Ratovi u bivšoj Jugoslaviji

Izvor: Wikipedia
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji
Collage Yugoslav wars.jpg
Epizode iz rata (u smjeru kazaljke na sat, od gore lijevo): slovenska policija odvodi pripadnike JNA koji se se predali; uništen tenk u Vukovaru; rakete JNA nadgledaju Dubrovnik; pokop u Srebrenici; pripadnici UNPROFOR-a u Sarajevu tijekom opsade
Datum 1991.-1999.
Lokacija Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Srbija
Rezultat republike stekle neovisnost od Jugoslavije; pokušaj stvaranja dvaju novih srpskih republika propao
Zaraćene strane
1991.
Flag of Slovenia.svg Slovenija

Flag of Croatia.svg Hrvatska

1991.
Jnagrb.jpg JNA
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Republika Srpska Krajina
1992.-1994.
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Flag of Croatia.svg Hrvatska
1992.-1994.
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Republika Bosna i Hercegovina
1992.-1994.
Flag of Republika Srpska.svg Republika Srpska
Flag of Serbia and Montenegro.svg Srbija i Crna Gora
1994.-1995.
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Republika Bosna i Hercegovina
Flag of Croatia.svg Hrvatska

NATO OTAN Insignia.svg NATO

1994.-1995.
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Republika Srpska Krajina
Flag of Republika Srpska.svg Republika Srpska
Flag of AP Western Bosnia (1993-1995).svg AP Zapadna Bosna
1998.-1999.

UCK KLA.svg Oslobodilačka vojska Kosova


NATO OTAN Insignia.svg NATO

1998.-1999.
Flag of Serbia and Montenegro.svg SR Jugoslavija
Komandanti i vođe
Flag of Slovenia.svg Milan Kučan
Flag of Slovenia.svg Janez Janša

Flag of Croatia.svg Franjo Tuđman
Flag of Croatia.svg Gojko Šušak
Flag of Croatia.svg Janko Bobetko
Flag of Croatia.svg Anton Tus
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Dario Kordić


UCK KLA.svg Hashim Thaçi
UCK KLA.svg Suleiman Selimi
UCK KLA.svg Agim Çeku


NATO OTAN Insignia.svg Leighton W. Smith
NATO OTAN Insignia.svg Wesley Clark
NATO OTAN Insignia.svg Javier Solana

Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Alija Izetbegović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Sefer Halilović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Rasim Delić
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Enver Hadžihasanović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Haris Silajdžić
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Atif Dudaković
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Jovan Divjak
Flag of Serbia and Montenegro.svg Slobodan Milošević
Flag of Serbia and Montenegro.svg Jovica Stanišić
Flag of Serbia and Montenegro.svg Franko Simatović
Flag of Serbia and Montenegro.svg Branko Kostić
Flag of Serbia and Montenegro.svg Borisav Jović
Flag of Serbia and Montenegro.svg Vojislav Šešelj
Flag of Serbia and Montenegro.svg Željko Ražnatović

Flag of Republika Srpska.svg Radovan Karadžić
Flag of Republika Srpska.svg Ratko Mladić
Flag of Republika Srpska.svg Momčilo Krajišnik


Flag of Serbian Krajina (1991).svg Milan Martić
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Milan Babić
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Goran Hadžić


Jnagrb.jpg Veljko Kadijević
Jnagrb.jpg Blagoje Adžić
Jnagrb.jpg Života Panić

Žrtve i gubici
1991.-1995.
Flag of Slovenia.svg 18 poginulih

Flag of Croatia.svg 13.583 poginulih[1]
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg 5.719 poginulih vojnika
2.069 poginulih civila[2]


1998.-1999.
Flag of SFR Yugoslav Albanian Minority.svg 10.533 poginulih
650 poginulih ostalih[3]

1991.-1995.
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg 31.270 poginulih vojnika
33.071 poginuo civil
478 poginulih ostalih[4][2]
1991.-1995.
Jnagrb.jpg 37[5] + 1.279 poginulih vojnika[1]
Flag of Serbian Krajina (1991).svg 6.222 poginulih[1]
Flag of Republika Srpska.svg 20.649 poginulih vojnika
4.075 poginulih civila[6]
1998.-1999.
Flag of Serbia and Montenegro.svg 2.238 poginulih (Kosovo)[3]
Flag of Serbia and Montenegro.svg 1.031 poginuo vojnik (izvan Kosova)[7]
Flag of Serbia and Montenegro.svg 488-527 poginulih civila (izvan Kosova)[8]
oko 4.000.000 izbjeglica i raseljenih

Bivši jugoslavenski ratovi, odnosno Jugoslavenski ratovi ili Ratovi za jugoslavensko nasljeđe je zajednički naziv za sve oružane sukobe na teritoriji bivše Jugoslavije koji su svoj uzrok imali ili koincidirali s raspadom te države. U stranoj literaturi se za njih ponekad koristi izraz balkanski ratovi, zbog čega je Mischa Glenny uveo naziv "Treći balkanski rat" ne bi li ih razlikovao od balkanskih ratova koji su prethodili prvom svjetskom ratu. U Srbiji se ponekad za njih zajednički koristi naziv građanski rat u bivšoj Jugoslaviji, dok se u Hrvatskoj i Federaciji BiH za njih koristi izraz velikosrpska agresija. Zajednička je poveznica da su tri republike i pokrajina Kosovo htjele neovisnost od Jugoslavije, dok je Beograd htio ili zadržati ih potpuno pod svojom vlasti ili stvoriti dvije nove srpske države nad velikim dijelom njihovog teritorija. Bili su to prvi sukobi na tlu Europe od Drugog svjetskog rata, zbog čega je osnovan Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se kaznili počinitelji zločina, a masakr u Srebrenici je u presudama tribunala proglašen genocidom. U ratovima je poginulo između 130.000 i 140.000 ljudi, dok je oko 4 milijuna postalo izbjeglicama ili je raseljeno, od čega 2,2 milijuna u ratu u Bosni i Hercegovini.

Poredani kronološki, ratovi u bivšoj Jugoslaviji su bili:

Uz to, neki ponekad uzimaju i dva kasnija, manja sukoba kao dio Jugoslovenskih ratova, iako ih neki isključuju:

Ovisno o kriterijima, neki od gore navedenih ratova se smještaju u šire cjeline. Najčešći je takav slučaj s ratom u Hrvatskoj i BiH (kome se rjeđe pridodaje rat u Sloveniji), a koji se razlikuju od sukoba na Kosovu, koji je pak, povezan sa sukobima u Preševu i Makedoniji.

Uvod[uredi - уреди]

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija obnovljena je 1943.-1945. nakon što je izašla kao pobjednica nad silama osovine u Drugom svjetskom ratu. Ustaše, ekstremistički Hrvati koji su htjeli Veliku Hrvatsku, i četnici, ekstremistički Srbi koji su htjeli Veliku Srbiju, su poraženi u tom ratu i nova jugoslavenska vlada je desetljećima zabranjivala nacionalizam kako se takve struje više ne bi pojavile a SFRJ ostala multi-etnička federacija sastavljena od šest ravnopravnih naroda.[9]

Pošto je Srbija bila najveća republika, smatra se da ju je novim ustavom 1974. Tito namjerno oslabio dajući Vojvodini i Kosovu autonomiju kako ne bi postala dominantna u odnosu na ostale, manje republike u SFRJ.[10] Taj je potez međutim poništen 1988. i 1989., kada je Slobodan Milošević, novi predsjednik Srbije, organizirao masovne demonstracije koje su svrgnule vlade na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, a zamijenjene su ljudima vjernima Miloševiću, te su im ukinute autonomije, čime je Srbija preuzela četiri od osam glasova predsjedništva SFRJ, dok su ostale republike imale samo jedan glas.[11][12] Iskorištavajući nezadovoljstvo nekih Srba nakon što je 1986. Memorandum SANU objavio da su Srbi "najveći gubitnici u Titovoj Jugoslaviji",[13] Milošević je došao na vlast u Srbiji 1989. uz pomoć vala srpskog nacionalizma koji je produbio krizu u SFRJ.[14]

Međutim, iako mu je srpski nacionalizam omogućavao uzimanje sve više moći, istodobno je bio sve više odbojan Slovencima, Hrvatima i drugim manjim narodima.[15] To je dovelo do razdora 1990.[16] kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade: Srbija je htjela centraliziranu federaciju kako bi zadržala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju kako bi mogle uživati u većoj autonomiji.[16] Raspisani su izbori u kojima su u svakoj republici, izuzev Crne Gore, pobjeđivale nacionalističke stranke koje su zagovarale neovisnost od SFRJ. Milošević je htio vladati nad cijelom Jugoslavijom, ali kada je uvidio da to nije bilo moguće, promijenio je izbor i odabrao Veliku Srbiju.[17]

Rat u Sloveniji[uredi - уреди]

Glavni članak: Rat u Sloveniji
Tenk JNA na izložbi

Nakon 10 mjeseci neuspjelih pregovora sa Beogradom[18] pošto je Miloševićeva delegacija sprječavala kompromis,[19] 25. 6. 1991. Slovenija je proglasila neovisnost, ali je već 48 sati kasnije JNA krenula u vojni pohod kako bi to spriječila. Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku Teritorijalnu obranu (TO), ali je uspijela pokupiti samo 40 do 60 % oružja.[20] Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i mjesnoj policiji.[21] Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema sa izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati.[22] Pošto JNA nije ušla u puni napad, nakon 10 dana rat je završen slovenskom pobjedom i povlačenjem JNA.

1991. Srbi i Crnogorci su činili 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u činovnicima JNA.[23] U početku, JNA, kojom je zapovjedao Veljko Kadijević, je još uvijek pokušavala održati SFRJ na okupu. No nakon odlaska Slovenije, to je napušteno te je vojni vrh JNA pao pod utjecaj Miloševića. Srbija i Crna Gora se nisu protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.[24] Latinka Perović je ovako opisala stav JNA prema nesrpskim narodima:

Onog trenutka kada je armija počela braniti Jugoslaviju od svih njenih naroda izuzev najvećeg, postalo je očito da će Jugoslavija biti poražena iznutra.[25]

Rat u Hrvatskoj[uredi - уреди]

Glavni članak: Rat u Hrvatskoj
Bombardiranje Dubrovnika

1990., u Hrvatskoj je pobijedio HDZ na čelu kojeg je bio nacionalistički Franjo Tuđman, što je izazvalo strah među nekim Srbima koji su proglasili autonomnu SAO Krajinu na dijelovima Hrvatske. Srpski političari i mediji su počeli hrvatsku vladu nazivati "ustaškom".[26] Milošević je hrvatskim Srbima savjetovao odbijanje Tuđmanovih pokušaja kompromisa u ljeto 1990. te zauzimanje stava nesuradnje.[27] Hrvatska vlada je Srbima osigurala predstavništvo u saboru, ali su ovi napustili parlament jer su smatrali da nisu dobili dovoljno autonomije.[19] Novi hrvatski ustav donesen 22.12. 1990. srpska je strana doživjela kao oduzimanje Srbima statusa konstitutivnog naroda, iako je ustav navodio da se svim narodima, pa i Srbima, jamče jednaka prava kao i Hrvatima.[28] U međuvremenu, JNA je razoružala hrvatski TO,[29] naoružala srpske pobunjenike dok je srbijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova, kojim je rukovodio Mihajlo Kertes, trenirala srbijanske paravojne formacije za borbu po Hrvatskoj i BiH.[30] Jovan Nikolić, srpski pravoslavni pop iz Zagreba, je izjavio:

Čak i da Franjo Tuđman nije došao na vlast, nego netko drugi umjesto njega, reakcija bi opet bila ista. Armija i Srbija bi bili protiv njega, jer su a priori protiv bilo kakve neovisnosti za Hrvatsku. To ne znači da hrvatska vlada nije napravila greške. Napravili su, i to je činjenica. Ali to nije alibi za one koji su čekali da proglase bilo kakvu hrvatsku državu ustaškom državom. To je bila strašna greška, kao i kasnije optužiti bilo kojeg Srbina u Hrvatskoj da je četnik.[31]
Uništen brod u okolici Dubrovnika

U ljeto 1991., kada je Hrvatska najavila proglašenje neovisnosti, JNA je krenula u otvoreni vojni pohod te se borila na strani snaga Republike Srpske Krajine (RSK), srbijanskih paravojnih formacija - i nekadašnjih suparnika iz Drugog svjetskog rata, četnika.[32] Bitka za Vukovar i opsada Dubrovnika dvije su najznačajnije bitke u ratu, ali je njihova žestina dovela do okretanja mišljenja međunarodne zajednice protiv srpske strane.[33] Iako manje poznate, i druge borbe su bile značajne, kao što je bitka za Osijek, u kojoj je poginulo oko 800 osoba, bitka za Gospić i bitka za Zadar. Netrpeljivost je porasla na obje strane, tako da su neki umjereni činovnici, koji su htjeli pronaći kompromisno rješenje, smaknuti od sunarodnjaka: primjerice, Dmitra Obradovića, gradonačelnika Vrginmosta, su likvidirali militanti RSK,[34] dok je Josip Reihl-Kir, zapovjednik osječke policije, ubijen iz hrvatske zasjede. Primirje početkom 1992. dovelo je do prekida nasilja, dok je RSK zauzela 13.913 km2 ili 25% površine Hrvatske,[35] ne računajući dodatnih 680 km2 oko dubrovačkog područja. Prema izvorima hrvatske vlade, do 1. rujna 1993. hrvatska strana imala je 6.651 potvrđenih poginulih, 12.706 nestalih te 24.208 ranjenih.[36]

Usprkos Miloševićevoj propagandi da se radi o novoj NDH, Hrvatska je stekla međunarodno priznanje te je 1992. primljena u članstvo UN-a,[37] dok RSK nije priznao nitko. 1992. odigrao se progon Hrvata iz nekih dijelova Vojvodine[38] nakon čega je oko 10.000 Hrvata napustilo tu regiju.[39] Mirna reintegracija RSK pod hrvatsku vlast tri godine nije dovela do pomaka, a njen predsjednik Milan Martić čak je odbio i primiti plan Z-4.[40] Dvije vojne akcije 1995., operacija Bljesak i operacija Oluja, dovele su do vraćanja većeg dijela RSK pod hrvatsku vlast, ali je velik broj Srba napustio ta područja te su se dogodili razni ratni zločini prema civilima. SRJ nije intervenirala, dijelom stoga jer su je međunarodne sankcije oslabile, a dijelom stoga jer je Hrvatska ovog puta bila međunarodno priznata, te bi time intervencija bila međunarodni sukob. Ipak, time je omogućen povratak Hrvatima koji su prognani iz RSK 1991. - samo 1996. oko 85.000 Hrvata vratilo se svojim domovima[41] - i stvoren dovoljan pritisak da bosanski Srbi prihvate kraj rata u BiH, a Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem mirnu reintegraciju hrvatskog podunavlja.

Rat u Bosni i Hercegovini[uredi - уреди]

Sarajlije čekaju u redu za vodu, ljeto 1992.

Identično kao i kod Slovenije i Hrvatske, JNA je prije rata razoružala TO Bosne i Hercegovine.[29] Budući predsjednik treće samoproglašene srpske države, Republike Srpske (RS), Radovan Karadžić je surađivao sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, pod čijom su kontrolom TV stanice započele širiti propagandu o opasnosti za Srbe u slučaju nezavisne Bosne, koja će "dovesti do islamskog fundamentalizma u Europi".[42][43] Međutim, Bošnjaci su većinom bili sekularni[44] dok Human Rights Watch navodi da nije našla nikakvog dokaza da su Srbi proganjani prije izbijanja rata.[19] Iako su Milošević i Karadžić pokušali prikazati da samo žele očuvati integritet Jugoslavije, Human Rights Watch navodi kako onda istjerivanje i ubojstva nesrpskih stanovnika ne bi bila niti potrebna, jer etničko čišćenje prije podržava stvaranje Velike Srbije nego održavanje multi-etničke Jugoslavije sa šest naroda. [45] Kao i u prethodnom ratu, i ovdje su srpski programi postajali sve militantniji kako bi se stanovništvo nagnalo na borbu.[46] Iako je SDS tvrdila da je rat započet ubojstvom Srba u Sijekovcu 3.3. 1992.,[47] odgovor srpskih snaga nije uslijedio napadom na Sijekovac, već na 100 km udaljenu Bijeljinu 1.4. u kojoj je Arkanova garda ubila 48 bošnjačkih i umjerenih srpskih civila jer je taj grad zbog blizine Srbije i prometnih trasa potrebnih radi uspostavljanja Velike Srbije bio preća meta[48] dok je plan RAM je već davno prije bio pripremljen.[49]

JNA, TO, srbijanske paravojne formacije i buduća VRS su 1992. rijetko gdje vodile bitke sa Armijom BiH, a uglavnom su napadale bošnjačke civile. Fotografija logora Omarska izašla je na naslovnici časopisa Time,[50] a snimke na kojima je dokumentirana opsada Sarajeva, pokolj u Prijedoru, pokolj u Višegradu i masakri u Foči na kraju nisu više mogli opravdati ponašanje političara u Beogradu te je Vijeće sigurnosti UN-a 30.5. 1992. uvelo Međunarodne sankcije protiv SR Jugoslavije.[51] 19.5. JNA se povukla a BiH je stekla međunarodno priznanje i primljena kao članica UN-a, ali se je rat nastavio, a SRJ isto tako nastavio financirati i naoružavati VRS, te joj iznajmljivati činovnike nove Vojske Jugoslavije. Samo u prvoj godini rata poginulo je 45.110 osoba, od toga 30.442 Bošnjaka (67%).[4]

Spomen groblje žrtvama Srebrenice u Potočarima

1993., druga hrvatska država, Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) i sama se okrenula protiv Bošnjaka i počela se širiti, čime su sve tri strane bile međusobno zaraćene te je rat poprimio osobinu "svakoga protiv svakoga". Opsada Mostara i etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini doveli su do osude i hrvatske strane od međunarodne zajednice.[52] Mnogi su to interpretirali time da je i sam Zagreb počeo raditi na Velikoj Hrvatskoj. Ipak, na pritisak američke delegacije, hrvatska strana je Washingtonskim sporazumom prihvatila cjelovitost BiH te je ukinula HRHB. Pokušaji da se postigne mir i na srpskoj strani nisu urodili plodom, koja je nastavila rat i dalje. 11.7. 1995. pala je enklava Srebrenica te je VRS započela najveći masakr u svim Jugoslovenskim ratovima, u kojem je zarobljeno a potom na desetak različitih lokacija strijeljano oko 7.000 Bošnjaka, koji će kasnije biti priznat kao Bosanski genocid.[53] Nakon pada dvije sigurnosne enklave, Srebrenice i Žepe, izgledalo je da je i treća na redu, ona oko Bihaća koji je bio u zajedničkom okruženju RSK i RS. Hrvatskoj je odobrena operacija Oluja kojom je prekinuta opsada Bihaća,[54] a zajedničko prodiranje hrvatsko-bošnjačkih snaga izvršilo je dovoljan pritisak na Karadžić napokon prihvati da je RS dio BiH te pristane na mir. Daytonski sporazum, kojeg je potpisao Milošević, je i službeno završio rat. Iako je stupio mir, nekoliko desetaka tisuća Srba je svejedno napustilo područja koja nisu pripala RS-u, poput odlaska 30.000 Srba iz četvrti Sarajeva koja su pripala Federaciji BiH.[55] Momčilo Krajišnik to je ovako sažeo:

Zadatak ove Republike i prvi strateški cilj je da se mi odvojimo od Muslimana i Hrvata i nema niko pravo da zastupa strategiju srpskog Sarajeva za ostanak u zajedničkoj državi. Niko ne može sada novo rešenje praviti da ostanemo skupa.[56]

Rat na Kosovu[uredi - уреди]

Glavni članak: Rat na Kosovu
KFOR ulazi u Prištinu

Situacija na Kosovu dramatično se pogoršavala još od 1981. kada su tamo izbili nemiri jer su Albanci tražili da ta pokrajina stekne status republike u SFRJ. Nakon što je Milošević ukinuo Kosovu i status autonomije, stanje je postajalo još gore, a represija je nastavljena: 1991., oko 20.000 Albanaca je otpušteno sa poslova, osobito sa područja medicine i znanosti, i zamijenjeno Srbima.[57] Albanske radio i TV stanice su zabranjene ili smanjene, novine zatvorene a otkazi Albanaca nastavljeni.[58] Albanski studenti koji su htjeli pohađati nastavu na albanskom nisu to mogli, te je stoga organizirana privatna nastava po kućama.[58]

S vremenom, Albanci su započeli pobunu protiv Beograda te je 1996. osnovana Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) koja je tražila neovisno Kosovo. Oružani sukobi su izbili između snaga OVK i VJ. Pregovori u Rambouilletu nisu doveli do rezultata jer su Srbi i Albanci imali suprotne stavove: Albanci su htjeli neovisno Kosovo, dok su Srbi bili spremni vratiti im autonomiju, ali nisu htjeli razmještanje NATO snaga po Kosovu, koje bi smatrali okupacijom.[59]

Sukob je postao otvoreni rat 1998.-1999. a nasilje VJ-a i MUP-a Srbije prouzročio je novi masovni val albanskih izbjeglica sa Kosova.[60] Rat je završen NATO bombardovanjem SRJ, vojnom akcijom kojom je zapovjedao Wesley Clark. Kosovo je stavljeno pod upravu UN-a i vojnu zaštitu KFOR-a, ali je nakon povlačenja VJ-a velik broj Srba iz straha napustio to područje. Kosovo je 2008. proglasilo neovisnost, što je i dalje predmetom kontroverzi.

Broj žrtava[uredi - уреди]

U Jugoslavenskim ratovima je prema Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu sveukupno poginulo oko 140.000 ljudi a oko 4.000.000 su postali izbjeglice.[61] Fond za humanitarno pravo navodi da je najmanje 130.000 ljudi izgubilo živote na prostorima bivše Jugoslavije u 1990-ima.[62] UNPROFOR je imao sveukupno 213 žrtava.[63]

Tijekom rata u Hrvatskoj, 1991. oko četvrt milijuna Hrvata i drugih nesrba je ili protjerano iz svojih domova od strane JNA i snaga Republike Srpske Krajine ili je pobjeglo od ratne fronte.[64] Najdrastičniji primjer bio je Vukovar, iz čije je okolice protjerano 31.732 osoba.[65] Nakon hrvatske pobjede 1995., oko 300.000 Srba je napustilo tu državu i naselilo se u SRJ.[55]

Najviše izbjeglica i raseljenih imala je Bosna i Hercegovina, oko 2,2 milijuna osoba, od toga preko polovice Bošnjaka.[66] Do 2001., još uvijek je bilo 650.000 raseljenih Bošnjaka, dok je 200.000 trajno napustilo državu i odselilo se u inozemstvo.[66] Nakon rata, većina se vratila svojim domovima, dok je oko 250.000 Srba otišlo u SRJ.[55]

Rat na Kosovu je doveo do 862.979 albanskih izbjeglica koje je ili protjerao MUP Srbije ili su pobjegli od ratne fronte.[67] Nakon završetka rata, Albanci su se masovno vratili natrag svojim domovima, ali je oko 230.000 Srba i drugih nealbanaca napustilo Kosovo od straha od odmazde jer se Vojska Jugoslavije povukla sa tog područja.[17] Time je nakon završetka Jugoslavenskih ratova SRJ imala 700.000 srpskih izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i Kosova.[68]

I ekonomske štete bile su ogromne. Procjenjuje se da je Hrvatska pretrpjela oko 27 milijardi $ štete tijekom četvero-godišnjeg sukoba,[69] Bosna i Hercegovina između 50 i 70 milijardi $[70] a Srbija oko 30 milijardi $ samo tijekom bombardiranja NATO saveza,[71] čime su ratovi u bivšoj Jugoslaviji prouzročili sveukupni ekonomski gubitak od najmanje 100 milijardi $.

Sukob Slovenija Hrvatska RBiH OVK UCPMB ONA Makedonija JNA  SRJ Republika Srpska Krajina Republika Srpska HRHB ostali, novinari UNPROFOR, UNCRO, UNTAES Ukupno
Rat u Sloveniji (1991) 18 - - - - - - 37 - - - - 6 61
Rat u Hrvatskoj (1991 - 95) - 13.583
- - - - - 1279 - 6.222[1] - - nepoznato 16[72]+11[63] 21.084+27
Rat u Bosni i Hercegovini (1992 - 95) - - 64.036[2] - - - - - - - 24.905[2] 7.788[2] 478[2] 213[63] 97.207+213
Kosovski rat (1998 - 99) - - - 10.533 - - - - 3.769 - - - 650 14.952
Preševski sukob (1999) - - - - 5-40 - - - 24 - - - - 29-64
Sukob u Makedoniji 2001. - - - - - 71 - 124 73 - 98 - - - - - 3 147-225
UKUPNO: 18 13.583 64.036 10.533 5-40 71 - 124 73 - 98 1.316 3.793 6.222 24.905 7.788. 1.137 240 133.720-133.833

Bilješke[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 Documenta 2010., str. 4
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 IDC 2007.
  3. 3.0 3.1 Kosovo Memory Book 2012.
  4. 4.0 4.1 Nettelfield, str. 97-98
  5. Ramet 1999., str. 65
  6. Toal & Dahlman 2011., str. 136
  7. B92 2011.
  8. Human Rights Watch 2000., str. 5
  9. Hirsch 2002., str. 76
  10. Thomas 1999., str. 34
  11. UN-ov izvještaj IV 1994., #56
  12. Brown & Karim 1995., str. 116
  13. Ramet 1999., str. 20
  14. UN-ov izvještaj IV 1994., #54
  15. BBC News 2006.
  16. 16.0 16.1 UN-ov izvještaj IV #64
  17. 17.0 17.1 Judah 2011.
  18. Lukic 1996., str. 173
  19. 19.0 19.1 19.2 Brown & Karim 1995., str. 119
  20. UN-ov izvještaj, A: "The conflict in Slovenia"
  21. UN-ov izvještaj #6
  22. UN-ov izvještaj, "Slovenian forces"
  23. UN-ov izvještaj #40
  24. UN-ov izvještaj #60-61
  25. Lukic 1996., str. 176
  26. Brown & Karim 1995., str. 121-122
  27. Ramet 1999., str. 7
  28. Ustav Republike Hrvatske 22.12. 1990., "I. Izvorišne osnove"
  29. 29.0 29.1 Brown & Karim 1995., str. 120
  30. Brown & Karim 1995., str. 118
  31. Lukic 1996., str. 195
  32. UN-ov izvještaj III.A, "2. Ties with the Governments of FRY, the self-declared Serbian Republics, and the JNA"
  33. BBC News 2001.
  34. Nizich 1992., str. 56
  35. Memorijalno dokumentacijski centar 2009.
  36. Lukic 1996., str. 193
  37. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova 2012.
  38. Nizich 1992., str. 57-58
  39. Naegele 2003.
  40. Sense Agency 2006.
  41. U.S. Committee for Refugees and Immigrants.
  42. Nizich 1992., str. 15
  43. UN-ov izvještaj V: D. The propaganda
  44. UN-ov izvještaj IV #134
  45. Brown & Karim 1995., str. 120
  46. UN-ov izvještaj V, "C. Serbian control over the television transmitter on the Kozara Mountain"
  47. E-novine 2012.
  48. Human Rights Watch 2000., str. 2
  49. UN-ov izvještaj V, "F. Serbs rearming other Serbs"
  50. Guardian 1992.
  51. Matthews 1992.
  52. Los Angeles Times 1993.
  53. Reuters 2013.
  54. Helm 1995.
  55. 55.0 55.1 55.2 UNHCR 1997.
  56. Biserko 2006., str. 128
  57. Human Rights Watch 1992., str. 602
  58. 58.0 58.1 Tužitelj protiv Milana Milutinovića i drugih – Presuda, 26. februara 2009., str. 88-89
  59. Tužitelj protiv Milana Milutinovića i drugih – Presuda, 26. februara 2009., str. 170-171.
  60. Tužitelj protiv Milana Milutinovića i drugih – Presuda, 26. februara 2009., str. 416.
  61. ICTJ 2009.
  62. Fond za humanitarno pravo 2010.
  63. 63.0 63.1 63.2 UN 2013., str. 2
  64. Human Rights Watch - II 2001.
  65. Turković, Hovens & Gregurek, str. 222
  66. 66.0 66.1 UNHCR 2003.
  67. Human Rights Watch 2001.
  68. BBC News 2000.
  69. Keay 1996.
  70. Ding 1996., str. 10
  71. CNN 1999.
  72. UN 2013., str.2

Reference[uredi - уреди]

Knjige
  • Brown, Cynthia; Karim, Farhad (1995). Playing the "Communal Card": Communal Violence and Human Rights. New York City: Human Rights Watch. ISBN 9781564321527. 
  • Ding, Wei (1996). Bosnia and Herzegovina: Toward Economic Recovery. Washington, D.C.: Svjetska banka. ISBN 9780821336731. 
  • Hirsch, Herbert (2002). Anti-genocide: Building an American Movement to Prevent Genocide. Greenwood Publishing Group. ISBN 9780275976767. 
  • Human Rights Watch World Report 1992: Events of 1991. Human Rights Watch. 1992. ISBN 9781564320537. 
  • Lukic, Rénéo (1996). Europe from the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. Stockholm: Oxford University Press. ISBN 9780198292005. 
  • Nettelfield, Lara J. (2010). Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina: The Hague Tribunal's Impact in a Postwar State. Cambridge University Press. ISBN 9780521763806. 
  • Nizich, Ivana (1992). War Crimes in Bosnia-Hercegovina: A Helsinki Watch Report, Opseg 1. New York City: Human Rights Watch. ISBN 9781564320834. 
  • Ramet, Sabrina (1999). Balkan babel: the disintegration of Yugoslavia from the death of Tito to the war for Kosovo. Michigan: Westview Press. ISBN 9780813390345. 
  • Thomas, Robert (1999). Serbia Under Milošević: Politics in the 1990s. C. Hurst & Co. Publishers,. ISBN 9781850653677. 
  • Toal, Gerard; Dahlman, Carl T. (2011). Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and Its Reversal. Oxford University Press. ISBN 9780199730360. 
  • Turković, Silvana; Hovens, Johannes E; Gregurek, Rudolf (2004). "Strengthening Psychological Health in War Victims and Refugees". u: Wilson, John Preston; Drožđek, Boris. Broken Spirits: The Treatment of Traumatized Asylum Seekers, Refugees, and War and Torture Victims. New York City: Routledge. ISBN 978-0-415-94397-0. 
Novinski izvještaji
Nevladini izvještaji
Ostalo

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]