Grčki građanski rat

Izvor: Wikipedia
Grčki građanski rat
Bundesarchiv Bild 183-03857-0049, Budapest, II. Weltfestspiele, Festumzug, griechische Delegation.jpg
Delegacija ELAS-a na Festivalu mladih u Budimpešti 1949
Datum novembar 1944. - 16. oktobar 1949
Lokacija Grčka
Casus belli Pokušaj uspostave komunističkog režima u Grčkoj, uz podršku SSSR-a
Rezultat Pobjeda rojalista
Zaraćene strane
Flag of Greece (1822-1978).svg Grčki rojalisti

Pomagani od:
 Ujedinjeno Kraljevstvo (od 1944. do početka 1947.)
 SAD (od početka 1947. do kraja rata)

DSE badge.svg Demokratska armija Grčke

Flag of the SR Macedonia.svg Makedonski partizani
Pomagani od:
Sovjetski Savez SSSR
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Jugoslavija
Bugarska Bugarska
Albanija Albanija

Komandanti i vođe
Flag of Greece (1822-1978).svg Aleksandar Papagos

Flag of Greece (1822-1978).svg Trasivulos Cakalotos
 SAD James Van Fleet

Hammer and sickle.svg Markos Vafiadis
Hammer and sickle.svg Nikolaos Zahariadis
Snage
150,000 vojnika* 50,000 vojnika**
Žrtve i gubici
14,000 ubijenih[1]
30,000 ranjenih i nestalih
25,000***
Oko 1,000,000 bilo je raseljeno tokom građanskog rata[2]

Grčki građanski rat (grčki: Ελληνικός εμφύλιος πόλεμος, eliinikos еmfilios polemos) je naziv za oružani sukob vođen od 1944. do 1949.god., između vladinih snaga podržavanih od strane Ujedinjenog Kraljevstva (i kasnije i SAD) i Narodnooslobodilačke armije Grčke (ELAS), podržavane od strane zemalja Istočnog bloka (komunista). Pobjeda vladinih snaga, trasirala je put Grčke u NATO savez i osigurala južni bok Nato pakta, a time i važni strategijski pravac za Sueski kanal.

Istovremeno, ta pobjeda je udaljila Grčku od susjednih sjevernih socijalističkih zemalja. Grčki građanski rat je bio i prvi primjer poslijeratne komunističke pobune. ELAS je bio pod kontrolom Grčke komunističke partije - KKE, i pomagan od snaga Istočnog bloka. To je bio prvi veći sukob snaga tzv. Istočnog bloka i tzv. snaga slobodnog svijeta, tj. kapitalizma (Zapadnog bloka). Isti taj sukob uzima se i za početak takozvnog hladnog rata, niza političko-vojnih konfrotacija, koji je po nekima trajao do pada berlinskog zida (1989.)

Prva faza građanskog rata odvijala se između 1942. - 1944., u njoj su se razni ljevičarski i desničarski pokreti otpora borili jedni protiv drugih za što veći utjecaj i za liderstvo u pokretu otpora.

U drugoj fazi (1944.), ljevičarske organizacije ELAS (vojno krilo) i EAM (politička organizacija), kontrolirali su najveći dio slobodnog teritorija Grčke i protivili su se grčkoj izbjegličkoj vladi iz Kaira, predbacujući joj kolaboracionizam, nesposobnost i nelegimitet.

U trećoj fazi sukoba (1946. - 1946.), vlada desnog centra, izabrana u vrlo kaotičnim uvjetima, borila se protiv oružanih snaga koje je kontrolirala Komunistička partija Grčke (KKE). I pored toga što je učešće KKE u otvorenoj pobuni protiv vlade u Ateni bilo opće poznato, partija je ostala legalna sve do zabrane 1948.

Građanski rat je u grčkom društvu ostavio u naslijeđe duboku političku polarizaciju, veliki broj izbjeglica i emigranata, ali je Grčkoj osigurao članstvo u NATO savezu od samog osnutaka, kao i istaknutu ulogu Grčke u tzv. hladnom ratu.

Pozadina sukoba (1941.-1944.)[uredi - уреди]

Obješeni simpatizer grčkih partizana, u prvom planu pripadnik Sigurnosnog bataljona

Sile osovine okupirale su teritorij Grčke; Njemačka i Bugarska (1941.-1944.), i Italija(1941.-1943.).

Vlada kralja Đorđa II pobjegla je u Egipat pod okrilje Ujedinjenog kraljevstva. Tu je formirana i vlada u egzilu, koju su priznale vlade zapadnih saveznika ali ne i tadašnji SSSR. Zapadni saveznici, a osobito britanska vlada podržavali su ideju vlade širokog nacionalnog konsenzusa, tako da su u vladu uzeti mnogi novi ministri, čak i ljevičari, dok su iz prijeratne desničarske vlade generala Joanisa Metaksasa 1936.-1941. ostala samo dva. Ljevičari su sporili legitimitet izbjegličke vlade jer je poticala iz diktatorske vladavine. U svakom slučaju, vlada u egzilu nije baš imala osobit utjecaj na grčki narod.

Pod okriljem Nijemaca, oformljena je kolaboracionistička - marionetska vlast, premijera Joanisa Ralisa u Ateni. Ta vlast nije imala veću podršku u narodu, ugled joj je osobito pokopan vrlo lošom ekonomskom politikom, koja je dovela do velike inflacije, nestašica pa čak i gladi u pojedinim djelovima Grčke. Dio grčkih visokih oficira ušao je u novu marionetsku vlast.

Kao pokret otpora okupatoru, grčki komunisti su osnovali Narodnooslobodilački Front Grčke, (ΕΑΜ) u septembru 1941. godine. EAM je bio pod kontrolom grčkih komunista, ali je u skladu s tadašnjim sovjetskim instrukcijama pokušao djelovati kao široka republikanska organizacija, bez strogih ljevičarskih stavova. Na taj način privukao je mnogo članova nekomunista, i tako postao realna vlast u najvećem dijelu planinske Grčke, kao široka politička organizacija vlasti, na vrhuncu 1944. imao je 1 500 000 članova i simpatizera. Vojno krilo iste organizacije bio je Grčka narodnooslobodilačka armija(ELAS).

Grčka je pretežno planinska zemlja. U tom razdoblju većina stanovništva je živjela na selu što ju je činilo pogodnom za gerilsko ratovanje. Okupacijska vlast uglavnom se držala većih naselja uz more i prometnice. Zbog toga je kratko vrijeme nakon okupacije došlo i do prvih geriliskih akcija pomaganih i od strane britanskih komandoskih grupa. Komunisti su kontrolirali i organizaciju OPLA - Organizacija za zaštitu narodnih boraca koja je većinom djelovala po gradovima kao urbana gerila.

U okolici Lerina, grada na makedonsko-grčkoj granici, djelovao je i pokret otpora makedonskih Slavena, Narodno osloboditelen front (skraćeno NOF ili SNOF). [3]

ELAS-u su se suprostavili drugi pokreti otpora, prije svega Grčka republikanska liga - EDES, pod vodstvom vojnog oficira pukovnika Napoleona Zervasa i Nacionalno socijalno oslobođenje - EKKA, liberalni pokret, vrlo opoziciono nastrojen i prema monarhiji, pod vodstvom pukovnika Dimitriosa Psarosa. EDES-u je glavni cilj bio da ELAS ne osvoji vlast nakon oslobođenja, i više se bavio time nego stvarnom borbom protiv okupatora. Ustanak je izbio u istočnoj Makedoniji, gdje su Nijemci dozvolili bugarskim jedinicama da zaposjednu grčki teritorij. Na to je odgovoreno velikim demonstracijama po gradovima Grčke, organiziranim od strane organizacije Branioci sjevera Grčke (desničarska organizacija u gradovima grčke Makedonije).

Marionetska vlast od kapitulacija Italije 1943. počinje s osnivanjem paravojnih formacija, sastavljenih od strane lokalnih fašista, osuđenika i ratnih zarobljenika s osnovnom namjerom kontrole teritorija i borbe protiv sve većih i brojnijih lokalnih jedinica otpora okupatoru. Ove jedinice zvale su se - Sigurnosni bataljoni, na svom vrhuncu (1944.) brojni sastav bio im je bio oko 20 000 ljudi. Iako nikad nisu korišteni u borbama protiv savezničkih jedinica već isključivo u borbama protiv domaćih jedinica otpora, osobito ljevičarskog ELAS-a, na taj način su oteretili njemačke okupacione snage.

U to vrijeme (1943.) Sile Osovine i njihovi suradnici kontrolirali su samo važnije gradove i prometnice, ostavljajući planinsku unutrašnjost gerilskim pokretima otpora. Tako je 1943. ELAS imao oko 50 000 ljudi pod oružjem i kontrolirao je veći dio planinskih djelova Peloponeza, Krete, Тesalije i Egejske Makedonije, EDES је imao oko 3 000 ljudi, i to gotovo isljučivo u Epiru. ЕKKA је bila najmanja sa samo 1 000 boraca.

U početku, zapadni saveznici (zapravo Britanci) podržavali su sve pokrete otpora i to novcem i opremom, jer im je u to vrijeme dobrodošla bilo koja pomoć - koja je mogla zaustaviti nagli osovinski prodor na Bliski istok i prema Africi. U kasnijoj fazi, došlo je do preraspodjele pomoći i ona se davala favoriziranim antikomunističkim pokretima, no ELAS је spretno iskoristio kapitulaciju Italije (ljeto 1943.) i došao do velike količine oružja.

Na terenu su djelovale i krajnje desničarske paravojne organizacije, naoružavane i tajno podržavane od strane Nijemaca kao što su KSI u Ateni i PAO u Egejskoj Makedoniji. Ostaje činjenica da su svi pokreti otpora optuživali jedni druge za tajne pregovore i suradnju s okupatorskom vlašću. Savezi su bili vrlo nestabilni i krhki.

ЕАМ је bio organizacijski najjači od svih snaga pokreta otpora, i borio se protiv svih ostalih kao i protiv paravojnih formacija kvislinške vlade u Ateni.

ЕАМ је optužio ЕDES za suradnju s Nijemcima i bio odlučan da uspostavi monopol nad pokretom otpora. On je čvrsto vjerovao da će Saveznici izabrati Grčku za cilj desanta, te da će uskoro doći do povlačenja Nijemaca. Zbog tog su htjeli uspostaviti dominaciju na terenu, da spremni dočekaju krah Nijemaca u Grčkoj. Ovakva situacija dovodila je do paradoksalnih sukoba između tri zaraćene strane ELASa, EDESa i Nijemaca. Svojom podrškom EDAS-u od strane Britanaca i vlade u Kairu, ovi sukobi su prerasli u građanski rat. U oktobru 1943., ЕLAS је napao svoje suparnike, prije svega EDES, izazvavši tako pravi građanski rat u mnogim dijelovima Grčke. To je trajalo sve do februara 1944., kada je naporom britanskih agenata došlo do primirja iz Plake.

Politički komitet nacionalnog oslobođenja - PEEA[uredi - уреди]

Grčke partizanke

U martu 1944., EAM je kontrolirao većinu zemlje, i odlučio oformiti treću grčku vladu (uz onu iz Atene i Kaira) - Politički komitet nacionalnog oslobođenja - PEEA. Za prvog predsjednika PEEA izabran je Euripidis Bakircis, bivši vođa Nacionalnog i socijalnog oslobođenja (EKKA). Njegov položaj preuzeo je Aleksandros Svolos, atenski profesor ustavnog prava, a Bakircis je preuzeo položaj podpredsjednika. Relativno umjereni ciljevi PEEA urodili su plodom, tako da je PEEA imala široku podršku velike grčke emigracije iz prekomorskih zemalja. U aprilu 1944. jedinice regularne grčke vojske u egzilu u Egiptu pobunile su se protiv vlade u egzilu, sa zahtjevom da se uspostavi Vlada nacionalnog jedinstva na principima PEEA. Pobuna je ugušena od strane savezničkih jedinica (britanske vojske).

Vremenom je vlada u Kairu, uz pomoć visokih oficira u zemlji i egzilu, uspjela stvoriti respektabilnu antikomunističku snagu.

Konferencija u Libanonu - Vlada nacionalnog jedinstva[uredi - уреди]

U maju 1944., predstavnici svih pokreta otpora i političkih grupa sastali su se na Konferenciji u Libanonu, s ciljem da se postigne sporazum o Vladi nacionalnog jedinstva. I pored optužbi drugih, rivalskih grupa od strane EAM-a za kolaboraciju i saboterstvo, konferencija je uspjela i zbog sovjetskog pritiska da se sporazum mora postići, da se ne ugrozi jedistvo Saveznika. Borba u Grčkoj za vrijeme nacističke okupacije je bila izuzetno teška igruba, i nije dozvoljavala nekakvu tankoćutnost za osjetljiva pitanja.

Praktički sve zaraćene strane spaljivale su sela i vršile egzekucije nepoćudnih civila i ljudi osumnjičenih da su okupatorski pomagači. Prema KKE, kolaboracionističke snage poput KSI koristile su terorizam kao strategiju, dok je kod ELASa to bio rezultat strasti, i gubitka kontrole lokalnih komandanata, a ne

službena strategija. No ostaje činjenica da su ELASu pripisana mnoga zvjerstva, poput masakra iz Meligalasa kad je pobijeno 1 500 ljudi. Pogubljenje vođe EKKA Dimitriosa Psarosa, je također bilo zvjerstvo koje je počinio ELAS. Po komunistima iz KKE mnogi oficiri EKKA bili su suradnici okupatora, a u mnogo slučajeva to se kasnije pokazalo točnim. Ali bilo je slučajeva da su mnogi bivši oficiri grčke vojske na silu mobilizirani u ELAS, iako su se željeli pridružiti nekomunističkim gerilskim grupama ili pak snagama Vlade iz Kaira.

Poznat je kontroverzni slučaj narednika Stefanosa Sarafisa koji je postao vojni rukovodioc ELAS-a. Njegova prava namjera je bila da se pridruži nekomunističkoj grupi komandanta Kostopulosa u Tesaliji s grupom drugih oficira. Na tom putu su uhvaćeni od strane ELAS-ovih boraca. Sarafis je pristao pridružiti se ELAS-u, i tako se izvukao, ostali iz njegove grupe su pobijeni.

Sukob 1944.[uredi - уреди]

U ljeto 1944. је postalo potpuno jasno da će se Nijemci uskoro povući iz Grčke, jer je Crvena Armija SSSR-a već ušla u Rumunjsku i kretala se prema prostoru bivše Jugoslavije, tako bi se u Grčkoj Nijemci mogli naći u obruču, potpuno odsječeni. Vlada u izbjeglištvu, pod vodsvom liberala Georgiosa Papandreua preselila se u Cassertu (Italija) pripremajući se tako za povratak u domovinu.

Sporazum iz Casserte[uredi - уреди]

Prema sporazumu iz Casserte, sve snage otpora stavljene su pod jedinstvenu komandu britanskog generala Ronalda Scobia.

Vojske zapadnih saveznika su se iskrcale u Grčkoj tokom oktobra 1944, ne nailazivši na neki veći otpor, jer su Nijemci bili u potpunom povlačenju prema sjeveru. 13. listopada 1944. zapadni Saveznici su ušli u Atenu, а Papandreou i njegov kabinet su došli nekoliko dana kasnije. Kralj je ostao u egzilu, držeći se dogovora da će pitanje monarhije biti riješeno na referendumu koji se tek treba održati.

U tom trenutku je malo toga stajalo na putu ELAS-u da preuzme potpunu kontrolu nad cjelokupnom državom. Ali ELAS to nije ni pokušao, slijedivši ipak instrukcije SSSR-a, a one su glasile da se nikako ne smije ugroziti jedinstvo Antihitlerovske koalicije, i time ugoziti Staljinove veće poslijeratne planove.

Generalno to je bio i rezultat Teheranske konferencije i dogovora Churchill - Staljin o podjeli utjecaja na Balkanu, po kojem Grčka ulazi/ostaje u zapadnoj sferi utjecaja.

Uže rukovodstvo ELASa znalo je za to, ali niži rukovodioci i borci ne, što je dovelo do velikih sukoba na relaciji EAM - ELAS. Slijedeći Staljinove instrukcije, vođe KKE-a je na sve načine pokušavalo izbjeći konfrotacije sa Papandreouovom vladom. Većina članova ELAS-a gledala je u zapadnim saveznicima - oslobodioce, mada je bilo i takvih kao što su bili neki lideri KKEa, kao Andreas Cimas i Aris Veluhiotis, koji nisu vjerovali zapadnjacima. Andreas Cimas je bio u stalnom kontaktu sa jugoslavenskim liderom Josipom Brozom Titom, i nije mu bila po volji suradnja između ELAS-a i zapadnih saveznika.

Pitanje razoružanja organizacija otpora, postalo je temelj razmimoilaženja između Papandreouove vlade i članova ELAS-a. Savjetovan od strane britanskog ambasadora Reginalda Leepera, Papandreou je zahtijevao razoružanje svih oružanih snaga i stvaranje Narodne garde pod direktnom kontrolom vlade. ELAS je pak bio siguran da će ga to dovesti do potpune bespomoćnosti protiv desničarskih milicija. Zato je predložio alternativni plan koji je Papandreou odbio, na što se EAM povukao iz vlade 1. decembra 1944. Nakon toga je general Ronald Scobie naredio raspuštanje ELAS- a.

Po procjeni lidera KKE Siantosa, ELAS je predstavljao snagu partije i on je tu naredbu odbio. Utjecaj Tita i njegovih komunista je po svemu bio presudan u ELAS-ovom odbijanju razoružanja. Iako je Tito bio vjeran saveznik i slijedbenik Staljina, on se držao činjenice da se uspeo na vlast pomoću vlastitih snaga, i držao je da Grci trebaju uraditi isto. No usprkos tome ni njegov utjecaj i pomoć nije pomogao da rukovodstvo EAM-a ne stavi svoje snage pod komandu generala Scobia.

Atenska Dekembriana[uredi - уреди]

Britanska vojska preuzima ulice Atine decembra 1944.

3. decembra 1944. nakon pucnjave koju su otvorile britanske snage na demonstrante EAM-a, ubivši pritom više od dvadesetak ljudi na centralnom atenskom trgu Sintagma (bilo je okupljeno oko 100 000 ljudi). [4]Kontradiktorno do današnjeg dana je ostalo pitanje tko je prvi započeo pucnjavu. Nakon tog događaja otpočele su otvorene ulične borbe između ELASa i vladinih snaga. Zapadni saveznici su na samom početku pokušali biti neutralni, ali kada su se borbe intezivirale uključili su se u borbe na vladinoj strani avionima i artiljerijom. U samom početku vladine snage sastojale su se od policajaca i jedne brigade bez teškog naoružanja. 4. decembra Papandreou је ponudio ostavku, ali ga je britanski ambasador uvjerio da treba ostati. Dо 12. decembra ELAS је kontrolirao veći dio Atene i luke Pirej. Zapadnim saveznicima, koji su bili trenutačno nadjačani, u pomoć je upućena 4. britanska pješadijska divizija iz Italije.

Interesantno je napomenuti da se borbene aktivnosti iz Atene nisu prenijele na ostatak zemlje, dapače bilo je i takvih paradoksalnih slučajeva da su neke jedinice RAFa, kao ona iz Volosa (grad u centralnoj Grčkoj) davale opremu borcima ELAS-a. Borbe su se nastavile tokom decembra, u kojem su zapadni Saveznici polako preuzimali inicijativu. U ostalom dijelu Grčke ostalo je mirno, što ukazuje na činjenicu da ELAS nije imao nikakav plan o preuzimanju vlasti već da je sukob izbio zbog ozlojeđenosti boraca ELASa atenskim događajima.

Izbijanje borbi između Saveznika i anti-osovinskog pokreta otpora, dok rat još traje, bio je ozbiljan politički problem za britansku vladu, i izazvalo je mnogo žestokih reakcija i protesta u britanskoj i američkoj štampi i političkim organizacijama. Da bi demostrirao svoje iskrene namjere za uspostavom mira Churchill je došao u Atenu 24. decembra. Tu je predsjedao na konferenciji na kojoj je sudjelovao i sovjetski predstavnik a koja je organizirana za postizanje mira među zaraćenim stranama. Konferencija nije uspjela zbog previsokih zahtjeva EAM / ELAS-a, koji su odbijeni.

Prekid vatre - ELAS napušta Atenu[uredi - уреди]

Na početku januara ELAS je izbačen iz Atene. Na Churchillovu inicijativu Papandreou je podnio ostavku na položaj premijera i zamijenjen je antikomunističkim generalom Nikolaosom Plastirasom. 15. januara 1945., general Scobie је pristao na prekid vatre, uz uvjet da se ELAS povuče sa svojih pozicija u Patrasu i Solunu i pristane na demobilizaciju na Peloponezu. Ovo je bio težak poraz, ali ELAS ipak opstao a KKE dobio priliku da razmisli o svojoj budućoj poziciji.

Poraz KKE 1945. је u najvećoj mjeri bio politički. Porast terorizma unutar redova KKE, otežao je pronalaženje političkih rješenja. Rigidni lov na kolaboracioniste proširio se i na ljude koji s tim nisu imali veze. Na taj je način svojim krutim stavovima KKE stekao mnogo neprijatelja, kao i zbog pogubljenja gotovo 8 000 ljudi zbog različitih političkih delikata, tokom svoje kratkotrajne vlasti u Ateni. Isto tako je vrlo nepovoljno odjeknulo i uzimanje 20 000 talaca, prilikom povlačenja iz Atene. Nakon borbi u Ateni, popularnost KKE je naglo opala, pa su nakon toga mnogi istaknuti članovi EAM-a, nekomunisti, napustili tu organizaciju. Nasuprot tome desni terorizam naglo je ojačao.

Zatišje 1945. -1946.[uredi - уреди]

Varkiza sporazum[uredi - уреди]

Američki nosač aviona Franklin Roosevelt u Grčkoj, septembar 1946.

U februaru 1945. došlo je do tzv. Varkiza sporazuma među brojnim grčkim snagama otpora, uz veliku podršku svih Saveznika. On je predviđao kompletno razoružanje ELAS-a i svih drugih paravojnih organizacija pokreta otpora, amnestiju za sve političke prekršaje, referendum o monarhiji i opće izbore u što kraćem roku. KKE je ostala legalna politička stranka a njen pravi vođa Nikolaos Zahariadis vratio se iz njemačkog zatvora, i objavio da je novi cilj KKE - narodna demokracija koja treba biti postignuta mirnim sredstvima. Sporazum iz Varkize pretvorio je politički poraz KKE i u vojni. ELAS je ukinut, dok su istovremeno Nacionalna armija i drugi desničarski ekstremisti bili slobodni u svom lovu na bivše članove EAM-a, jer amnestija nije bila potpuna, zbog tretmana da su mnoge akcije tokom njemačke okupacije bile kriminalne i na taj način su izuzete iz opće amnestije. Rezultat takve situacije bio je taj da su mnogi veterani posakrivali oružje po planinama, a njih oko 5 000 prebjeglo je u tadašnju Jugoslaviju, i pored toga što rukovodstvo KKE to nije odobravalo. KKE se i javno ogradila od svog člana Arisa Veluhiotisa koji je pozvao veterane ELAS-a na otpor, a on je ubrzo nakon toga ubijen od vladinih snaga sigurnosti.

Papandreu je u julu 1945. objavio da je raspuštanje Kominterne farsa i obmana. To je značilo da dolazi do napetih odnosa tako da se KKE unatoč Staljinovom protivljenju odlučio za nastavak borbe protiv, kako su oni tada govorili, monarho - fašističkog režima. KKE je bojkotirala izbore održane u martu 1946. na kojima je pobjedila monarhistički nastrojena Ujedinjena Patriotska Stranka (Inomeni Parataxis Ethnikofronon), koalicija čiji je glavni član bila Narodna stranka Konstantinosa Čaldarisa. Septembarski referendum je tijesnom većinom odlučio da Grčka ostaje monarhija, KKE je rezultate izbora odbacio, a kralj Đorđe II vratio se u Atenu i time ojačao probritanske pozicije u zemlji.

Građanski rat 1946. -1949.[uredi - уреди]

Makedonske partizanske, učesnice građanskog rata u Grčkoj na strani Demokratske Armije.

Podijeljenost grčkog društva kulminirala je po završetku njemačke okupacije 1944. i izbijanjem građanskog rata između rojalista, podržavanih od strane britanskih snaga i komunističke gerile. Borbe su se nastavile u martu 1946., nakon ubacivanja veterana ELAS-a u Grčku kroz planinske prijevoje na grčko - makedonskoj granici (Kajmakčalan). Oni su se reorganizirali i nazvali DSE, Demokratska armija Grčke (grčki: Dimokratikos Stratos Elladas) pod vodsvom veterana ELASa, Markosa Vafiadisa (poznatijeg pod imenom - General Markos).

DSE je imala baze u Jugoslaviji, i koristila se gerilskom taktikom. I albanska komunistička vlast je podržavala borce DSE, ali je politika SSSR-a ostala prilično neodlučna, naročito prema KKE. Do kraja 1946. DSE је razmjestila oko 10 000 boraca u razne dijelove Grčke, manje više u sjevernim planinskim dijelovima zemlje uz grčko - makedonsku i grčko - albansku granicu.

Prema navodima DSE - njezini borci su se samo odupirali teroru koji su desničarske grupe provodile po cijeloj Grčkoj. Tokom 1945. -1946., 60 desničarskih grupa pobilo je oko 1 200 grčkih građana i izvršilo više od 13 000 napada na dijelove zemlje pod kontrolom DSE-a, ustvari na sela i gradove u na sjeveru grčke pokrajine Makedonije. Prema desničarskim navodima, ove grupe su samo vraćale milo za drago za ono što su one proživjele za vrijeme vladavine ELAS - a.

Ovo ipak nije bilo nimalo utješno običnim građanima tog dijela Grčke, koji su se najčešće našli između dvije unakrsne vatre. Mnogi od teroriziranih seljaka i građana (velikim dijelom etičkih Makedonaca) dali su se zbjegove i na kraju ostali bez ičega, i završili kao izbjeglice. Po nekim izvorima iz sjeverne Grčke je izbjeglo u trajno izgnanstvo, oko 140 000 tisuća ljudi, većinom Makedonaca, uz manji dio Bugara, Albanaca i Grka.

Grčka vojska narasla je na 90 000 ljudi i postajala sve bolje i profesionalnije vođena i opremljena. Zadatak opremanja i uvježbavanja vojske preuzeli su zapadni Saveznici. Ispočetka je to bilo Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je 1947. izjavilo da ga to košta 85 miliona funti, i da nije u stanju nositi dalje taj financijski teret. Na to je američki predsjednik Harry S. Truman izvjestio javnost da će SAD priskočiti u pomoć vladi Grčke u borbi protiv komunističke agresije. Nakon toga nastupilo je razdoblje u kojem je američki veleposlanik bio savjetnik Kralja po svim iole važnijim pitanjima, poput koga treba postaviti za premijera.

Natpis u selu na Vič planini na dva jazika. Na grčkom: “Da živi naš vođa N. Zaharijadis“, na makedonskom: “Da živi II kongres NOF. Da živi nacionalno objedinjenje“.

U toku 1947. intenzitet borbi je povećan. DSE je pokrenuo akciju prepada na veća naseljena mjesta sjevernog Epira, Tesalije i Makedonije, provocirajući tako vladine snage na protudare u prazno, jer su se jedinice DSE povlačile na sigurno preko jugoslavenske granice. To je iscrpljivalo vladine snage, i potkopavalo moral, trebalo je vremena da podrška SAD postane vidljivija.

U septembru 1947. lideri KKE je odlučili su promijeniti vojnu taktiku, i sa gerilskog ratovanja, i malih vojnih formacija prijeći na veće jedinice i frontalni oblik borbe, obranom zauzetih pozicija, usprkos protivljenju generala Markosa i jugoslavenskih savjetnika poput Svetozara Vukmanovića - Tempa.

Privremena Demokratska Vlada[uredi - уреди]

U novembru KKE je oformila Privremenu Demokratsku Vladu na čelu s generalom Markosom. Ovo je dovelo do toga da je atenska vlada zabranila daljnji rad KKE. Komuniste je stavila izvan zakona, i uvela strogu cenzuru štampe. Vladu KKE nije priznala nijedna strana vlada. KKE je željela zauzeti neko važnije urbano mjesto, za sjedište svoje vlade što je dovelo do velikih gubitaka (oko 1.200 boraca DSE) prilikom neuspjelog pokušaja zauzimanja grada Konice (sjever Grčke). Nova strategija KKE primorala je Grčku vladu na povećanje vojnih efektiva i veću kontrolu terena, tako da je povećanom kontrolom pohvatan velik broj članova i simpatizera KKE i zatvoren na otok Makronisos. I pored neuspjeha kao što je bila Konica, u toku 1948. DSE je dosegla vrhunac svoje snage uspjevši proširiti svoje akcije sve do Peloponeza i Atike, na svega dvadesetak kilometara od Atene. Imala je oko 20 000 boraca i mrežu simpatizera i pomagača u svakom iole većem mjestu. Uslijedila je nova taktika vladinih snaga, preventivno čišćenje čitavih dijelova sjeverne Grčke radi onemogućavanja davanja potpore DSE. Ovo je dovelo do masovnih zbjegova, i povećalo broj ionako brojnih izbjeglica, ali je to dovelo i do velikog egzodusa etičnih Makedonaca, koji su činili gotovo jednu trećinu svih efektiva DSE. [5]Bolja oprema i velik broj vanjskih savjetnika počeli su dolaziti u sve većoj mjeri. Pokrenuta je serija velikih ofenziva na planine centralne Grčke s promjenjivim rezultatima. To je dovelo do rasta morala u vladinim jedinicama, a istovremeno iscrpljivao i slabio moral boraca DSE.

Međunarodna situacija[uredi - уреди]

Jugoslavija i Bugarska su na Bledu 1. avgusta 1947. godine potpisali Sporazum o prijateljstvu, saradnji i uzajamnoj pomoći. U Sporazumu je bio paragraf o uspostavljanju tijesne veze, zbog čestih pograničnih provokacija o strane grčkih monarhista i zajednički stav dvije zemlje prema Anketnoj komisiji, koja je formirana po odluci Savjeta bezbjednosti OUN, kao i zabrana ulaska njenim predstavnicima na teritoriju Jugoslavije i Bugarske. Jugoslovensko-bugarski savez je kod zapadnih zemalja bio shvaćen kao ozbiljna prijetnja Grčkoj i njihovim interesima u tom regionu.[6]

U blizini Varne, 27. novembra 1947. godine, za vrijeme zvanične posjete Tita Bugarskoj, održana je ceremonija potpisivanja Sporazuma o prijateljstvu, saradnji i uzajamnoj pomoći između Jugoslavije i Bugarske. U zajedničkom komunikeu, izjavili su da je formiranjem Balkanske komisije od Savjeta bezbjednosti prekršena Povelja OUN i princip državnog suvereniteta balkanskih naroda i zato oni ne mogu pružiti nikakvu saradnju, niti je pustiti na svoju teritoriju.[6]

U septembru 1947. održan je III plenuma CK KPG na jugoslovenskoj teritoriji, na kojem je odobren plan za stvaranje takozvane Slobodne Grčke sa centrom u Solunu i donesena je odluka da se tri puta uveća brojnost Demokratske armije Grčke do proljeća, i da se formira korpus koji bi zauzeo Solun.[6]

U decembru 1947. godine grčki komunisti su formirali Privremenu demokratsku Vladu Grčke, računajući da će ih priznati Beograd, Sofija i, možda, Moskva. Ovo je u Vašingtonu protumačeno kao opasnost od otvorene vojne podrške Jugoslavije i Bugarske grčkim partizanima. U izvještaju Ministarstva odbrane SAD se naglašava da bi priznavanje privremene demokratske vlade Grčke bilo kršenje rezolucije OUN od 21. oktobra 1947, i osuđuju se aktivnosti Albanije, Bugarske i Jugoslavije, koje se mogu shvatiti kao oružani napad (u slučaju slanja oružanih formacija) na člana OUN - Grčku.[6]

Kraj rata 1949.[uredi - уреди]

Raskol Tita i Staljina[uredi - уреди]

Fatalan udarac na DSE i KKE zadala je politika, a ne vojne akcije. U junu 1949. SSSR i njegovi sateliti prekinuli su odnose s Titovom Jugoslavijom (Informbiro), koja je bila najveći pomagač DSE-a. To je dovelo do situacije biranja unutar grčkog rukovodstva; između lojalnosti Staljinu ili oprijedeljenja za Tita. Čitava ta situacija dovela je do rascjepa i teških unutrašnjih borbi u do tada relativno koherentnom rukovodstvu DSE i KKE. Ubrzo je smijenjen general Markos (januar 1949.) koji је optužen za - titoizam i uklonjen sa svojih političkih i vojnih položaja, te zamjenjen Zahariadisom, koji se držao Kominforma i Staljinove linije.

Pritisnuta i sa Istoka i sa Zapada, Jugoslavija je zatvorila granicu grčkim partizanima u julu 1949. i raspustila njihove kampove unutar Jugoslavije. Formalno, DSE je još uvijek mogla djelovati iz Albanije, ali je to bila slaba alternativa.

Pola miliona Grka je bilo raseljeno zbog borbi. Unutrašnje borbe unutar KKE dovele su do velike demoralizacije i pada podrške stanovništva komunistima, naročito u urbanim sredinama. U to isto vrijeme, Nacionalna Armija pronašla je talentiranog komandanta u generalu Aleksandru Papagosu.

Operacija - Baklja[uredi - уреди]

Deca izbeglice prelaze granicu između Grčke i SFRJ, neposredno pred napad grčkih monarhofašista.

U augustu 1949. Papagos je pokrenuo veliku ofenzivu protiv DSE u sjevernoj Grčkoј, pod nazivom "Operacija Baklja". ( U akciji su sudjelovali avioni s napalm bombama). Akcija je rezultirala velikom pobjedom Nacionalne armije i teškim gubitcima za DSE koji se više nije bio u stanju oporaviti pa ni pružati daljnji otpor. Do septembra 1949. većina boraca se ili predala ili prebjegla preko granice u Albaniju.

Na kraju mjeseca je albanska vlada, najvjerovatnije uz konzultacije sa SSSR-om, objavila da neće više tolerirati DSE na svom teritoriju. 16. oktobra Nikolaos Zahariadis је objavio - privremeni prekid vatre radi spriječavanja totalnog uništenja Grčke. To je bio i kraj Grčkog građanskog rata. Zapadni saveznici su kraj Grčkog građanskog rata vidjeli kao veliku pobjedu protiv komunizma, a prije svega protiv SSSR-a kao glavne sile te ideologije. Paradoks je u činjenici da SSSR nije nikad javno dao podršku KKE-u u njegovim težnjama da osvoji vlast u Grčkoj.

Najveća podrška i pomoć dolazila je iz Jugoslavije, mnogi istaknuti jugoslavenski komunisti bili su aktivni borci DSE-a, kao Oskar Davičo (on je napisao i knjigu - Među Markosovim partizanima).

Građanski rat ostavio je Grčku u velikim nevoljama, - prije svega podijelio je Grke za slijedeća četiri desetljeća i učinio je prilično nestabilnom zemljom. Dobar dio Grka završio je po zatvorima na dugim robijama, veliki dio otišao je u trajnu emigraciju u socijalističke zemlje, veliki dio otišao je u prekomorske zemlje a od šesdesetih u Njemačku, Švicarsku i ostale evropske zemlje.

Nakon sukoba[uredi - уреди]

Iza rata su desničarske ekstremističke organizacije imale veliku ulogu u političkom životu zemlje stalno potičući tenzije i sukobe sa ljevičarskim organizacijama, - najpoznatiji takav sukob bio je ubistvo ljevičarskog političara Gregorisa Lambrakisa 1963. (taj događaj je bio inspiracija za film - "Z", politički triler Coste Gavrasa).

Netom prije dolaska hunte na vlast, zbio se jedan interesantan sudski proces, suđenje grupi oficira iz organizacije "APSIDA" ( anti-monarhistički oficiri, ljevičarskih uvjerenja). Oni su optuženi da žele preuzeti vlast državnim udarom, i suđeni su za zavjeru protiv grčke države i zato što su slijedbenici poznatog komunista. Paradoks je da su oni bili slijedbenici socijalističkog lidera Andreasa Papandreua, sina Georgiosa Papandreua, bivšeg grčkog premijera koji je vodio Centrističku uniju - EK (grčki: Ένωση Κέντρου, Enosi Kentrou) i koji je nakon udara napustio zemlju i otišao u egzil. 21. aprila 1967. grupa vojnih oficira izvršila je državni udar, tvrdivši da time zemlju spašava od anarhije i kaosa. Vođa udara bio je pukovnik Georgios Papadopulos, inače član organizacije Sveti savez grčkih oficira IDEA (grčki: Ιερός Δεσμός Ελλήνων Αξιωματικών), zbog čega je kasnije ta vlast dobila naziv "pukovnička hunta".

Izmirenje[uredi - уреди]

Nakon pada vojne hunte 1974., i povratka Constantina Karamanlisa, njegova konzervativna vlada desnog centra legalizirala je KKE i izglasala ustav koji je garantirao političke slobode, prava pojedinca i slobodne izbore. 1981. lijeva vlada Panhelenskog socijalističkog pokreta - PASOK, kоја је naslijedila desni centar, izglasala je zakon o dodijeli mirovina svim ELASovim borcima, zbog zasluga u borbi za nacionalno oslobođenje, usprkos činjenici da su se oni kasnije borili protiv vlastite vlade. [7][8][9]PASOK je tu činjenicu koristio za tvrdnju da je time smanjio napetosti i polarizacije u grčkom društvu.

Povezano[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Γενικόν Επιτελείον Στρατού, Διεύθυνσις Ηθικής Αγωγής, Η Μάχη του Έθνους, Ελεύθερη Σκέψις, Athens, 1985, pp. 35-36
  2. Γιώργος Μαργαρίτης, Η ιστορία του Ελληνικού εμφυλίου πολέμου ISBN 960-8087-12-0
  3. Incompatible Allies: Greek Communism and Macedonian Nationalism in the Civil War in Greece, 1943-1949. Andrew Rossos", The Journal of Modern History, Vol. 69, No. 1 (Mar., 1997) (p. 42)
  4. Testimony by N. Farmakis, a member of the "X" organizations, at the Reporters Without Frontiers, 1/05/2006, http://greekbox.blogspot.com/2009/10/dekemvriana-papandreou-georgios.html
  5. Speech presented by Nikos Zachariadis at the Second Congress of the NOF (National Liberation Front of the ethnic Macedonians from Greek Macedonia), published in Σαράντα Χρόνια του ΚΚΕ 1918-1958, Athens, 1958, p. 575.
  6. 6.0 6.1 6.2 6.3 Rezolucija Informbiroa i 1948. godina u očima ruski historičara i istraživača
  7. http://tovima.dolnet.gr/print_article.php?e=B&f=15201&m=A26&aa=1
  8. http://www.enet.gr/online/online_fpage_text/dt=27.10.2002,id=53398096,58807248,75086160,80744144
  9. www.mof-glk.gr/syntaxeis/kwdikas/polemikwn.pdf

Literatura[uredi - уреди]

Engleski izvori
  • W. Byford-Jones: The Greek Trilogy: Resistance-Liberation-Revolution, London, 1945.
  • R. Capell: Simiomata: A Greek Note Book 1944.-45., London, 1946.
  • W. S. Churchill: The Second World War
  • Nigel Clive: A Greek experience 1943.-1948., ed. Michael Russell, Wilton Wilts.: Russell, 1985. (ISBN 0-85955-119-9)
  • D. Close (ed.), The Greek civil war 1943.-1950.: Studies of Polarization, Routledge, 1993.
  • Dominique Eude: Les Kapetanios (na francuskom i grčkom), Artheme Fayard, 1970.
  • N.G.L. Hammond: Venture into Greece: With the Guerillas, 1943.- 44., London, 1983. (Kao i Woodhouse, i on je bio član britanske vojne misije)
  • Cordell Hull: The Memoirs of Cordell Hull, New York 1948.
  • S.N. Kalyvas: The Logic of Violence in Civil War, Cambridge, 2006.
  • Georgios Karras: The Revolution that Failed. The story of the Greek Communist Party in the period 1941.-49.M.A. Thesis: 1985. Dept. of Political Studies University of Manitoba Canada.
  • D. G. Kousoulas: Revolution and Defeat: The Story of the Greek Communist Party, London, 1965.
  • Reginald Leeper: When Greek Meets Greek: On the War in Greece, 1943-1945, London, 1950.
  • M. Mazower: After the War was Over. Reconstructing the Family, Nation and State in Greece, 1943-1960 Princeton University Press, 2000. (ISBN 0-691-05842-3)[1]
  • E. C. W. Myers: Greek Entanglement, London, 1955.
  • Elias Petropoulos: Corpses, corpses, corpses (ISBN 960-211-081-3)
  • C. M. Woodhouse: Apple of Discord: A Survey of Recent Greek Politics in their International Setting, London, 1948. (Woodhouse je bio član britanske vojne misije u Grčkoj tokom rata)
Grčki izvori
  • Ευάγγελος Αβέρωφ, Φωτιά και τσεκούρι. Napisao bivši vođa Nove demokracije Evangelos Averoff, izvorno na francuskom. (ISBN 960-05-0208-0)
  • Γιώργος Δ. Γκαγκούλιας, H αθέατη πλευρά του εμφυλίου. Napisano od bivšeg borca ELAS -a. (ISBN 960-426-187-8)
  • Αλέξανδος Ζαούσης, Οι δύο όχθες, Atena, 1992
  • Αλέξανδος Ζαούσης, Η τραγική αναμέτρηση Atena, 1992
  • Νίκος Μαραντζίδης, Γιασασίν Μιλλέτ (ISBN 960-524-131-5)
  • Γιώργος Μαργαρίτης, Ιστορία του Ελληνικού εμφύλιου πολέμου 1946.-1949., "Βιβλιόραμα", Atena, 2001.
  • Σπύρος Μαρκεζίνης, Σύγχρονη πολιτική ιστορία της Ελλάδος, Atena, 1994.
  • Γεώργιος Μόδης, Αναμνήσεις, Solun, 2004. (ISBN 960-8396-05-0)
Srpskohrvatski izvori

Vanjske veze[uredi - уреди]