Jadranko Prlić

Izvor: Wikipedia
Jadranko Prlić

Na dužnosti
14. august 1992 – 14. august 1996
Predsjednik Mate Boban

potpredsjednik Izvršnog vijeća SR BiH
Na dužnosti
1989 – 1991

ministar vanjskih poslova BiH
Na dužnosti
januar 1996 – februar 2001

Rođen/a 10. jun 1959. (1959-06-10) (dob 54)
Đakovo, NR Hrvatska, FNRJ
(danas Hrvatska)
Državljanstvo BiH
Politička stranka Savez komunista BiH/SKJ (do 1990)
Hrvatska demokratska zajednica BiH (od 1994)
Alma mater Ekonomski fakultet Univerziteta u Mostaru
Vojna služba
Komande predsjednik Hrvatskog vijeća obrane
Bitke/ratovi Rat u BiH
Bošnjačko-hrvatski sukob

Jadranko Prlić (10. lipnja 1959., Đakovo) hrvatski je vojni zapovjednik HVO-a tijekom Bošnjačko-hrvatskog sukoba. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, a magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Bio je redovni profesor na sveučilištu u Mostaru (Ekonomski fakultet i Pravni fakultet). Neko vrijeme je bio na funkciji predsjednika Izvršnog odbora općine Mostar. Godine 1989. postao je potpredsjednik Izvršnog vijeća SRBiH, a krajem 1990. vršilac dužnosti predsjednika Izvršnog vijeća.[1] Dana 15. svibnja 1992., Mate Boban je imenovao Prlića za načelnika financijskog odjela HVO-a, a 14. kolovoza 1992., za predsjednika HVO-a, vrhovnog izvršnog, upravnog i obrambenog organa Herceg-Bosne (HRHB). Krajem kolovoza 1993. Prlić je umjesto predsjednika postao premijer (s tim što su mu dužnosti ostale navodno uglavnom iste). Potom je bio potpredsjednik vlade i ministar obrane Republike Bosne i Hercegovine, zamjenik predsjednika vlade i ministar obrane Federacije Bosne i Hercegovine od lipnja 1994. do siječnja 1996., te ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine od siječnja 1996. do veljače 2001.[1]

Suđenje u Haagu[uredi - уреди]

2004., Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izdao je optužnicu za šest čelnika bivše HRHB - protiv Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića.[1] Optužen je za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; silovanje; deportacije; zatočavanje; nečovječna djela; hotimično lišavanje života; premještanje i zatvaranje civila; nečovječno postupanje; uništavanje imovine širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom a izvedeno je protupravno i bezobzirno; okrutno postupanje; protivpravni rad; bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom; uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju; pljačkanje javne ili privatne imovine i protupravni napad na civile, Bošnjake, 1993. i 1994. tijekom napada na Prozor, Gornji Vakuf, Jablanicu, Ljubuški, Stolac, Čapljinu i Vareš, te opsadu Mostara, i logor Heliodrom i logor Dretelj u sklopu Bošnjačko-hrvatskog sukoba. Prema optužnici, cilj je bilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.[1]

Prlić se dobrovoljno predao sudu te izjasnio da nije kriv ni po jednoj točki optužbe. Suđenje je počelo 26. travnja 2006. a završne riječi su se održale u ožujku 2011. Tužilaštvo je predstavilo 145 svjedoka, a obrana 65, te uključilo 4.914 dokaznih predmeta u rasponu od 465 sudskih radnih dana,[2] što taj predmet čini najdužim u povijesti tribunala.[3]

Prvostupanjskom presudom 29. svibnja 2013. Prlić je dobio najveću kaznu među svim optuženicima. Osuđen je na 25 godina zatvora nakon što je proglašen krivim po većini točaka optužnice.[4]

Prema mišljenju suda Jadranko Prlić je imao velike ovlasti u koordinaciji i vođenju HVO-a i Vlade. Imao je ovlasti u vezi sa zatočeničkim centrima i igrao je ključnu ulogu u odnosima HVO-a, Herceg Bosne i Hrvatske. Sud je dodao kako je Prlić "svjesno zatvarao oči" pred etničkim čišćenjem koje se događalo u Mostaru. "Vijeće smatra da je jedini razumno moguć zaključak taj da je Prlić omogućio da se čine zločini protiv Muslimana. Podržavao je i politiku protjerivanja zatočenih Muslimana i njihovih obitelji preko Hrvatske u treće zemlje", kazao je sudac. "Prlić je imao namjeru da Muslimane iseli s teritorija Herceg Bosne kako bi tamo naselio Hrvate iz Srednje Bosne. Jadranko Prlić znatno je doprinjeo udruženom zločinačkom pothvatu", kazao je sudac koji se kao predsjedavajući nije složio s tim zločinom.

Vijeće je, dakle, većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom....U osmišljavanju i ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla je međusobni dogovor. Iz svih činjeničnih i pravnih zaključaka koje je Vijeće izvelo, proizilazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja.

MKSJ u presudi protiv Prlića i drugih[5]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]