako je cilj srpske strane bio stvaranje Velike Srbije na račun Bosne, dok je cilj hrvatske strane bio stvaranje Velike Hrvatske, sve do 1994., nakon čega hrvatska strana odustaje od tog nauma te stupa u savezništvo sa bosanskom stranom, što je dovelo do kraja rata.

Za rat se, ovisno o području, ponekad koriste različiti nazivi, a često se smatra dijelom iste historijske cjeline kao i rat u Hrvatskoj. U BiH, pogotovo među Bošnjacima, je čest izraz Agresija na Bosnu i Hercegovinu, dok se u dijelu srpskog stanovništva u Republici Srpskoj koristi izraz Otadžbinski rat. U Srbiji se, pak, koristi izraz Građanski rat u Bosni i Hercegovini.

S obzirom na trajanje, oko 100.000 poginulih ili nestalih, preko 2 milijuna raseljenih ili izbjeglica, razaranja, ratne zločine i medijski odjek, rat u Bosni i Hercegovini predstavlja najveći od svih oružanih sukoba izazvanih raspadom Jugoslavije, odnosno najveći oružani sukob na tlu Europe nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Uvod[uredi - уреди]

Raspad Jugoslavije[uredi - уреди]

Glavni članak: Raspad SFRJ

Nakon smrti Josipa Broza Tita, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija našla se u krizi 1980-ih. Kada je Slobodan Milošević došao na vlast u Srbiji, izazvao je val srpskog nacionalizma koji je produbio krizu.[2] Porast srpskog nacionalizma izazvao je potom i rast nacionalizma u drugim republikama. 1988. i 1989., Milošević je organizirao masovne demonstracije koje su svrgnule vlade na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, a zamijenjene su ljudima vjernima Miloševiću, čime je Srbija preuzela četiri od osam glasova predsjedništva SFRJ, dok su ostale republike imale samo jedan glas.[3][4] Protiveći se srbijanskoj dominaciji u Jugoslaviji, Slovenija i Hrvatska su 1991. proglasile neovisnost, dok je JNA, pod kontrolom Beograda,[5] ratovala u te dvije države te uspostavila drugu srpsku državu na trećini Hrvatske, Republiku Srpsku Krajinu (RSK).

Početkom 1991., održan je sastanak u Karađorđevu nakon kojeg su počele kružiti glasine da su Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman razmatrali moguću podjelu Bosne.[6]

Badinterova komisija je potom osnovana sa zadatkom da zaključi pored ostalog da li republike imaju prava na proglašenje samostalnosti i da li srpski narod ima pravo na samoodređenje. Odgovor Badinterove komisije će biti da republike imaju pravo na proglašenje nezavisnosti tek nakon referenduma i da narodi nemaju pravo na samoodređenje. U skladu s tom odlukom sve svjetske države će priznati proglašenje nezavisnosti jugoslavenskih republika nakon provedenog referenduma. Vlada Bosne i Hercegovine je potom odlučila održati referendum 29.2. i 1.3. 1992. kako bi građani odlučili žele li ostati u Jugoslaviji.[5]

Referendumi[uredi - уреди]

Alija Izetbegović (lijevo), predsjednik stranke SDA, i Radovan Karadžić (desno), predsjednik stranke SDS, pobijedili su na lokalnim bosanskim izborima 1991. Međutim, nisu se slagali oko statusa Bosne u Jugoslaviji

U prvim parlamentalnim izborima u Bosni 1990., pobjedile su nacionalne stranke: Stranka demokratske akcije (SDA) koju kasnije vodi Alija Izetbegović (Bošnjaci), Srpska demokratska stranka (SDS) koju kasnije vodi Radovan Karadžić (Srbi) i HDZ BiH (Hrvati).[7][8] 4. 1991., srpski političari u Banjoj Luci su proglasili Srpsku Autonomnu Oblast Bosansku Krajinu (SAO) u općinama Banja Luka, Glamoč, Drvar, Bosanski Petrovac, Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Srbac, Prnjavor i Čelinac. Općine Prijedor i Sanski Most se nisu pridružile. 14.11. 1991. vrhovni sud BiH proglasio je SAO Bosansku Krajinu nezakonitom.[9]

Radovan Karadžić je u skupštini Bosne i Hercegovine 14.10. 1991. održao govor u kojem je zaprijetio ako Bosna i Hercegovina proglasi nezavisnost.

"Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite izvesti Bosnu i Hercegovinu, ista ona autocesta pakla i stradanja kojom su krenule Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer se muslimanski narod ne može odbraniti ako rat bude ovdje![10][11]"


Međutim, takvim stavom je samo otuđio Bošnjake koji su nakon toga masovno odlučili glasovati za nezavisnost.

Prvi od referenduma po pitanju budućnosti Bosne i Hercegovine je onaj bosanskih Srba. Na tom referendumu provedenom 9. i 10.11. 1991. Srbi glasaju za stvaranje "samostalne srpske republike na teritoriju Bosne i Hercegovine" s namjerom da "ostanu u Jugoslaviji zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom, Baranjom i Zapadnim Sremom i drugima koji odluče ostati".[9][12]

Početak nove srpske republike: SAO oblasti 1991.

Teritorij te srpske republike bi se trebao sastojati od "područja Bosne na kojima su Srbi većina ili su ostali manjina zbog genocida tijekom Drugog svjetskog rata."[9] 9.1. 1992. proglašena je Srpska Republika Bosna i Hercegovina, a kasnije Republika Srpska (RS).[13]

Glavni odbor SDS-a u Bosni i Hercegovini usvojio 19.12. 1991. godine "Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima". Taj dokument, poznat kao "Varijante A i B", predviđao je dva scenarija za preuzimanje općina BiH koje je SDS smatrao svojim – tamo gdje su Srbi većina, trebalo je samo da istisnu sve druge iz vlasti, a tamo gdje su manjina formirati tajne organe i zauzeti općinu kada se za to ukaže prilika.[14][15]

Prema popisu stanovništva iz 1991., Bosna i Hercegovina je imala 4.364.574 stanovnika, od toga 1.905.829 Bošnjaka (43,7 %), 1.369.258 Srba (31,4 %), 755.895 Hrvata (17,3 %) te 239.845 Jugoslavena (5,5%).[16][17] Zakazani referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine je stoga ovisio o odluci barem dva od tri naroda kako bi se dobila većina glasova za prolazak. Nakon što su Hrvati i Bošnjaci najavili da će glasati za nezavisnost Bosne kako ne bi ostali u Jugoslaviji pod srbijanskom dominacijom,[18] Radovan Karadžić, predsjednik RS-a, je shvatio da ne može dobiti većinu na referendumu, pa je naredio srpskom stanovništvu bojkotiranje istoga, kako bi kasnije tvrdio da je glasovanje nezakonito jer nisu sva tri konstitutivna naroda sudjelovala u njemu.[19] Ipak, na referendum je izašlo 63,7 % ukupno popisanih bosanskih birača te je 99,4 % glasovalo za nezavisnost.[20]

99.4%
0.7%
Za neovisnost
Protiv

1992.: Početak rata[uredi - уреди]

Prvi nemiri[uredi - уреди]

Iako su se manje ratne operacije na teritoriju BiH već vodile 1991. između JNA i hrvatskih snaga - primjerice, 2. i 5.10. 1991. JNA je ubila 24 civila prilikom napada na hrvatsko selo Ravno koje im je bilo na putu prema Dubrovniku[21][22] - one su bile dio vojne kampanje Rata u Hrvatskoj jer je tada BiH još uvijek formalno bila dio Jugoslavije. Odmah nakon referenduma, počeli su izbijati incidenti. Izbili su nemiri između Srba i Bošnjaka u Goraždu[23] a 26.3. 1992. dogodio se incident u Sijekovcu u kojem su pripadnici HOS-a i Armija Republike Bosne i Hercegovine (Armija BiH) ušli u okršaj sa Vojskom Republike Srpske (VRS) u blizini Bosanskog Broda, pri čemu je poginulo 20-ak Srba.[24][25] Prema srpskim pogledima, rat je počeo ubojstvom srpskog svata Nikole Gardovića, koji je ubijen 1.3. 1992.[19][26] kada je nosio srpsku zastavu.[27] Time se međutim ignorira činjenica da je sam Alija Izetbegović isti dan pokušao smiriti napetost te da nije vjerovao da će biti rata:

Možda je bilo izoliranih incidenata, ali oružani sukob ovdje neće izbiti.[27]

Veliku zabrinutost je izazvala vijest o operaciji RAM 1991. prema kojoj se redovito potajno dostavlja oružje SDS-u prema dogovoru Miloševića, srbijanskog ministra unutarnjih poslova Mihalja Kertesa i Karadžića. Taj je podatak potvrdio predsjednik savezne vlade na odlasku, Ante Marković, objavivši sadržaj snimljenog telefonskog razgovora u kojem je Milošević obavijestio Karadžića da će mu sljedeću pošiljku oružja predati general Nikola Uzelac, komandant garnizona JNA u Banjoj Luci.[28]

Međunarodna zajednica pokušala je smiriti situaciju te predstavila Kutiljerov plan o unutarnjoj podjeli Bosne u kantone po etničkim principima. Izetbegović je isprva potpisao plan, ali je kasnije povukao svoj potpis jer nije htio podjelu države koja je bila multietnička stoljećima.[29]

Eskalacija nasilja[uredi - уреди]

"Bez Srbije ne bi bilo ništa, nemamo mi te resurse i ne bi mogli da ratujemo."[30]
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske Narodnoj skupštini Republike Srpske, 10–11 maj, 1994.
Štala koja je prenamijenjena u logor Manjača radi držanja bošnjačkih zarobljenika
Sarajlije čekaju u redu za vodu, ljeto 1992.

Karadžić je surađivao sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, pod čijom su kontrolom TV stanice započele širiti propagandu o opasnosti za Srbe u slučaju nezavisne Bosne, koja će "dovesti do islamskog fundamentalizma u Europi".[31][32] Međutim, Bošnjaci su većinom bili sekularni[33] dok Human Rights Watch navodi da nije našla nikakvog dokaza da su Srbi proganjani prije izbijanja rata.[34]

1.4. 1992., SDS je najavio da više neće priznavati vladu BiH te da će uspostaviti policiju sastavljenu isključivo od Srba. Pravi, otvoreni ratni sukob širokih razmjera započeo je potom gotovo istodobno sa priznanjem nezavisne BiH od međunarodne zajednice.[35] Srpske paravojne snage iz BiH i Srbije su napale gradove u BiH kako bi spriječili dijelove ili cijelu republiku od napuštanja Jugoslavije.[36] Mnogi uzimaju 1.4. kao datum početka rata, kada je Arkanova paravojska prešla iz Srbije u Bosnu te preuzela grad Bijeljinu, oduzimajući ju od vlasti BiH i stavljajući je pod vlast RS-a. Fotograf Ron Haviv je fotografirao slike ubojstva bošnjačkih civila prilikom tog događaja.[37]

Šest strateških ciljeva SDS-a[38]
1. Razdvajanje Srba od druge
dvije nacionalne zajednice,
državno razdvajanje
2. Koridor između Semberije
i Krajine radi integracije Srpske
Krajine, Srpske BiH i Srbije
3. Brisanje Drine kao
granice između srpskih država
4. Uspostavljanje granice na
Uni i Neretvi
5. Podjela Sarajeva na
srpski i bošnjački dio
6. Izlaz Srpske BiH na more

Nekoliko dana kasnije, identični scenarij ponovljen je u Zvorniku, kada su Teritorijalna obrana (TO), paravojska Vojislava Šešelja i dobrovoljci također preuzeli grad od bosanske vlade. Pri tome se dogodio masakr u Zvorniku, u kojem je ubijeno oko 700 Bošnjaka[39] i protjerano oko 40.000 nesrpskih stanovnika do 1994.[40] 6.4., prilikom masovnih demonstracija za mir u Sarajevu, otvorena je vatra na prosvjednike sa brda, čime započinje opsada a građani sve više odlaze u skloništa. Idući dan, bombardirana je zgrada parlamenta u središtu grada i postepeno započinje razdoblje snajperskih napada na civile[41] te nestašica hrane i lijekova zbog obruča VRS-a.[42]

23.4., SDS je odlučio da svi Srbi moraju početi zajedno raditi na preuzimanju Prijedora u koordinaciji sa JNA. Do kraja mjeseca, uspostavljene su tajne srpske policijske stanice a više od 1.500 naoružanih Srba je bilo spremno za zauzimanje mjesta. Preuzimanje se naposlijetku dogodilo u noći 30.4., kada su u Prijedoru nasilno preuzete funkcije predsjednika i potpredsjednika općine, ravnatelja poštanskog ureda, načelnika policije, suda, banke, itd.[43] Potom je započeta kampanja napada na nesrpske civile, od otpuštanja sa posla, bacanja granata u kuće do grantiranja sela koja se nisu razoružala i razaranja džamija, te su otvoreni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.[44] Prema izvještaju UN-a, iz općine Prijedor je do 1994. protjerano 52.811 Bošnjaka i Hrvata.[45]

Uništena kuća u Višegradu

12.5. 1992. u Banjoj Luci održana je 16. sjednica Skupštine srpskog naroda, na kojoj je Karadžić objavio šest strateških ciljeva SDS-a u Bosni i Hercegovini, među kojima je i "razdvajanje Srba od druge dvije nacionalne zajednice". MKSJ taj cilj "razdvajanja" uzima kao uputu VRS-u za daljnja djelovanja tijekom rata.[38] VRS, srpska paravojska, TO i JNA su napadali i druge gradove diljem Bosne, sustavno i koordinirano, nakon čega su nesrpski stanovnici protjerani: Banja Luka (19.359 raseljenih), Bosanska Gradiška (7.516 raseljenih), Bosanski Novi (6.288 raseljenih), Brčko (14.607 raseljenih), Doboj (18.569 raseljenih), Ključ (3.852 raseljenih), Kotor Varoš (6.807 raseljenih), Nevesinje (1.483 raseljenih), Sanski Most (6.257 raseljenih), Teslić (7.789 raseljenih), Višegrad (6.690 raseljenih), Vlasenica (6.942 raseljenih) i drugi.[46] U tim gradovima, potom se vršilo namjerno i bezobzirno uništavanje religioznih i kulturnih objekata Bošnjaka i Hrvata, uključujući džamije, crkve, biblioteke, školske ustanove i kulturne centre.[47] Vršeni su i razni ratni zločini, od logora za silovanje u Foči[48][49] do paljenja živih obitelji u kućama u Višegradu.[50] Goražde, okolica Bihaća i Srebrenica su stavljeni pod opsadu.[51] Razlog takvog postupka SDS-a je ležao u tome što je zahtijevao dvije trećine Bosne, što bi značilo da bi Srbi bili manjina u RS-u u slučaju da se ne riješe nesrpskog stanovništva.

Human Rights Watch navodi kako je SDS odlučio postići silom ono što mu nije uspijelo pregovorima sa vladom.[34] No nisu se svi Srbi priklonili politici SDS-a: primjerice, Jovan Divjak je napustio JNA i priključio se Armiji BiH,[52] dok je Mirko Pejanović odbio napustiti skupštinu Sarajeva sa političarima RS-a. I na bošnjačkoj strani su zabilježeni ratni zločini - napad na kolonu JNA u Sarajevu[53] i Tuzli, slučaj "Kazani"[54] - ali nisu vršili sustavno etničko čišćenje jer je Armija BiH napadala vojne, a ne civilne ciljeve.[55]

Samo u prvih pet mjeseci rata, poginulo je 22.938 Bošnjaka, od toga 15.115 civila.[1] Razlog velikih gubitaka na bosanskoj strani ležao je u tome što je Izetbegović bio nespreman za rat, misleći da do njega neće ni doći. Pri tom je zanemario da je već 1991. na zapadnoj bosanskoj granici uspostavljena RSK te da će Milošević vjerojatno tražiti koridor kojim bi ju povezao sa Srbijom. To je potvrđeno u Operaciji Koridor, u koju su uložena velika sredstva kako bi se osigurao koridor kroz bosansku Posavinu i poveznica za zapadna srpska područja na kojima živi dva milijuna Srba.[56] Izetbegović je tek 20.6. 1992. proglasio stanje rata i opću mobilizaciju.[36] RS je pak mobilizaciju i stanje rata proglasila još dva mjeseca ranije, 15.4.[9]

Sankcije, povlačenje JNA i međunarodne reakcije[uredi - уреди]

Prizori poput snajperskih napada na civile u Sarajevu potakle su međunarodnu zajednicu na reakcije koje su dovele do podizanja sankcija protiv SRJ

Iako su Milošević i Karadžić pokušali prikazati da samo žele očuvati integritet Jugoslavije, Human Rights Watch navodi kako onda istjerivanje i ubojstva nesrpskih stanovnika ne bi bila niti potrebna, jer etničko čišćenje prije podržava stvaranje Velike Srbije nego održavanje multi-etničke Jugoslavije sa šest naroda.[57] S vremenom je SDS napustio jugoslavenski koncept i zamijenio ga velikosrpskim.[21] Snimke razaranja i mrtvih civila emitirane su u svjetskim medijima i izazvale pritiske međunarodne zajednice na Miloševića. To je uključilo i američki politički establišment, dotada uglavnom indiferentan prema procesima vezanim uz raspad SFRJ. 8. 7., Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) izbacila je Jugoslaviju iz svojeg članstva zbog umiješanosti u rat u Bosni.[58] 16.5. 1992., Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasalo je rezoluciju 752, kojom poziva Jugoslaviju da povuče svoje vojnike iz BiH.[59]

Iako se JNA 19.5. 1992. formalno povukla iz BiH,[60] cijeli arsenal oružja je ostavila isključivo VRS-u,[61] zajednički cilj VRS-a i buduće Vojske Jugoslavije (VJ) je i dalje ostao isti,[62] a Beograd je nastavio VRS opskrbljivati oružjem, plaćama i oficirima,[30][63] te je čak postavio Ratka Mladića kao vrhovnog zapovjednika VRS-a,[64] zbog čega je MKSJ zaključio da je sukob zadržao prikriveni, ali i dalje međunarodni karakter.[65] Svjetski diplomati su SRJ zbog toga nametnuli međunarodne sankcije rezolucijom 757 Vijeća sigurnosti od 30.5. 1992.[66]

22.5. BiH je primljena u punopravno članstvo UN-a[67] a mirotvorne snage UNPROFOR-a su raspoređene po državi kako bi zaustavili daljnje pogoršanje sukoba. EU, koja je, pak, zbog straha od izbjeglica i dalje nestabilnosti imala najviše razloga da zaustavi rat, za to nije imala vojne resurse, pa je jedino predlagala mirovne incijative. SAD i EU su oklijevali aktivno se uključiti u rat jer su se bojali novog scenarija po uzoru na Vijetnam.[68] Oko 850.000 ljudi je ostalo zarobljeno u gradovima pod opsadom, u Sarajevu, Goraždu, Bihaću i Tuzli.[69] 18.12. 1992., Opća skupština Ujedinih naroda donosi rezoluciju 47/121, kojom se obazire na situaciju u Bosni i Hercegovini.

Duboko zabrinuti zbog pogoršanja situacije u Republici Bosni i Hercegovini zbog intenzivnih agresivnih činova snaga Srbije i Crne Gore kako bi prigrabili više teritorija silom, karakteriziran obrascem grubog i sustavnog kršenja ljudskih prava, rastućim brojem izbjeglica kao posljedice masovnih progona bespomoćnih civila iz njihovih domova i koncentracijskih logora pod kontrolom Srbije i Crne Gore, u potjeri za ogavnom politikom “etničkog čišćenja”, koja je oblik genocida. Snažno se osuđuju Srbija i Crna Gora te njihovi surogati u Republici Bosni i Hercegovini zbog njihovog nastavka odbijanja svih relevantnih rezolucija Ujedinjenih naroda.

Opća skupština Ujedinjenih naroda, 18.12. 1992.[70]

1993.: Bošnjačko-hrvatski sukob[uredi - уреди]

Vance-Owenov plan[uredi - уреди]

Glavni članak: Vance-Owenov plan

Međunarodna zajednica je u proljeće 1993. predstavila novu inicijativu, Vance-Owenov plan, kojim se BiH po etničkom ključu imala podijeliti na tri dijela. Milošević je prihvatio plan,[71] ponajviše zbog toga jer se rat odužio dok su međunarodne sankcije protiv Srbije i Crne Gore postajale nepodnošljive: hiperinflacija je znala doseći i do 3.000.000 % mjesečno, čime je "pojela" svu ušteđevinu građana.[72] Međutim, Karadžić i političari skupštine RS-a su odbili plan 6.5., što su neki protumačili kao da je Milošević izgubio kontrolu nad vođom SDS-a, kojeg je praktički stvorio. Kako bi ih disciplinirao, Milošević je najavio smanjivanje pomoći RS-u.[73] Međutim, ipak je nastavio opskrbljivati VRS oružjem i novcem.[30]

Bošnjačko-hrvatski sukob[uredi - уреди]

UN-ove snage odvoze leševe nakon zločina u Ahmićima
Stari most u Mostaru uništen je 1993. MKSJ je u optužnici protiv Prlića i drugih krivicu svalio na HVO

Iako se na početku rata 30.000 vojnika HVO-a borilo zajedno sa Armijom BiH,[74] potkraj 1992. i početkom 1993. samoproglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) vukla je sve više paralela sa RS i više slušala Zagreb nego Sarajevo. Bosanski Hrvati uspostavili su dvije vojske: HVO i HOS. Iako je HOS imao nacionalističke karakteristike, bio je nadasve vjeran Bosni te je odbijao bilo kakvu pomisao na podjelu države. HOS-ov vođa, Blaž Kraljević, čak je objavio javni proglas kojim odbacuje bilo kakve planove o podjeli BiH. 9.8. 1992., Kraljević je ubijen u zasjedi HVO-a, čime je HOS izgubio na utjecaju dok je HVO, koji je slušao Tuđmanove zapovjedi, postao dominantan.[75] Mate Boban, predsjednik HDZ BiH i HRHB-a, je usuglašavao svoju politiku sa Gojkom Šuškom i Tuđmanom.[76] Kada je HVO odbio staviti se pod vojnu strukturu Armije BiH, samo je pojačao sumnje u vjernost Bosni. Bošnjačke izbjeglice iz istočne Bosne smjestili su se širom BiH koja nije pala pod RS, ne samo u bošnjačkim nego i hrvatskim područjima. No HRHB je optuživala Izetbegovića da time želi "promijeniti etnički sastav tih područja" i "osnažiti dominantan položaj Bošnjaka".[76] Bošnjaci su pak optuživali HRHB da potajno i sama želi podjelu BiH te da razbija "zajednički front", čime su se produbile nesuglasice.[76] Mnogi uzimaju napad HVO-a na Prozor u jesen 1992. kao početak bošnjačko-hrvatskog sukoba,[76] no otvoreni "rat unutar rata" je izbio 1993.

Boban je pak jednostrano prihvatio Vance-Owenov plan te je odlučio zauzeti predložene kantone u planu i staviti ih pod vlast HRHB-a, te je čak pozvao jedinice Amrije BiH da se podrede HVO-u hrvatskim provincijama.[77] S obzirom da je VRS već prije osvojila velike dijelove BiH, Izetbegović je pokušavao izbjegnuti otvaranje drugog fronta sa hrvatskim snagama pod svaku cijenu, ali nije htio tolerirati širenje HRHB-a i njeno izdvajanje od ustavnopravnog poretka BiH. Time su ratom, nasiljem i etničkim čišćenjem zahvaćena dotada pošteđena područja BiH. 17.4. 1993. HVO je bombardirao Soviće i Doljane[78], što je bio uvod u širu ofenzivu zauzimanja središnje Bosne. Usljedili su ratni zločini: pokolj u Ahmićima,[79] pokolj u Stupnom Dolu i drugi, dok su bošnjački građani protjerivani ili zatvarani u logor Heliodrom i logor Dretelj.[80] Započeta je i opsada Mostara jer je HVO htio da Mostar bude glavni grad HRHB-a. 9.5. HRHB je donio odluku prema kojoj 10.000 bošnjačkih izbjeglica - koji su ranije našli utočište u Mostaru - mora opet napustiti grad.[81] Usprkos borbama na obje strane, istočni, bošnjački dio grada je najviše trpio jer nije imao struje, vode ili hrane, te je bio u okruženju i stalno bombardiran.[82] MKSJ je u optužnici protiv Jadranka Prlića optužio HVO za granatiranje i uništavanje Starog mosta u gradu,[83] dok su neki razrušeni Mostar čak nazvali "hercegovačkim Vukovarom".[84]

Zabilježeni su i ratni zločini na strani Armije BiH - 8. i 9.9. u Grabovici je ubijeno desetak hrvatskih civila, a 14.9. u Uzdolu 30-ak[85] - ali puno manjih razmjera i bez sustavnog napada protiv cijele hrvatske nacije. 20.12. 1993. Opća skupština Ujedinjenih naroda izglasava rezoluciju 48/88, kojom se obazire na situaciju u Bosni.

Alarmirana dosluhom između ekstremističkih srpskih snaga i elemenata bosanskih Hrvata i drugih u namjeri komadanja Republike Bosne i Hercegovine, u jasnom kršenju principa Povelje Ujedinjenih naroda i potpunog zanemarivanja rezolucija Opće skupštine i Vijeća sigurnosti.

Opća skupština Ujedinjenih naroda, 20.12. 1993.[86]

Uspostavljanje sigurnosnih zona, stanje oko Srebrenice i Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna[uredi - уреди]

Karta bošnjačkih enklava Srebrenice i Žepe okruženih novostvorenom RS

Stanje u srebreničkoj enklavi je postajalo teško zbog nestašice hrane, vode, struje i lijekova, tako da su doktori morali koristiti pelene kako bi povijali rane ili kuhati zavoje i flastere kako bi ih koristili pet ili šest puta, pacijente su operirali bez anestetika dok su skoro svi dijabetičari umrli jer nisu imali lijekova.[87] Ipak, zapovjednik Naser Orić je uspio proširiti područje enklave te ju čak nakratko spojio s drugom u Žepi, međutim, protuofenzivom VRS je opet razdvojila ta dva područja i nastavila opsadu. Suočeni s gladi tijekom zime, bošnjačke snage su napadale okolna srpska sela, a na pravoslavni Božić 7. i 8.1. 1993. su napale srpsko selo Kravicu kako bi nabavili hranu, ali je pri tome došlo do okršaja sa VRS-om. Događaj ostaje sporan jer su SDS-ovi izvori navodili da se radilo o masakru srpskih civila, no kasnije je utvrđeno da je od ukupno 45 poginulih bilo čak 35 vojnika, a civila deset, te da je Kravica bila vojna straža.[88] Svejedno, Kravica i napadi na druga srpska sela su iskorištena za propagandu prema kojoj je Orićeva vojska ubila znatan broj civila, iako su i same brojke RS-a bile kontradiktorne: jedan izvor je spominjao "3.260 ubijenih Srba oko Srebrenice" a drugi 1.000, iako su oba sadržavala i imena ubijenih vojnika.[88] 12.4. 1993., VRS je ispalila sedam projektila na područje Srebrenice koji su pali na dvorište škole krcate izbjeglicama, na kojem su djeca igrala nogomet, te ubila 36 a ranila preko 100 osoba.[87]

Između 16.4. i 6.5. 1993., Vijeće sigurnosti je izglasalo rezolucije 819 i 824 kojima se stvaraju "sigurnosne zone" na šest područja BiH: u Bihaću, Goraždu, Sarajevu, Srebrenici, Tuzli i Žepi.[89] Međutim, to je samo privremeno olakšalo situaciju na tim područjima, koja su nakon nekoliko mjeseci nastavljena biti napadnuta i izgladnjivana od VRS-a, ali i SVK-a. Novinar Marcus Tanner je komentirao kako "srpski vojnici iz RSK, pod zaštitom UN-a, bombardiraju Bihać, sigurnosnu zonu UN-a".[90] Srebrenica i Žepa se nisu potpuno demilitarizirale iz straha od napada VRS-a.[91] I u Sarajevu se nastavila opsada: grad je prije rata opskrbljivao stanovništvo sa 210.000 kubičnih metara vode dnevno, što je otprilike 200 litara po osobi. Tijekom rata, bilo je moguće opskrbiti samo dvije do tri litre vode po osobi dnevno. Prije rata, godišnje je obavljeno pet tisuća popravaka na vodovodu, no tijekom rata bilo je moguće obaviti samo 300 popravaka zbog opasnosti od metaka.[92] Zbog nestašice električne energije, bolnice su morale obavljati operacije uz svijeću a doktori sa hladnim rukama. Također, vladao je nedostatak zavoja, lijekova, proteza i ostale opreme.[93] Do listopada 1993., u prosjeku je samo 20 % sarajevske djece cijepljeno godišnje.[94]

Nešto kasnije je došlo do raskola i brutalnog sukoba i među samim Bošnjacima, nakon što je Fikret Abdić, uz pomoć VRS-a i Miloševića,[95] formirao Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu (APZB) u općinama Velika Kladuša i Cazin te usmjerio svoje snage protiv Bošnjaka u Bihaću.[96]

1994.:Ponovno ujedinjenje bošnjačkih i hrvatskih snaga[uredi - уреди]

Kraj hrvatsko-bošnjačkog sukoba, nastavak napada na Sarajevo[uredi - уреди]

Sarajlije čekaju u redu za hranu koju im dijeli UNHCR

U jednom trenutku, snage VRS-a su kontrolirale 70 %, a snage HVO-a 20 % BiH, čime je ta država postojala de facto samo na 10 % svojeg teritorija.[97] Najvažniji događaj i obrat u ratu se dogodio početkom 1994. godine, kada je Tuđman, pod pritiskom američkog predsjednika Billa Clintona, koji je zaprijetio sankcijama protiv Hrvatske,[98] napokon napustio svoju iredentističku politiku i sklopio savez s vladom u Sarajevu. Temeljem toga je 18.3. potpisan Washingtonski sporazum, završen hrvatsko-bošnjački sukob i prekinuta devetomjesečna opsada Mostara, a HRHB je ukinuta te stvorena zajednička Federacija BiH.[99] To je omogućilo hrvatskim i bošnjačkim snagama, da uz američku podršku, počnu polako preuzimati dijelove teritorija BiH. Hrvatskoj je, zauzvrat, omogućeno da krši embargo na uvoz oružja UN, odnosno da uz američku podršku, stvori modernu oružanu silu. U hrvatsko-bošnjačkom sukobu poginulo je oko 10.000 ljudi.

Međutim, napori da se nađe kompromis i na srpskoj strani nisu bili uspješni. Predložen je tzv. Plan kontaktne skupine,[100] kojim bi RS dobila 49 % BiH, ali je plan odbijen u Narodnoj skupštini RS-a i na referendumu 28.8.[101] Milošević, koji je podržavao mirovni plan, je naredio formalno odsjecanje svih ekonomskih i političkih veza sa RS-om, "izuzev humanitarne ponoći".[101] Mjesec dana kasnije, 23.9., Vijeće sigurnosti donijelo je rezoluciju 942 kojom se u jednim od najstrožih izjava osuđuje RS zbog odbijanja mirovnog plana, te uvodi sankcije na bilo kakve gospodarske aktivnosti pod kontrolom bosanskih Srba, zamrzava sredstva te uvodi zabranu putovanja istima. Također se prilikom uspostavljanja tih mjera zabranjuje skretanje povlastica na područje pod kontrolom RS-a, ali i RSK-a.[102]

22.1., dva ispaljena projektila su ubila šestero djece na sanjkanju u Sarajevu.[103] 4.2. ispaljeni projektil je ubio 10 ljudi u redu za hranu.[103] 5.2. 1994. ispaljeni projektil je pao na krcatu tržnicu Markale, u centru Sarajeva, te je u eksploziji poginulo 66, a ranjeno preko 140 osoba. Za napad je okrivljena VRS.[103] Na pritisak međunarodne zajednice, VRS je potom uklonio teško topništvo iz okolice grada. Događaj je postao sporan jer je SDS tvrdio da su Bošnjaci gađali sami sebe kako bi stekli simpatije Zapada.[103] Stručnjak za balistiku Berko Zečević istražio je krater eksplozije i izračunao šest mogućih lokacija raketiranja, od kojih je pet bilo na teritoriju pod kontrolom VRS a jedna na teritoriju Armije BIH. Međutim, pronalaskom novih informacija, Zečević je kasnije korigirao stari zaključak i broj pozicija sa kojih je moguće raketiranje sveo na tri lokacije, sve na teritoriju pod kontrolom VRS.[104]

Napad na Goražde i prve intervencije NATO-a[uredi - уреди]

Bihaćki džep napadnut je pred kraj 1994. od snaga RS-a i RKS-a

Nakon napada VRS-a na Goražde u proljeće 1994., sigurnosne zone, NATO je na zahtjev UNPROFOR-a po prvi puta bombardirao položaje VRS-a.[105] 22.9., UNPROFOR je ponovno zatražio NATO-vu potporu nakon što je VRS napala francuski transporter u okolici Sarajeva. Dva britanska borbena zrakoplova potom su gađala i uništila tenk VRS.[106] UNPROFOR je jednom prilikom zabilježio i da su na sarajevsku stambenu zonu u kratkom roku ispaljene dvije granate – jedna sa srpskih, druga sa bošnjačkih položaja. Međutim, general David Fraser navodi da, za razliku od VRS-a, incidenti koji su bili izazvani iz grada od strane vladinih snaga nikada "nisu eskalirali do nivoa koji bi zahtijevao vojnu intervenciju".[107]

Nastavak napada na bihaćku enklavu[uredi - уреди]

Snage V. korpusa Armije BiH u okolici Bihaća uspjele su tijekom ljeta osvojiti veliki dio pobunjene APZB,[96][108] ali su u zajedničkoj protuofenzivi VRS-a i SVK-a, uz pomoć šefova Resora srbijanske Državne Bezbednosti Jovice Stanišića i "Frenkija" Simatovića, u tzv. Operaciji Pauk uspijele ponovno uspostaviti APZB tijekom zime te vratiti Abdića na vlast.[95] Pošto je iznad BiH uspostavljena zabrana zone leta kako bi se spriječilo zračno bombardiranje, dva borbena zrakoplova RSK poletjela su iz Udbine, hrvatskog grada pod kontrolom RSK, te izbacila napalm i kasetne bombe na Bihać, ali one nisu detonirale.[109] Kao reakciju na takav incident, izglasana je rezolucija 958 kojom NATO-vi zrakoplovi smiju djelovati i na hrvatskom teritoriju. NATO je potom izveo zračni napad na Udbinu i onesposobio staze za polijetanje. Vijeće sigurnosti se u rezoluciji 959 osvrnulo na pogoršanje situacije u bihaćkoj enklavi:

[Vijeće sigurnosti...] Izražava posebnu zabrinutost oko eskalacije nedavnih borbi u bihaćkom džepu, uključujući i one oko sigurnosnih zona, te bijeg izbjeglica i raseljenih osoba kao rezultat istoga...Osuđuje bilo kakvo kršenje međunarodne granice između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine te zahtijeva da sve strane, pogotovo snage takozvane srpske Krajine, potpuno poštuju granicu te se suzdrže od agresivnih činova preko njih.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, 19.11. 1994.[110]

1995.:Protuofenzive i kraj rata[uredi - уреди]

Događaji u prvoj polovici godine[uredi - уреди]

VRS je i dalje nastavila napadati sigurnosne zone: 25.5. ispaljen je projektil sa njenih položaja na Kapiju, u centru Tuzle, te je u eksploziji poginula 71 osoba, a ranjeno preko 150, od kojih su većina bili mladići u starosti između 18 i 25 godina.[111] 28.1., dočekan je "jubilarni" 1.000. dan opsade Sarajeva.

Nakon što je VRS odbila maknuti svoje teško oružje iz okolice Sarajeva, NATO je 26.5. izveo zračne napade na Pale. VRS je potom uzeo oko 200 do 370 pripadnika UN-a, svezao te ih držao kao taoce i živi štit.[112][113][114] Nakon intervencije Jovice Stanišića, 19.6. UN-ovi pripadnici su oslobođeni, ali uz uvjet da se povuku od skladišta i osmatračnica VRS-a.[115]

El Mudžahid, dobrovoljci iz uglavnom arapskih država koji su se došli boriti na strani BiH i brojali oko 1.000 boraca,[116] povremeno su vršili teške zločine te se nisu dali potpuno staviti pod vojnu zapovijed Armije BiH. Nakon što je Armija BiH osvojila selo Krčevine tijekom ljeta, pripadnici VRS-a su stavljeni u logor Kamenica, gdje su mudžahedini odjsekli glave dvojice njih,[117] a u razdoblju od 11.9. do 14.12. ubili su još 50-ak vojnika VRS-a,[118] dok su u Livadama teško mučili i prebijali zarobljene druge vojnike VRS-a.[119] Nedostatak naoružanja, opreme i obučenog kadra negativno je utjecao na Armiju BiH tijekom sukoba, zbog čega su prihvaćali borce sa svih strana kako bi popunili nedostatak ljudstva. Na primjer, procijenjeno je da je manje od 10% oficira 3. korpusa prošlo obuku neophodnu za obavljanje njihovih funkcija.[120] Mudžahedini su se često nasilnički ponašali u četvrtima u kojima su živjeli, te su čak htjeli nametnuti šerijatski stil življenja, što je izazivalo nezadovoljstvo kod građana i pripadnika Armije BiH.[121]

Pad Srebrenice i Žepe[uredi - уреди]

Glavni članak: Masakr u Srebrenici
"Stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi"[122]
—Karadžićeva Direktiva br. 7, 1995.

Prije napada, srebrenička enklava je imala 42.000 stanovnika, od kojih su 85 % bili raseljeni iz okolnih sela koja je zauzeo VRS.[123] 11.7. Ratko Mladić i snage VRS su zauzele Srebrenicu. Idućih dana, bošnjačke žene, djeca i starci su autobusima odvedeni iz grada u smjeru teritorija još pod kontrolom vlade BiH, uglavnom u Tuzlu. Oko 15.000 Bošnjaka je napustilo područje.[124] U poslijepodnevnim satima 13.7., započelo je masovno ubijanje odvojenih muškaraca, uglavnom civila.

Ekshumacija masovne grobnice u okolici Srebrenice, 2007.

Do noći je pogubljeno više od 1.000 bošnjačkih muškaraca na livadi u Sandićima. Kad je ponestalo autobusa za njihov prijevoz na lokacije za pogubljenje, naređeno je da se preostali strijeljaju na licu mjesta.[125] 14.7., visoki dužnosnici VRS-a Ljubiša Beara, Vujadin Popović i Drago Nikolić sastali su se u kasarni u preduzeću "Standard" kako bi razgovarali o operaciji smaknuća. Nakon tog sastanka, Bošnjaci su prevezeni na razna mjesta zatočenja u Zvorniku. Tamo su zatočeni po školama. Po dolasku na mjesta zatočenja, zarobljenike su čuvali, između ostalog, pripadnici Zvorničke brigade, uključujući Vojnu policiju. Za pogubljenje su birane izolirane lokacije u blizini mjesta zatočenja: 14.7., između 800 do 2.500 Bošnjaka odvezeno je iz Bratunca, zatočeno u školi u Grbavcima u Orahovcu, a potom pogubljeno na jednoj obližnjoj poljani;[126] 15.7., više od 800 zatočenih u školi u Petkovcima, prevezeno je na jednu poljanu kod brane i tu pogubljeno; oko 1.000 zatočenih u školi u Ročeviću je odvezeno u Kozluk i pogubljeno;[127] 16.7. na području Pilice pogubljeno je između 1.000 do 2.000,[128] u dolini Cerske ubijeno je 150 a u školi "Vuk Karadžić" u Bratuncu ubijen je nepoznat broj muškaraca.[129]

Leševe su potom zakopavali bageri, da bi idućeg mjeseca izvedena operacija ponovnog pokopavanja i premještanja leševa, kako se ne bi otkrili.[130] Sveukupno, procjenjuje se da je u narednih deset dana pogubljeno oko 7.000 Bošnjaka u okolici, u prisutnosti nizozemskog bataljona UN-a, što to čini najvećim pokoljem na tlu Europe nakon završetka Drugog svjetskog rata.[131] Međunarodni sud pravde (MSP) i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) su zločin u Srebrenici okarakterizirali kao genocid.[132][133]

Nakon propalih pregovora, VRS je 13.7. napao i Žepu,[134] koja je kapitulirala 19.7. VRS je zaprijetio da će pobiti vojnike ukrajinskog bataljona UN-a u slučaju zračnog napada NATO-a.[135] 4.000-5.000 civila je nakon predaje i te enklave autobusima moralo napustiti svoje domove.[136] Oko 800 Žepljaka i Srebreničana prešlo je preko Drine u Srbiju, gdje je uhapšeno i odvedeno u logore.[137] I Srebrenica i Žepa su potom postale dio RS-a. 1997., Srebrenica je imala 7.442 stanovnika, od kojih su 7 (0,1 %) bili Bošnjaci.[138]

Protuofenzive hrvatsko-bošnjačkih snaga i kraj rata[uredi - уреди]

Potpisivanje Daytonskog sporazuma 14.12. 1995. Neki smatraju da Miloševićev potpis u ime RS-a navodi na zaključak kako je on bio glavni vođa u sukobu

Nakon pada dvije sigurnosne zone u jednom mjesecu, zločina i napada na bihaćku enklavu,[139] međunarodna zajednica suočila se sa potencijalnim padom i treće sigurnosne zone. S obzirom da je u Bihaću i okolici bilo zarobljeno oko 170.000 ljudi,[140] mnogi su se bojali zločina još većih razmjera. Suočena sa neuspjehom upozorenja, pregovaranja i rezolucija osude u slučaju Karadžića, dano je zeleno svjetlo Hrvatskoj da mjesec dana kasnije, 4.8. 1995., izvede Operaciju Oluju. Operacija je dovela do pada i ukinuća RSK, čime je sa zapada de facto prestala opsada bihaćkog džepa, te pada APZB. Ubrzo nakon toga, usljedila je dostava hrane i lijekova stanovnicima bihaćkog džepa, koji su slavili kraj ratnog stanja.[141] HV, zajedno sa snagama Armije BiH, nastavlja prodor u dubinu teritorije pod tadašnjom kontrolom RS-a.

Podela BIH prema Dejtonskom sporazumu iz 1995.

Istodobno, 30.8. je započeto NATO bombardovanje Republike Srpske radi prestanka opsade Sarajeva, kao reakcija na drugi masakr na Marakalama 28.8., u kojem je ubijeno 37 civila.[142] Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su od 8. do 17.9. zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. U jednom trenutku, hrvatsko-bošnjačke su bile udaljene 20-ak km od Banja Luke.[142] Suočeni sa velikim gubitkom osvojenog teritorija, Karadžić i političari RS-a su se po prvi put okrenuli međunarodnoj zajednici kako bi ispregovarali mirovni sporazum o kraju rata. Međunarodna zajednica se bojala novog vala srpskih izbjeglica u slučaju pada Banja Luke, pošto je već sama bošnjačko-hrvatska ofenziva u zapadnoj Bosni izazvala bijeg 127.000 Srba,[143] pa je naredila obustavu daljnjih vojnih operacija hrvatsko-bošnjačkih strana.[144]

14.12. 1995. je nakon višednevnih pregovora u Daytonu potpisan Dejtonski mirovni sporazum, temeljem koga je završen rat i ustanovljena BiH kao složena država temeljena na dva entiteta - Federaciji BiH (51 % teritorija) i Republici Srpskoj (49 % teritorija).[145] Potpisnici su bili Izetbegović, Tuđman i Milošević.[144] General Wesley Clark je bio iznenađen kako je Milošević, predsjednik Srbije, mogao potpisati mirovni sporazum u ime RS-a, pa čak i mijenjati granice federacije. Po Clarku, to je navodilo na zaključak kako je Milošević bio autoritet u sukobu.[146]

Miloševićeva uloga[uredi - уреди]

"Granice uvijek diktiraju jaki, nikada slabi. Mi jednostavno smatramo legitimnim pravom i interesom da svi Srbi žive u jednoj državi."
—Slobodan Milošević, 16.3. 1991., o pravu Srba nakon raspada SFRJ[147]
Teritorij pod kontrolom snaga VRS i SVK. Mnogi vjeruju da je Milošević planirao stvaranje Velike Srbije od dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske

Milošević je tijekom rata preko SR Jugoslavije opskrbljivao RS i RSK sa vojnicima, plaćama, promaknućima, teškim oružjem i logističkom potporom, jer te dvije para-države nisu imale svojih vlastitih prihoda.[30][148] Tijekom 1993., 99,6 % proračuna RS-a je stizalo preko kredita SRJ, a od toga je 95,6 % otišlo radi opskrbljivanja vojske i policije.[30] Aleksandar Vasiljević je izjavio kako RS i RSK imaju svoje vlastite vlade, vlastite vojske, ali se financiraju kroz SR Jugoslaviju. Od 1992. do 2000. je Vrhovno vijeće obrane SRJ održavalo sastanke u kojima se često govorilo o skrivanju takve pomoći od javnosti.[30] Banke RS-a i RSK su bile integrirane u bankarski sustav SRJ, te su od 1994. koristile jedinstvenu valutu. Takvo financiranje je pak izazvalo hiperinflaciju u SRJ.[30]

JNA, srbijansko Ministarstvo unutarnjih poslova i druge skupine su naoružavali isključivo VRS u Bosni.[30] Mjesec dana prije izbijanja rata u BiH, JNA je već dopremila 51.900 oružja SDS-u. Čak i nakon povlačenja, JNA je ostavila 85 % svojeg osoblja i većinu opreme VRS-u.[30] Od početka rata do 31.12. 1994., VRS je potrošio 9.185 tona pješačkog streljiva, od čega je 47,2 % dala Vojska Jugoslavije a 42,2 % je došlo od zaliha koje je u kasarnama ostavila JNA, te 18.151 tonu topničkog streljiva, od čega je 34,4 % došlo od VJ, 39 % od zaliha JNA a 26,2 % od vlastite proizvodnje.[30] UN-ovi promatrači su naveli kako je bilo gotovo nemoguće promatrati cijelu srbijansku granicu tijekom embarga na oružja te da su zabilježili helikoptere kako lete prema BiH.[30][149]

Na jednom sastanku 15.3. 1994. godine, Milošević je izjavio da je "najveći strateški interes (za SRJ) definiranje granica RS" kao i Karadžićeve napomene da je "suradnja VRS i SVK sa VJ i Perišićem dobra i korektna", te da RS "nastoji da bude dio Srbije i preko nje Jugoslavije". Mladić je na istom sastanku govorio o "zajedničkoj državi, armiji, sigurnosti, ekonomiji".[95] Bilješka sa sastanka održanog 8.7. 1994. godine navodi kako je Milošević na tom sastanku rekao da je "potrošeno milijardu dolara na municiju i vojnu opremu za rat u RS i RSK".[95] Prema izvještaju M. Cherifa Bassiounija za Ujedinjene narode 1994., cilj RSK, RS i SR Jugoslavije bio je stvaranje Velike Srbije.[150] To se poklapa sa trećim od šest strateških ciljeva SDS-a, "brisanjem Drine kao granice između srpskih država".[38] Međutim, nakon međunarodnih sankcija protiv SRJ i odugovlačenja rata u nedogled, Milošević je počeo mijenati stavove i tražiti završetak sukoba, te je 1993.[73] i 1994.[101] prihvatio mirovne planove te čak ušao u sukob sa Karadžićem koji ih je odbio, no svejedno je sve do kraja rata nastavio slati oružje i novac RS-u, čak i nakon pada Srebrenice.[151]

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, 832 državljana Srbije je poginulo u ratu u Bosni i Hercegovini.[152]

Tuđmanova uloga[uredi - уреди]

"U ova vremena se određuju granice buduće hrvatske države. One će vjerojatno biti veće nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao pod svojom kontrolom u povijesti."
—Franjo Tuđman na sastanku državnog vrha potkraj 1993.[153]
Karta područja Bosne i Hercegovine pod kontrolom hrvatskih snaga 1993. Neki pretpostavljaju da je Tuđman planirao aneksiju Hercegovine i Posavine kako bi obnovio Banovinu Hrvatsku

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je vodio promjenjivu politiku prema Bosni i Hercegovini. Iako je priznao Bosnu kao suverenu državu 1992. te osnovao Zajednički odbor za obranu, pred kraj 1992. i pogotovo 1993. je počeo planirati Veliku Hrvatsku "ispod stola".[154] Još tijekom predizborne kampanje 1990., dok je predstavljao program HDZ-a, je govorio kako je "hrvatski kifl" neprirodnog oblika te da ga "treba podebljati". Branko Tuđen, Tuđmanov "dvorski novinar", tvrdi kako je Banovina Hrvatska bila Tuđmanova opsesija.[155] Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća RH 27.12. 1991., Tuđman je izjavio kako je "vrijeme da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama", spominjući većinske hrvatske općine u Hercegovini.[156] HRHB je od početka pokazivala da se smatra krajnje autonomnom i često više gravitirala Hrvatskoj nego Bosni: koristila je valutu Hrvatske, telefonski promet uključen je u hrvatski, platni promet također, visoki dužnosnici su često izvjesili hrvatske zastave, a gotovo nikada zastave BiH.[157] Hrvati BiH su čak uključeni u glasački sustav Hrvatske,[158] a takva praksa je trajala dva desetljeća.

Hrvatska je naoružavala i slala vojnike u BiH.[159] Dok su se zajedno sa Armijom BiH borili protiv VRS-a, u sklopu sporazuma o zajedničkoj obrani, to je bilo opravdano, no usmjeravanjem oružja protiv Bošnjaka i vlade BiH, stavili su se 1993. otvoreno u funkciji okupacije.[160] Human Rights Watch čak navodi kako "hrvatska vlada ne može istodobno osuditi i pozvati na povratak teritorija Hrvatske pod srpskom okupacijom dok se istodobno trudi izvršiti aneksiju tuđeg teritorija u Bosni".[161] Načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, Anton Tus, je navodno napustio svoju poziciju jer nije htio ratovati protiv Bošnjaka.[162] Josip Manolić navodi kako je Hrvatska izdavala tri milijuna njemačkih maraka dnevno za hrvatsko-bošnjački sukob, tj. sveukupno milijardu tijekom cijelog sukoba.[163] Međunarodna zajednica osudila je Tuđmanovu ulogu u BiH 1993., rezolucija Opće skupštine UN-a 48/88 iz 1993. čak spominje "hrvatske ekstremiste" i njihov naum "komadanja Bosne"[86] a kao posljedica takve politike broj Hrvata u BiH je prepolovljen.[162]

Međutim, za razliku od Miloševića, Tuđman je ipak bio voljan promijeniti svoju politiku nakon upozorenja o mogućim sankcijama protiv Hrvatske, te ukinuti HRHB nakon čega je završen hrvatsko-bošnjački sukob početkom 1994. Nakon ujedinjenja snaga, Tuđman je uvelike pomogao u spašavanju bihaćkog džepa 1995. te nanošenje gubitaka teritorija RS-u, zbog čega je izvršen dovoljan pritisak na Karadžića da napokon prihvati mirovni sporazum u Daytonu. Zbog toga, Tuđman ima i stanovitih pozitivnih zasluga u završetku rata.

Posljedice[uredi - уреди]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju[uredi - уреди]

Zgrada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu
Ratko Mladić, načelnik generalštaba VRS, na suđenju pred MKSJ-om

Vijeće sigurnosti odobrilo je 1993. u rezoluciji 827 osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se sudski procesuirali ratni zločini te zaustavili daljnji, pošto je sud trebao djelovati kao upozorenje svim vođama umiješanim u sukob da postoji kaznena odgovornost.[164]

Do 2013., MKSJ je za rat u Bosni i Hercegovini osudio 50 osoba na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bošnjačkoj strani.[165] Od 50 osoba osuđenih na srpskoj strani, 45 je osuđeno na ukupno 759 godina zatvora a petorica na doživotni zatvor (Stanislav Galić, Vujadin Popović,[166] Ljubiša Beara,[167] Milan Lukić,[50] Zdravko Tolimir[133]). Najteži zločin za koji su osuđeni srpske vojskovođe bio je genocid ili pomaganje i podržavanje genocida u Srebrenici,[133] za što je osuđeno petero (Popović, Beara,[168] Drago Nikolić,[169] Radislav Krstić, Tolimir[133]). Već u prvoj presudi (predmet Duško Tadić), MKSJ je naveo da je glavni cilj SDS-a i Beograda bilo stvaranje Velike Srbije.[170] Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je zajedno za ratne zločine u Hrvatskoj, Kosovu i Bosni jer je prema optužnici MKSJ-a bio u dosluhu sa RS-om, kojima je stavio na raspolaganje cjelokupni vojni arsenal JNA i financijsku pomoć radi preuzimanja dijelova Bosne silom,[171] te protjerivanje najmanje 268.050 nesrpskih stanovnika sa tih područja.[46] Milošević je preminuo prije presude, ali je u presudi protiv Milana Martića identificiran kao jedan od glavnih aktera udruženog zločinačkog pothvata radi ujedinjenja srpskih područja Hrvatske i Bosne sa Srbijom.[172]

Drugi službenik SR Jugoslavije koji je bio optužen, Momčilo Perišić, isprva je osuđen zbog opskrbljivanja VRS oružjem i vojnicima VJ-a iako je znao da se koriste protiv civila,[173] ali je pravomoćnom presudom oslobođen svih optužbi. Osuđivanjem Radoslava Brđanina na 30 godina, priznata je i štetna uloga huškačke propagande u uništavanju mirnog suživota triju naroda.[165] Mićo Stanišić, prvi ratni ministar policije bosanskih Srba i Stojan Župljanin, ratni načelnik Centra službi bezbednosti Banja luka, osuđeni su svaki na 22 godina zatvora.[174] Teške kazne dobili su i predsjednik ratnog predsjedništva u općini Prijedor Milomir Stakić (40 godina),[165] zapovjednik logora Luka u Brčkom Goran Jelisić (40 godina)[165] i silovatelj iz Foče Dragoljub Kunarac (28 godina).[48] Optuženi su bili i službenici Službe državne bezbednosti (SDB) Srbije, Jovica Stanišić i Franko Simatović,[148] ali nakon što je 2004. CIA poslala pismo MKSJ-u o zaslugama Stanišića,[175] pretresno vijeće, kojim je predsjedao Alphons Orie, ih je oslobodilo optužbi. Suđenja Šešelju, Karadžiću i Mladiću su se pak otegla unedogled.

Između 1991. i 1995., Martić je bio na položajima ministra unutarnjih poslova, ministra obrane i predsjednika samoproglašene "Srpske Autonomne Oblasti Krajina" (SAO Krajina), koja je kasnije preimenovana u "Republiku Srpsku Krajinu" (RSK). Zaključeno je da je tijekom tog razdoblja sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu u koji je bio uključen i Slobodan Milošević, a čiji je cilj bio stvaranje ujedinjene srpske države putem počinjena široko rasprostranjene i sustavne kampanje zločina protiv nesrba koji su živjeli u područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koja su trebala postati dijelom takve države[172]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, u svojoj presudi protiv Milana Martića

Na hrvatskoj strani osuđeno je 18 osoba na ukupno 277 godina zatvora. Najtežu kaznu dobio je bivši potpredsjednik i član Predsjedništva HRHB-a Dario Kordić (25 godina) koji je osuđen za zločin protiv čovječnosti počinjen prema bošnjačkim civilima.[176] Teške kazne dobili su i Miroslav Bralo,[177] koji je priznao krivnju (20 godina), Mladen Naletilić (20 godina) i Vinko Martinović (18 godina). 25 godina zatvora dobio je i Jadranko Prlić, a Slobodan Praljak, Milivoj Petković i Bruno Stojić svaki po 20 godina.[178] U pravomoćnim presudama Kordića i Naletilića, MKSJ je naveo da je politički i vojni vrh HRHB sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu na čelu sa hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Sudsko vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegovog sna o Velikoj Hrvatskoj koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu.[179]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, u svojoj presudi protiv Darija Kordića

Na bošnjačkoj strani osuđeno je petero osoba na ukupno 41,5 godinu zatvora. Najtežu kaznu je dobio Hazim Delić, čuvar logora Čelebići (18 godina).[180] Drugi načelnik Generalštaba Armije BiH, Rasim Delić, dobio je tri godine zatvora zbog okrutnog postupanja u selu Livade i logoru Kamenica.[181] Enver Hadžihasanović i Amir Kubura osuđeni su na 3,5 i dvije godine zatvora zbog okrutnog postupanja i pljačke.[182] Vrhovni zapovjednici Sefer Halilović[183] i Naser Orić oslobođeni su svih optužbi. Iako su službenici VRS navodili kako su njihove vojne operacije pokrenute jedino kao obrana i reakcija na opasnost od Alije Izetbegovića, tužitelji MKSJ-a nisu našli nikavog dokaza da je Izetbegović ili netko iz vlade BiH sudjelovao u ikakvom udruženom zločinačkom pothvatu masovno usmjerenom protiv srpskih civila.

Tužba BiH protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde[uredi - уреди]

Bosna i Hercegovina je 1993. otišla na Međunarodni sud pravde (MSP) te tužila SRJ, a kasnije Srbiju za genocid počinjen tijekom rata.[132] 2007. godine, MSP je presudio da Srbija nije odgovorna za genocid počinjen od strane snaga VRS-a, jer "nije počinila genocid ni preko svojih državnih organa, ni preko svojih zvaničnika". Međutim, odgovorna je po drugom pogledu jer je prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid, a potom nije kaznila niti predala počinitelje MKSJ-u.[132] MSP je Bosanski genocid tom prilikom ograničio samo na masakr u Srebrenici 1995. Poslije ovog suđenja, Srbija je postala prva zemlja koja je po ocjeni suda prekršila Konvenciju o genocidu.[132]

Ljudske žrtve i ekonomske štete[uredi - уреди]

Broj žrtava prema IDC-u[1]
Ukupno
97.207
Bošnjaka 64.034 66,2%
Srba 24.905 25,4%
Hrvata 7.788 7,8%
ostalih 478 0,6%
Ukupno civila
39.775
Bošnjaka 33.071 83,1%
Hrvata 2.163 5,4%
Srba 4.075 10,2%
ostalih 466 1,3%
Ukupno vojnika
57.529
Bošnjaka 31.270 54,4%
Srba 20.649 35,9%
Hrvata 5.439 9,5%
ostalih 171 0,3%
Broj žrtava prema Demografskom odjelu MKSJ-a[184]
Ukupno
102.622
Bošnjaka i Hrvata 76.959
Srba 22.779
Ukupno civila
36.700
Bošnjaka i Hrvata 27.284
Srba 7.480
Ukupno vojnika
68.031
Bošnjaka 42.490
Srba 15.298
Hrvata 7.182

Procjenjuje se da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini poginulo oko 100.000 ljudi, pri čemu se najčešće navode dvije različite studije koje su proveli MKSJ 2004. i sarajevski Centar za istraživanje i dokumentaciju (IDC) pod vodstvom Mirsada Tokača u suradnji i pod nadzorom vlade Norveške. IDC je sastavio poimeničnu listu broja žrtava koja ima 97.207 imena poginulih ili nestalih od 1991. do 1995. Od toga broja, 66 % svih žrtava su Bošnjaci, 25 % Srbi a 8 % Hrvati.[185] Projekt utvrđivanja broja žrtava pokrenut je radi izbjegavanja manipulacija brojkama, pošto su prije tog projekta razne vijesti isprva procjenjivale kako je 250.000 ljudi poginulo u ratu, što se ispostavilo netočnim.[186]

Pet najvećih stratišta u ratu su Sarajevo (14.011 žrtava),[1] Srebrenica (7.062 žrtve[nb 1]), [1] Prijedor (5.209 žrtava),[1] opsada Bihaća i okolice (4.856 žrtava)[1] i Zvornik (4.127 žrtava)[1] koja zajedno čine preko 36 % ukupno poginulih. Bošnjaci su jedini narod u kojem je poginulo više civila nego vojnika. Oni čine 83 % sveukupnih civilnih žrtava sukoba.[1] Dodatnih 300.000 osoba je ranjeno.[188] Prema procjenama UN-a, silovano je između 20.000 i 50.000 žena.[48]

Tijekom rata, UNHCR navodi da je preko 2 milijuna ljudi raseljeno iz svojih domova ili su postali izbjeglice, što čini gotovo polovicu ukupnog stanovništva države.[189] Procjenjuje se da je broj protjeranih Bošnjaka bio negdje između 700.000 i jedan milijun.[190] Demograf Srđan Bogosavljević procjenjuje da je 1,4 milijuna osoba raseljeno, od toga 720.000 Bošnjaka (51 %), 460.000 Srba (33 %) i 150.000 Hrvata (11 %).[190]

Raseljena obitelj Bošnjaka iz Srebrenice u Simin Hanu, naselju Tuzle, 1998.

Prilikom završetka rata, u državi je bilo samo 3,4 milijuna stanovnika.[191] Vijeće Europe navodi brojku od milijun raseljenih po Bosni tijekom rata i dodatnih 1,2 milijuna izbjeglica koji našli utočište u 25 država u inozemstvu.[192] Od 635.000 bosanskih izbjeglica u zapadnoj Europi, najviše je prihvatila Njemačka (345.000), pa zatim Austrija (80.000), Švedska (61.500), Švicarska (26.700), Nizozemska (23.500), Danska (23.000) i Ujedinjeno Kraljevstvo (13.000).[192] Od 580.000 bosanskih izbjeglica koji su našli utočište u bivšoj Jugoslaviji, najviše je primila Hrvatska (288.000), pa zatim SRJ (253.000) i Slovenija (33.400). Od 635.000 izbjeglica u zapadnoj Europi, 80 % su bili Bošnjaci a 13 % Hrvati. U Hrvatskoj, većinu izbjeglica su bili Hrvati a 23 % Bošnjaci, dok su u SRJ preko 99 % bili Srbi.[192] Do 2004., 1.000.473 raseljenih ili izbjeglica se vratilo svojim domovima.[189]

Promijenjene su i etničke strukture u oba entiteta. Prema popisu iz 1991., na sadašnjem području RS-a (ne računajući područje kada je zauzimala 70 % BiH) bilo je 54,32 % Srba, 28,77 % Bošnjaka i 9,39 % Hrvata, da bi prema procjenama UNHCR-a 1997. bilo 96,79 % Srba, 2,19 % Bošnjaka i 1,02 % Hrvata. Federacija BiH je 1991. imala 52,09 % Bošnjaka, 22,13 % Hrvata i 17,62 % Srba, da bi 1997. imala 72,61 % Bošnjaka, 22,27 % Hrvata i 2,32 % Srba.[193] Područje pod kontrolom snaga VRS-a dočekalo je kraj rata sa 523.000 manje Bošnjaka i 198.000 manje Hrvata u usporedbi sa 1991. S druge strane, područje pod kontrolom snaga Armije BiH dočekalo je kraj rata sa 258.000 manje Srba.[194] Najmanje 55.000 logoraša[195] je prošlo kroz 677 logora diljem Bosne tijekom sukoba. Od tih 677 logora, 333 su vodile snage VRS-a (49 %), 83 snage Armije BiH (12 %), 51 snage HVO-a (8 %), 31 zajedničke snage HVO-a i Armije BiH (5 %) te ostale neidentificirane snage.[196]

Nakon rata, na području Bosne i Hercegovine ostalo je između 1,2 i 3 milijuna neeksplodiranih nagaznih mina, od kojih je od 1996. do 2003. preminulo 1.454 osoba.[197] Zahvaljujući naporima međunarodne zajednice, površina zagađena minama smanjena je sa 4.000 km2 na 1.889 km2 do 2006.[198] Ostale su posljedice i na preživjelima: prema jednom istraživanju, 2012. u Bosni i Hercegovini 1,75 milijuna ljudi je bolovalo od neke vrste PTSP-a, od toga milijun u Federaciji BiH a 750.000 u RS-u.[199]

I ekonomski gubitak je bio velik: uništeno je ili oštećeno 445.000 stambenih jedinica, što predstavlja 37 % sveukupnih domaćinstava države.[200] Procjenjuje se da su ukupne ratne štete bile između 50 i 70 milijardi $[191] dok je BDP Bosne i Hercegovine 1995. bio tek 15 % predratne razine. Tek je 2005. uspjela doseći 60 % predratne razine.[201]

Zločinci i heroji[uredi - уреди]

"Nekada sam se glupo ponašao, recimo pretrčavao ulicu gdje je bio snajper. Pa bi mi onda ljudi pljeskali. A ja sam to radio zbog njih, da im dignem moral."
Jovan Divjak, o načinima kako je dizao moral Sarajlijama tijekom opsade[52]
Smrtovnica Srđanu Aleksiću, Srbinu koji je preminuo braneći Bošnjake 1993.

Iako su tijekom rata 90 % zločina izvršile snage VRS-a [202] moramo se sjetiti i velikog broja "malenih" srpskih heroja koji su spašavali živote svojih bošnjačkih susjeda ili ako ništa drugo moralno postupali dovodeći samog sebe u opasnost da bi smanjili muke Bošnjaka.

Kada se govori o zločincu Milomiru Stakiću osuđenom za zločine nad nesrpskim stanovnicima na području Prijedora gdje je ubijao logoraše ili Draganu Nikoliću koji je vršio identičnu stvar u istočnoj Bosni ne smije se zaboraviti niti Lazara Manojlovića koji je spašavao Bošnjake iz logora u Batkoviću[203] ili Srđana Aleksića[204] i doktora Sekulu Stanića koji su ubijeni jer su spašavali Bošnjake od svojih sunarodnjaka .[205]

Kada se govori o ratnom zločincu i silovatelju Radomiru Kovaču koji je žene za silovanje zaključavao u svojem stanu i ostavljao ih bez hrane da skapavaju od gladi, moramo se sjetiti i njegovog rođaka koji je tim ženama dostavljao hranu preko prozora i kasnije na suđenju svjedočio o zločinima svog rođaka[206] ili se trebamo sjetiti slučaja Almire S. za čiju je slobodu njen srpski susjed platio 5,600 njemačkih maraka u doba kada je mjesečna plaća bila ispod 50 maraka.[207] Isto tako, Srećko Aćimović, zapovjednik vojne jedinice VRS-a, odbio je strijeljati 500 zarobljenih Bošnjaka u Srebrenici 1995.[208] Treba se prisjetiti i sarajevskog "Romea i Julije", Boška Brkića i Admire Ismić, Srbina i Bošnjakinje, koji su ostali zajedno kada su se narodi razdvajali te preminuli u naručju 1993. nakon što ih je upucao snapjerist dok su pokušavali pobjeći iz Sarajeva.[209]

Profesor Džemal Sokolović je tijekom svog projekta Istraživanja dobra u Bosni i izgledi za pomirenje našao 500 priča o malenim herojstvima običnih ljudi, ali taj broj je daleko od završnog.[205]

Dok su osobe koje su spašavale Židove u Drugom svjetskom ratu danas pravednici kojima se ukazuju počasti, osobe koje su spašave pripadnike druge nacionalnosti tijekoma rata u Bosni i Hercegovini su danas praktički otpadnici od vlastitog naroda, a priče o njihovom junaštvu su gotovo nepoželjne.

Pomirba[uredi - уреди]

Nakon završetka rata i promjena nacionalističkih vlada, odnosi Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine počeli su se okretati pomirbi i stabilizaciji međusobnih odnosa. Nova srbijanska vlada aktivnije je surađivala sa MKSJ-om te je pokrenula i sudske postupke protiv počinitelja ratnih zločina u ratu. Srbijanski predsjednik Boris Tadić posjetio je nekoliko puta spomen groblje u Srebrenici te je tijekom njegove vlade prošla Deklaracija kojom se osuđuje masakr u toj općini, ali bez spominjanja genocida.

Ipak, stanovite trzavice javljaju se povremeno zbog pokušaja revizionizma ratnih zločina kao i podvojenog karaktera Bosne i Hercegovine zbog različitih stavova RS-a i Federacije BiH. Jedan je primjer kako vlasti Federacije BiH i RS-a ni 17 godina nakon rata nisu uspjele postići suglasnost o tome koji će praznici biti zajednički obilježavani, pa značajnije datume iz povijesti svaki entitet obilježava posebno. Zajednički su jedino Nova godina i 1. maj.[210]

Izvori[uredi - уреди]

Bilješke[uredi - уреди]

  1. U općini Srebrenice, kronologija poginulih ili nestalih je sljedeća: 1.224 žrtve 1992., 606 žrtve 1993., 53 žrtve 1994. te 6.975 žrtve 1995. čemu treba prirodati i 87 žrtava nepoznatog datuma smrti. Od ukupno 8.945 poginulih ili nestalih od 1992. do 1995., 8.460 su Bošnjaci, a 460 Srbi.[187]

Reference[uredi - уреди]

  1. 1.00 1.01 1.02 1.03 1.04 1.05 1.06 1.07 1.08 1.09 1.10 1.11 IDC 2007.
  2. UN-ov izvještaj IV 1994., #54
  3. UN-ov izvještaj IV 1994., #56
  4. Brown & Karim 1995., str. 116
  5. 5.0 5.1 Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 5
  6. Tužitelj protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza - Presuda, 2001., str. 38
  7. Katz
  8. Nizich 1993., str. 6
  9. 9.0 9.1 9.2 9.3 UN-ov izvještaj V 1994. - D: BiH
  10. Ramljak 2012.
  11. Video snimak Sense Agency #19:00
  12. UN-ov izvještaj V: E. The Serbian plebiscite
  13. Al Jazeera, 9.1. 2012.
  14. Tužitelj protiv Milomira Stakića - Presuda, 2003., str. 7, 13
  15. Sense Agency, 18. prosinca 2012.
  16. Nizich 1993., str. 5
  17. Goebl 1997, str. 1436.
  18. Goldstein 2010., str. 163
  19. 19.0 19.1 Nizich 1993., str. 18
  20. UNCHR, 1. srpnja 1992.
  21. 21.0 21.1 Goldstein 2010., str. 161
  22. Nizich 1993., str. 17
  23. UN-ov izvještaj IV #110
  24. E-Novine, 15. kolovoza 2012.
  25. Nizich 1993., str. 19
  26. Dnevnik, 7. travnja 2012.
  27. 27.0 27.1 Sudetic, 9. travnja 1992.
  28. UN-ov izvještaj V: F. Serbs rearming other Serbs
  29. Pejić, 2000.
  30. 30.00 30.01 30.02 30.03 30.04 30.05 30.06 30.07 30.08 30.09 30.10 Human Rights Watch, 13. prosinca 2006.
  31. Nizich 1993., str. 15
  32. UN-ov izvještaj V: D. The propaganda
  33. UN-ov izvještaj IV #134
  34. 34.0 34.1 Brown & Karim 1995., str. 119
  35. Nizich 1993., str. 20
  36. 36.0 36.1 Nizich 1993., str. 21
  37. BBC News, 24. svibnja 2001.
  38. 38.0 38.1 38.2 Tužitelj protiv Milomira Stakića - Presuda, 2003., str. 7-8
  39. B92, 22. studeni 2010.
  40. Cohen, 7. ožujka 1994.
  41. Donia 2006., str. 285-286
  42. Donia 2006., str. 303
  43. Tužitelj protiv Milomira Stakića - Presuda, 2003., str. 16
  44. Tužitelj protiv Milomira Stakića - Presuda, 2003., str. 53
  45. Lewis, 3. lipnja 1994.
  46. 46.0 46.1 Tužitelj protiv Slobdana Miloševića - Optužnica, 2002. - Prilog D: Prisilno premještanje
  47. Tužitelj protiv Slobdana Miloševića - Optužnica, 2002., #42
  48. 48.0 48.1 48.2 Al Jazeera, 3. ožujka 2012.
  49. Tužitelj protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića - Presuda, 2001., str. 227-240
  50. 50.0 50.1 Radosavljević, 4. prosinca 2012.
  51. Bethlehem 1997., str. xlvi, 399
  52. 52.0 52.1 Dalje, 27. ožujka 2007.
  53. Bethlehem 1997., str. 512
  54. Hedges, 12. studeni 1997.
  55. UN-ov izvještaj IV: Summary and Conclusions - I. Introduction
  56. Shanker, 18. listopada 1992.
  57. Brown & Karim 1995., str. 120
  58. OSCE, 8. srpnja 1992.
  59. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, 15. svibnja 1992.
  60. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 31
  61. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 64
  62. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 67
  63. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 68
  64. UN-ov izvještaj IV, #196
  65. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 72
  66. Vijeće sigurnosti, 30. svibnja 1992.
  67. Bethlehem 1997., str. xxxvi
  68. Forsythe 2007., str. 68
  69. Nizich 1993., str. 10
  70. Opća skupština Ujedinjenih naroda, 18. prosinca 1992.
  71. Doder & Branson 1999., str 187
  72. Little, 18. ožujka 2006.
  73. 73.0 73.1 Doder & Branson 1999., str 188
  74. Nizich 1993., str. 22
  75. Goldstein 2010., str. 176
  76. 76.0 76.1 76.2 76.3 Goldstein 2010., str. 177
  77. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 8
  78. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 10
  79. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 192
  80. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 17
  81. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 16
  82. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 18
  83. Sense Agency, 14. siječnja 2010.
  84. Teeuwen 2002., str. 91
  85. Tužitelj protiv Sefera Halilovića - Presuda, 2005., str. 274-275
  86. 86.0 86.1 Opća skupština Ujedinjenih naroda, 20. prosinca 1993.
  87. 87.0 87.1 Sudetic, 24. travnja 1993.
  88. 88.0 88.1 Human Rights Watch, 12. srpnja 2006.
  89. Donia 2006., str. 3
  90. Tanner, 29. travnja 1993.
  91. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 267
  92. Mann et al 1994., str. 7
  93. Mann et al 1994., str. 8
  94. Mann et al 1994., str. 9
  95. 95.0 95.1 95.2 95.3 Sense Agency, 1. listopada 2010.
  96. 96.0 96.1 UN-ov izvještaj III.A: II. Summary and conclusions
  97. Riding, 3. rujna 1993.
  98. Burg & Shoup 1999., str. 294
  99. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 227-288
  100. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 556
  101. 101.0 101.1 101.2 Burg & Shoup 1999., str. 306-309
  102. Vijeće sigurnosti, 23. rujna 1994.
  103. 103.0 103.1 103.2 103.3 Smith, 6. veljače 1994.
  104. Sense Agency, 24. veljače 2012.
  105. Sobel, Shiraev & Shapiro 2003., str. 88
  106. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 554-555
  107. Sense Agency, 6. prosinca 2012.
  108. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 521-522
  109. Sudetic, 19. studeni 1994.
  110. Vijeće sigurnosti, 19. studenog 1994.
  111. BBC News, 12. lipnja 2009.
  112. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 36-37
  113. Donia 2006., str. 330
  114. Sobel, Shiraev & Shapiro 2003., str. 113
  115. Wilkinson, 19. lipnja 1995
  116. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 57
  117. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 75
  118. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 96
  119. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 77
  120. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 40
  121. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 158-159
  122. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 415
  123. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 27
  124. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 135
  125. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 406
  126. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 424
  127. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 428
  128. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 430
  129. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 324-325
  130. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 408
  131. Forsythe 2007., str. 114
  132. 132.0 132.1 132.2 132.3 Tagirov, 1. ožujka 2007.
  133. 133.0 133.1 133.2 133.3 B92, 12. prosinca 2012.
  134. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 274
  135. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 277
  136. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 295
  137. E-novine, 14. siječnja 2013.
  138. Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Odluka o prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, 2004., str. 74
  139. Goldstein 2010., str. 195
  140. Los Angeles Times, 24. listopada 1994.
  141. Bonner, 9. kolovoza 1995.
  142. 142.0 142.1 Goldstein 2010., str. 203
  143. UNHCR, 10. listopada 1995.
  144. 144.0 144.1 Goldstein 2010., str. 204
  145. Burg & Shoup 1999., str. 366
  146. Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Odluka o prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, 2004., str. 103
  147. Doder & Branson 1999., str. 81
  148. 148.0 148.1 Tužitelj protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića - Optužnica, 2008., str. 3-4
  149. Tužitelj protiv Momčila Perišića - Presuda, 2011., str. 324-325
  150. UN-ov izvještaj IV #122-123
  151. Tužitelj protiv Momčila Perišića - Presuda, 2011., str. 327-328
  152. Radoja, 24. travnja 2011.
  153. Goldstein 2010., str. 172
  154. Goldstein 2010., str. 169
  155. Goldstein 2010., str. 170
  156. Goldstein 2010., str. 171
  157. Goldstein 2010., str. 175
  158. Bonner, 30. listopada 1995
  159. Nizich 1993., str. 23
  160. Nizich 1993., str. 24
  161. Nizich 1993., str. 31
  162. 162.0 162.1 Butković, 17. lipnja 2006'
  163. Sense Agency, 7. srpnja 2006. #17:00
  164. Statute of the International Tribunal
  165. 165.0 165.1 165.2 165.3 Jurasić 2012., 36-40
  166. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 826
  167. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 827
  168. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 780-781
  169. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 782
  170. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 77
  171. Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Optužnica, 2002., #25
  172. 172.0 172.1 Tužitelj protiv Milana Martića - Presuda, 2007.
  173. Tužitelj protiv Momčila Perišića - Presuda, 2011., str. 561-562
  174. Nezavisne Novine, 27. ožujka 2013
  175. Miller 2009.
  176. Tužitelj protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza - Presuda, 2001., str. 310
  177. Deutsche Welle, 7. prosinca 2005.
  178. E-novine 2013.
  179. Tužitelj protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza - Presuda, 2001., str. 39
  180. Vijesti, 22. veljače 2011.
  181. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 186
  182. Dalje, 22. travnja 2008.
  183. Tužitelj protiv Sefera Halilovića - Presuda, 2005., str. 282
  184. Tabeau 2010., str. 16-17
  185. BBC News, 21. lipnja 2007.
  186. BBC News, 21. ožujka 2007.
  187. Srebrenica Project, 27. studenog 2009.
  188. Mann et al 1994., str. 2
  189. 189.0 189.1 UNHCR, 21. rujna 2004.
  190. 190.0 190.1 Burg & Shoup 1999., str. 171
  191. 191.0 191.1 Ding 1996., str. 10
  192. 192.0 192.1 192.2 Vijeće Europe, 23. prosinca 1997.
  193. Vijeće Europe 2000., str. 95
  194. Eberhardt 2000., str. 407-408
  195. Babić, 26. prosinca 2012.
  196. UN-ov izvještaj VIII - C. Camps reported in BiH
  197. Vijeće Europe 2005., str. 210
  198. UNICEF, 4. travnja 2007.
  199. Muminović, 2. travnja 2012
  200. Ujedinjeni narodi 2009., str. 18
  201. Patros, 21. studeni 2005.
  202. Cohen, 9. ožujka 1995.
  203. Gariwo
  204. Tuzlanski info portal, 31. ožujka 2009.
  205. 205.0 205.1 Fildžan viška
  206. Tužitelj protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića - Presuda, 2001., str. 225-226
  207. Mekić, 16. svibnja 2006.
  208. Sense Agency, 22. lipnja 2007. #1:30
  209. CNN, 10. travnja 1996.
  210. Glas Slavonije, 26. studenog 2012

Literatura[uredi - уреди]

Knjige
  • Bethlehem, Daniel (1997). The "Yugoslav" crisis in international law: General issues. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 9780521463041. 
  • Brown, Cynthia; Karim, Farhad (1995). Playing the "Communal Card": Communal Violence and Human Rights. New York City: Human Rights Watch. ISBN 9781564321527. 
  • Burg, Steven L.; Shoup, Paul S. (1999). The War in Bosnia-Herzegovina: Ethnic Conflict and International Intervention. New York: .M.E. Sharpe. ISBN 9781563243080. 
  • Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995: Volume 1. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. 2000. ISBN 978-0-16-066472-4. 
  • Ding, Wei (1996). Bosnia and Herzegovina: Toward Economic Recovery. Washington, D.C.: Svjetska banka. ISBN 9780821336731. 
  • Doder, Dusko; Branson, Louise (1999). Milosevic: Portrait of a Tyrant. Simon & Schuster. ISBN 9780684843087. 
  • Donia, Robert J. (2006). Sarajevo: A Biography. University of Michigan Press. ISBN 9780472115570. 
  • Eberhardt, Piotr (2003). Ethnic Groups and Population Changes in Twentieth-Century Central-Eastern Europe: History, Data, Analysis. M.E. Sharpe. ISBN 9780765618337. 
  • Forsythe, David P. (2007). The International Committee of the Red Cross: a neutral humanitarian actor. Oxford: Taylor & Francis. ISBN 9780415341516. 
  • Goebl, Hans (1997). Linguistique de contact. 2. Halbband. Walter de Gruyter. ISBN 9783110203240. 
  • Goldstein, Ivo (2010). Dvadeset godina samostalne Hrvatske. Zagreb: Novi Liber. ISBN 9789533250014. 
  • Nizich, Ivana (1993). War Crimes in Bosnia-Hercegovina: A Helsinki Watch Report, Opseg 1. New York City: Human Rights Watch. ISBN 9781564320834. 
  • Sobel, Richard; Shiraev, Eric; Shapiro, Robert (2003). International Public Opinion and the Bosnia Crisis. Maryland: Lexington Books. ISBN 9780739104804. 
  • Teeuwen, Mariken (2002). Harmony and the Music of the Spheres: The Ars Musica in Ninth-Century Commentaries on Martianus Capella. Köln: Brill. ISBN 9789004125254. 
  • Ujedinjeni narodi (2009). Social Services Policies and Family Well-being in the Asian and Pacific Region. United Nations Publications. ISBN 9789211562736. 
  • Vijeće Europe (2000). Sociétés en Conflit: La Contribution Du Droit Et de la Démocratie Au Règlement Des Conflits. Strasbourg: Vijeće Europe. ISBN 9789287144447. http://books.google.hr/books?id=8lf1O6kWyN0C&dq=republika+srpska+1991+serbs+%25&hl=hr&source=gbs_navlinks_s. 
  • Vijeće Europe (2005). Documents: Working Papers, 2004 Ordinary Session (third Part). Strasbourg: Vijeće Europe. ISBN 9789287155863. 
Vijesti i novinski članci
Izvještaji
Ostali izvori

Vanjske poveznice[uredi - уреди]