Radovan Karadžić

Izvor: Wikipedia
Radovan Karadžić

Radovan Karadžić

Radovan Karadžić (19. 6. 1945. Petnjica blizu Šavnika, Crna Gora) je srpski psihijatar, književnik i bivši političar srpsko-crnogorskog porijekla, najpoznatiji po tome što je bio vođa bosanskih Srba za vrijeme rata 1992-95, a zahvaljujući optužnici Haškog suda za ratne zločine i jedan od najtraženijih bjegunaca na svijetu.

Rani život i porodica[uredi - уреди]

Radovan Karadžić, sin Vuka i Jovanke, rođen je u selu Petnjici u Crnoj Gori. Osnovnu školu završio je u Nikšiću, a potom se s 15 godina preselio u Sarajevo, gdje je završio srednju medicinsku školu, a potom studije medicine, da bi na kraju specijalizirao psihijatriju. Dio školovanja je obavio u SAD, a u sarajevskoj bolnici je pacijente liječio od depresije.

Osim medicinom, Karadžić se bavio i pisanjem poezije.

Oženjen je s Ljiljanom Zelen-Karadžić, s kojom ima dvoje djece - kći Sonju i sina Sašu.

Godine 1987. je završio u pritvoru pod optužbom da je pronevjerio novac kako bi sagradio vikendicu na Palama. U pritvoru je proveo 11 mjeseci, ali je poslije pušten.

Ekonomski kriminal[uredi - уреди]

Krajem 1983. godine Karadžić je počeo raditi u bolnici u beogradskom predgrađu Voždovcu. Zbog nemogučnosti supruge da dobije posao u Beogradu porodica je ostala u Sarajevu dok je Karadžić provodio radne dane u Beogradu. 1. 11. 1984. godine je uhapšen zbog optužbi da je državnim novcem sagradio vikendicu na Palama[1]. Poslije 11 mjeseci u pritvoru Karadžić je pušten zbog nedostatka dokaza.

Nedugo zatim sud u Sarajevu ponovo otvara ovaj slučaj i Karadžić biva osuđen 26. 9. 1985. godine na tri godine zatvora. Zbog već provedenog vremena u pritvoru Karadžić nije morao odsluživati ostatak kazne.

Politička karijera[uredi - уреди]

Radovan Karadžić je u politiku ušao 1990. godine, kada je u BiH nakon demokratskih promjena i ustavnih reformi osnovana Srpska demokratska stranka, kojoj je postao predsjednik. Ta stranka je pred prve demokratske izbore sklopila koaliciju s druge dvije nacionalne stranke - muslimanskom (bošnjačkom) Strankom demokratske akcije te hrvatskom HDZ BiH - koja je porazila dotada vladajuće komuniste i preuzela vlast.

Koalicija je, međutim, vrlo brzo bila paralizirana procesom raspada SFRJ, kao i različitim pogledima na sudbinu i ustrojstvo Bosne i Hercegovine u slučaju nestanka Jugoslavije. Karadžić i SDS su se zalagali da BiH ostane u krnjoj Jugoslaviji, a u slučaju proglašenja nezavisnosti BiH prijetili otcjepljenjem krajeva sa srpskom većinom, slično kao što su to hrvatski Srbi učinili na području Krajine u Hrvatskoj, priključenjem tim krajeva Srbiji i Crnoj Gori, čime bi se formirala "Velika Srbija".

Karadžić je bio jedan od osnivača posebne skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 24. oktobra 1991, koja je tvrdila da predstavlja srpski narod u BiH. Istovremeno je u okviru BiH osnovano nekoliko "srpskih autonomnih oblasti" (SAO), a novembra 1991. organizovan je i referendum, na kome su se bosanski Srbi velikom većinom glasova izjasnili za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i Crnom Gorom. Skupština bosanskih Srba pod kontrolom SDS-a je 9. januara 1992. godine proglasila "Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine", a 28. februara iste godine donijet je i ustav te republike, koji je proklamovao da njena teritorija obuhvaća srpske autonomne oblasti, općine i druge srpske etničke entitete u Bosni i Hercegovini, te da ona ostaje dijelom jugoslovenske federacije.

Vlasti BiH organizirale su 29. februara i 1. marta 1992. godine referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine, dakle o njenom izdvajanju iz SFRJ. Velika većina bosanskih Srba bojkotirala je ovaj referendum, dok su Bošnjaci i Hrvati na njega izašli. Od ukupno upisanih glasača na referendum je izašlo 64%, od kojih se za neovisnost BiH izjasnilo 98%. Ujedinjene nacije su 6. aprila 1992. priznale neovisnost Bosne i Hercegovine i primile je u svoje članstvo. Karadžić je postao prvim predsjednikom bosanskih Srba, čija se uprava nalazila na Palama, i to 13. maja 1992. godine ili otprilike toga dana. Nakon stupanja na taj položaj njegova teorijska ovlaštenja obuhvaćala su i zapovjedništvo nad vojskom bosanskih Srba te pravo da postavlja, unaprijeđuje i smjenjuje oficire vojske bosanskih Srba.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine je 20. 4. 1992 podnelo krivičnu prijavu protiv Karadžića zato što je utvrđeno da je naredio bombardovanje starog područja Sarajeva i da je 6. aprila naredio svojim dobrovoljcima da pucaju u grupu od 700 učesnika anti-ratnih protesta ispred zgrade Skupštine BiH.[2]

Ratni zločini[uredi - уреди]

Kao najistaknutijeg člana bosanskosrpskog političkog rukovodstva Karadžića se smatralo najodgovornijim kako za izbijanje rata, tako i za brojne zločine koji su u to doba na područjima BiH pod bosanskosrpskom kontrolom počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima. Isto tako ga se zbog nepopustljivosti smatralo najvećom preprekom mirovnom sporazumu koji je konačno postignut tek u Daytonu 1995. godine. Godinu dana ranije je između Karadžića i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića došlo do sukoba zbog odbijanja Republike Srpske da prihvati Vanceov mirovni plan.

Godine 1995. je nakon masakra u Srebrenici Haški sud donio optužnicu protiv Karadžića za ratne zločine. Zbog toga je Karadžić bio izostavljen iz pregovora koji su doveli do Daytonskog mirovnog sporazuma, a kasnije se bio prisiljen odreći mjesta predsjednika Republike Srpske i stranačkih funkcija.

Zbog vlastitog postupanja i postupanja njemu podređenih, uključujući vojsku bosanskih Srba, prema pripadnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda u BiH od 1992. do 1995. godine, Radovan Karadžić je optužen na osnovu individualne kaznene odgovornosti (član 7.1. Statuta Haškog tribunala) i kaznene odgovornosti nadređenog (tzv. "komandna odgovornost", član 7.3. Statuta) za: genocid, saučesništvo u genocidu, istrjebljenje, ubojstvo, hotimično lišavanje života, progone, deportaciju, nečovječna djela, protivpravno terorisanje civila i uzimanje talaca.

U njegovu obranu njegove pristalice navode da Karadžić nije ništa više kriv nego bilo koji drugi ratni političar. Njegova navodne vještina u izbjegavanju uhićenja od 1995. godine učinila ga je svojevrsnim lokalnim "herojem" među određenim brojem Srba u BiH i u Srbiji.

Poratne godine[uredi - уреди]

Karadžić se do 1997. godine nalazi se na Palama, ali se povlači se iz političkog života, učestvuje u javnom životu, pojavljuje se na proslavama, kulturnim manifestacijama i sl. ostaje lider u sjenci kako SDS-a tako i cijele Republike Srpske. Tokom 1998. i 1999. misteriozno nestaje i sve potrage za njim se bezuspješne.

U martu 2003. godina njegova majka ga je javno pozvala da se preda Haškom tribunalu.

U novembru 2004. godine britanski vojni zvaničnici su ocenili da bi pokušaj uhićenja uporabom vojnih trupa bio neuspješan, a da bi pritisak na vlasti BiH i Srbije prije urodio plodom.

Vlada Republike Srpske pozvala je 2005. godine Karadžića da se preda Haškom tribunalu, navodeći da Bosna i Hercegovina i Srbija ne mogu napredovati ekonomski i politički sve dok je on na slobodi. Tupe NATO uhitile su Karadžićevog sina Aleksandra Sašu Karadžića 7. jula 2005. godine, ali su ga dva dana kasnije pustile na solobodu. Karadžićeva supruga, Ljiljana Zelen Karadžić, javno je pozvala Karadžića 28. jula 2005. da se preda Haškom tribunalu.

Radovan Karadžić je uhapšen u Beogradu 21. 7. 2008. Nedugo potom je objavljeno kako je od 1998. živio u Srbiji pod pseudonimom Dragan Dabić, koristeći identitet čovjeka koji je preminuo u Sarajevu 1993. godine. Pod tim imenom se počeo baviti prakticiranjem psihijatrije i alternativne medicine, pa čak sudjelovao na javnim tribinama i predavanjima.

Bibliografija[uredi - уреди]

  • 1990: Crna bajka, Svjetlost, Sarajevo
  • 1992: Rat u Bosni: kako je počelo
  • 1994: Ima čuda nema čuda
  • 2001: Od Ludog koplja do Crne bajke, Dobrica knjiga, Novi Sad
  • 2004: Čudesna hronika noći, IGAM, Belgrade
  • 2005: Pod levu sisu veka, Književna zajednica "Veljko Vidaković", Niš

Citati[uredi - уреди]

  • Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovde. (Iz Karadžićevog govora pred bosanskim parlamentom 14. oktobra 1991. godine).

Reference[uredi - уреди]

Vanjski linkovi[uredi - уреди]