Hrvatski nacionalizam

Izvor: Wikipedia
Hrvatska zastava s grbom s prvim bijelim poljem danas je jedan od simbola hrvatskih nacionalista

Hrvatski nacionalizam je izraz pod kojim se podrazumijevaju nacionalistički pojedinci, organizacije i ideologije kojima je zajedničko zalaganje za Hrvatsku kao nacionalnu državu koja bi sadržavala sve ili najveći dio teritorija na kojima Hrvati čine većinu ili koji su u prošlosti bili dio hrvatskih državnopravnih entiteta.

Nastanak[uredi - уреди]

Hrvatski nacionalizam je nastao u 19. stoljeću kao rezultat buđenja nacionalne svijesti, odnosno reakcija na mađarski, talijanski i njemački nacionalizam koji su prijetili oduzimanjem hrvatskih teritorija, odnosno mađarizacijom i talijanizacijom u tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji. Prvih nekoliko desetljeća teško ga je bilo razlučiti od srodnih pokreta kao što su panslavizam i jugoslavenstvo.

Dr. Ante Starčević, začetnik je modernog hrvatskog nacionalizma te najveći ideolog Velike Hrvatske

Ante Starčević[uredi - уреди]

Kao otac modernog hrvatskog nacionalizma smatra se Ante Starčević, čija je Stranka prava promicala koncept tzv. hrvatskog državnog prava, čiji se sljedbenici nazivaju pravašima. Taj je koncept s vremenom došao u sukob sa srpskim nacionalizmom, koji će posebno eskalirati stvaranjem Jugoslavije kao zajedničke nacionalne države Srba i Hrvata.

NDH i komunistička Jugoslavija[uredi - уреди]

Hrvatski nacionalizam je svoj ekstremni oblik dobio u 20. stoljeću kroz ustaški pokret i koncept Velike Hrvatske, koji je djelomično ostvaren kroz kratkotrajnu NDH u drugom svjetskom ratu. Porazom NDH i uspostavom komunističke Jugoslavije hrvatski je nacionalizam, isto kao i srpski, stavljen izvan zakona, iako će se u određenim oblicima pojavljivati i u redovima vladajuće Partije, pogotovo u periodu Masovnog pokreta početkom 1970-ih. U svom ekstremnom obliku hrvatski nacionalizam održan je u političkoj emigraciji.

Uspostava demokracije i raspad Jugoslavije[uredi - уреди]

Hrvatski nacionalisti počinju ponovno otvoreno djelovati nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj, pri čemu im snažan poticaj daje antibirokratska revolucija i s njim vezana eksplozija srpskog nacionalizma. Kao glavna nacionalistička stranka profilira se Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), koja će pod vodstvom Franje Tuđmana tokom raspada Jugoslavije ostvariti cilj: stvaranje nezavisne hrvatske države.

Nastojanje da se njoj državnopravno priključi BiH - bilo cijela, bilo područje Hrvatske Republike Herceg Bosne - za vrijeme rata u BiH doživjelo je neuspjeh, a službena hrvatska politika, uključujući sam HDZ, zbog nastojanja što bržeg priključenja zapadnom svijetu, odnosno euro-atlantskim organizacijama, odriče se maksimalističkog koncepta hrvatskog nacionalizma.

Danas[uredi - уреди]

Hrvatski nacionalizam se danas u eksplicitnim oblicima u Hrvatskoj može pronaći tek kod pravaških i stranaka radikalne desnica. U implicitnim oblicima odražava se kroz protivljenje obnovi kulturnih, ekonomskih i drugih veza s državama bivše Jugoslavije, radikalnim pozicijama u graničnim sporovima (uključujući spor sa Slovenijom), a tek u posljednje vrijeme kroz euroskepticizam, odnosno protivljenje Europskoj Uniji (EU) zbog zatiranja hrvatskog suvereniteta. Hrvatske nacionalne stranke u BiH se, pak, također nazivaju nacionalističkima.

Povezano[uredi - уреди]