Džamija

Izvor: Wikipedia
Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu.

Džamije su objekti svojstveni islamskoj religiji, koji se poznaju po nekoliko specifičnih detalja. Objekat može biti u raznim oblicima, najčešće je centralni dio u obliku kocke, na čijem vrhu je jedna ili više kupola. Sa bočnih strana se nalazi jedna ili više munara ili minareta - dijelova objekta koji liče na kule pri čijem se vrhu nalazi prostor na kome stoji mujezin koji uči ezan - poziv na namaz (Es-Salat). Vrh munare ili minareta je zašiljen i ima oblik kupe, obično urađene od neke metalne konstrukcije, najčešće od bakra.

Džamija nije samo prostor za molitvu, nego i općenito okupljalište muslimana. Koristi ju se za javna okupljanja kod sudbenih postupaka kao i za okupljanje radi javnih objava. Razne grupe mogu u njoj održavati svoje skupove, a djeca se okupljaju u njoj da bi pisala domaće zadaće. Često se u nju sklanjaju putnici radi vode, zajedništva s istomišljenicima i mjesta za spavanje.

Historija[uredi - уреди]

Širenjem islama svaki grad dobija džamiju, uskoro i više njih, a i sela. U Istočnom Rimskom Carstvu su nakon osvajanja od strane Turaka u pravilu kršćanske crkve rušene, ili u pregrađivane u džamije (npr. crkva svete Sofije u Konstantinopolisu/Istambulu/Carigradu; crkva sv. Ivana u Damasku; crkva Samuelova groba kod Jeruzalema).

Opis[uredi - уреди]

U unutrašnjosti džamije se klanja pet dnevnih namaza, u džemmatu - posebnoj formaciji koju ljudi prave kada se spremaju za molitvu svojstvenu muslimanima. Obično odmah sa ulaza u unutrašnjosti džamije ispred sebe možete vidjeti jedan specifičan dio u obliku poluluka, malo udubljen u sam zid. Na tom mjestu stoji predvodnik svake molitve - namaza kojega džematlije nazivaju imam. Imam i svi učesnici u namazu su svojim licem okrenuti ka Kibli, koja po geografskom položaju odgovara smjeru ka Bejtullahu - Kabi u gradu Mekki u Saudijskoj Arabiji.

Pored osnovnih dijelova koji su predviđeni za namaz, u sklopu džamije se mogu nalaziti i mektebske učionice, abdesthane, gasulhane, čitaonice itd.

U džamiji se često nalazi mihrab (molitvena niša) - ali često je dovoljna i crta, strelica ili pločica s riječi qibla - kako bi se odredio pravac prema kaabi u Meki, najvećem svetištu islama. Sastavni dio džamije su prostorije s tekućom vodom ili bunar za obavljanje ritualnog pranja prije molitve. U predprostorima ili na ulazu u džamiju ostavlja se obuća, ali ih se smije i unijeti u džamiju, samo što potplati moraju biti okrenuti jedan prema drugom. U džamiju se ulazi desnom, a izlazi lijevom nogom, a pod je pokriven tepisima.

Glavna džamija osim toga ima propovjedaonicu (minbar) za propovijed petkom. To je uzdignuta platforma, dikkah, s koje se ponavlja poziv na molitvu neposredno prije njenog početka, a kad se ne odvija ritualna molitva, s nje se recitira Kuran. Molitvena niša je mjesto s kojeg imam (voditelj molitve) vodi molitvu, okrenut prema Meki. Imam može biti svaki punoljetni musliman koji ima propisana znanja i vlada molitvenim formama. On izlazi pred vjernike koji su svrstani u pravilne redove. Muškarci i žene moraju biti odvojeni za vrijeme molitve, makar i običnim štapom. Zbog toga se žene često mole na katu a muškarci u prizemlju.

Često je jedini ukras džamije kaligrafski ispisani stihovi iz kurana i ornamenti. Prikazivanje Boga, ljudi i životinja su zabranjeni, ali ima prikaza pokrajina.

Srodni članci[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]