Bitka za Vukovar

Bitka za Vukovar
Dio/deo Rat u Hrvatskoj
Vodotoranj u Vukovaru - simbol patnje grada
Lokacija Vukovar, Hrvatska Rezultat taktička pobjeda JNA
Zaraćene strane
JNA (SAO, kasnije Republika Srpska Krajina) Srbija Dobrovoljačke formacije	Zbor narodne garde MUP Hrvatske Hrvatske obrambene snage
Komandanti i vođe
Mladen Bratić† Života Panić Veselin Šljivančanin Mile Mrkšić Željko Ražnatović	Branko Borković Mile Dedaković } Blago Zadro† Marko Babić Robert Šilić†
Snage
stalno angažiranih 30.000; u trenutku zauzimanja grada oko 80.000; 1.600 tenkova i oklopnih transportera; 980 oruđa zemaljskog topništva; 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelo­vanje po zemaljskim ciljevima	oko 1.800 do najviše 2.000 ljudi u samom gradu; pred sam pad grada, najviše, 6.700; 26 tenkova i oklopnih transportera; 52 topa do 100 mm; 32 topa preko 100 mm; 1 VBR te 68 minobacača
Žrtve i gubici
Poginulih vojnika 1.103 Ranjeni 2.500 Materijalne štete 100 uništenih tenkova i oklopnih vozila; oko 2 uništenih zrakoplova i helikoptera	Poginulih vojnika (1) "Vukovarska brigada" 879 (2) "Glavni sanitetski stožer" 450 Ranjenih vojnika 777 Poginulih civila (1) "Davor Marijan" 1.100 (2) "Glavni sanitetski stožer" 1.350 (3) Opća bolnica Vukovar 1.624 Ranjenih civila 2.500
5.000-7.000 osoba zarobljeno

Bitka za Vukovar, poznata i kao opsada Vukovara se odigrala za vrijeme rata u Hrvatskoj od 25.8 do 18.11. 1991. godine između Jugoslavenske narodne armije, lokalnih krajinskih snaga i srpskih paravojnih formacija s jedne, te hrvatskih vojnih, policijskih i paravojnih formacija s druge strane. Bitka, koja je po angažiranim sredstvima i posljedicama predstavljala najveći okršaj rata, završila je vojničkim porazom Hrvatske, odnosno srpskim zauzimanjem Vukovara koji je u rukama srpskih paravojnih formacija ostao do kraja rata. Međutim, dugotrajnost opsade kao i medijski odjek potpunog razaranja jednog evropskog grada u međunarodnoj javnosti, je potakla srpsku stranu da odustane od pokušaja ostvarenja svojih ratnih ciljeva ofenzivnim operacijama, odnosno dala ključne argumente za međunarodno priznanje Hrvatske nekoliko mjeseci kasnije. Bitka, koja je među svojim posljedicima imala i masakr na Ovčari, se stoga smatra Pirovom pobjedom JNA, odnosno herojskim porazom koji je Hrvatska u kasnije pretvorila u simbol svoje konačne pobjede.

Uvod

Bitka za Vukovar, kao i sam rat u Hrvatskoj općenito, predstavljao je eskalaciju političkih napetosti koja su se u vrijeme raspada Jugoslavije događala na istočnim granicama Hrvatske, odnosno etnički miješanim područjima. I sam Vukovar, koji se nalazio na granici sa Srbijom, je imao etnički mijšeano stanovništvo; prema popisu iz 1991. godine je u općini Vukovar živjelo 84.189 stanovnika, od čega su 36.910 (43,8 %) bili Hrvati, 31.445 (37,4 %) Srbi, 6124 (7,3 %) Jugoslaveni, 1375 (1,6%) Mađari i 8335 (9,9%) ostalih. U samom gradu Vukovar je postojala neznatna, ali apsolutna većina Hrvata (52,98 %), uglavnmm smještenih u centru grada, dok su Srbi (36,28%) živjeli u industrijskim predgrađima. Stanovništvo je bilo vrlo integrirano, sa velikim postotkom mješovitih brakova i ljudi koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, a ne kao Hrvati ili Srbi.

Zahvaljujući tome je na prvim višestranačkim izborima 1990. u općini Vukovar pobjedu odnio Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena, čiji je član Slavko Dokmanović izabran za predsjednika Skupštine općine, odnosno gradonačelnika. Nove lokalne vlasti su vrlo brzo zauzele neprijateljski stav prema novoj nacionalističkoj vladi Hrvatske demokratske zajednice i njenim planovima o postepenom odvajanju Hrvatske od Jugoslavije. Od ljeta 1990. i balvan revolucije se bilježe i sve veće napetosti među lokalnim hrvatskim i srpskim stanovništvom, a potonje se nalazi pod snažnim propagandnim uticajem susjedne Srbije i Miloševićevog režima. Do proljeća 1991. su se stanovnici nekoliko srpskih naselja u okolici Vukovara organizirali u vlastite paravojne formacije, a od naselja zvanog Borovo selo učinili svoje glavno uporište. Kao reakcija na to započinje i organiziranje hrvatskih paravojnih formacija.

Područje Istočne Slavonije, uključujući Vukovar, u to vrijeme postaje predmet zanimanja vodstva JNA, odnosno saveznog sekretara za obranu Veljka Kadijevića, s obzirom da je tamošnja eskalacija međuetničkih sukoba trebala poslužiti kao izgovor za vojnu intervenciju s ciljem svrgavanja HDZ-a, odnosno očuvanja Jugoslavije. Prema Kadijevićevim riječima, taj je plan zahtijevao koncentraciju ogromnih snaga upravo u istočnoj Slavoniji, čijim bi se zauzimanjem otvorio put za napredovanje do Zagreba.

Eskalacija sukoba

Vukovar

Vukovar na karti Hrvatske

Napetosti između republičke vlade i lokalnih Srba su do proljeća 1991. već eskalirale do te mjere, da se dio općina sa srpskom većinom proglasio Srpskom autonomnom oblašću Krajinom i odbio poslušnost Zagrebu. Pokušaji zagrebačke vlade da na tim područjima ponovno uspostavi kontrolu su doveli do dvovlašća, odnosno podjela tih područja na etničkoj bazi; srpska naselja priznaju samo vlasti "krajinskih" općina, dok hrvatska naselja priznaju vladu u Zagrebu, najčešće oličenu u obliku postavljenih povjerenika; u slučaju Vukovara se "službena" vlast na čelu sa Dokmanovićem opredijelila za Krajinu, dok je centralnu vlast predstavljao povjerenik Marijan Vidić Bili.

Na samom području Vukovara napetosti su sve više eskalirale nakon oružanih sukoba u drugim dijelovima Hrvatske (kao što je Plitvički krvavi Uskrs), te stvaranja tzv. Srpska autonomne oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. U travnju 1991. napetosti između dviju zajednica, okupljenih u međusobno suprotstavljene etničke milicije, se sve više očituju u nizu oružanih incidenata i provokacija. Krajem mjeseca je tako na barikadu srpske seoske straže pred Borovim selom ispaljen projektil iz Armbrusta. Nekoliko dana je došlo do još većeg incidenta, koji je 1/2. svibnja prerastao u oružani sukob poznat kao pokolj u Borovom selu. Zbog žestine i velikog broja ubijenih je predstavljao dotada nezapamćenu eskalaciju nasilja, te doveo do gotovo potpunog prekida odnosa između dvije zajednice; JNA je, s druge strane, dao savršen izgovor da, u svrhu "smirivanja situacije" i "razdvajanja zaraćenih strana" postavi svoje vojne efektive na područje Istočne Slavonije.

Proglašenje hrvatske nezavisnosti 25. lipnja 1991. je dovelo do nove eskalacije sukoba, od kojih nije pošteđena ni Istočna Slavonija. Lokalne srpske milicije su uz sve otvoreniju pomoć JNA počele stjecati nadzor nad sve većim dijelovima teritorija, svodeći hrvatska područja na izolirane enklave, opkoljene minskim poljima i barikadama. Pred samo izbijanje sukoba su snage JNA zauzele položaje na drugoj strani Dunava, a rijekom počeli patrolirati ratni brodovi. Još od lipnja su započeli mjestimični minobacački napadi na Vukovar, a od početka kolovoza se bilježe napadi dalekomentnom artiljerijom. Kao datum početka bitke se, pak, uzima 25. kolovoz 1991. kada su otpočelo redovno granatiranje i zračni napadi na grad. JNA je, kao i u nekim sličnim slučajevima u Hrvatskoj, kao izgovor za direktnu intervenciju protiv hrvatskih snaga koristila pokušaj zauzimanja lokalne kasarne JNA od hrvatskih snaga koje su se nastojale opskrbiti oružjem.

Sukobljene snage

Hrvatske snage

Na samom početku bitke, u kolovozu 1991. u gradu Vukovaru se nalazilo oko 800 pripadnika MUP-a Hrvatske (lokalni kontingenti te iz Varaždina), snage Narodne zaštite Vukovara, te 4. bojna 3. "A" brigade ZNG-a, skupina 1 "A" brigade ZNG-a, te skupina od 58 pripadnika HOS-a. Postupnim pritjecanjem ljudi i sredstava je broj narastao na oko 1.800 -2.000 ljudi u samom gradu, dok je na širem području bilo oko 6.700 ljudi (koji su također raspolagali i sa 26 tenkova i oklopnih transportera, 52 laka i 32 teška topa, 1 VBR te 68 minobacača. Hrvatske snage u samom Vukovaru su 25. rujna su formalno postale 204. brigada HV (u službenim dokumentima HV-a vođena kao 124. brigada Hrvatske vojske). Snagama u samom gradu su zapovijedali Branko Borković i Blago Zadro, dok je širim područjem zapovijedao Mile Dedaković Jastreb.

Hrvatske snage su bile brojčano i tehnički inferiorne neprijatelju, ali im je, osim prirodne prednosti koje pruža obrambena u odnosu na napadnu taktiku, u prilog išao i gradski teren koga su u pravilu bolje poznavali. . Dedakovićeva taktika se svodila na integrirani obrambeni sustav, odnosno miniranje miniranje prilaznih puteva, te organiziranje antitenkovskih ekipa, snajpera i dobro utvrđenih obrambenih položaja, kojima bi se usporavali i razbijali napadi JNA. Do pogibije, Blago Zadro, osobno je vodio akcije koje zaustavljaju prodore JNA na Trpinjskoj cesti.

Jugoslavenske/srpske snage

Snage JNA, odnsono srpskih paravojnih formacija su tokom borbi za Vukovare bnrojale 30.000 ljudi, a za podršku su imali 1.600 tenkova i oklopnih transportera, 980 artiljerijskih oruđa , 350 PA topovi sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Procjenjuje se da je na širem području Istočne Slavonije bilo angažirano 80.000 ljudi, organiziranih u 11 operativnih brigada JNA, od čega devet oklopno - mehaniziranih, te jedinice lokalne Teritorijalne obrane Srbije i dobrovoljačkih formacija iz Srbije - arkanovaca i šešeljevaca.

Nominalna prednost napadača u ljudstvu i tehnici, međutim, nije mogla doći do izražaja s obzirom da je i sama JNA, poput države koju je predstavljala, bila izložena degenerativnim procesima koji su se izrazili kroz etničke i ideološke podjele među ljudstvom, konfuziju oko krajnjih ciljeva rata/operacije te neprilagođenosti taktike za izazove modernog urbanog ratovanja. JNA je tako na samom početku bila pogođena masovnim nestajanjem ljudstva, kako regruta, a potom i oficira iz drugih republika SFRJ, a na kraju i iznenađujuće lošim odazivom za mobilizaciju u samoj Srbiji, gdje je rat, usprkos intenzivne nacionalističke propagande, vrlo brzo postao nepopularan. Dodatni problem je predstavljala slaba koordinacija između JNA, lokalnih srpskih formacija i dobrovoljaca iz Srbije.

Tok bitke

Karta borbenih djelovanja u istočnoj Slavoniji od rujna 1991. do siječnja 1992. godine

Prva faza

Smatra se kako je bitka započela u subotu 24. kolovoza 1991. godine, kada je hrvatski branitelj Luka Andrijanić oborio avion JNA iznad Borova Sela koji je napadao položaje hrvatskih snaga na silosu Đergaj. Sljedećeg dana, 25. kolovoza 1991. godine su započele opsežnije kopnene operacije, odnosno zabilježen je prvi veći napad oklopnih snaga JNA na grad, u kome su sudjelovale jedinice iz lokalne kasarne i lokalna srpska milicija. Snage JNA su tada, prema procjeni branitelja, izgubile nekoliko oklopnih vozila, te su blokirali cestu prema Bogdanovcima. 28. kolovoza su se sa istoka, iz Ovčare prema Vučedolu se smjestili tenkovi JNA i počeli s ukopavanjem. Sukobi su nastavljeni do 30. kolovoza kad je potpisano primirje koje je hrvatska strana iskoristila za odmor i raspodjelu nešto oružja koje je privatnim kanalima došlo iz Slavonskog Broda, Vinkovaca i Zagreba. Nekako u to vrijeme u Vukovar je stigao Mile Dedaković Jastreb koji je počeo koordinirati punktove obrane koji su se već iskazali u prvim bitkama. Do 30. kolovoza 1991. godine, JNA je, prema hrvatskim procjenama, izgubila 10 tenkova i 2 zrakoplova. Zatražen je prekid vatre.

Primirje se održalo samo nekoliko dana, pa su već početkom rujna započele borbe na prilazima Vukovcaru. Snage JNA su 2. rujna zauzele selo Berak i odatle protjerale lokalno hrvatsko stanovništvo. 5. rujna je, pak, zabilježen još jedan veći napad na Vukovar koga su branitelji uspjeli probiti.

Nova eskalacija borbi oko Vukovara je koincidrala s početkom tzv. bitke za vojarne 13. rujna u ostatku Hrvatske, odnosno koordiniranom akcijom hrvatskih vojnih i policijskih snaga koje su nastojale zauzeti kasarne, skladište i druge objekte JNA te tako steći oružje i opremu za dalju borbu. To je bio signal da JNA pokrene široku ofenzivnu operaciju s ciljem deblokade tih objekata, uključujući i kasarnu u samom Vukovaru, gdje je pokrenut napad tenkovima i pješadijom sa položaja između Negoslavaca i Petrovaca prema Sajmištu. Snage JNA su se probile kroz loše postavljeno minsko polje te se spojile sa srpskim milicijama u gradskom naselju Petrova Gora. Drugi napad je išao na Borovo Naselje. Prvi smjer napada išao je kroz Trpinjsku cestu te zatim kroz Hercegovačku ulicu prema Slavonskoj ulici.

Razrušena kuća u Vukovaru

Nešto kasnije je krenuo drugi napad kroz samu Trpinjsku cestu, u kome sudjelovalo više od 30 tenkova i oklopnih vozila. Njima se suprotstavila skupina branitelja na čelu sa Markom Babićem, koja je uspjela uništiti 11 tenkova i 3 transportera te, prema vlastitim procjenama, barem 70 pješaka. Tada je .

15. rujna, ujutro krenuli su snage JNA iz kasarne i srpska milicija krenuli u napad na Sajmište. Nakon žestoke borbe koja je trajala šest i pol sati su, pak, prisiljeni na povlačenje. Napad tenkova na Trpinjskoj cesti je zaustavila skupina Blage Zadre, pri čemu su uništena 3 tenka i 2 oklopna transportera. Posljedice te akcije je zabilježili HTV-ov novinar Nedžad Haznadar i njegov snimatelj Dean Lukić, te je Trpinjska cesta taj dan dobila naziv "groblje tenkova", a sam Vukovar u hrvatskim medijima postao simbol uspješnog otpora nadmoćnom neprijatelju. Napadi preko Trpinjske ceste su nastavljeni cijeli dan u valovima, ali je uništeno još 8 tenkova; pokušaj proboja iz kasarne je također odbijen uz 2 uništena tenka i 1 transporter, te su se snage JNA povukle, a hrvatske snage zauzele dio naselja Petrova Gora.

Istovremeno, od sredine rujna na pravcu Šid - Vinkovci počelo je uvođenje glavnine 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije JNA, a potom i pridodane 252. oklopne brigade iz Kraljeva. Sredinom rujna, 14. i 15. rujna, JNA je uspjela odsjeći Vinkovce od Vukovara radi čega je jako poraslo značenje Bogdanovaca, preko kojih se je jedino mogla vršiti opskrba Vukovara. 17. rujna 1991. godine, bio je prvi jači tenkovsko - pješački napad na „kukuruzni put“ i Bogdanovce koji je odbijen. Sljedećeg dana, kada je na snagu trebalo stupiti primirje, dvije velike kolone tenkova krenule su Trpinjskom cestom iz Trpinje, a drugi dio njih iz smjera Bršadina. Ovi drugi prodrli su na područje zvano „Trokut“ i izbili su na Bobotski kanal, na što su se branitelji morali povući sa silosa Đergaj koji je bio vrlo važan položaj.

Koridor koji je spajao Vukovar s Vinkovcima, povjeren je 25. rujna 2. bojni 3. „A“ brigade ZNG-a u neposrednoj i tijesnoj suradnji sa snagama 109. briga­deom ZNG-a. Toga dana je 1. satnija druge bojne 3. "A" gardijske brigade Daltoni došla u Bogdanovce pod zapovjedništvom Tomislava Pucelja. Tamo su se već nalazili pripadnici MUP-a iz Vinkovaca i Županje. Ostatak druge bojne 3. „A“ brigade ZNG-a, 26. rujna je pridodan 109. brigadi ZNG-a koja je nakon spora­zumnog izvlačenja JNA iz vojarne u Vinkovcima dobila zadaću vođenja borbe u istočnom dijelu općina Vinkovci i Vukovara, posebno obrane na crti Nijemci - Ilača - Lovas. Dva dana kasnije tim se snagama priključila 122. brigada ZNG-a iz Šajova. Dana 28. rujna 1991. godine, u Bogdanovce su došla četrnaestorica pripadnika HOS-a pod zapovjedništvom Zdravka Špalja - Papundeka.

JNA je doživjela očigledan neuspjeh u svom planu da brzo zauzme Vukovar te zabilježila neočekivano velike gubitke u oklopnoj tehnici; oni se danas prvenstveno tumače pogrešnom taktikom, odnosno nastojanjem da se oklopnim kolonama zauzme naseljeno mjesto gdje tenkovi i druga vozila nisu mogli pravilno manevrirati. To je dalo izvrsnu priliku hrvatskim braniteljima da usavrše taktiku kojom se ručnim bacačima uništavao prvi i posljednji tenk u koloni, te tako svi ostali prisiljavali da bespomoćno stoje na mjestu; hrvatski branitelji su, također, napadali iz podruma, odnosno ispod domašaja tenkovskih topova i mitraljeza koji se nisu mogli dovoljno spustiti da uzvrate vatru. Sve je to za posljedicu imalo ogromnu demoralizaciju u redovima JNA, a pogotovo među srpskim vojnim obveznicima koje je umjesto umjesto brzog i lakog pohoda očekivao krvavi i iscrpljujući sukob sa odlučnim i vještim neprijateljem. Zbog toga je zabilježen odaziv na mobilizaciju od 25 %,, a iz nekih od već mobiliziranih jedinica je bilježeno masovno dezertiranje, odnosno čak bijeg jedne kompletne brigade rezervista prema navodima Borisava Jovića. Tako je npr. Druga mehanizirana brigada bila blokirana u Šidu iz razloga što jednostavno nije bilo ljudstva da pokreće njenu tehniku.

Druga faza

Dvorac Eltz je razrušen u raketiranju grada

Suočeno s fijaskom pokušaja da se grad zauzme na juriš, vodstvo JNA je odlučilo pokušati otkloniti neke od svojih organizacijskih nedostataka te promijeniti taktiku. Na čelo snaga JNA je došao novi zapovjednik - general-pukovnik Života Panić - a one su podijeljene u u dvije operativne grupe - Sjever i Jug. Cilj operacija je bio zauzeti grad tek nakon što se prethodno opkoli, odnosno odsječe od ostatka Hrvatske. Istovremeno se nedostatak pješadijskih efektiva u snagama JNA kompenzirao sve većim korištenjem dobrovoljačkih paravojnih formacija koji su se zbog veće motiviranosti smatrali pouzdanijim od regruta ili rezervista. Te su se operacije iskazale i kao etničko čišćenje hrvatskih sela između Bosuta i Dunava.

Pauzu u neprijateljskim aktivnosti su hrvatske snage iskoristile kako bi 29. rujna u Vukovar dovele 4 haubice i 4 kamiona municije, zaplijenjene prilikom predaje garnizona JNA u Varaždinu tjedan dana ranije. Prema hrvatskim navodima, to je bila posljednja dostava novog oružja u sam grad. Sljedeći dan je JNA ponovno započela s ofanzivnim operacijama; prvo je bez otpora zuzeto selo Petrovci, a potom je napadnuta prometnica Marinci - Bogdanovci - Vukovar i selo Marinci. Nakon zauzimanja Marinaca, JNA je uspostavila liniju pravcem Mirkovci - Marinci - Bršadin blokiravši tako „kukuruzni put“ te je selo Bogdanovci okruženo.

Sljedećeg dana je u samom Vukovaru napadnuto Sajmište, pri čemu je došlo do žestokih uličnih borbi u ulici Mladena Stojanovića i Dalmatinskoj ulici, u kojima su snage pretrpjele teške gubitke. Isti dan je zabilježen neuspjeli napad JNA na Bogdanovce, dok je JNA imala više uspjeha prilikom napada na selo Cerić, prisilivši branitelje da se povuku u Nuštar i Vinkovce.

Ruševine nakon pada Vukovara

3. listopada su zabilježene teške borbe na prilazima Vinkovcima, pri čemu je JNA zauzela selo Karadžićevo. Tada su se na hrvatskoj strani prvi put pojavili i tenkovi - njih 7 - te 11 oklopnih vozila BVP M80 zarobljenih u Varaždinu; njih se nije moglo koristiti zbog nedostatka municija i neizvježbanih posada. Isti dan napadnut je 252. oklopna brigada JNA iz Marinaca napala Nuštar. Napad su odbili pripadnici lokalne milicije, 2. bojne 3. brigade HV, vinkovački i varaždinski policajci, te vukovarski protutenkovski tim "Žutih mrava" na čelu sa Andrijom Marićem. Isti dan je ponovno napadanuto Borovo Naselje te Bogdanovci; JNA je i ovaj put pretrpjela velike gubitke, a prema hrvatskim izvorima jedan branitelj - Žarko Manjkas "Crvenkapa" - je taj dan uništio 4 tenka T-55.

Sljedeći dan je zabilježen prvi hrvatski pokušaj da se deblokira Vukovara, pri čemu su snage HV koristile vlastite tenkove. On je zuaustavljen snažnom artiljerijskom vatrom JNA; novi pokušaj je pokrenut u noći, također bez uspjeha, te još jednom, sljedećiu dan. Određen uspjeh je zabilježen tek u noći 5/6. listopada kada je 109. brigada HV ponovno zauzela Nuštar; nastavak napredovanja prema Marincima je, međutim, zaustavila artiljerijska vatrra JNA. U međuvremenu su iz samog Vukovara manjim kontingentom na čelu sa Franjkom Petrovićom ojačani položaji u samim Bogdanovcima.

Krater na plafonu vukovarske bolnice nakon granatiranja JNA

7. listopada su se tenkovi M-84 252. oklopne brigade počeli povukli sa linije Zidine-Nuštar u pravcu sela Petrovac pa put Marinci-Bogdanovci-Vukovar više nije bio pod izravnom kontrolom snaga JNA. To je nagnalo hrvatske snage da u jutarnjim satima 8. listopada nastave pokušaj proboja prema Marincima; sljedeći dan je zapovjednik Operativne zone Osijek hrvatske snage ojačao sa još jednom bojnom 3. „A“ brigade. Pokušaj proboja, međutim, nije dao rezultata, što će službeni hrvatski dokumenti tumačiti slabošću raznih postrojbi i neprimjernom ponašanju. Istovremeno je Vukovar sve vrijeme bio izložen granatiranju, kao i manjim pokušajima proboja na južnom i istočnom dijelu grada.

10. listopada 1991. su snage otpočele žestoki napad na Vukovar sa juga, pri čemu su snage JNA - tenkovi, ovaj put podržani sa pješadijom - uspjeli probiti obrambeni punkt kod križanja ulica Ognjena Price i Otokara Keršovanija, te tokom noći skoro zauzeti štab obrane grada. Međutim, branitelji su se uspjeli reorganizirati i u borbama u kojima su obje strane pretrpjele velike gubitke odbaciti napadače te povratiti izgubljene punktove. Sljedeće je noći, pak, organiziran još jedan pokušaj deblokade Vukovara; prethodnice snaga HV i MUP su tada uspjele doći do Marinaca i dojavile kako u njima nema srpskih snaga; međutim, zbog Ponovni pokušaj deblokade određen je za noć sa 10. na 11. listopada. Ta prilika, međutim, nije iskorištena, a što hrvatski dokumenti tumače nedisciplinom dijela hrvatskuig jedinica.

U međuvremenu je u Ivankovo stigao konvoj Crvenog križa, koji je temeljem primirja isposlovanog od strane predstavnika promatračke misije EEZ, trebao donijeti lijekove i hranu u Vukovar. JNA je dva puta vraćala konvoj, te ga je 11. listopada konačno propustila; međutim, on je stigao tek do položaja JNA u gradu, u kasarni i naselju Petrova gora; pokušaj dostave hrane i lijekova bolnici na Sajmištu je propao zbog hrvatskog odbijanja da razminira put do središta grada, a što je bio uvjet na kome je inzistirala JNA.

Hrvatske snage su. pak, 13. listopada izvele još jedan pokušaj deblokade Vukovara, koji je oko 13:00 sati zbog prolaska konvoja Crvenog križa. Sljedeći je, pak, dan JNA preuzela nadzor nad hrvatskim uporištem na krajnjem istoku države - Ilokom, čiji su se branitelji predali, a čije je hrvatsko stanovništvo potom protjerano, potpisavši ugovore kojim se odriče svoje imovine u korist vlasti SAOZSBZS.

Treća faza

Spomenik Blagi Zadri na Trpinjskoj cesti u Vukovaru

Od 15. listopada se Vukovar našao u potpunom okruženju, te se potpora opsjednutom gradu iz ostatka Hrvatske otada uglavnom svodila na povremene artiljerijske udare. Isti je dan JNA izvela žestoki napad kojim je 51. mehanizovana brigada privremeno uspjela probiti hrvatske linije na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti, ali je opet zaustavljena. Sljedeći dan su napadanuti Lužac i Budžak, pri čemu su snage JNA postavile pontonski most preko Bobotskog kanala te se pokušale probiti prema Vinogradskoj ulici. I taj je napad odbijen, a snage JNA potisnute; tada je poginuo Blago Zadro, ali su branitelji zato uspjeli zarobiti dva tenka T-55 te nešto oružja i municije.

Dva dana kasnije je zabilježen još jedan veći napad, u kome je JNA uspjela djelomično potisnuti hrvatske snage na Sajmištu. 19. listopada je u grad, pak, došao još jedan konvoj sanitetskih vozila, koji je ovaj put propušten, te je nakon dva dana uspio na hrvatski teritorij dovesti 102 ranjenika iz vukovarske bolnice. 21. listopada se bilježi još jedan pokušaj pješačko - tenkovski prodora JNA u Vukovar iz pravca Mitnice koji je odbačen.

Karta završnih borbenih djelovanja u Bitci za Vukovar

Borbe u Vukovaru su se ponovno intenzivirale 23. listopada kada je sa oko 40 raketa pogođena, a potom zapaljena vukovarska bolnica. 24. listopada se bilježio još jedan ozbiljniji pokušaj hrvatske strane da se pomogne opkoljenom Vukovaru, ovaj put u obliku tzv. Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek opskrbljenog koji se sastojao od dvokrilaca Antonov An-2 i koji je noću padobranima bacao nužan mate­rijal u Vukovar.

Sljedeći dan snage JNA su usprkos gubitku određenog broja tenkova zauzele Tordince čime je doatno otežan položaj branitelja. 29. listopada, pak, JNA je uzvela npaad na Bogdanovce iz pravca Marinaca, Petrovaca i dijelova Vukovara ali je pri tome odbačen. Bogdanovci su napadanuti opet 1. studenog, također bez uspjeha.

2. studenog je, pak, Hrvatska vojska izvela neuspjeli napad na Cerić. Istog dana je JNA opet izvela jačći napad na Vukovar u području Lušca. Usprkos teških gubitaka (tada je, prema neprovjerenim izvorima, poginuo general-major Mladen Bratić, komandant Operativne grupe Sever), JNA je uspjela zauzeti naselje Lužac i na taj način je direktno ugroziti Priljevo i komunikaciju Vukovar – Borovo Naselje te silos na Dunavu. Zbog toga su hrvatski branitelji bili prisiljeni organizirati nove puntove obrane u kafiću London i 2-3 kuće uz njega te s druge strane raskršća u „Drvoprometu“. Isti dan je otežana i obrana Bogdanovaca, kojima je presječena veza s Vukovarom.

Sljedeći dan je JNA je iz Srbije izvela riječni desant te se povezala sa arkanovcima i snagama JNA na Lušcu. Hrvatski branitelji su počeli osjećati nedostatak municije i protuoklopnih sredstava, te se sve više oslanjaju na artiljeriju HV koja tuče nase­lje Petrova Gora, Sajmište, križanje Trpinjske ceste i Lipovačkog puta, te Vučedol.

Od 7. do 8. studenog napadi na Vukovar su se nastavili, te je JNA ušla u samo središte grada, u naselja Boško Buha, Cvjetno Naselje i cijeli Lužac. 9. studenog 1991. godine, očekujući napad JNA radi presijecanja pro­metnice Vinkovci - Đakovo, isplaniran je i izveden napad Hrvatske vojske na Karadžićevo radi zauzimanja mjesta i utvrđivanja za obranu, koji nije uspio. Sljedeći dan, napad JNA iz pravca Lušca s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, bio je uvod u završne borbe za grad. Isti dan napadnuti su i zauzeti Bogdanovci.

Pad Vukovara

S obzirom da je pad grada postao izvjestan, HV je 12. studenog 1991. pokrenula četvrti i posljednji organizirani pokušaj deblokade Vukovara. U večernjim satima su napadnute snage JNA na liniji Cerić - Henrikovci - Marinci, ali se ponovno ispostavilo da su snage HV za jaču ofenzivnu akciju preslabe ili nedovoljno nedisciplirane, pa je tako umjesto tri u akciji sudjelovala tek jedna brigada.

Konačni pad Vukovara, popraćen je razaranjem grada

Isti dan su snage JNA nastavile napadati punktove obrane na cesti .Vukovar – Borovo Naselje te silos na Dunavu. Branitelji su se održali taj ndan, ali već sljedeći dan su se tenkovi probili do Priljevi i otjerali hrvatske snage sa silosa. Time je presječen put Vukovar – Borovo Naselje, odnosno branitelji razdvojeni na dvije grupe - jednu okupljenu oko alatnice kombinata , te drugu kod željezničke postaje Vukovar, odnosno u blizini nadvožnjaka. Istog se dana dio branitelja Borosvog Naselja zaputio u proboj prema Vinkovcima, što je dovelo do žestokih borbi na Trpšinjskoj cesti.

Sutradan su započele i jače ofanzivne operacije JNA i izvan samog Vukovara. Proleterska gardijska mehanizirana divi­zija JNA je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku artiljerijsku i zrakoplovnu potporu potisnula snage lokalne 131. brigade HV-a, koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pri­padnici 131. brigade HV-a srušili su most na rijeci Savi kod Gunje zbog mogućnosti napada iz Bosne i Hercegovine. Dana 16. studenog, pali su Nijemci.

17. studenog 1991. godine Vukovar je napustila grupa branitelja na čelu sa Brankom Borkovićem - Mladim Jastrebom, a manje skupine su se nastavile probijati 17. i 18. studenog. U Borovom Naselju je 18. studenog još uvijek pružao otpor punkt „Crni put“ koji vodi do alatnice kombinata Borovo. 19. studenog snage JNA su došle do ispred hangara Borova, gdje su zarobile veliki broj skrivenih u tamošnjem podrumu, ujljučujući ranjenike i civila. Posljednje grupe branitelja su pokušale proboj, odnosno predale se 20. studenog u Borovom Naselju.

Neposredno nakon pada Vukovara u njemu su zabilježeni brojni zločini, čije su žrtve uglavnom bili hrvatski branitelji, a pri čemu su najviše stradali oni koji su se predali u Borovom Naselju. Od svih tih zločina je najpoznatiji masakr na Ovčari. Grad je također izložen nesmiljenoj pljački od strane srpskih dobrovoljaca. Nesrpski civili su uglavnom protjerani na područja pod hrvatskom kontrolom, dok je oko 800 civila-muškaraca odvedeno u koncentracione logore u Vojvodini gdje je bilo izloženo zlostavljanju prije nego što je nekoliko mjeseci kasnije zamijenjeno za srpske ratne zarobljenike.

Posljedice

Za opsadu Vukovara je karakteristično to da su njeni vojnički rezultati i neposredne posljedice relativno brzo anulirani njenim dugoročnim političkim i propagandnim posljedicama.

Neposredne posljedice

Nedugo nakon završetka borbi u Vukovaru, Života Panić je pokrenuo nastavak ofanzivnih operacija JNA u smjeru zapada, pri čemu se kao sljedeći cilj postavio Osijek, odnosno Vinkovci. Tom prilikom je primijenjena ista strategija kao u slučaju Vukovara - oba grada su se trebala opkoliti, a potom njihove branitelje prisiliti na predaju. Žestoke borbe u Istočnoj Slavoniji su se nastavile nekoliko mjeseci, te su se oba grada do sklapanja sarajevskog primirja u januaru 1992. godine našla u poluokruženju, a njihovi branitelji u teškoj situaciji, tako da je vodstvo HV već bilo pripremalo stvaranje druge obrambene linije između Đakova i Našica.

Bitka je kao svoje neposredne posljedice imala i značajan, iako privremen pad morala na hrvatskoj strani. On je prije svega uzrokovan time što je grad u prvih mjesec dana od strane hrvatske propagande maksimalno korišten kao simbol uspješnog hrvatskog otpora, odnosno svojevrsni "hrvatski Staljingrad" koji se može i mora obraniti; to je stvorilo nerealna očekivanja u javnosti, čije je neostvarenje dovelo do nevjerice i bijesa usmjerenog prema hrvatskom vodstvu koje je pad Vukovara dozvolilo. Još za vrijeme same bitke je vlada Franje Tuđmana od strane vođa vukovarske obrane javno optuživana da namjerava prepustiti "grad-heroj"; među kritičarima se posebno istakla Hrvatska stranka prava priupadnici čije paravojne formacije su stradali u gradu. Borković i Dedaković su nedugo nakon bitke uhapšeni i kraće vrijeme pritvoreni, a Dedaković je neko vrijeme bio i pretučen.

Dugoročne posljedice

Svi eventualni vojnički dobici koje je srpska strana ostvarila uspješnim okončanjem opsade Vukovara su, međutim, anulirani samim time što je do tog rezultata došlo nakon neočekivano dugo vremena i uz neočekivano velike gubitke. Poteškoće koje je JNA imala prilikom savladavanja otpora slabije naoružanog neprijatelja u relativnoj blizini svoje operativne baze Beograda su značajno obeshrabrile tamošnje vlastodršce za poduzimanje sličnih akcija u težim uvjetima koje bi sa sobom povlačilo prodiranje u dubinu hrvatske teritorije; rat koji je već u tim okolnostima postao nepopularan u Srbiji dalje bi postao još nepopularniji, a JNA, a s njom i Srbija previše iscrpljena za eventualne nove oružane sukobe na BiH i u Kosovu. Zbog svega toga je bitka za Vukovar igrala značajnu ulogu u odluci Slobodana Miloševića da se u jesen 1991. zadovolji s onime što je JNA dotada osvojila, odnosno pokuša osvojeno zadržati diplomatskim putem pristavši na posredovanje UN.

U tri mjeseca u kojima je Vukovar pružao otpor i vezao veliki broj najbolje opremljenih srpskih formacija na relativnom malenom sektoru fronte, hrvatske snage su dobile priliku da konsolidiraju svoje redove, često neuredne i nedsiciplinirane paravojne formacije preorganiziraju u relativno efikasnu Hrvatsku vojsku te na nekim područjima, kao što je Zapadna Slavonija, čak krenu u uspješne kontraofanzive. Zbog svega toga je brzo u Hrvatskoj bitka za Vukovar stekla status "herojskog poraza", odnosno Vukovar status "grada-žrtve" čije je stradanje omogućilo konačnu pobjedu u ratu, poput Alamoa Teksašanima i Termopila Grcima.

Bitka u međunarodnoj javnosti nije imala tako veliki odjek kao mnogo razvikanija opsada Dubrovnika. Uticaj na svjetsko, a pogotovo zapadno javno mnijenje i njihov politički establishment je imala tek neposredno nakon svog završetka, kada su strani TV-dopisnici imali prilike vidjeti odnosno prikazati razmjere razaranja jednog grada nezapamćenog u Evropi nakon završetka drugog svjetskog rata. Te su snimke dale značajan poticaj rastućoj kampanji da se rat prekine odlučnom zapadnom intervencijom, bilo diplomatskom bilo vojnom; nastojanje da se izbjegne ponavljanje Vukovara je bilo snažan argument Njemačkoj da među svojim partnerima u tadašnjoj EEZ izlobira diplomatsko priznanje Hrvatske čime je trebalo natjerati JNA na povlačenje sa hrvatske teritorije i tako prisiliti lokalne Srbe, da lišeni njene podrške, odustanu od oružane borbe.

Tada je također zabilježeno ponašanje srpskih paravojnih formacija, među kojima se ističe snimka njihovih pripadnika kako pjevaju Slobodane, Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate! a koja će stvoriti opću percepciju o Srbima kao genocidnim psihopatima, odnosno "negativcima" u balkanskim ratovima te negativne stereotipove koji su se održali do današnjih dana.

Srpska vlast u Vukovaru se održala do 1995. godine kada je Erdutskim sporazumom prešlo pod prijelaznu upravi UN, a potom 1998. grad i okolno područje i formalno vraćeno Hrvatskoj. Za razliku od zapadnih područja Krajine gdje je srpska vlast nestala oružanim putem, u Vukovaru je ostao relativno veliki broj Srba, a istovremeno se vratio i veliki broj prognanih Hrvata, zbog čega danas u tom gradu živi veliki broj ljudi koji su za vrijeme bitke pokušavali ubiti jedni druge. Iako u gradu ima vrlo malo međuetničkih incidenata. a hrvatske i srpske stranke uglavnom međusobno dobro surađuju, između dvije zajednice osim službenih ne postoje nikakvi drugi kontakti, pa se Vukovar često navodi kako predstavlja jedan od rijetkih primjera svojevrsnog apartheida u suvremenoj Evropi.

Suđenja za ratne zločine

Ovčara

Zbog brojnih ratnih zločina počinjenih za vrijeme i neposredno nakon bitke su u Hrvatskoj, Srbiji i pred međunarodnim tijelima provedeni brojni sudski procesa. Od njih je najpoznatiji onaj koji se vodio protiv trojice oficira JNA - Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića koji su od strane Haaškog suda iptućžženi zbog višestrukih zločina protiv čovječanstva i kršenja ratnih konvencija. Troje optuženika su bili ili uhvaćeni ili su se predali tijekom 2002. i 2003. godine te su suđeni od listopada 2005. godine. Mile Mrkšić osuđen je na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu, 27. rujna 2007. godine, na 20 godina za ubojstva i mučenja, Šljivančanin na petogodišnji zatvor radi mučenja, ali je oslobođen optužbi za genocid i istrebljenje nesrba, a Radić je bio oslobođen. Jedan od prvih važnijih optuženika je bio i Slavko Dokmanović, koga se kao srpskog gradonačelnika držalo odgovornim za masakre, ali je on počinio samoubojstvo 1998. godine, dva dana prije izricanja presude.

Za pogubljenja ranjenika u vukovarskoj bolnici je optžen i Vojislav Šešelj, jer se držalo da su u njega upleteni pripadnici njegovih paravojnih formacija .Iako za početne napade na Vukovar nisu podignute optužnice haaškom Sudu, optužnica protiv Miloševića je srpskog vođu teretila za istog za sveukupnu JNA/srpsku ofenzivu u Hrvatskoj, uključujući i borbe u istočnoj Slavoniji , kao "zajednički zločinački pothvat" u svrhu uklanjanja nesrpske populacije na područjima pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj. Milošević je također bio optužen za pogubljenja, protjerivanja i uništenja imovine u Vukovaru, kao i sudioništvo u masakru na Ovčari.

Hrvatska je također sudila većem broju Srba za ratne zločine u Vukovaru, iako je većina optuženika umrla prirodnom smrću prije nego što su procesirani ili im se sudilo u odsustvu.

Za zločine tokom vukovarske bitke se sudilo i u samoj Srbiji od strane Specijalnog suda za ratne zliočine. Proces protiv četrnaest bivših pripadnika srpskih paravojnih formacija, optuženih za sudjelovanje bolničkom masakru završen je osuđujućim presudama i kaznama do 20 godina zatvora.

Žrtve

Hrvatske

Groblje vukovarskih žrtava

Do kraja 1991. godine, po službenim podaci izdanim u Hrvatskoj 3.210 Hrvata je ubijeno, a 17.393 ih je ozlijeđeno tijekom sukoba. Većina ozljeda je posljedica opsade Vukovara. Točan broj vukovarskih žrtava je još uvijek nepoznat. Prema hrvatskim izvorima, objavljenim od Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija 2006. godine, Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 770 ranjeno u samom gradu Vukovaru.

Prema hrvatskom generalu Antonu Tusu, oko 1.100 vukovarskih branitelja je ubijeno, 2.600 branitelja i civila označeno kao nestalo, a drugih 1.000 hrvatskih vojnika ubijeno na prilazima Vinkovcima i Osijeku. Također je istaknuo da se intenzitet borbi može prosuditi po činjenici da su gubici u istočnoj Slavoniji između rujna i studenog 1991. jednaki polovici cjelokupnih gubitaka u Domovinskom ratu cijele 1991. godine.

U svojoj knjizi "Hrvatska povijest", izdanoj 2004. godine, hrvatski povijesničar Ivo Goldstein je procijenio gubitke hrvatskih vojnih snaga u bitci za Vukovar na 2.500 mrtvih (uključujući i snage koje su pomagale obranu u okolici grada).

CIA je procijenila hrvatske žrtve na cca 4.000-5.000 mrtvih po istočnoj Slavoniji u tom razdoblju.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu "Domovinski rat On Line", ukupan broj stradalih vojnika HV-a procjenjuje se na oko 2.500, od čega je oko 900 poginulo tijekom samih borbi u Vukovaru, oko njih 600 ubijeno je nakon pada grada, a ostalih 1.000 je stradalo u borbama na širem području Vukovara. Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.

Srpske/jugoslavenske

Procjene gubitaka srpske, odnosno jugoslavenske strane su komplicirane zbog nedostatka službenih brojki, odnosno zbog toga što nitko dosada nije dao službene statistike u kojima bi zajedno bili obuhvaćeni pripadnici JNA, lokalnih srpskih milicija odnosno srpskih dobrovoljaca. Poteškoće čini i to što su se, s jedne strane, iz političkih razloga sa srpske strane gubici prešućivali ili umanjivali, dok su se sa hrvatske strane iz propagandnih razloga preuveličavali, dijelom iz nastojanja da se neposredno nakon pada Vukovara podigne uzdrmani moral, a dijelom da bi se stvorio mit o Vukovaru kao veličanstvenoj vojničkoj pobjedi. Tako se u Hrvatskoj sve do nedavno od strane kao svojevrsna "službena istina" navodili podaci o 12-15.000 ubijenih, odnosno 30-40.000 ranjenih srpskih vojnika.

Takve je tvrdnje osporio umirovljeni general Andrija Biorčević, bivši zapovjednik Novosadskog korpusa, izjavivši kako se ne može sjetiti koliko je ljudi izgubio, ali da među njima nije bilo više od 1.500 poginulih. Biorčević je objasnio da je tijekom opsade Vukovara, većina vojnih aktivnosti bila vođena na distanci i iz dobro utvrđenih rovova.

Jedine konkretne brojke o srpskim gubicima je pak iznio srpski vojni komentator Miroslav Lazansk, a prema čijim tvrdnjama je u borbama za grad ubijeno 1.103 vojnika i dobrovoljaca, a 2.500 ranjeno, dok je uništeno 110 tenkova i transportnih vozila te oborena 2 aviona (jedan pao zbog kvara).

U popularnoj kulturi

Bitka za Vukovar je poslužila kao važna inspiracija brojnim umjetnicima, a to se dogodilo još za vrijeme njenog trajanja, pogotovo u Hrvatskoj gdje je je korišten kao snažan propagandni simbol. U tome su se najviše istakli glazbenici kao Vladimir Kočiš-Zec, Josipa Lisac te Zlatni dukati s pjesmom Vukovar.

Još za vrijeme trajanja rata se i u Srbiji i u Hrvatskoj bitka za Vukovar prikazivala ili koristila kao motiv u filmskim i televizijskim ostvarenjima. Prvo takvo djelo je Sokak triju ruža, hrvatski TV-film iz 1992. godine temeljen na tekstu Ivana Aralice, a koji sadrže scene koje sugeriraju tada popularnu urbanu legendu o tome da Vukovar zapravo nije pao, odnosno da u njemu izolirane grupe branitelja još uvijek pružaju otpor. Iste je godine srpski režiser Živojin Pavlović bitku za Vukovar prikazao kao izvor trauma glavnog junaka u svom filmu Dezerter. Godine 1994. su se pak Srbija i Hrvatska međusobno na međunarodnim festivalima natjecala sa dva filma koji je, svaki sa svoje strane, koristio motive vukovarske bitke - hrvatski Vukovar se vraća kući u režiji Branka Schmidta je prikazivao život hrvatskih izbjeglica iz Vukovara dok je srpski film Vukovar, jedna priča u režiji Bore Draškovića kroz ljubavnu priču Hrvata i Srpkinje pokušavao prikazati raspad Jugoslavije sa srpskog stajališta.

2007. je bitka za Vukovar prikazana u američkom filmu Harrisonovo cvijeće, a iste godine je poslužila kao nekoliko flahsback scena protagonista u hrvatskom filmu Kradljivac uspomena.

Vukovar je od 1990-ih do danas postao popularna parola koju skandiraju navijači hrvatskih sportskih reprezentacija i timova, pogotovo kada su im protivnici iz Srbije.

Izvori

Ostali projekti

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala na temu: Bitka za Vukovar

U Wikimedijinom spremniku nalazi se još materijala vezanih uz temu:

Bitka za Vukovar