Pravci u islamu

Izvor: Wikipedia

Religija islam ima mnogo pravaca, sekti, škola i tradicija. Ovaj članak pokušava da zabilježi i sumira sva ova razna ubjeđenja. Postoji hadis koji govori o tome da je Poslanik Muhammed rekao da će se njegov ummet podijeliti na 73 grupe, te da će samo jedna ući u Džennet (Raj). Prema istom hadisu, ummet bi trebao biti podijeljen na više grupa nego ostale Abrahamske religije (Judaizam i Kršćanstvo).

Najraniji pravci[uredi - уреди]

Nedugo nakon smrti Poslanika u tadašnjim islamskim zemljama, kao i onima koje će to tek postati, postepeno su se razvijala različita shvatanja vjere. Nad svima njima naročito su se istakla tri stava, koja su se zadržala i do dana današnjeg, uz brojne unutrašnje frakcije. Ta tri islamska učenja su:

  • Sunitski islam,
  • Šiitski islam i
  • Haridžijski islam

Sunitski islam[uredi - уреди]

Glavni članak: Sunitski islam

Sunitski islam je najveći islamski pravac. Prema nekim izvorima, 85% muslimana svijeta pripada Sunitima. [1]

Nasuprot Šiitima, Suniti vjeruju da Muhammed nije imenovao svog nasljednika prije smrti. Nakon inicijalnog perioda zbunjenosti, grupa njegovih najbližih prijatelja sastali su se i izabrali Ebu-Bekra, Poslanikovog bliskog prijatelja i punca za prvog halifu.

Inicijalno su Suniti vjerovali da pozicija Halife treba biti demokratski izabrana, ali nakon prvih četiri "pravednih halifa" pozicija se okrenula u nasljednu dinastijsku vladavinu. Nakon pada Osmanlijske imperije 1923, nestalo je hilafeta i nije izabran nijedan novi halifa.

Raspored Šiitskog i Sunitskog islama po zemljama. Sunitske zemlje su obojene zelenom, a Šiitske plavom bojom

Sunitske škole mišljenja[uredi - уреди]

Glavni članak: Mezheb

Škole mišljenja ili Mezhebi su škole mišljenja, ili pravne škole, ili škole fikha unutar Sunitskog islama. Svaki od ashaba je imao jedinstvenu pravnu školu, ali su se te škole postepeno konsolidovale ili odbacivale, pa su sada vidljive četiri škole mišljenja. To su:

  • Hanefijski mezheb,
  • Hanbelijski mezheb,
  • Malikijski mezheb i
  • Šafijski mezheb.

Razlike između tih škola manifestuju se u malim razlikama u praktikovanju islama, pa ih mnogi sunitski muslimani smatraju u osnovi istim.

Hanefijski mezheb[uredi - уреди]

Glavni članak: Hanefijski mezheb

Osnovan od strane imama Ebu Hanife. Smatra se jednom od "najmekših" islamskih škola, otvorena je za moderne ideje. Dominantna je među sunitima u sjevernom Egiptu, Indijskom podkontinentu, Iraku, Turskoj i mnogim zapadnim zemljama.

Bosanskohercegovački muslimani najvećim dijelom pripadaju ovom mezhebu, a učenje ovog mezheba je službeno i u "Islamskoj zajednici" Bosne i Hercegovine.

Barelvi[uredi - уреди]
Glavni članak: Barelvije

Barelvije su sljedbenici pokreta unutar Sunitskog islama koji je počeo u Indiji i slijede fikh imama Ebu Hanife. Najveći oponenti Barelvijama su Sunitski reformatorski pokreti kao što je Deobandizam u Indiji i Vehabizam u Saudijskoj Arabiji. Uopšteno Barelvije zovu sebe Ehli Sunnet Wel Džemat, ili često samo jednostavno Suniti.

Deobandi[uredi - уреди]
Glavni članak: Deobandi

Deobandi su muslimani južne Azije i Afganistana, koji slijede fikh imama Ebu Hanife. Za Talibane se smatra da slijede učenje Deobandi škole.

Malikijski mezheb[uredi - уреди]

Glavni članak: Malikijski mezheb

Malikijska škola crpi učenja Imama Malika. Najviše se prakticira u Sjevernoj i zapadnoj Africi. Ovo je druga po veličini škola, koju slijedi otprilike oko 25% muslimana.

Šafijski mezheb[uredi - уреди]

Glavni članak: Šafijski mezheb

Za osnivača ovog mezheba smatra se Imam Šafija. Otprilike 15% muslimana širom svijeta su sljedbenici ovog mezheba. Najviše sljedbenika ima u Egiptu, Somaliji, Indoneziji, Tajlandu, Singapuru i na Filipinima. Ova škola je službena kod vlada Bruneija i Malezije.

Hanbelijski mezheb[uredi - уреди]

Glavni članak: Hanbelijski mezheb

Smatra se najkonzervativnijim od sva četiri mezheba. Škola je dobila ime po imamu Ahmedu ibn Hanbelu koji je bio učenik Šafije. Ovaj mezheb preovladava u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinu, te dijelovima Omana.

Šiitski islam[uredi - уреди]

Glavni članak: Šiitski islam

Šiitski islam je drugi najveći islamski pravac.

Šiitski muslimani vjeruju da je Alija ibn Ebu-Talib izabran od strane Poslanika da bude vođa islamske zajednice. Oni ga označavaju kao prvog imama. Ostali imami su Alijini potomci. Najveća grupa Šiita vjeruje u ukupno 12 imama. Prema njihovom vjerovanju dvanaesti imam bi se trebao pojaviti neposredno prije kijameta, odnosno sudnjeg dana. Šiitski hadisi uključuju govor imama.

Šiitske grupacije[uredi - уреди]

Šije, odnosno pripadnici Šiitskog islama, smatraju da je Poslanik Muhammed s.a.v.s. imenovao svog nasljednika prije smrti i smatraju da je Alija ibn Ebu-Talib trebao da bude njegov nasljednik. Također smatraju da jedino Muhammedova porodica ima pravo da vodi islamski ummet.

Šiitski islam je također podijeljen na brojne grupacije od kojih su najznačajnije jedine tri preostale:

  • Imamiti ili Džaferije, sljedbenici 12 imama,
  • Zeidi i
  • Ismailiti

Osim njih postojale su još i:

Imamije[uredi - уреди]

Glavni članak: Imamije

Imamije su najveća grupacija Šiitske škole mišljenja. Čine oko 80% svih Šija. Najdominantniji su u Azerbejdžanu, Iranu, Iraku, Libanonu i Bahreinu. Vjeruju u broj od 12 imama, potomaka Poslanika, i vjeruju da će dvanaesti imam biti Mehdi.

Zeidi[uredi - уреди]

Glavni članak: Zeidi

Zeidi su se odvojili od Imamita i Ismailita prilikom neslaganja oko toga ko je peti imam. Imamiti i Ismailiti vjeruju da je to bio Muhamed el-Bakir, dok Zeidi vjeruju da je to bio njegov polubrat Zeid ibn Ali odnosno, drugim imenom Zeid el-Šehid.

Ismailije[uredi - уреди]

Glavni članak: Ismailije

Ismailije i Imamije inicijalno prihataju iste principe u ranoj historiji. Međutim, do njihovog odvajanja je došlo prilikom prihvaćanja šestog imama, sina Džafer es-Sadika po imenu Ismail bin Džafer. Ismail je umro u ranoj mladosti, još za vrijeme života njegovog oca, koji je na njegovu dženazu sazvao svjedoke uključujuci guvernera Medine. Ismailije smatraju da Ismail nije umro, nego da je ta dženaza bila sazvana sa ciljem da se prikrije istina zbog straha od Abasidskog halife. Ismailije također vjeruju da je Ismail otišao u skrovitost, i da će se pojaviti kao Mehdi.

Batinije[uredi - уреди]

Glavni članak: Batinije

Batinije naučavaju unutarnji, skriveni, tajnoviti smisao Kur'anskih iskaza, te ih podvrgavaju alegorijskom tumačenju, (te'vil), kako bi dospjeli do unutarnje istine objavljenog učenja. Kod Gazalija, batini je tehnički naziv ali i historijska oznaka koja se odnosi na sljedbu Batinija.

Talimije[uredi - уреди]

Glavni članak: Talimije

Talimije su sljedbenici učenja o podučavanju od nepogrešivog imama. Talimije su ogranak Ismailita i naučavali su da je istina samo u podučenosti i podučavanju (ta'lim) od nepogrešivog učitelja (mu'allim ma'sum). Gazali izjednačava Talimije sa Batinijama.

Haridžijski islam[uredi - уреди]

Glavni članak: Haridžije

Haridžije, odnosno "pobunjenici" ili "oni koji su se odcijepili" je termin koji označava islamsku sektu koja je originalno podržavala Alijin Hilafet. Nakon što je on pregovarao i postigao arbitražu sa Muavijom tokom islamskog građanskog rata u 7. vijeku, oni su se odcijepili, tj. otkazali su lojalnost halifi.[2] Nakon toga pokrenuli su sukob sa halifinim ljudima, u kojem bivaju poraženi. Smatraju se odgovornim za ubistvo Alije r.a.

U osnovi Haridžijski islam ima tri osnovna načela:

Haridžijsko shvatanje islama u mnogome podsjeća na Talibansku praksu u modernom dobu, a djelovanje im se podudara sa najpoznatijom terorističkom organizacijom el-Kaidom.

Haridžijske grupacije[uredi - уреди]

Haridžijski ortodoksni i fanatični stavovi, koji su imali za posljedicu obračunavanje sa neistomišljenicima vodili su ih iz sukoba u sukob sa pripadnicima ostalih islamskih škola mišljenja. S obzirom da nisu bili mnogobrojni, gubili su većinom sve bitke. Jedina preživjela grupacija Haridžija u modernom dobu su Ibadije, koji su imali najliberalnije stavove i koji su uspjeli organizirati svoj život sa ostalim zajednicama. Osim njih postojali su još i:

i mnoge druge.

Ezarika[uredi - уреди]

Glavni članak: Ezarika

El-Ezarika je bila najmnogoljudnija a ujedno i najekstremnija Haridžijska sekta. Ime je dobila po imenu Ebu Rešida Nafi ibn Ezreka. Nastanili su se u Perziji, a došli su iz Basre. U borbama koje su vodili protiv muslimanske vojske iz Basre, a koje su trajale punih 19 godina, poraženi su, i time se označava njihov kraj. Gotovo svi islamski učenjaci se slažu da su svojim ekstremističkim stavovima zastranili u vjeri.

Nedždat[uredi - уреди]

Glavni članak: Nedždat

Nastali su od vojske koja je krenula u pomoć Ezarikama pod vodstvom Nedžda ibn Amir el-Hanefija i jednog dijela nezadovoljnika Ezarika, koji su obavijestili Nedžda o Ezrekovim zastranjenjima u vjeri i priklonili se Nedždovoj vojsci. Osnovna neslaganja te dvije skupine, a koje su bile brana njihovom ujedinjenju bila su u tome što su Nedždati smatrali da je dozvoljeno sakrivati svoju vjeru (tekijja) ukoliko situacija tako nalaže i da muslimanskom ummetu nije potreban predvodnik (halifa ili imam).

Ibadije[uredi - уреди]

Glavni članak: Ibadije

Jedina preživjela Haridžijska grupacija su Ibadije, koji su koncentrisani uglavnom u Omanu. Njihovo vjerovanje se razlikuje od ostalih Haridžija po tome što oni vjeruju da su oni koji ne slijede njihovo učenje nevjernici, ali ne i mnogobošci. Ostale muslimane neharidžije smatraju muwehhidunima odnosno onima koji vjeruju u Božje jedinstvo, ali ne i vjernicima.

Upravo ova umjerenost omogućila im je da prežive do danas.

Ostali pravci[uredi - уреди]

Pod ostalim pravcima svrstaćemo sve one pravce u islamu koji nisu nastali u doba života Poslanikovih s.a.v.s. savremenika, te one koji se ne mogu svrstati unutar jedne od osnovnih grupa, kao njena podgrupa ili varijacija.

Sufizam[uredi - уреди]

Glavni članak: Sufizam

Sufizam je termin koji označava asketski i mistički pokret unutar islama, školu ezoterične islamske filozofije bazirane na istraživanju spiritualne istine kao definitivnog cilja i postignuća. Sufizam nije ogranak sam po sebi jer Sufije sami sebe ne svrstavaju ni u jednu granu islama, mada pripadnici mogu imati i Sunitska i Šiitska uvjerenja.

Sufijski redovi[uredi - уреди]

Glavni članak: Tarikat

Sufije se u svome praktikovanju okupljaju u redove koji se zovu tarikati. Tarikat je plan i program te metod i režim nekog sufijskog reda. Postoji dvanaest glavnih tarikatskih redova. Oni se u svom cilju ujedinjuju ali se kod primjene, u izvjesnim propisima razlikuju.[4] Sufije koji se nalaze u tarikatu nazivaju se Derviši.

Kadirije[uredi - уреди]

Glavni članak: Kadirije

Kadirije ili Kaderije su jedan od najstarijih Sufijskih tarikata. Dobili su ime po Abdul Kadir Gejlaniju. Ovo je jedan od najrasprostranjenijih redova u islamskom svijetu i može se naći u Indiji, Pakistanu, Turskoj i istočnoj i zapadnoj Africi. Također postoji mnogo pripadnika i na Balkanu. Vjeruju u fundamentalne principe islama, ali interpretiraju ih kroz mistička iskustva.

Najpoznatija tekija u Bosni i Hercegovini je: hadži Sinanova tekija

Nakšibendije[uredi - уреди]

Glavni članak: Nakšibendije

Nakšibendije su jedan od najvećih Sufijskih redova. Osnovan je 1380. godine. Red je prepoznatljiv po svom tihom zikru (slavljenju Boga). Riječ Nakšibendi dolazi od imena Behauddina Nakšibenda, mada se smatra da je osnivač ovog reda Ebu Jakub Jusuf el-Hamedani.

Nakšibendijski tarikat je danas najbrojniji tarikat u BiH.

Poznate nakšibendijske tekije u Bosni i Hercegovini su  : Gaziler (današnji Higijenski zavod u Sarajevu), Skenderija, Jedileri,Tekija na Oglavku i Tekija u Vukeljićima.

Bektašije[uredi - уреди]

Glavni članak: Bektašije

Bektašije su osnovane u 13. vijeku od strane Hadži Bektaš Valija, kojeg su pripadnici ovog tarikata proglasili svetim. Njegovi pristalice smatraju da on potiče od direktne loze Poslanika.[5] Ovaj tarikat je pretrpio veliki uticaj od strane Hurufizma i anadolijskih kršćanskih sekti iz kojih crpe ideje poput trojstva (Allah - Muhammed - Alija)[6]. Reorganizovao ih je Balim Sultan u 15. vijeku. Bektašije su koncentrirani u Turskoj i Albaniji.

Mevlevije[uredi - уреди]

Glavni članak: Mevlevije

Osnivač Mevlevijskog reda je Dželaludin Rumi. Pripadnici ovog tarikata prepoznatljivi su po svom plesu, tokom kojeg kružeći zikre. Sam ples izmislio je Rumi, kada je tužan zbog gubitka najboljeg prijatelja čuo zvuke kovača. Zovu ih Kružeći derviši. Iz Konje se ovaj red proširio po cijeloj Turskoj i dijelovima Zapadne Azije.

Poznati Bošnjaci pripadnici ovog tarikata su: Ishak-beg Ishaković, Fadil-paša Šerifović i reisul-ulema Džemaludin Čaušević. Meša Selimović je u svojoj knjizi "Derviš i smrt" opisao derviša Ahmeda Nurudina, šejha tekije Mevlevijskog reda.

Jesevije[uredi - уреди]

Osnivač ovog derviškog reda je Ahmed ibn Ibrahim ibn Ali Jesavi, a jedan od najpoznatijih Jesevija bio je Junuz Emre

Rufaije[uredi - уреди]

Glavni članak: Rufaije

Osnivač ovog reda je Ahmed Rufai. Rufaije ili Rifaije su derviški red koji je najpoznatiji po svome načinu praktikovanja slavljenja Boga (Zikra), prilikom kojeg oni probadaju svoje lice iglama, a često njihov zikr uključuje i igre sa vatrom. Najvažnija središta ovog reda su se nalazila u Istanbulu, a poznati su i Rufaije iz Albanije i Bosne. Najpoznatiji Rufaija kod nas bio je Mustafa Karkin. Najpoznatija tekija u BiH je džamija Mimar Sinan.

Čištije[uredi - уреди]

Glavni članak: Čištije

Ovo je jedan od glavnih sufijskih tarikata južne Azije. Osnivač Čištija je Mu'inuddin Čišti. Tarikat ima jednostavno učenje a karakteriše ga ekstremni entuzijazam za muziku i poeziju. Njihova muzika je poznata kao qawali muzika, koju je svirao i popularni Nusret Fatih Ali Khan. Centralno mjesto u obredima tarikata zauzimaju masovne i ekstravagantne ceremonije kod turbeta šejhova tarikata.

Bedevije[uredi - уреди]

Glavni članak: Bedevije

Bedevije su osnovane u 13. vijeku. Osnivač je Ahmed el-Bedevi. Nemaju jasnu doktrinu. Nisu imali glavnih učenjaka, niti pisaca. Vrlo često je ovaj kult bio subjekt cenzure od strane Uleme.

Kubravije[uredi - уреди]

Osnivač ovog reda je Nedžmudin Kubra. Osnovan je u 13. vijeku. Potiču iz Centralne Azije. Njegovi pristalice vjeruju da potiče iz direktne loze Poslanika[7]

Šazilije[uredi - уреди]

Glavni članak: Šazilije

Osnivač ovog tarikata je Ebu Hasan Eš-Šazili. Ovo je najpopularniji sufijski red u sjevernoj Africi. Njihovi pripadnici također vjeruju da je Ebu Hasan Eš-Šazili iz direktne Poslanikove loze.

Desukije[uredi - уреди]

Sufijski red osnovan u Egiptu, od strane Ibrahima Desukija. Tokom Osmanlijskog vremena ovaj red imao je brojne tekije u Istanbulu skupa sa Bedevijskim redom. Ove tekije su zatvorene kada je Turska postala republika.

Halvetije[uredi - уреди]

Glavni članak: Halvetije

Osnivač je Muhammed el-Halveti. Smatra se da ovaj tarikat nije dobio ime kao većina njih po svome osnivaču, nego po arapskoj riječi halvet koja znači osamljivanje ili odvojenost, po kojem su ovi derviši bili poznati.[8] Jedan je od rasprostranjenijih redova. Njegov rast zabilježen je tokom Osmanlijskih vremena. Halvetije su još uvijek jake u Egiptu gdje sufijski redovi dobijaju određenu pomoć od vlade.

Najpoznatiji Halvetija u Bosni i Hercegovini bio je Gazi Husref-beg.

Selefizam[uredi - уреди]

Glavni članak: Selefije

Selefije propovjedaju islamski monoteizam, odnosno tevhid, i preuzimaju određena učenja od Ibn Tejmije, sirijskog učenjaka iz 14. vijeka. Selefizam je u osnovi u sukobu sa Sufizmom i Šiitskim islamom, koje smatraju hereticima. Selefijska teologija zastupa puritansko i pravno stajalište u stvarima vjere i religijskoj praksi. Oni smatraju da je njihov zadatak da vrate islam u stanje kakvo je bio u doba Poslanika i njegovih Pravednih halifa. Žele da izbace sve novotarije, itolatorije, devijacije i hereze.

Pokreti unutar Selefizma[uredi - уреди]

Nisu poznata veća raslojavanja unutar Selefizma, osim što u novije vrijeme ostale islamske grupacije koristeći naziv reformatora i učenjaka Muhammeda ibn Abdul Vehaba, nazivaju Selefije Vehabijama.

Vehabizam[uredi - уреди]

Glavni članak: Vehabije

Vehabizam je pokret koji je dobio ime po svom začetniku Muhammed ibn Abdul Vehabu u 18.vijeku. Abdul Vehab se školovao pod okriljem Sunitskog islama, i izučavao je fikh Hanbelijskog mezheba, no međutim, kad god bi primijetio neko neslaganje, on bi se priklonio onoj pravnoj školi koja je, prema njegovom mišljenju, imala ispravnije mišljenje. Ovaj pokret dominantan je u Saudijskoj Arabiji.

U Bosni i Hercegovini je prisutan određen broj vjernika koji prihvataju mišljenja Abdul Vehaba, ali oni ne prihvataju naziv Vehabije, nego sebe rađe zovu Selefijama.[9]

Sekte unutar islama[uredi - уреди]

Ovdje su svrstani pravci koji za sebe smatraju da su muslimani, ali koje matica ne smatra muslimanima.

Ahmedije[uredi - уреди]

Glavni članak: Ahmedije

Članovi Ahmedija pokreta su sljedbenici Mirze Gulama Ahmeda, koji je tvrdio da je obećani Mesija i Mehdi. Sljedbenici su podijeljeni u dvije grupe Ahmedijanski muslimanski džemat i Lahorski ahmedijanski pokret. Većina Ahmedija smatra sebe muslimanima, ali sa stanovišta matičnih muslimana, oni su sekta koja je isključena iz okvira islamske zajednice jer se Mirza Gulam Ahmed proglasio poslanikom.

Kuranije[uredi - уреди]

Glavni članak: Kuranije

Kuranije je naziv za religioznu grupu ljudi koji sebe sami zovu pokornima, no zbog njihove prakse vjerovanja u Kur'an a ne i u Hadise, prozvani su Kuranijama.

S obzirom da ne vjeruju u Hadis, niti u bilo kakve druge religiozne izvore, oni ne obavljaju namaz u obliku u kojem ga obavlja većina muslimana, nego smatraju da svako može obaviti namaz onako kako on osjeća da je potrebno, te da su u Kur'anu date upute šta je zabranjeno, a šta dozvoljeno u namazu.[10]

Zikri[uredi - уреди]

Glavni članak: Zikri

U religioznoj praksi Zikri se bitno razlikuju od matičnih muslimana, i postoje razlike u mišljenju da li ih treba zvati Suniti, Sufije ili sekta. Zikri obavljaju pet puta dnevne molitve koje zovu Zikr, za razliku od ostalih muslimana koji obavljaju Namaz.

Nacija islama[uredi - уреди]

Glavni članak: Nacija islama

Nacija islama je osnovana od Wallacea Fard Muhammada 1930. sa ciljem ponovnog uvođenja duhovnog, socijalnog i ekonomskog stanja crnog čovjeka i žene u Americi i svijetu. Njihovo učenje je dosta odstupilo od matičnog islama, tim prije što oni sa jedne strane vjeruju da je Fard Božija inkarnacija, i prema gotovo svim muslimanima oni su proglašeni za heretički kult.

Jedan od najpoznatijih pripadnika nacije islama bio je Malcolm X koji se kasnije odrekao tog učenja, zbog čega su ga i ubili.

Petostepenici[uredi - уреди]

Grana Nacije islama, ova grupa je formirana u Harlemu 1960. Njihova vjerovanja se fokusiraju na dovođenju pravde za Afroameričku mladež. Također vjeruju da je Bog crnac. Imaju veoma malo veze sa originalnim islamom.

Škole Kelama[uredi - уреди]

Glavni članak: Kelam

Kelam je jedna od religioznih nauka u islamu. U arapskom jeziku ova riječ znači "govor", i odnosi se na islamsku tradiciju traženja teologičkih principa kroz dialektiku. Ovaj termin se često prevodi kao teologija.

Ašarijska škola[uredi - уреди]

Ašari je škola rane islamske filozofije osnovane u 10.vijeku. Bila je instrument u drastičnoj promjeni smjera islama, i postavila je osnove zatvaranju vrata idžtihada vijekovima kasnije u Osmanlijskoj imperiji. Ašaritski pogled je bio da je shvatanje jedinstvene prirode i karakteristika Boga iznda ljudskih mogućnosti.

Maturidijska škola[uredi - уреди]

Maturidi su oni koji slijede Ebu Mensur El-Maturidijevu teologiju, koja je bliska varijanta Ašarijskoj školi. Tačke po kojima se razlikuju su priroda vjerovanja i mjesto ljudskog razuma. Maturidijski stav je da se iman ne povećava i ne smanjuje, nego da se samo povećava i smanjuje pobožnost (takvaluk). Maturidi govore da je ljudski um u stanju da spozna bez pomoći ili prosvjetljenja da su neki osnovni grijehovi sami po sebi grijeh, (kao što su npr. ubistvo ili alkohol), dok Ašarije smatraju da ljudski um nije u stanju da spozna takvo nešto bez Božanskog prosvjetljenja.

Mutezilska škola[uredi - уреди]

Glavni članak: Mutezilije

Mutezilska teologija potiče iz 8. vijeka iz Basre kada je Vasil ibn Ata napustio učenje El-Hasan el-Basrija nakon teološke rasprave. On i njegovi sljedbenici su raširili logiku i racionalizam Grčke filozofije, nastojeći da ih kombinuju sa islamskim doktrinama i pokažu kako su obje nerazdvojno kompatibilne. Mutezilije su diskutovali filozofska pitanja kao što su da li je Kur'an stvoren ili vječan, da li je zlo kreirano od strane Boga, predodređenje protiv slobodne volje, da li bi Allahove atribute u Kur'anu trebalo interpretirati alegorijski ili literarno, i da li će grešni vjernici biti kažnjeni vječno u Paklu (Džehennemu).


Reference[uredi - уреди]

  1. Sunitski i Šiitski islam, objavljeno 4. aprila 2006
  2. Pregled Haridžijskog islama
  3. Haridžijske sekte i njihova misao prema Šehrestaniju
  4. Osnovno o derviškim redovima prema riječima Fejzulah ef. Hadžibajrića
  5. Bektašije
  6. O Bektašijama - Samir Berglerović
  7. [1]
  8. Riječnik sufijskih izraza - Fejzulah Hadžibajrić
  9. Selefije ili Vehabije
  10. Kur'anska Radionica

Također pogledajte[uredi - уреди]

Vanjski linkovi[uredi - уреди]