Nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

Izvor: Wikipedia

Nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca govori o događajima tijekom jeseni 1918. godine koji su doveli do stvaranja Jugoslavije.

Kraljevina SHS stvorena uz presudnu pomoć i arbitriranje zapadnih saveznika Srbije.[1] Nerešeno nacionalno pitanje je od samog početka predstavljalo glavni problem jugoslovenske unutrašnje politike i opteretilo je odnose sa susednim državama (Italija, Bugarska, Albanija, Austrija i Mađarska).[2]

Pozadina[uredi - уреди]

Nastanak jugoslovenske ideje[uredi - уреди]

Glavni članak: Ilirski pokret

Ilirski pokret naziv je za politički pokret koji su, u ozračju hrvatskog narodnog preporoda razvio najprije u Hrvatskoj, a kao svoj cilj imao je kulturno i političko jedinstvo svih „Ilira“, to jest južnih Slavena. Pokret je trajao od 1830. do 1843.

Srpski knez Mihailo Obrenović je 1867. godine sa bugarskim revolucionarima sklopio sporazum o ujedinjenju Bugara i Srba u Južnoslovensko Kraljevstvo.[3] Međutim, nakon srpsko-bugarskog rata 1885, Bugari su isključeni iz planova za zajedničku državu. U Kraljevini Srbiji je jugoslovenska ideja, još od Načertanija Ilije Garašanina, bila blisko isprepletena sa velikosrpskom ideologijom.[4] Srbija je za sebe uzimala ulogu "Pijemonta" svih srpskih i jugoslovenskih zemalja, što je levica u Srbiji žestoko kritikovala:

Mi otvoreno izjavljujemo: nije srpska vlada ta, nisu srpski bajoneti ti koji će izvršiti ujedinjenje jugoslovenstva. To su narodne mase, koje će izvojevanjem uslova za kulturni napredak izvojevati sebi slobodu.[5]
 

Jovan Skerlić se takođe zalagao za ravnopravnu jugoslovensku federaciju i smatrao je da Srbije ne treba da nametne svoju vlast drugim narodima:

Jugoslovenstvo koje u verskoj oblasti znači potpunu trpeljivost, u političkoj oblasti autonomiju i federaciju, to napredno i savremeno jugoslovenstvo nije samo lepa želja već i živa stvarnost.[6]
 

Krfska deklaracija[uredi - уреди]

Prva stranica Krfske deklaracije.

Jugoslavenski odbor je bio odbor južnoslavenskih političara, koji je predstavljao južnoslavenske zemlje koje su se odvojile od Austro-Ugarske monarhije. Osnovan je u 30. travnja 1915. godine u Parizu od austro-ugarskih emigranata, a sjedište mu je bilo u Londonu. 20. srpnja 1917. sklopio je na Krfsku deklaraciju s vladom Kraljevine Srbije.

Krfska deklaracija prvi je zajednički politički akt srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora, u kojem se prvi puta navodi utemeljenje jedne nove zajedničke države nakon Prvog svjetskog rata.

Raspad Austro-Ugarske[uredi - уреди]

Glavni članak: Raspad Austro-Ugarske

Još tijekom stupanja na prijestolje 1916. godine Austro-Ugarski car i kralj Karlo I. Austrijski je bio obaviješten da država treba sklopiti separatni mir pošto ne može izdržati rat koji bi trajao duže od 12 mjeseci. Ne želeći izdati svoje saveznike car se na to nije obazirao što će dovesti do skore propasti države.

Na dan 30. svibnja 1917. slovenski političar Anton Korošec je s nekoliko svojih kolega izdao deklaraciju kojom je pozvao na ujedinjenje "sve zemlje u Monarhiji koje nastavaju Slovenci, Hrvati i Srbi".[7]

Prvi znak neminovne propasti države dolazi tijekom rujna 1918. godine. U bitci kod Dorjanskog jezera 18./19. 09. 1918. Bugarska potpuno pobjeđuje snage Antante nanoseći im gubitke u odnosu 1:10. Bez obzira na tu pobjedu gotovo istovremeno dolazi do vijesti da je Austro-Ugarska izgubila bitku u Vardarskoj dolini protiv vojnih snaga Srbije i Francuske. Zbog takvog razvoja događaja Bugarska bez da je obavijestila svoje saveznike sklapa separatni mir povlačeći s bojišta 400 000 vojnika otvarajući tako put Srpsko-francuskoj vojsci na Balkan. Do trenutka sklapanja primirja ova vojska će osloboditi Srbiju, zauzeti Crnu Goru, Srijem, Pecs, Temišvar i današnju Vojvodinu. Na zapadnom bojištu situacija će se po Austro-Ugarsku također katastrofalno promijeniti. Tijekom bitke kod Vittorija Veneta između 24. 10. i 3. 11. 1918. posljednja austrijska armija će biti potpuno uništena s gubicima od 400 000 vojnika. Nakon bitke talijanska vojska je nastavila prodirati osvajajući tako dijelove Istre i Slovenije.

U kolovozu 1918. godine, kad je Austro-Ugarska iz dana u dan doživljavala poraze u ratu, Korošec je okupio ponovo oko sebe političare, koji su potpuno odbacili ideju o vrhovništvu Austro-Ugarske i osnovali "Narodno vijeće" radi "ujedinjenja jugoslavenskog naroda u nezavisnu državu". Kako je propast države bila na vidiku, car je u rujnu poslao ugarskog ministra grofa Tiszu u Zagreb i Sarajevo, u posljednjem jalovom pokušaju da nagovori lokalne političare da prihvate novi ustavni status pod ugarskom krunom. U listopadu je u Zagrebu održan sastanak "Narodnog vijeća". Bosanski izaslanici koji su na njemu sudjelovali vratili su se u Sarajevo i osnovali svoje Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu. Na dan 29. listopada Hrvatski sabor službeno je dokinuo vladavinu Habsburgovaca u Hrvatskoj i prenio vlast na Narodno vijeće, te ujedno proglasio novu nezavisnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba.[7]

Prva posljedica propasti Austro-Ugarske bijahu izbijanje anarhije i seljackih pobuna. Najgore je bilo u sjevernoj Hrvatskoj gdje su opljačkani mnogi veleposjedi i pokradena stoka. Kad se to počelo dogadati i u Bosni, najčešce su žrtve takvih pljacki bili muslimani jer je veći dio veleposjeda bio u njihovim rukama. Ali bilo je u tome i srpskoga trijumfalizma nad muslimanima kao takvima, pogotovo nakon dolaska srbijanskih i crnogorskih vojnika na početku studenoga.[8] Bilo je i nekih glasova potkraj 1918. godine da muslimani iz sjeverozapadne Bosne pljačkaju srpska sela u susjednoj Hrvatskoj.[9]

Priključene teritorije[uredi - уреди]

Kraljevina Srbija s teritorijom koju je anektirala 26-30.11. 1918. godine

Crna Gora[uredi - уреди]

Glavni članak: Podgorička skupština

Kraljevinu Crnu Goru koja je bila okupirana od Austro-Ugarske 1916. godine Srpska vojska zauzima tijekom listopada 1918. Već 15. 10., to jest 8 dana prije ulaska u Cetinje Srbija postavlja povjerenike za Crnogorsko pitanje koji de facto preuzimaju vlast pod imenom Centralni izvršni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore. Tijekom Austro-Ugarske okupacije dolazi do samoraspuštanja Crnogorskog parlamenta, tako da jedini zakoniti predstavnici Crne Gore postaju kralj i njegove vlade u izbjeglištvu (slično kao Jugoslavija, Nizozemska i Norveška tijekom Drugog Svjetskog Rata).

Krajem 1918. godine, u dogovoru sa Crnogorskim odborom za narodno ujedinjenje, a bez prethodnog dogovora sa crnogorskim kraljem Nikolom, srpska vojska je prodrla u Crnu Goru sa naredbom „da se na okupiranoj teritoriji uguši svaka agitacija“ za restauraciju Crne Gore.[10] Nakon zauzimanja kontrole Crne Gore Centralni izvršni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore protivno tamošnjim zakonima [11] raspisuje izbore po novom izbornom zakonu koji se trebaju održati 19. studenog 1918. godine. Dok su se izbori održali u većem dijelu države u minimalno 3 kotara (Bijelo Polje, Plav i Gusinje) koji davaju sveukupno 30 zastupnika parlamentarce je direktno izabrala prije navedeni izvršni odbor za ujedinjenje. Da bi se spriječio dolazak protivnika ujedinjenja srpska vojska je dobila naređenje da kontrolirala tko smije, a tko ne vratiti iz inostranstva u svoju domovinu [12]. U sličnoj diplomatskoj igri srpska vlada je zatražila i dobila od francuske vlade zabranu povratka kralja Nikole u zemlju koji tada dobiva samo lažna diplomatska obećanja da će crnogorska nezavisnost biti zaštićena [13]

Nakon dovršenih izbora dolazi 24. studenog do okupljanja Podgoričke skupštine koja je trebala donesti odluku o ujedinjenju s Srbijom. U posljednjem pokušaju da to spriječi Italija koja je podržavala kralja Nikolu i "nezavisnost" Crne Gore pokreće svoje snage s današnje Crnogorske obale u smjeru Cetinja. U trenutku kada je talijanska vojska došla do prvih prepreka na svom putu ona se preplašena mogućeg rata s Srbijom vraća kući.

Nekoliko dana nakon talijanskog povlačenja, to jest 26. studenog 1918. godine Podgorička skupština pod "zaštitom" srpske vojske donosi sljedeću odluku tajnim glasovanjem:

"Da se Crna Gora bezuslovno sjedini s Srbijom u novu državu na čelu s dinastijom Karađorđević i da tako sjedinjeni uđu u zajedničku domovinu Srba, Hrvata i Slovenaca"

Ta odluka Podgoričke skupštine će na kraju postati politička realnost iako je po rječima tadašnje crnogorske vlade (koja se nalazi u Francuskoj) podržana od samo 5 članova (od 56) zadnjeg zakonito Crnogorskog zakonito izabranog parlamenta iz 1914 godine [14].

Banat, Bačka i Baranja[uredi - уреди]

Banatska republika 1918. godine.
Banat, Bačka i Baranja u faktičkim granicama iz 1918. godine.
Banat, Bačka i Baranja nakon 1920. godine i Baranjsko-bajska republika 1921. godine.

U vreme raspada Austro-Ugarske Monarhije stanovništvo ove tri regije je bilo etnički mešovitog sastava i imalo različita gledišta o statusu ovog područja. Srbi i Hrvati su se hteli pridružiti Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca koja se tada počinje stvarati, Mađari su hteli da budu u sastavu novoproglašene nezavisne Mađarske, Rumunji su hteli da budu u sastavu proširene Rumunije, dok je inicijativom banatskih Nemaca proglašena nezavisna Banatska republika (31. oktobar 1918.). Delovi ove regije su krajem oktobra i početkom novembra došli pod kontrolu lokalnih Srba, čiji je centralni politički organ bio Srpski narodni odbor u Novom Sadu podržan od lokalnih novostvorenih srpskih oružanih narodnih straža. Na poziv Srpskog narodnog odbora u prvoj polovini novembra 1918. vojska Kraljevine Srbije zaposeda Banat, Bačku i Baranju, likvidira Banatsku republiku i predaje ove teritorije odboru na upravu.

Posle sprovedenih izbora na kojima su glasali pretežno Srbi i pripadnici drugih slovenskih naroda regije, a koji su održani po mnogim mestima teritorije pod kontrolom Srpskog narodnog odbora (od 18. do 24. novembra), u Novom Sadu se 25. novembra 1918. godine sastala Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena Banata, Bačke i Baranje, koja zvanično proglašava otcepljenje ovih regiona od Ugarske i njihovo prisajedinjenje Srbiji, a na istoj skupštini formira se i pokrajinska vlada (Narodna uprava) Banata, Bačke i Baranje sa sedištem u Novom Sadu. Zatim je jedna delegacija predvođena Jašom Tomićem i Blaškom Rajićem otputovala u Beograd, gde su najviši politički i vojni faktori Kraljevine Srbije primili odluku Velike narodne skupštine o prisajedinjenju Srbiji „s punim zadovoljstvom i odobrenjem“. Vlasti u Beogradu, međutim, nikad nisu zvanično priznale novoformirane pokrajinske organe vlasti, koji su nastavili da funkcionišu do 12. marta 1919. godine, kada je održana poslednja sednica Narodne uprave.

Tu Veliku narodnu skupštinu koja je brojala ukupno 757 delegata je činilo 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata i 1 Mađar. Delegati su uglavnom dolazili iz onih mesta Banata, Bačke i Baranje u kojima su pripadnici slovenskih naroda činili većinu ili brojnu manjinu, dok ih uopšte nije bilo iz mnogih naselja koja su većinski bila nastanjena neslovenskim narodima (Mađarima, Rumunima, itd). Ovakav sastav skupštine, prema tome, nije odražavao etnički sastav stanovništva sa celokupnog područja Banata, Bačke i Baranje s obzirom da su Srbi u skupštini imali 76% mesta dok su istovremeno zavisno od interpretacija na području gdje se glasovalo oni su bili manjina ili relativna većina, dok su s druge strane Mađari, Nemci ili Rumuni kojih je bio sličan broj u regiji, bili zastupljeni samo marginalno. Bez obzira na to, skupština je imala legitimitet da predstavlja one delove regije koji su većinski bili naseljeni slovenskim stanovništvom, a to će s teritorjalnim izmenama kasnije biti potvrđeno mirovnim ugovorima. 24. novembra, dan pre sazivanja Velike narodne skupštine u Novom Sadu, održan je Veliki narodni zbor u Rumi gde su predstavnici Srba iz Srema, koji je tada takođe bio pod kontrolom srpske vojske, glasali za prisajedinjenje Srema Kraljevini Srbiji (ovo se, međutim, nije odnosilo na ceo Srem, već na njegove delove pretežno nastanjene Srbima). Pre zbora u Rumi, ceo Srem je bio u sastavu internacionalno nepriznate Države SHS to jest priznate Habsburške Kraljevine Hrvatske i Slavonije u sklopu Austro-Ugarske. Od 1. decembra 1918. godine, sve ove teritorije ulaze u sastav novoformiranog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Konačne granice Banata, Bačke i Baranje prema Mađarskoj i Rumuniji određene su mirovnim sporazumima iz 1919. i 1920. godine. Po njima Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca ustupa Rumuniji delove Banata sa Temišvarom, a novoformiranoj nezavisnoj Mađarskoj delove Bačke i Baranje sa Pečujem tako da u delovima koji ostaju kraljevstvu (Vojvodina) Srbi su činili relativnu većinu stanovništva, ali je tu ostala i znatna mađarska i nemačka manjina. [1]. U delovima Baranje i Bačke koji su po mirovnom sporazumu pripali Mađarskoj, proglašena je 1921. godine, pod patronatom Kraljevstva SHS, kratkotrajna Baranjsko-bajska republika, koju su likvidirale mađarske trupe. U delovima Banata, Bačke i Baranje koji su ostali u sastavu Kraljevstva SHS,

Država Slovenaca, Hrvata i Srba[uredi - уреди]

Država SHS

Od svog proglašenja 29. 10. 1918. godine Država Slovenaca, Hrvata i Srba bez vojske u doba dok završava Prvi svjetski rat se našla u nesagledivim problemima. Dok je sada već nepostojeća Austro-Ugarska priznala postojanje ove države s izuzetkom Srbije nitko drugi to nije učinio. U sljedećih mjesec dana koristeći se tom činjenicom talijanski vojnici prodiru na njen državni teritorij i počinju vršiti okupaciju dijelova Slovenije, Istre, Rijeke i Dalmacije. Dok je prije propasti carske Rusije 1917. godine za ovu državu postojala takva mogućnost jer se Rusija zalagala za nastanak dvije Jugoslavije od kojih bi jedna bila katolička, a druga pravoslavna sada su sve velike sile vršile pritisak na ujedinjenju države Slovenaca, Hrvata i Srba s kraljevinom Srbijom. Već od 1914. godine s svojom Niškom deklaracijom Srbija je počela pripremati teren za ove događaje. Deklaracija s otoka Krfa koju će 1917. godine potpisati Jugoslavenski odbor (članovi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske) će postati osnova za stvaranje nove države iako ga se većina potpisnika odrekla prije studenog 1918. sumnjajući u namjere Srbije (primjer Frano Supilo, Ivan Meštrović).

Studeni 1918. godine je jednostavno bilo doba anarhije bez vidljivog izlazi u državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Na sjeveru došlo je do okršaja između Hrvata i Slovenaca na jednoj strani i Mađara na drugoj oko Međimurja i Prekmurja. Slična situacija se u ovo doba događa i na graničnim područjima između današnje Slovenije i Austrije gdje su svoj maleni rat imaju Slovenci i Nijemci. Na istoku države Srijem je bio anektiran od Srbije, dok Italija uzima sve veće dijelove jadranske obale. Istovremeno u unutrašnjosti ove države naoružani dezerteri ili vojnici koji ne priznaju njenu vlast stvaraju trajnu nestabilnost. U takvim uvjetima poslano je izaslanstvo ove države u Beograd kako bi proglasilo ujedinjenje s Srbijom i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Konačne granice ove tada već bivše države će biti povučeni tek mirovnim sporazumima između 1919. i 1924. godine. Po njima današnja Hrvatska će dobiti Međimurje, a izgubiti Istru, Rijeku, Zadar i otoke. Današnja Slovenija će tim sporazumima dobit Prekmurje. S druge strane ona će izgubiti dijelove teritorija prema Italija, dok će granica s Austrijom biti odlučena na referendum za Celovec.

Ratne igre[uredi - уреди]

Proglašenjem ujedinjenja kraljevine Srbije i Države Slovenaca, Hrvata i Srba u kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je nova država s nepoznatim granicama koje je ona htjela proširiti. Slične želje su imale i ostale članice Antante koji su se nalazila na Balkanu (Grčka, Rumunjska) ili su tamo imali vlastite interese (Italija). Ta situacija će dovesti do sljedećih međudržavnih kriza:

Tijekom 1919 godine Rumunjska je poslala vojsku na granicu s "Jugoslavijom" s ciljem anektiranja "srpskog" dijela Banata što će rezultirati djelomičnom mobilizacijom Srbije [15] prije nego što se postigne dogovor pod pritiskom velikih sila.

Srbija (Jugoslavija) je s druge strane bila navodno ljubomorna na "nezaslužene" ratne dobitke Grčke i smatra da je prevarena od strane Rumunjske po pitanju Banat-a [16] Tijekom 1921 godine ona će zajedno s Grčkom [17] početi voditi agresivni rat protiv Albanije koji će doći na dnevni red Lige naroda [18], a završiti tek albanskim pučevima i revolucijama nakon kojih će se uspostaviti protektorat Lige Naroda [19]

Glavni članak: Mala Antanta

Istovremeno s tom krizom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca će zajedno s ostalim članovim Male Antante uputiti ultimatum Mađarskoj kako bi spriječili da Karlo I. Austrijski ponovno postane kralj ove zemlje [20] .

Savez novonastale države, Rumunjske i Grčke će odigrati 1922 godine igru sličnu onoj s Albanijom podržavajući jedan drugog protiv Bugarske koja će biti optužena za pomaganje bandi koje pljačkaju na jugoslavenskom i grčkom državnom teritoriju [21]

Posledice[uredi - уреди]

Wikicitati „"Ono što jeste pratilo jugoslovensku državu u njenoj istoriji je način na koji je stvorena. U završnoj fazi, kada je izglasan Vidovdanski ustav, ona je stvorena bez odobravanja dva konstitutivna naroda jugoslovenske države, Hrvata i Slovenaca. Dakle, Hrvati i Slovenci su opstruirali donošenje Vidovdanskog ustava koji je izglasan prostom, a ne dvotrećinskom većinom. Jugoslavija je konstituisana kao centralisitčka država koja nije vodila računa ni o njenim istorijskim različitostima, ni o njenim nacionalnim identitetima. Tako da jeste bio problematičan način na koji je stvorena."[22]
(historičarka Branka Prpa)

Situacija u Crnoj Gori[uredi - уреди]

Glavni članci: Božićna pobuna, Bjelaši, i Zelenaši
Zbačeni crnogorski kralj Nikola I Petrović

Prisajedinjenje Crne Gore Srbiji pod pritiskom srpske vojske će rezultirati Božićnim ustankom crnogorskih rodoljuba koji dovodi do gerilskog rata u Crnoj Gori koji je trajao narednih nekoliko godina.

Kao reakcija na spornu Podgoričku skupštinu srpskog naroda u Crnoj Gori, koja je zbacila kralja Nikolu i donela odluku o bezuslovnom sjedinjenju sa Srbijom, izbija božićna pobuna pristalica ravnopravnog jugoslovenskog ujedinjenja (zelenaši), a protiv bezuslovnog pripajanja Crne Gore Srbiji. Pristalice bezuslovnog ujedinjenja (bjelaši) uz pomoć saveznika guše ovu pobunu. Srpska vojska nakon toga zavodi represiju.[23][24]

Oružane borbe crnogorskih komita nastavljaju da traju sve do 1929. godine kada oni prihvataju amnestiju kralja Aleksandra.

Situacija u Hrvatskoj[uredi - уреди]

Od samih početaka nove države koja nastaju nesporazumi, razmirice i sve veće razlike između vodećih srpskih i hrvatskih političara. Stjepan Radić, vođa Hrvatske seljačke stranke, je težio da nova država ima federalno republikansko, dok je srpska vlast zahtijevala unitarno monarhističko ustrojstvo države.[25] Hrvatska je ujedinjenjem izgubila viševjekovne institucije na kojima je temeljila svoju državnost, kao što su Sabor, županije i vlastito domobranstvo, a što je 1921. potvrđeno Vidovdanskim ustavom.

Među dijelom hrvatske javnosti se nezadovoljstvo novom državom, iskazalo na samom početku, pa tako već četiri dana nakon njenog proglašenja - 5. decembra 1918. godine, građani izlaze na ulice Zagreba tražeći stvaranje samostalne hrvatske države. Kada su se tim demonstracijama pridružili pripadnici dviju hrvatskih domobranskih pukovnija, vlasti u Zagrebu su ih na čelu s policijskim komesarom Grgom Angjelinovićem ugušili uz pomoć narodne straže i novoj vlasti odanih mornara iz Pule, pri čemu je ubijeno 13 ljudi. Taj je događaj kasnije ostao upamćen kao Prosinačke žrtve.

Naredne, 1919. godine, hrvatski političari su uručili Kongresu primirja u Parizu zahtev za samoodređenjem hrvatskog naroda, koji je potpisalo čak 157.000 Hrvata.[26] Hrvatski poslanici su, na zahtev Radića, odlučili da bojkotuju beogradsku skupštinu i osnovali su u Zagrebu Hrvatsko narodno zastupništvo, koje je 8. decembra 1920, pozivajući se na pravo samoopredeljenja, proglasilo Hrvatsku seljačku republiku.[27]

Situacija u Makedoniji[uredi - уреди]

Glavni članci: Makedonsko pitanje, Srbizacija, i VMRO
Podela Makedonije 1913.

U novoosvojenim oblastima na jugoistoku Kraljevine SHS i dalje je bilo otvoreno „makedonsko pitanje“. Nezadovoljna rasparčavanjem makedonskih oblasti, Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO) je nastavila oružanu borbu za oslobođenje i ujedinjenje čitave Makedonije (egejske, pirinske i vardarske).[28]

VMRO optužuje beogradsku vladu za sistematsku politiku denacionalizacije i srbizacije makedonskog stanovništva.[29] Oblast Makedonije je u Kraljevini Jugoslaviji nazivana „Južnom Srbijom“ (neslužbeno) ili „Vardarskom banovinom“ (službeno). Govorni jezik makedonskih Slovena službeno je smatran dijalektom srpskohrvatskog jezika.[30] Pritom, ovaj južni dijalekat je potiskivan obrazovanjem, vojskom i drugim sredstvima, a njegova upotreba je bila kažnjiva.[31]

Narednih godina u Vardarskoj Makedoniji su vođenje prave oružane borbe žandarmerije sa makedonskim i pro-bugarskim komitima. Usled ovakve situacije u Makedoniji pojačan je pritisak na civilno stanovništvo, a jugoslovenske vlasti su maltretirale na hiljade ljudi pod sumnjom saradnje sa Unutrašnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom.[32]

Situacija na Kosovu[uredi - уреди]

Većinsko Albansko stanovništvo je bilo protiv priključenja Kosova srpskoj ili jugoslovenskoj državi. Srpske trupe su odmah po dolasku naišle sa oružani otpor kačaka, a iste 1918. godine osnovan je Komitet narodne odbrane Kosova, poznatiji kao Kosovski komitet, koji se borio za izdvajanje teritorija naseljenih Albancima (Kosova, Metohije, zapadne Makedonije i delova Sandžaka) iz novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i za njihovo pripajanje Albaniji.[33] Komitet je uspostavio saradnju sa crnogorskom emigracijom okupljenom oko kralja Nikole i makedonskom VMRO, a primao je pomoć u novcu i oružju od Italijana.[33] Narednih godina na Kosovu i Metohiji se vode oružani sukobi srpske vojske i žandarmerije sa albanskim kačacima. Usled zavođenja vojne uprave i pojačanog vojno-policijskog pritiska, veliki broj Albanaca se iseljava sa Kosova.[34]

Komunistička opozicija[uredi - уреди]

Prvi kongres Komunističke Internacionale, održan marta 1919. godine, zaključio je da je jugoslovenska država nastala "primenom oružane sile"; prema tome, na nju se mora gledati kao na produkt imperijalističkog rata, a ne kao na prirodni ishod borbe jugoslovenskih naroda za oslobođenje od tuđinske vlasti i ujedinjenje. Komunistička Internacionala (Kominterna) na svome Petom kongresu jula 1924. usvaja Rezoluciju o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji koja zastupa sledeće stavove[35]

  • Jugoslavija je mnogonacionalna država. Srpska buržoazija, koja sprovodi svoju hegemoniju, predstavlja narod koji iznosi samo 39% celokupnog stanovništva Jugoslavije. Ostali narodi koji zajedno pretstavljaju ogromnu većinu stanovništva, više ili manje potčinjeni su režimu nacionalnog ugnjetavanja i protiv njih se vodi politika denacionalizacije.
  • Zadatak KPJ sastoji se u tome: da vodi odlučnu borbu protiv nacionalnog ugnjetavanja u svim njegovim oblicima, a za samoopredeljenje naroda, da potpomaže nacionalni oslobodilački pokret, stalno težeći da izvuče ove pokrete ispod uticaja buržoazije i da ih poveže sa opštom borbom radnih masa protiv buržoazije i kapitalista.

Decembra 1923, na Trećoj zemaljskoj konferenciji Nezavisne radničke partije Jugoslavije, je doneta Rezolucija koja ističe da je osnovni uzrok zaoštravanja nacionalnih suprotnosti u Jugoslaviji nasleđe kolonijalne politike srpske buržoazije iz balkanskih ratova u Makedoniji i protiv Albanije, i njena hegemonistička politika u Državi SHS.[35] Učesnici konferencije zaključuju da je Kraljevina SHS "država u kojoj vladajuća klasa jedne [srpske] nacije ugnjetava ostale nacije".[35]

18. jula 1924. u Rezoluciji Centralnog odbora NRPJ se pravo samoopredeljenja svih nacija Jugoslavije, tj. njihovo pravo na nezavisnost i slobodu, a za njihov kasniji slobodni sporazum u Federaciji radničko-seljačkih republika Balkana. NRPJ smatra da "jedan od prvih zadataka u tom pravcu jeste borba protiv srpskog šovinizma".[35]

Zbog svega toga dužnost je Partije da sa organizacijama radnih masa ugnjetenih nacija vodi zajedničke otvorene borbe za pravo na otcepljenje, odnosno da pomaže pokrete ugnjetenih nacija u cilju formiranja nezavisnih država kako Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore, tako i radi oslobođenja Albanaca.[35]
 
— Rezoluciji KPJ o nacionalnom pitanju, od 25. novembra 1924.

Komunistička Internacionala nalaže Komunističkoj partiji Jugoslavije da vodi odlučnu borbu za pravo samoopredeljenja svih ugnjetenih nacija, pri tome stalno naglašavajući polovičnost takvih mera i podsećajući da je jedino istinsko rešenje nacionalnog pitanja na Balkanu stvaranje Balkanske federativne republike.[35]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Nikola Žutić: Srpsko pravoslavlje i Anglikanska crkva
  2. Holm Zundhausen, Pod teretom nerešenog nacionalnog pitanja
  3. Balkanski ratovi
  4. Holm Zundhausen, Srpstvo, jugoslovenstvo i panslavizam
  5. Dimitrije Tucović, Izabrani spisi, knjiga II (str. 25), Prosveta, Beograd, 1950.
  6. "Zora", organ Jugoslovenske omladine u Beču, br. 1, 1910. godine
  7. 7.0 7.1 Povijest Bosne - Noel Malcolm
  8. Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 150-151.
  9. Ivo Banac, National Question, str. 130.
  10. Naredba srpskog generala Mišića od 19. decembra 1918. da se silom uguši svako agitovanje za restauraciju Kraljevine Crne Gore
  11. Podgorička skupština
  12. Mijat Šuković:Podgorička skupština
  13. Protestni memorandum od 8 studenog 1920
  14. Govor premijera Gvozdenovića na Pariškoj mirovnoj konferenciji
  15. Warns Serbia May Fight Rumania
  16. Balkan nations are all at outs
  17. Report Greeks Invade Albania
  18. Albania will test the league's power
  19. League decides to guide Albania
  20. Little Entente threatens Hungary
  21. Plan to round up Bulgars in Serbia
  22. Političarima sadašnjost, istoričarima istorija
  23. Chicago Tribune 4. septembar 1919
  24. "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića" (službeni izvještaj Vlade Kraljevine Crne Gore o zvjerstvima srpskih okupacijskih trupa u Crnoj Gori)
  25. Župnik Juraj Tomac i vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1919.-1923.
  26. Hrvatska u Jugoslaviji
  27. Holm Zundhausen, Bosanski muslimani između Srba i Hrvata
  28. "Prinos kъm istoriяta na Makedonskata Mladežka Taйna Revolюcionna Organizaciя", Kosta Cъrnušanov, Makedonski Naučen Institut, Sofiя, 1996.
  29. "The Real Face of Serbian Education in Macedonia" (English). newspaper "Makedonsko Delo", No. 9 (Jan. 10, 1926), Vienna, original in Bulgarian. http://www.kroraina.com/knigi/en/ban/pww2.html#40. pristupljeno 03. 08. 2007.. 
  30. Friedman, V. (1985) "The sociolinguistics of literary Macedonian" in International Journal of the Sociology of Language. Vol. 52, pp. 31-57
  31. "By the Shar Mountain there is also terror and violence" (English). newspaper "Makedonsko Delo", No. 58, Jan. 25, 1928, Vienna, original in Bulgarian. http://www.kroraina.com/knigi/en/ban/pww2.html#50. pristupljeno 03. 08. 2007.. 
  32. Petъr Petrov, "Makedoniя. Istoriя i političeska sъdba", tom II, Izdatelstvo "Znanie", Sofiя, 1998, str. 140–141.
  33. 33.0 33.1 Goran Antonić, Kosovski komitet i Kraljevina SHS u svetlu jugoslovenskih izvora 1918–1920
  34. Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga četvrta, strana 654.
  35. 35.0 35.1 35.2 35.3 35.4 35.5 Dimitrije Bogdanovnić, Knjiga o Kosovu

Vidi još[uredi - уреди]