Opsada Dubrovnika

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Opsada Dubrovnika (razvrstavanje).
Opsada Dubrovnika
Segment Rat u Hrvatskoj
Collage Dubrovnik.jpg
Kolaž događaja tijekom opsade
Datum 1.10. 1991. - 1.5. 1992.
Lokacija Dubrovnik i okolica
Rezultat pobjeda Hrvatske
Zaraćene strane
Jnagrb.jpg JNA
JTO-logo.svg Teritorijalna odbrana
Hrvatska Hrvatska
Komandanti i vođe
Jnagrb.jpg Pavle Strugar
Jnagrb.jpg Miodrag Jokić
Jnagrb.jpg Vladimir Kovačević
Jnagrb.jpg Milan Zec
Jnagrb.jpg Mile Ružinovski
Jnagrb.jpg Branko Stanković
Jnagrb.jpg Jevrem Cokić
JTO-logo.svg Božidar Vučurević
Flag of Croatia.svg Nojko Marinović
Flag of Croatia.svg Janko Bobetko
Snage
7.500-20.000 vojnika[1] 1.230 naoružanih ljudi
Žrtve i gubici
Poginulih vojnika
165
Poginulih vojnika
94
Poginulih civila
82-88[1]
Ukupno
176-182
15.000 raseljenih ili izbjeglica[1]

Opsada Dubrovnika je naziv za ratne operacije tokom kojih je u jesen 1991. godine za vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavenska narodna armija uz podršku crnogorske Teritorijalne odbrane te raznih, uglavnom srpskih paravojnih formacija pokušale zauzeti Dubrovnik. Nakon što je, zahvaljujući premoći u ljudstvu i opremi, zauzela najveći dio tadašnje dubrovačke općine, JNA je pokušala branitelje samog grada Dubrovnika blokadom i bombardiranjem natjerati na predaju, ali bez rezultata.

Iako su borbe prekinute nakon sarajevskog primirja početkom 1992. godine, JNA je nastavila blokirati Dubrovnik sve dok je međunarodno priznanje Hrvatske, početak rata u BiH i prodor snaga HV preko Neretve nije prisilio snage JNA na povlačenje krajem maja 1992. godine. Opsada Dubrovnika, koja je još za vrijeme svog trajanja postala velikom propagandom, a kasnije i vojničkom pobjedom Hrvatske, predstavlja jedan od najpoznatijih događaja jugoslavenskih ratova, odnosno simbol razaranja i zločina vezanih za taj period.

Uvod[uredi - уреди]

Dubrovnik se za vrijeme raspada Jugoslavije u velikosrpskim krugovima smatrao područjem koje se mora uključiti u buduću srpsku državu, bez obzira na to što su većinu stanovništva tadašnje općine činili Hrvati. Obrazloženja su se obično koristila raznim tumačenjima trgovačkih i drugih veza nekadašnje Dubrovačke Republike sa Raškom i Srpskim Carstvom, odnosno tvrdnjama da su se neki od najpoznatijih pisaca i umjetnika porijeklom iz Dubrovnika i okolice izjašnjavali ne kao Hrvati, nego kao "Srbi katoličke vjere". U susjednoj Istočnoj Hercegovini je početkom 1990-ih, pak, među tamo dominantnom Srpskom demokratskom strankom dominirao stav kako to područje treba pripojiti njenom "prirodnom zaleđu".

Uz političke motive napada na Dubrovnik navode se često navode i oni ekonomski. Dubrovnik je bio najpoznatije turističko odredište bivše Jugoslavije s najboljom infrastrukturom koje je donosilo najizdašnije prihode, pogotovo od strane elitnih turista. Buduća srpsko-crnogorska država bi s Dubrovnikom u svom sastavu lakše nadoknadila ekonomske posljedice rata, odnosno nestanka tržišta i financijskih veza s otcjepljenim republikama.

Dubrovnik je metom postao i zbog geostrateških i vojničkih razloga, vezanih uz granice tadašnje jugoslavenskih republika. Kada se Hrvatska 25.6. 1991. formalno otcijepila od Jugoslavije, općina Dubrovnik je na krajnjem jugu svoje teritorije imala rt Prevlaku sa koga bi se obalnom artiljerijom mogla neupotrebljivim učiniti Boka Kotorska, jedina baza Jugoslavenske ratne mornarice izvan otcjepljenih republika. U slučaju da se rat produži, a Dubrovnik ostane u hrvatskim rukama, njegova luka je mogla hrvatskim snagama služiti za amfibicijske operacije, odnosno udare u pozadinu snaga JNA smještenih u BiH.

Važan faktor koji je doprinio početku napada je, pak, bio izuzetno nepovoljan strateški položaj Dubrovnika sredinom 1991. godine. Bosanskohercegovački Neum je ostao u krnjoj Jugoslaviji, čime je Dubrovnik ostao bez kopnene veze sa ostatkom Hrvatske, što znači da su se grad i općina mogli opskrbljivati jedino morskim putem. Također granica Hrvatske sa BiH je na pojedinim mjestima bila udaljena od obalne linije manja od dvjestotinjak metara. Sve je to Dubrovnik učinilo privlačnom metom za napad.

Situacija pred početak napada JNA[uredi - уреди]

Dubrovnik (lijevo) se nalazi u eksklavi koja je presiječena od Hrvatske (karta desno), te je JNA smatrala da bi stoga bio lak plijen da se taj teritorij odvoji potpuno od hrvatske države Dubrovnik (lijevo) se nalazi u eksklavi koja je presiječena od Hrvatske (karta desno), te je JNA smatrala da bi stoga bio lak plijen da se taj teritorij odvoji potpuno od hrvatske države
Dubrovnik (lijevo) se nalazi u eksklavi koja je presiječena od Hrvatske (karta desno), te je JNA smatrala da bi stoga bio lak plijen da se taj teritorij odvoji potpuno od hrvatske države

Iako je do početka oktobra 1991. godine na najvećem području Hrvatske već bjesnio rat, područje Dubrovnika je bilo relativno mirno. Takvo je stanje stvari ostalo i nakon eskalacije koju je sredinom septembra 1991. izazvao koordinirani hrvatski napad na kasarne i druge objekte JNA u svrhu dobavljanja tamo smještenog oružja - tzv. Bitka za vojarne- a koji je JNA iskoristila kao povod za ofenzivne operacije u Dalmaciji, Slavoniji i drugdje u svrhu deblokade tih objekata.

JNA nije mogla koristiti to kao povod za napad na Dubrovnik, s obzirom da je Dubrovnik još 1970-ih od strane UNESCO-a proglašen lokalitetom Svjetske baštine, a nakon čega su tadašnje jugoslavenske vlasti, nastojeći povećati prihode od turizma, grad i njegovu neposrednu demilitarizirale. Zbog toga u Dubrovniku i okolici nije bilo kasarni i drugih objekata JNA, s izuzetkom nekoliko vojnih odmarališta na obali.

Na području Dubrovnika, pak, nije bilo ni skladišta nekadašnje Teritorijalne obrane, odnosno dubrovačke jedinice TO su se oružjem trebale opskrbljivati u skladištu Duži na teritoriju BiH, a koje je početkom oktobra 1991. godine bilo pod čvrstom kontrolom JNA. To je značilo da su se hrvatske snage na području Dubrovnika sastojale isključivo od pripadnika policije te manjih dobrovoljačkih formacija i jedne čete oružničkog Zbora narodne garde od kojih je formirana 163. brigada HV. Sve te snage su brojale 700 ljudi, naoružane gotovo isključivo streljačkim, odnosno lakim protutenkovskim i protuavionskim naoružanjem, uglavnom dobavljenim krijumčarskim i drugim kanalima. Jedini izuzetak je bilo nekoliko minobacača i jedan poljski top kalibra 76 mm.

Nasuprot tome su stajale brojčano višestruko nadmoćne snage nekoliko brigada JNA čije su ljudstvo činili srpski i crnogorski rezervisti, te snage TO Crne Gore i TO Trebinja. Te su snage uz tešku artiljeriju i nekoliko desetaka tenkova i oklopnih vozila raspolagale i s podrškom ratnog zrakoplovstva te ratne mornarice koja je, uz bombardiranje, mogla pomagati ofanzivu s mornaričkim desantima. Prema različitim procjenama je u opsadi sudjelovalo između 7500 i 30.000 ljudi.

Propagandne aktivnosti[uredi - уреди]

Uoči opsade Dubrovnika, oficiri JNA (Pavle Strugar[2] i drugi) su svesno i namerno širili dezinformacije o vojnoj situaciji na terenu i preuveličavali "opasnost" od hrvatskog napada na Crnu Goru koji je navodno pretio od "30.000 naoružanih ustaša i 7000 terorista, uključujući i Kurdske plaćenike".[3] Ovu propagandu su naširoko rasprostirali državni mediji Srbije i Crne Gore.[4]

Nekoliko tjedana pred početak napada vlada Crne Gore na čelu s Milom Đukanovićem je javnost republike preko televizije i drugih medija izložila nesmiljenoj propagandnoj kampanji u kojoj su se hrvatske snage u Dubrovniku nazivale ustašama, podsjećalo na velikohrvatske pretenzije prema Boki te tvrdilo kako je na području tadašnje općine koncentrirano čak 30.000 vojnika koji se spremaju za napad na Crnu Goru. To je za posljedicu imalo relativno bolju popunjenost i moral snaga JNA na području Dubrovnika, nego na nekim drugim bojištima u Hrvatskoj, gdje su ljudstvo činili prema ratu sve manje skloni i prisilno mobilizirani rezervisti i regruti iz Srbije, odnosno drugih republika krnje Jugoslavije. Kada je napad započeo, Đukanović i njegova vlada su ga nazvale Ratom za mir.

Uoči dubrovačke operacije, beogradska štampa je učestalo pisala o obnavljanju "Dubrovačke Republike" koja bi bila izdvojena iz Republike Hrvatske i ušla u sastav SRJ. U intervjuju za Večernje novosti od 19. novembra 1991 Šešelj je podržao, u ime Srpske radikalne stranke, „odluku naroda Dubrovnika, Cavtata i Konavla o ponovnom uspostavljanju dubrovačke republike i njihovu želju da ostanu u Jugoslaviji”.[5] Beogradska Politika od istog dana prenosi saopštenje Nove demokratije kojim se podržava inicijativa građana Dubrovnika i okoline da Dubrovnik proglase republikom u sastavu Jugoslavije. Politika na istoj strani piše kako se narod Dubrovnika mora osloboditi onih koji su istakli šahovnicu nad gradom.[6]

Tokom opsade Dubrovnika, dok je JNA granatirala grad, zvanične informacije su glasile da je Dubrovnik samo blokiran i da se ne vrši nikakvo bombardiranje niti razaranje grada. Kada su informacije o granatiranju Dubrovnika procurele u srpsko-crnogorsku javnost, predstavnici vojske su saopštili da "crni dim ne potiče od razaranja grada već od paljenja guma".[7] Radio-televizija Srbije je prikazivala slike Dubrovnika sa stubovima dima objašnjavajući kako lokalno stanovništvo pali automobilske gume da bi simulirali ratna razaranja grada.[8][9]

Početne operacije[uredi - уреди]

Bombe JNA padaju na stari grad Dubrovnika

1. oktobra 1991. godine, nakon višednevnih provokacija kojima je JNA htjela iscenirati napad na područje Crne Gore, snage JNA, teritorijalne odbrane i dobrovoljačkih odreda iz pravca Herceg Novog prešle su granicu na Debelom brijegu i nastavile napredovati na šire dubrovačko područje. Istovremeno su snage JNA i TO Trebinja i istočne Hercegovine, prelaskom granice kod Brgata, izvršile napad na selo Brgat i sjeverni dio područja općine te selo Osojnik na sjeverozapadu.

Dio snaga JNA, TO Crne Gore i istočne Hercegovine je krenuo prema bosanskohercegovačkom selu Ravno, naseljenom uglavnom Hrvatima i selu Čepikuće u zapadnom dijelu dubrovačke općine. Dok je Ravno zauzeto i spaljeno - što se često naziva službenom početkom rata u Bosni i Hercegovini - prilikom napredovanja prema Čepikućama je kolona od 600 vojnika JNA upala u zasjedu 100 hrvatskih vojnika na čelu sa Čepikuća pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravim imenom Nijaz Batlak) te pretrpjela teške gubitke. Istog dana se povukla u Ravno, a Čepikuće kao ostale pod hrvatskom kontrolom sve do 24. novembra.

Istog dana avioni JRV su izvršili raketiranje odašiljača HRT na brdu Srđ iznad samog Dubrovnika te trafo stanice u Komolcu, zbog čega je već prvog dana Dubrovnik ostao bez struje i pitke vode. Iako znatno jača u ljudstvu i tehnici, snage JNA i TO nisu napredovale očekivanim tempom, pa su borbe u Konavlima trajale petnaestak dana. Tada su snage zauzele Prevlaku, Grudu, Čilipe, Zvekovicu, a na kraju Cavtat. Iz većine mjesta se civilno stanovništvo povuklo prema Dubrovniku, dok je dio stanovnika ostao u Cavtatu, gdje je uvedena vojna uprava, a tokom opsade osnovan i tzv. Incijativni odbor za osnivanje Dubrovačke Republike na čelu s bivšim okružnim tužiteljem Acom Apolonijem.

Hrvatske snage su polako potiskivane u pravcu Župe dubrovačke, dok su snage JNA istim tempom zauzimale župska mjesta i naselja. Na sjevernom dijelu općine, kod mjesta Brgat, hrvatske snage su pružile žestoki otpor, pa je neprijatelj bio prisiljen zauzeti Župu dubrovačku te izbiti do mjesta Dubac, čime bi branitelje Brgata doveo u nepovoljan položaj i prisilio na povlačenje. Povlačenjem branitelja sa Brgata, snagama JNA se otvorio put do samog istočnog ulaza u grad Dubrovnik.

Istovremeno su snage JNA napredovale i na području Osojnika. Osvajanjem Osojnika su izbile na Jadranski turistički put u Staroj Mokošici a potom je zauzele Mokošicu i ostala mjesta Rijeke dubrovačke. Snage JNA su potom došle do mjesta Sustjepan, 2 km udaljenog od zapadnog ulaza u Dubrovnik, gdje su hrvatske snage uspjele odbiti sve napade i utvrditi se.

Opsada[uredi - уреди]

Padom posljednjih prigradskih naselja Dubrovnik je bio u potpunosti okružen snagama JNA. Prva linija obrane je postavljena na potezu selo Sustjepan (na zapadnom prilazu Gradu) – naselje Nuncijata – Jadranska magistrala (iznad naselja Gruž i Starog Grada) – utvrda Imperial na brdu Srđ – naselje Orkanski visovi – hotel Belvedere (na istočnom prilazu Gradu Dubrovniku). Malobrojni minobacači su raspoređeni u kampu Solitudo na Babinom kuku te Bogišićevom parku na Ilijinoj Glavici. Jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima Prvog mornaričkog odreda Republike Hrvatske. Gliserima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.

Letak sa pozivom na predaju

Nezavidnu vojnu situaciju branitelja Dubrovnika je upotpunila i sve teža humanitarna situacija, odnosno činjenica da je u gradu, bez električne energije i vode, bilo i 50.000 civila, ne samo građana nego i izbjeglica iz Dubrovačkog primorja, Rijeke dubrovačke, Župe i Konavala. Osim blokade, grad je bio izložen i povremenom bombardiranju. Njegova prva civilna žrtva bio je Milan Milišić, pjesnik srpskog podrijetla, koji je 5. oktobra u svom stanu ubijen od krhotina granate ispaljenih s raketne topovnjače JRM.

Dolazak snaga JNA pred sam ulaz u Dubrovnik je, međutim, pred njihove komandante postavio novi problem. S obzirom na iskustva iz Vukovara postalo je jasno da su hrvatske snage, bez obzira na svoju brojčanu i tehničku inferiornost, voljne i sposobne pružati žestok otpor, a koji se može slomiti jedino neposrednim pješadijskim napadima koji bi doveli do uličnih borbi i velikih gubitaka u redovima napadača. Stoga se branitelje nastojalo iscrpiti blokadom, bombardiranjem, odnosno propagandnom aktivnošću koja je uključivala letke s pozivima na predaju te kampanju dezinformacija.

S druge strane je vlada Tuđmanova vlada u Zagrebu vrlo brzo shvatila kako opsada Dubrovnika postaje snažan propagandni adut pred međunarodnom javnošću, odnosno kako bi se preko nje stekle ne samo simpatije, nego vodeće evropske i svjetske sile potakle na diplomatsku, a moguće i vojnu intervenciju u hrvatsku korist. S obzirom da je Dubrovnik bio UNESCO-v lokalitet svjetske baštine, započeta je globalna kampanja za njegovu zaštitu kojoj su se priključili brojni umjetnici i intelektualci sa zahtjevima da JNA obustavi napade, odnosno započne povlačenje s mjesta s kojih bi mogla oštetiti tamošnja umjetnička dobra. Tome su se priključile i mnoge zapadnoevropske vlade, te su preko promatračke misije EEZ nastojale isposlovati lokalno primirje. Brojna takva primirja su sklopljena, ali su se istovremeno kršila, pri čemu su obje strane jedna drugu optuživale za provokacije. Diplomatski i propagandni pritisak na JNA se intenzivirao kada je tokom opsade u Jadransko more uplovila i pomorska eskadra Zapadnoevropske unije.

Provokacije i povremena bombardiranja su se nastavila sve do 6. decembra kada je došlo do tada najžešćeg artiljerijskog napada na sam Dubrovnik, a koji je koincidirao s pokušajem snaga JNA da pješadijom zauzmu naselje Sustjepan. Napad je odbijen, ali je gradska jezgra tada doživjela brojna razaranja te oštećenja neprocjenjivo vrijednih spomenika kulture. Zabilježene su i ljudske žrtve među civilima - 14 mrtvih, među kojima 3 vatrogasca.

Nakon tog napada se stanje oko Dubrovnika počelo postepeno smirivati. Sa Sarajevskim primirjem, odnosno odlukom krnjeg Predsjedništva SFRJ da se na ratišta dovede UNPROFOR, te međunarodnim priznanjem Hrvatske i Slovenije počeli su nestajati sva politička i sigurnosna opravdanja koja su vlasti krnje Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, koristila za nastavak opsade. Izbijanje rata u Bosni i Hercegovini je, pak, snage JNA dovelo u još gori položaj, te je početkom maja 1992. godine započelo povlačenje prema Crnoj Gori. Neke od položaja su pokušale držati snage TO općina Istočne Hercegovine, ali se one nisu mogle suprostaviti reorganiziranoj i sve bolje naoružanoj Hrvatskoj vojsci koja je do kraja maja 1992. uspjela deblokirati područje te izbiti na hrvatsko-crnogorsku granicu.

Antiratni protesti u Srbiji i Crnoj Gori[uredi - уреди]

Wikicitati „Kunem vas Svetim Vasilijem i Svetim Petrom, zaustavite izvedenu vojsku, ne uvodite je u strašno krvoproliće, ne dajte da se lomi i razvaljuje Dubrovnik, ne okupajte kamenje zaludnom krvlju, ne pustite grijeh toliki na ovo vrijeme.[10]
(Crnogorski književnik Vojislav Vulanović, 25. X 1991.)

Tokom 1991. i 1992. godine u Beogradu su održavani antiratni protesti radi deblokade Dubrovnika od strane JNA.[11] Zvanične informacije su glasile da je Dubrovnik blokiran i da se ne vrši nikakvo bombardiranje niti razaranje Dubrovnika. Srbija je bila pod medijskom blokadom i u to vreme se o dešavanjima u Dubrovniku gotovo ništa nije znalo u Beogradu.[11] Demonstranti su stoga tražili samo deblokadu grada jer nisu ni slutili da je Dubrovnik granatiran. Demonstranti su vršili pritisak na Generalštab JNA u Beogradu, pokušavajući da ubede vojsku u "zloslutnost blokade".[11]

Gotovo istovremeno sa beogradskim protestima, na Cetinju su crnogorski građani pod vodstvom Liberalnog saveza Crne Gore protestvovali protiv učešća crnogorskih vojnika u napadu na Dubrovnik pesmom: "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče".[12][13]

Završetak opsade[uredi - уреди]

Nakon pritiska međunarodne zajednice i početka akcije za deblokadu Dubrovnika, jedinice JNA i TO napuštaju sjeverozapadni dio dubrovačke općine te se premještaju unutar granica Bosne i Hercegovine, zauzimajući sve dominantne kote i visove u neposrednoj blizini hrvatske granice. Zauzimanjem tih kota i visova, poglavito Golubovog kamena, srpske snage su zadržakle veliku prednost pred hrvatskim braniteljima i kontrolu nad Jadranskom turističkom cestom. Veći dio regularnih jedinicai JNA se povlači iz dubrovačkog zaleđa, ali se izuzetno dobro naoružani pripadnici TO istočne Hercegovine ukopavaju i utvrđuju svoje položaje.

Tada je za komandanta Južnog bojišta postavljen general Janko Bobetko koji je sa akcijama čišćenja dubrovačkog zaleđa i potpune deblokade šireg područja oko Dubrovnika.

Tokom Operacije Čagalj, kojoj je cilj bio osloboditi zapadne dijelove istočne Hercegovine, snage HVO i Hrvatske vojske su izbile u područje Popova polja čime su stvoreni preduslovi za daljnje akcije čišćenja dubrovačkog zaleđa.

Operacijom Tigar Hrvatska je vojska htjela ovladati zapadnim i sjevernim dijelom dubrovačkog zaleđa i potisnuti neprijatelja sa Golubovog kamena te na taj način uspostaviti normalno odvijanje saobraćaja Jadranskom turističkom cestom. Operacija je započela 4. jula 1992. godine, a uspješno je okončana krajem istog mjeseca. U operaciji su učestvovale jedinice 1. gbr (Tigrovi), 4. gbr (Pauci), 2. gbr (Gromovi) i 163. dubrovačka brigada HV.

Posljednja operacija Hrvatske vojske u dubrovačkom zaleđu je bila Operacija Vlaštica kojoj je cilj bio zauzeti dominantnu, 915 metara visoku kotu, sa koje je neprijatelj imao kontrolu nad širim područjem Dubrovnika. Sa Vlaštice su srpski izvidnici vršili navođenje artiljerijske vatre. Akcija je započela 22. oktobra 1992. godine a okončana je nekoliko dana poslije zauzimanjem Vlaštice, Ilijinog vrha i Buvavca te izbijanjem na potez Srnjak - Orah - Bobovište - kota Gradina, gdje je Hrvatska vojska prešla u aktivnu odbranu i na tim položajima ostala do januara 1996. godine. U operaciji su učestvovale jedinice 4. gbr i 163. brigade HV.

Posljedice[uredi - уреди]

Opsada Dubrovnika je uz ljudske žrtve karakteristična po ogromnim materijalnim štetama koje je pretrpio ne samo grad, nego i njegova najbliža okolica. Manji dio štete je bio neposredno vezan uz ratne operacije, nego je bio posljedice masovne pljačke koje su, uglavnom u napuštenim kućama i objektima, provodili crnogorski i istočnohercegovački dobrovoljci i rezervisti. Veliki broj kuća u ruralnim područjima dubrovačke općine je spaljen, zbog čega 7771 osoba ostala bez krova nad glavom.

Ploča na ulazu u dubrovački Stari grad na kojoj su označena ratna oštećenja historijskih dubrovačkih građevina

Prilikom pljačke, koja se nastavila sve do odlaska jedinica JNA sa dubrovačkog područja, su odnošeni televizori, videorekorderi, odjeća, obuća, posteljina, bijela tehnika, posuđe, poljoprivredni strojevi, automobili, razne umjetnine, između ostalih vrlo vrijedne slike Vlahe Bukovca i Milovana Stanića, a išlo se toliko daleko da su se sa zidova skidali električni prekidači, izbijale keramičke pločice, kade i wc školjke. Iz dubrovačke ACI marine odvezena je 51 jahta, dok ih je 171 potpuno uništeno. Iz zračne luke u Čilipima odenesena je sva vrlo vrijedna tehnika, rentgenski i uređaji kontrole leta, rasvjetna tijela za osvjetljavanje poletno-sletne staze, radiofarovi, agregati, vatrogasna vozila, radarski uređaji pa čak i pokretno stepenište, a opljačkan je i aerodromski duty-free centar. Sa konavoske stočne farme mljekare Gruda odvedena je sva stoka. Iz Župe dubrovačke je odvezeno kompletno postorojenje velike tiskare Ivo Čubelić. U Kuparima je opustošeno svih šest hotela VU Kupari iz kojih je opljačkano sve do golih zidova. Zbog ovih organiziranih pljački, u Sutorini pored Herceg Novog, u motelu Vinogradi, formiran je Sabirni centar za prihvat zaplijenjenih i oduzetih materijalnih sredstava iz ratnog plijena. Zapovijed o formiranju Sabirnog centra 28. prosinca 1991. godine potpisao je tadašnji zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka, viceadmiral Miodrag Jokić.[14][15]

Hrvatska, ali i međunarodna javnost, je sve ovo okarakterizirala kao ratni zločin. Protiv glavnih komandanata JNA su podignute optužnice te održana suđenja pred Haškim sudom.

Crnogorska vlada Mila Đukanovića je, pak, nakon orijentacije prema nezavisnosti, odnosno raskidanju svih veza sa Srbijom, nastojala poboljšati odnose s Hrvatskom. Đukanović se ispričao za zločine počinjene za vrijeme opsade, te je obećao da će Crna Gora Hrvatskoj nadoknaditi štetu koja se danas procjenjuje na milijardu i pol eura.

Optuženice za zločine[uredi - уреди]

Od 1. oktobra 1991. do 7. decembra 1991. Slobodan Milošević, delujući sam ili u dogovoru sa drugim poznatim i nepoznatim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao je, podsticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje vojne kampanje usmerene na grad Dubrovnik i njegovu okolinu da bi se postiglo prisilno uklanjanje njegovog nesrpskog stanovništva. U tom vremenskom periodu, srpske snage koje su se sastojale od kopnenih, vazdušnih i pomorskih jedinica JNA, kao i jedinica TO-a, te dobrovoljačkih jedinica i jedinica specijalne policije iz Srbije i Crne Gore podređenih JNA i pod efektivnom kontrolom Slobodana Miloševića i drugih učesnika udruženog zločinačkog poduhvata, posebno Momira Bulatovića, pokrenule su vojni napad velikih razmera na obalska područja Hrvatske između grada Neuma, u Bosni i Hercegovini, na severozapadu, i crnogorske granice na jugoistoku. Cilj srpskih snaga bio je da odvoje to područje od Hrvatske i pripoje ga Crnoj Gori.

MKSJ u optužnici protiv Miloševića[16]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je optužio četiri JNA zapovjednika po zapovjednoj odgovornosti za ratne zločine tokom opsade. To su: Pavle Strugar, Miodrag Jokić, Vladimir Kovačević i Milan Zec. Slobodan Milošević je također bio optužen.[16][17]

  • General Pavle Strugar je osuđen na jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora zbog svoje uloge u granatiranju grada, čime je prekršio zakone i običaje ratovanja, te zbog svjesnog uništavanja i oštećivanja religijskih, karitativnih, odgojnih, umjetničkih i znanstvenih ustanova, povijesnih spomenika nulte kategorije, te umjetničkih i znanstvenih djela.[18]
  • Miodrag Jokić (zapovjednik JNA Pomorskog Orkuga) je osuđen na 7 godina zatvora za ubistvo, okrutno postupanje, napade na civile, pustošenje, protivpravne napade na civilne objekte, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama. Priznao je krivicu i izrazio žaljenje zbog svoje uloge u ratu.[19]
  • Vladimir Kovačević (zapovjednik trećeg bataljuna 472. Motorizirane JNA Brigade) optužen je zajedno sa Strugarom, ali je njegov slučaj prepušten srpskom pravosuđu.[20] Proglašen je mentalno nesposobnim za suđenje.
  • Optužnica protiv Milana Zeca je povučena.
  • Milošević je optužen za progon, deportaciju i prisilno premeštanje nesrpskog stanovništva iz okolice Dubrovnika,[16] planiranje, pripremu ili izvršenje protivpravnog zatočenja ili zatvaranja pod nehumanim uslovima hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva (logor Morinj sa 320 zatočenika)[16] lansiranje 1.000 granata na Stari grad Dubrovnika koji je bio u celosti pod zaštitom UNESCO-a i koji nije imao vojnih ciljeva što je uzrokovalo smrt 43 civila[16] te sistematsko pljačkanje javne, privredne i privatne imovine u gradovima i selima Brgat, Čilipi, Dubravka, Gruda, Močići, Osojnik, Slano, Donja Ljuta, Popovići, Mihanići, Drivenik, Konavle, Plat, Čepikuće, Uskoplje, Gabrili, Pridvoje, Molunat, Donja Čibaća, Karasovići i Zvekovica.[16] Milošević je preminuo pre presude.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 William J. Fenrick Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992) - Annex XI.A: The battle of Dubrovnik and the law of armed conflict UN, 28-12-1994. Preuzeto 5.8.2011
  2. Svjedok: Strugar je lagao da 30. 000 ustaša napada Boku
  3. Reckoning: The 1991 Siege of Dubrovnik and the Consequences of the “War for Peace”
  4. Attack on Dubrovnik: 30 000 Ustasa marsira na Crnu Goru ("Rat za mir" documentary)
  5. Olovka piše mržnjom
  6. Politika, 19.11.1991 (str. 10).
  7. Rat za mir
  8. "Serbian Media is One-Man Show". http://query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9A00EFDE133CF933A2575BC0A961958260&sec=&spon=&pagewanted=all#IVC. 
  9. "ICTY Serbian TV accuses Croats of burning tyres in Dubrovnik siege". http://www.un.org/icty/transe42/040303IT.htm#IVC. 
  10. Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995
  11. 11.0 11.1 11.2 Petoljetka razaranja
  12. OPROSTI NAM DUBROVNIČE - PISMO IZ CRNE GORE
  13. Sa Lovcena vila klice, oprosti nam Dubrovnice
  14. Feral - "Sabirni centar" JNA za ukradeni plijen s dubrovačkog područja
  15. Vjesnik - Opljačkano iz dubrovačkog zaleđa prodavano je na tajnim dražbama
  16. 16.0 16.1 16.2 16.3 16.4 16.5 Carla del Ponte (23.10.2002). "Tužilac Međunarodnog suda protiv Slobodana Miloševića - Druga izmenjena optužnica". MKSJ. http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/ind/bcs/mil-2ai021023b.htm. pristupljeno 5.8.2011. 
  17. "Milosevic Indictment: Text". BBC News. 29.10.2001waccessdate=5.8.2011. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/354561.stm. 
  18. "“DUBROVNIK” (IT-01-42)Pavle STRUGAR Verdict", MKSJ, 2009, pristupljeno 05. 08. 2011..
  19. "“DUBROVNIK” (IT-01-42/1) - Miodrag Jokić - Presuda". MKSJ. 30.8.2005. http://www.icty.org/x/cases/miodrag_jokic/cis/bcs/cis_miodrag_jokic_bcs.pdf. pristupljeno 5.8.2011. 
  20. http://www.un.org/icty/kovacevic-v/trialc/decision-e/061117e.pdf

Vidi još[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]