Masakr u Škabrnji

Izvor: Wikipedia
Masakr u Škabrnji

Spomenik žrtvama Škabrnje
Lokacija Škabrnja i Nadin, Hrvatska
Koordinate 44°09′16″N 15°45′16″W / 44.15444, -15.75444Koordinate: 44°09′16″N 15°45′16″W / 44.15444, -15.75444
Datum 18.11. 1991., 1.2. 1992.
Meta hrvatski civili
Mrtvih 86
Počinitelji Srpska vojska Krajine, JNA

Masakr u Škabrnji bio je ratni zločin kojeg su izvršile srpske paravojne formacije tijekom Rata u Hrvatskoj. 18.11. 1991. srpske postrojbe, uz potporu JNA, zauzeli su selo Škabrnje te potom ubili sedam ratnih zarobljenika i 62 civila do ožujka 1992. Nekoliko je ljudi poginulo i od nagaznih mina. Sveukupno, do ožujka 1992. je poginulo sveukupno 86 osoba, većinom žena i starijih osoba. Paralelno uz Škabrnju, zauzeto je i obližnje selo Nadin. Oba mjesta su etnički očišćena od nesrpskog stanovništva te pripojena Republiici Srpskoj Krajini, gdje su ostale sve do reintegracije pod hrvatsku vlast 1995.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) okarakterizirao je ubojstva kao zločin protiv čovječnosti te osudio dva srpska dužnosnika: Milana Martića i Milana Babića. Dva daljnja optuženika, Jovica Stanišić i Franko Simatović, oslobođeni su optužbi.

Uvod[uredi - уреди]

Škabrnja je selo sa oko 2.000 stanovnika od kojih su veliku većinu činili Hrvati. Nadin se nalazi oko 3 kilometra jugoistočno od Škabrnje, i u njemu su također veliku većinu stanovništva činili Hrvati, te imala između 300 i 660 stanovnika razmještenih u 120 do 150 kuća.[1]

U blizini se nalazio aerodrom Zemunik. U kolovozu 1991., pitka voda i električna struja za Nadin je isključeno sa područja Republike Srpske Krajine. U rujnu 1991., 240 članova hrvatske rezervne policije i dobrovoljaca bilo je prisutno u Škabrnji. Tog mjeseca, JNA je bombardirala oba sela i koristila kasetne bombe. Nakon što su poginula tri stanovnika, odlučeno je da će se civili evakuirati iz Škabrnje. Policija i dobrovoljci su ostali čuvati selo.[2] JNA je 2.10. napala obližnji Nadin, da bi deblokirala cestu između Benkovca i aerodroma Zemunik, te su pritom poginula dva mještana sela. Dana 9.10. postignut je sporazum o prekidu vatre između predstavnika općine Zadar i komande 9. korpusa JNA, koja je bila smještena u Kninu. Sljedećeg dana, za zapovjednika hrvatskih snaga u Škabrnji, Nadinu i nekoliko okolnih sela imenovan je Marko Miljanić. Njegove snage brojale su oko 730 ljudi (mahom rezervnih policajaca i dobrovoljaca iz okolnih sela). Evakuirani mještani vratili su se u svoje domove u Škabrnji.[2]

Napad na Škabrnju i Nadin[uredi - уреди]

Pješadijski vod JNA koji je brojao između 80 i 200 vojnika uz podršku 9 oklopnih transportera i tri tenka krenula je iz pravca Smilčića prema Škabrnji u 6 ujutro 18.11. 1991. Zapovjednik JNA bio je pukovnik Momčilo Bogunović.[3]

U borbama je sudjelovala i jedinica Teritorijalne obrane (TO) iz Benkovca, ali pod zapovjedništvom JNA. Obje strane raspolagale su sa artiljerijom i minobacačima. Borbe su počele artiljerijskim napadom na Nadin i Škabrnju iz pravca sela Biljane i Lišane, koji je trajao nekoliko sati.[3] Dok je trajao artiljerijski napad, prema Škabrnji su se kretale jedinice JNA i TO i to iz dva pravca: Biljana i Zemunika Gornjeg. U borbama su najpre poginuli jedan poručnik i jedan vojnik JNA, koji su napustili oklopni transporter.[3] Hrvatske snage pucale su na jedinice JNA, između ostalog i iz nekih kuća u Škabrnji,[3] a također su ispaljivali rakete na kolonu JNA iz pravca Ražovljeve Glavice.[3] JNA je koristila helikoptere kako bi rasporedila snage u blizini Škabrnje,[3] dok su avioni JNA u napadu koristili i kasetne bombe.[3] Do 14:00 sati, pola Škabrnje je bilo pod kontrolom srpskih snaga. Do večeri, cijelo selo je bilo pod potpunom srpskom kontrolom a svaki hrvatski policajac se povukao. Hrvatska strana je imala 15 poginulih, a srpska strana dvoje. Oko 1.500 civila je pobjeglo - većinom za Zadar - dok je još stotinjak pobjeglo u obližnju šumu.[4] Ukupno je spaljeno 450 kuća i tri katoličke crkve.[5][6]

Pokolj[uredi - уреди]

Škabrnja na karti Hrvatske. RSK je označena crvenom bojom

Ubojstva u kući Slavka Šegarića[uredi - уреди]

Dana 18.11. 1991. ujutru, oko 10 vojnika JNA došlo je pred kuću Slavka Šegarića u Ambaru.[7] U podrumu kuće su se krili Neven Šegarić, Ivica Bilaver, Lucija Šegarić, Krsto Šegarić, Maja Grgica Šegarić, Željko Šegarić, Josip Miljanić i Stana Vicković.[7] Vojnici su došli do vrata podruma i glasno zatražili od onih koji su se nalazili unutra da otvore vrata, što su oni i učinili. Vojnici su u kući pronašli jednu pušku i pištolj, a nekoliko vojnika JNA je potom otišlo. Ubrzo nakon njihovog odlaska došlo je pet ili šest pripadnika srpskih paravojnih snaga iz okolnih sela. Naredili su svima koji su bili u podrumu da izađu napolje.[7] Svi su izašli osim Lucije Šegarić. Nakon što su izašli, Neven Šegarić je čuo pucnjeve u podrumu.[7] Pet minuta kasnije, Nevenu i Željku Šegariću je naređeno da se vrate u podrum i da traže oružje. Neven Šegarić je tada vidio mrtvu Luciju Šegarić.[7] Po izlasku iz podruma, Šegarić je vidio Stanu Vicković i Josipa Miljanića kojima je naređeno da kleknu, nakon čega im je jedan vojnik koji je nosio oznaku SAO Krajine pucao u glavu.[7] Drugi vojnik je hicem u glavu ubio Krstu Šegarića. Nevena i Željku Šegarića je spasio oficir JNA, nakon čega su prebačeni u Smilčić.[7]

Ubojstva ispred kuće Petra Pavičića[uredi - уреди]

Između 25 i 30 civila, među kojima su bili žene, djeca i stariji ljudi, sklonili su se u podrum u kući Petra „Peše“ Pavičića u Škabrnji.[8] Među njima je bio i Tomislav Šegarić. Dvadeset minuta nakon što je artiljerijska paljba prestala, Eva Šegarić je izašla iz podruma. Tomislav Šegarić je tada čuo ljude koji su vikali da svi izađu iz podruma ili će baciti ručne bombe unutra.[9] Ljudi su počeli izlaziti sa podignutim rukama. Ispred je čekalo više od 10 naoružanih pripadnika paravojnih snaga, koji su ubijali ljude koji su izlazili iz podruma.[9] Ispred kuće Petra Pavičića su ubijeni: Jozo Brkić, Jozo Miljanić, Slavka Miljanić, Mile Pavičić, Petar Pavičić, Ilija Ražov, Kata „Soka“ Rogić, Ivica Šegarić, Rade Šegarić i Vice Šegarić.[9] Žene i djeca su prisiljeni da hodaju prema Ambaru, a oficiri JNA su spriječili paravojne snage da počine još ubojstava.[10]

Ubojstva u kući Pere Sopića[uredi - уреди]

Dana 19.11. vojnici koji su nosili uniforme JNA došli su u kuću Pere Sopića u Nadinu. Izveli su Novicu Atelja i ubili ga ispred kuće, dok su u kući ubili Stoju Brkić, Danku Brzoju, Iku Čirjaka, Mašu Čirjak, Jakova Šestana i Mariju Šestan.[10]

Druga ubojstva[uredi - уреди]

Starica Grgica „Maja“ Šegarić je ubijena u kući Mile Šegarića u Ambaru 18.11.[11] Istog dana su ubijeni hrvatski vojnici Ante Ražov, Slavko Miljanić, Bude Šegarić i Šime Šegarić.[11] Ante Ražov je ubijen ispred majke i odsječeno mu je jedno uho.[11] Postoje dokazi da su još 23 osobe ubijene u Škabrnji i Nadinu 18. i 19.11. 1991.

Jednu ženu je pregazio tenk.[12] Nepokretna starica, u dobi između 80 i 96 godina, je ubijena u kući Mile Šegarića.[10]

Ubijanja u Škabrnji su nastavljena i poslije. Između 18.11. 1991. i 11.3. 1992., 14 civila je ubijeno od pripadnika JNA a četiri daljnja su ubijena 11.3. 1992.[11]

23.11. 1991., JNA je predala 35 tijela iz Škabrnje hrvatskim vlastima u Zadru. Do 5.12., daljnjih 13 tijela iz Škabrnje i Nadina je predano hrvatskim vlastima. [11] U nekoliko navrata, cijele obitelji su smaknute, uključujući i Šegariće koji su izgubili svih šest članova u selu.[12]

Svaukupno je 86 osoba poginulo u Škabrnji 1991. i 1992.[13]

Prosvjedi u Srbiji[uredi - уреди]

Nakon odsluženog vojnog roka, oko 200 srpskih rezervista koji su proveli dva mjeseca na ratnom frontu u Dalmaciji, je javno prosvjedovalo u Beogradu protiv zločina srpskih paravojnih postrojbi, među njima i one počinjene u Škarbnji. Prema njima, nakon što bi JNA osvojila neko naselje, paravojne snage bi slijedile i "pljačkale, silovale i ubijale".[12]

Suđenja[uredi - уреди]

Haaški tribunal[uredi - уреди]

MKSJ (lijevo) je optužio petero osoba za zločin. Milošević (desno) je postao prvi bivši predsjednik neke države koji je završio na međunarodnom sudu, ali je preminuo prije presude. MKSJ (lijevo) je optužio petero osoba za zločin. Milošević (desno) je postao prvi bivši predsjednik neke države koji je završio na međunarodnom sudu, ali je preminuo prije presude.
MKSJ (lijevo) je optužio petero osoba za zločin. Milošević (desno) je postao prvi bivši predsjednik neke države koji je završio na međunarodnom sudu, ali je preminuo prije presude.
  • Slobodan Milošević - predsjednik Srbije. 2002. MKSJ je podignuo optužnicu protiv njega za ubojstvo, proupravno razaranje i pustošenje, pljačku i progon, među njima i za slučaj Škabrnje.[14] Preminuo je prije presude.
  • Milan Martić - predsjednik RSK i njen ministar unutarnjih poslova koji je imao potpunu ovlast nad oružanim snagama i MUP-om, To-om i milicijom Krsjine. Osuđen je za progon i ubojstva širom Hrvatske, među njima i za Škabrnju, te osuđen na 35 godina zatvora.[15]
  • Milan Babić - predsjednik RSK, optužen za zločine u Škabrnji.[16] Izrazio je kajanje za svoju ulogu tijekom rata te priznao krivicu za progone. Osuđen je na 13 godina zatvora.
  • Jovica Stanišić i Franko Simatović - visoki dužnosnici Službe državne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, su 2003. optuženi za progone, deportacije i ubojstva diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući i Škabrnju, zbog osnivanja, obučavanja, naoružavanja i plaćanja paravojnih formacija koje su iznajmljene RSK-u.[17] 2013. su oslobođeni optužbi i pušteni na slobodu.[18]

Mjesna suđenja[uredi - уреди]

Zorana Banić, medicinska sestra koja je 1998. osuđena u odsustvu za pomaganje ubojstva 43 hrvatskih civila u Škabrnji te da je osobno ubila jednu osobu nožem, godine 2001. uhapšena je u Švicarskoj te izručena Hrvatskoj. Isprva je osuđena na 10 godina zatvora, zatim na 13, da bi ju Vrhovni sud osudio na šest godina.[19]

Sud u Zadru je podignuo optužnice protiv 18 osoba, a 16 od njih osudio u odsutnosti za ratne zločine. Među njima su i: Goran Opačić, Boško Dražić, Zoran Janković, Đuro Kosović, Mirko Drača, Nada Pupovac, Zorana Banić, Vojin Lakić, Petar Radmanović, Milenko Bjelanović, Iso Bjelanović, Špiro Bjelanović, Renato Petrov, Desimir Ivaneža, Miroslav Mlinar, Marinko Pozder.[20]

Dvije osobe, Momčilo Drača i Jovan Badžoka, su služili zatvorske kazne.[20]

Bilješke[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]