Rat u Sloveniji

Izvor: Wikipedia
Rat u Sloveniji
Dio raspada SFRJ
Slovenian war map.jpg
Tenkovi JNA u Sloveniji
Datum 27. lipnja - 6. srpnja 1991.
Lokacija Slovenija
Ishod Pobjeda i neovisnost Slovenije
Casus belli Osamostaljenje Slovenije od SFRJ
Sukobljeni
 Slovenija
JTO Logo.jpgTeritorijalna obrana u Sloveniji
Jnagrb.jpg JNA
Vođe
Flag of Slovenia.svg Janez Janša
Flag of Slovenia.svg Milan Kučan
Flag of Slovenia.svg Igor Bavčar
Flag of Slovenia.svg Janez Slapar
Jnagrb.jpg Veljko Kadijević
Jnagrb.jpg Konrad Kolšek
Jnagrb.jpg Andrija Rašeta
Jnagrb.jpg Aleksandar Vasiljević
Jnagrb.jpg Milan Aksentijević
Vojne snage
16.000 vojnika, 10.000 policajaca 25.000 vojnika[1]
Posljedice
12 vojnika
6 civila
Ukupno
18 poginulih,[2] 182 ranjenih
37[2]-45[1] poginulih, 146 ranjenih
6 stranaca poginulo[2]

Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat (slovenski: Slovenska osamosvojitena vojna-Desetdnevna vojna) bio je kratkotrajni rat između Slovenije i JNA 1991. godine poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države od SFRJ. Lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša. Poginulo je 66 ljudi na obje strane.[3]

Slovenija je također imala koristi od komplicirane financijske scheme iz travnja 1991. koju je garantirala Narodna banka Jugoslavije u Beogradu. Zbog toga, jugoslavenski dinar izgubio je skoro 50 % svoje vrijednosti. Međutim, Slovenija je osigurala značajne rezerve u stranoj valuti, koja joj je financirala prijelaz u neovisnost. Prema nekim izvorima, pregovori Ljubljane i Beograda oko povratka dijela tih fondova pomogli su u stvaranju neovisnosti Slovenije.[4]

Uvod[uredi - уреди]

Jugoslavenski tenk M-84

Antibirokratska revolucija 1989. dovela je do ukidanja autonomije Kosova i Vojvodine, a njeni vođe su zamijenjeni ljudima vjerni Slobodanu Miloševiću. Isto se dogodilo i sa Crnom Gorom. Slovenija je potom počela odbacivati komunizam i 1990. raspisala prve slobodne izbore. Srbija je vodila "ekonomski rat" s tom državom.[5] U prosincu 1990. održan je slovenski referendum o neovisnosti, a 88.5 % stanovništva glasalo je potvrdno.[6]

Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpsko-crnogorski blok,[7] čime je ozbiljno uzurpiran jugoslavenski ustav. Nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u konfederaciju i zahtijevalo veću centralizaciju vlasti,[8] a oružani incidenti se nastavili dnevnim ritmom, dvije republike su 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost.

Izbijanje rata[uredi - уреди]

48 sati nakon proglašenja neovisnosti Slovenije je izbio kratkotrajni rat (od 27. lipnja do 6. srpnja) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, ušle u sukob s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša kako bi spriječili neovisnost te republike. General JNA, Konrad Kolšek, je upozorio slovensku vlade da će "sav otpor biti slomljen".[9] Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku TO, ali je uspijela pokupiti samo 40 do 60 % oružja.[4]

Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i njesnoj policiji.[10] 1991. Srbi i Crnogorci su činili 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u činovnicima JNA.[11] Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema sa izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati.[1] Slovenska vlada objavila je da se nalazi u "stanju rata" te zamolila međunarodnu zajednicu za pomoć.[12] Već u ožujku 1991., slovenski novaci nisu se javljali federalnoj vladi.

Tijek[uredi - уреди]

JNA je 26. i 27. lipnja krenula preuzeti granične prijelaze sa Austrijom i Italijom. Međutim, odobrenje iz Beograda nije stizalo, zbog čega je vojska bila suzdržana.[1]

Taktički, slovenski TO odsjekao je JNA od njenih izvora i vojarni, slično kao što su napravili i partizani.[1] U nedostatku topništva, JNA se nije dobro snalazila tako da su slovenske TO odsjekle kolone vozila i podigli barijere kako bi spriječili daljnju invaziju. Političari u Ljubljani su računali s tim da JNA neće htjeti rat na dugo razdoblje, što se pokazalo točnim. Beograd je htio koncentrirati svoje snage protiv Hrvatske, te se nije htio boriti na dvije fronte.[1]

Desetodnevni sukobi prekinuti su 7. srpnja sprazumom na Brijunima, uz posredovanje europske "trojke", a JNA se kroz tri mjeseca povukla iz Slovenije.[13]

Ishod[uredi - уреди]

Spomenik slovenskim braniteljima poginulim 1991.

JNA je imala 44 do 45 poginulih vojnika, izgubila je 31 tenk i 230 borbenih vozila.[1] Fond za humanitarno pravo navodi da je u ratu poginulo 23 državljana Srbije.[14]

Milan Kučan svjedočio je 21. svibnja 2003. pred Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) protiv Miloševića. Naveo je da je Miloševićevo čelništvo 1989. umjesto ustavnih nametalo kadrovske promjene preko masovnih mitinga, na kojima su smijenjena vodstva u Vojvodini i Crnoj Gori a planiran je i miting u Ljubljani. Opisao je i raskol na 14. kongresu SKJ, kada su, kako je rekao "legitimni i pravični prijedlozi Slovenije brutalno nadglasani".[13] Milošević je rekao da su u ratu ubijena 44 pripadnika JNA, a 184 teško ranjena i ponudio sudu kao dokaz "bijelu knjigu" o zločinima slovenskih snaga. Kučan je precizirao da je u sukobu poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenskih državljana - osam iz slovenske TO, četiri policajca, šest slovenskih civila - te još šest stranaca, a "bijelu knjigu" odbacio je kao "propagandnu brošuru" JNA. Raspravno vijeće nije prihvatilo taj dokument.[2]

Usprkos sukobu, Srbija i Crna Gora se nisu protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.[15]

Tenkove koji su iz vojarna u Hrvatskoj krenuli na Sloveniju pokušali su zaustaviti hrvatski civili koji su prosvjedovali. U tim prosvjedima JNA je ubila jednog hrvatskog civila.[16] Istovremeno je u Hrvatskoj počela otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima zemlje koje naseljava srpsko stanovništvo.

Poveznice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]