Masakri u Foči

Izvor: Wikipedia
Područje Foče u BiH

Masakri u Foči odnose se na seriju ubojstava ne-Srba u regiji Foča od 1992. do 1994.

7. travnja 1992. godine počelo je političko i vojno preuzimanje općine Foča, prvim vojnim akcijama u gradu tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Srpske snage, uz podršku artiljerije i teškog naoružanja, počele su zauzimati dio po dio Foče. Zauzimanje Foče završeno je 16. travnja ili 17. travnja 1992. Okolna sela su bila pod opsadom do sredine srpnja 1992. Zabilježeni su i mnogi slučajevi neljudskog ponašanja i silovanja.[1][2]

U raznim presudama, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije odlučio je da su ta ubojstva predstavljala zločin protiv čovječnosti. U sudskoj presudi 1997. protiv Novislava Đajića, Bavarska komora odlučila je da su ta ubojstva bili čin genocida.[3][4] Procjenjuje se da je 2,704 osoba nestalo ili je smaknuto tijekom tog razdoblja.[5]

Etničko čišćenje[uredi - уреди]

Od početka travnja do sredine srpnja 1992. srpske snage su provodile opširan napad usmjeren protiv bošnjačkih civila u području općine Foča, Gacko i Kalinovik. Prije samog napada, bošnjački civili su izbačeni sa posla, plaće su im uskraćene, a potom im je uskraćena mogućnost slobodnog kretanja. Nakon što su okolna sela i grad Foča dopali u ruke srpskih snaga (vojske, policije, paravojnih formacija, a ponekad i samih Srba seljaka), primjenjivana je uvijek ista formula: kuće Bošnjaka su sistematski pretresane, pljačkane i spaljivane, a građani su hapšeni ili okupljani na jednom mjestu, a ponekad tijekom samog procesa, premlaćivani ili ubijani. Muškarci i žene su odvajani, a većina ih je zatvorena u KP dom u Foči. Žene su odvođene na razne lokacije zatočenja gdje su živjele u nepodnošljivim higijenskim uvjetima, a u tim centrima su zlostavljane na mnoge načine, dok ih je većina sistematski silovana. Srpski vojnici ili policajci su dolazili u zatočeničke logore, odabirali jednu ili više žena, izvodili ih i silovali.[2] Neke od njih su odvođene u privatne stanove i kuće gdje su silovane, a morale su također kuhati, čistiti i služiti rezidente, koji su bili srpski vojnici. Tijekom napada na bošnjačke civile, ogroman broj žena i djevojčica je silovan. Svi tragovi postojanja i kulturno naslijeđe muslimana Bošnjaka su izbrisani iz područja zahvaćenih napadom srpskih snaga. Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foči. Sve džamije su srušene.

Sistematska silovanja[uredi - уреди]

U siječnju 1994. godine, srpske vlasti su "okrunile" etničko čišćenje Foče preimenujući Foču u "Srbinje" (grad Srba).[2] Gotovo svi preostali muslimani Bošnjaci, muškarci i žene iz sve tri općine su uhapšeni, sakupljeni na jednom mjestu, potom razdvojeni i zatvoreni u nekoliko sabirnih zatvoreničkih centara - logora: Buk Bijela, Srednja škola u Kalinoviku, "Partizan", Srednja škola u Foči, KP dom u Foči po ustaljenoj formuli. Neki su odmah ubijeni, silovani ili surovo pretučeni. Jedini razlog za ovakvo postupanje prema njima je bila njihova etnička pripadnost.

Kazneno-popravni dom u Foči, jedan od najvećih zatvora u bivšoj Republici Jugoslaviji, bio je glavni pritvorski objekt za muškarce. Muslimanske žene, djeca i starci zatvarani su po kućama, stanovima i motelima u Foči i okolnim selima ili u centrima za duži ili kraći pritvor kao što su spomenuta Buk Bijela, gimnazija u Foči i sportska dvorana "Partizan".

Sportska dvorana "Partizan" služila je kao centar za pritvor žena, djece i staraca od 13. srpnja 1992. ili ranije, pa najmanje do 13. kolovoza 1992. U to vrijeme je u "Partizanu" bilo najmanje 72 zatočenika. Svi zatvorenici su bili civili, muslimanske žene, djeca i nekoliko starijih ljudi iz sela u općini Foča. Životni uvjeti u "Partizanu" bili su okrutni. Pritvor je pratilo neljudsko postupanje, nehigijenski smještaj, prenatrpanost, izgladnjivanje, fizičko i psihološko mučenje, uključujući i seksualno zlostavljanje. U "Partizanu" su, obično navečer, ulazili naoružani vojnici, uglavnom u grupama od po tri do pet i izvodili žene. Kada bi se žene bunile ili sakrivale, vojnici su ih tukli ili im prijetili da bi ih primorali na poslušnost. Vojnici su žene iz "Partizana" odvodili u kuće, stanove ili hotele, da bi ih tamo seksualno zlostavljali i silovali.

Miljevinski bataljon, Brigade za taktičke operacije iz Foče VRS-a u kolovzu 1992. godine je formirao logor za silovanje žena u tzv. Karamanovoj kući.[2][6] Vojnici su spomenutu zgradu nazvali "javnom kućom". U logoru su bile zatvorene žene i djevojčice od kojih su neke imale 12 godina. Zapovjednik Miljevinskog bataljona je bio Pero Elez, a Neđo Samardžić, Zoran Samardžić, Nikola Brčić, te Radovan Stanković su su bili zaduženi za ženski logor. Vojnici su prisiljavali zatočenice na oralni, vaginalni i analni seks. Žene su, osim silovanja, također mučene i odvođene na prisilni rad.[2]

Od sredine svibnja 1992. je počelo etničko čišćenje općine Kalinovik. Dok je muško nesrpsko stanovništvo zatočeno u vojnom skladištu Barotni, žene i djeca su zatočeni u Osnovnoj školi u Kalinoviku, koja se nalazi u centru Kalinovika, u blizini stanice policije. Krajem lipnja i početkom srpnja, u Osnovnoj školi su bili zatočeni i stanovnici općine Gacko uhapšeni dok su prolazili kroz općinu Kalinovik bježeći u srednju Bosnu. Žene i djevojčice su bile podvrgnute silovanjima za vrijeme njihovog zatočeništva u Osnovnoj školi u Kalinoviku. Pored gore navedenih centara za pritvor, više žena je bilo zatvoreno u kućama i stanovima koji su korišteni kao javne kuće kojima su upravljale grupe srpskih vojnika.

Žrtve[uredi - уреди]

U zločinima u Foči je prema podacima prikupljenim do 2006. godine sa strane Istraživačko dokumentacijskog centra nestalo 2,704 građana nesrpske nacionalnosti, mahom Bošnjaka. Od tog broja je za 1899 ljudi potvrđeno da su ubijeni, a 853 se još uvijek vode kao nestali.

Zločinci[uredi - уреди]

Optuženi sa strane Haaškog suda:[7]

Osuđeni sa strane Haaškog suda:

Optuženi sa strane suda BiH:

Osuđeni sa strane suda BiH:

Izvori[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]