Milomir Stakić

Izvor: Wikipedia

Milomir Stakić (19. 1. 1962., Marićka, Bosna i Hercegovina), predsjednik samoproglašene Skupštine srpskog naroda općine Prijedor, predsjednik Savjeta za narodnu obranu iste općine i predsjednik ratnog predsjedništva tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju/ICTY osudio ga je zbog ratnih zločina na 40 godina zatvora.[1][2][3]

Mlade godine[uredi - уреди]

Dr. Stakić je karijeru započeo kao ljekar. Studirao je medicinu na Medicinskom fakultetu sveučilišta u Banjoj Luci i nakon diplome počeo stažirati u tom gradu. Godine 1989. ljekarsku je karijeru nastavio u Tesliću. Potom se zaposlio u Domu zdravlja u Omarskoj, a njegov posao je uključivao rad u službi hitne pomoći i seoskim ambulantama u Lamoviti i Kevljanima. Stakić se 1987. oženio Božanom Cuk iz sela Busnovi. Dobili su dvoje djece.

Prije višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, sudjelovao je u osnivanju mjesnog ogranka Narodne radikalne stranke "Nikola Pašić" i postao predsjednik te stranke za područje Omarske. Srpska demokratska stranka ga je predložila za potpredsjednika Skupštine, na koju je funkciju imenovan 4. 1. 1991.[4]

Rat u Bosni[uredi - уреди]

Dana 7. 1. 1992., članovi Skupštine općine Prijedor srpske nacionalnosti i predsjednici općinskih odbora SDS-a proglasili su paralelnu Skupštinu srpskog naroda općtine Prijedor. Za predsjednika te Skupštine izabran je dr. Milomir Stakić. Deset dana kasnije, odlukom koju je potpisao dr. Stakić, Skupština je odobrila "udruživanje srpskih teritorija općine Prijedor u Autonomnu regiju Bosanska Krajina" (ARK).[4] Krajem travnja 1992. u općini je osnovano više tajnih srpskih policijskih stanica, a više od 1.500 naoružanih ljudi bilo je spremno da preuzme vlast. U noći sa 29. na 30. 4. 1992. izvršeno je nasilno preuzimanje vlasti, koje je predvodio SDS.[4]

Na mjesto legitimnih centralnih organa došli su članovi SDS-a i kadrovi lojalni SDS-u. Prije svega, dr. Stakić dolazi na mjesto predsjednika Skupštine općine izabranog na slobodnim izborima, profesora Čehajića. Skupštinu općine je zamijenio Krizni štab, kasnije preimenovan u Ratno predsjedništvo, čiji je sastav bio gotovo identičan sastavu Savjeta za narodnu obranu i kojim je također predsjedavao dr. Stakić. Krizni štab se u razdoblju odmah nakon preuzimanja vlasti sastajao veoma često, te je usvojio brojne odluke, naloge i druge akte. Krizni štab je odlučio da se osnuju logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.[4]

Suđenje u Haagu[uredi - уреди]

ICTY je prvu optužnicu podigao 1997. Stakića su 2001. uhitile srbijanske vlasti. Suđenje je započelo 16. travnja 2002., a završilo 15. 4. 2003. nakon 150 dana rasprave. Ukupno je u spis uvršteno 1448 dokaznih predmeta.[4] Sudsko vijeće je između ostalog utvrdilo da je u općini Prijedor vršen progon Bošnjaka i Hrvata:

Wikicitati Egzodus uglavnom nesrpskog stanovništva iz Prijedora počeo je već 1991., ali je poprimio veće razmjere neposredno prije preuzimanja vlasti, da bi vrhunac dosegao tijekom nekoliko mjeseci nakon preuzimanja vlasti. Žrtvom te kampanje progona bilo je više od 20.000 osoba. Većina je otišla nekim od konvoja autobusa i kamiona koji su svakodnevno napuštali to područje.[4]
()

Srpska strana u BiH, Predsjedništvo, Vlada, Savjet za nacionalnu sigurnost, donijela je strateške prioritete srpskog naroda, odnosno strateške ciljeve srpskog naroda. Za drugi strateški cilj se kaže:

Wikicitati „Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za koju ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške važnosti za srpski narod, jer to integrira srpske zemlje, ne samo Srpske BiH, nego i Srpske BiH sa Srpskom Krajinom i Srpske Krajine sa Srpskom BiH i Srbijom.[4]
()

Utvrđeno je da je između januara 1991. i septembra 1992. dr. Stakić bio na raznim funkcijama s vlašću nadređenog, te da je 1992. bio vodeća politička ličnost u općini Prijedor. Jedan svjedok je u Haagu izjavio: "U Prijedoru nije bilo ni de facto ni de jure vlasti, niti ikoga tko bi bio iznad dr. Stakića". Vršio je propagandu i donosio odluke o progonima i ubojstvima.

Wikicitati „Nesrazmjerna reakcija vojske na relativno beznačajne incidente u Hambarinama i Kozarcu krajem maja 1992. bila je usmjerena protiv nesrpskog civilnog stanovništva. To je bila prva u nizu mjera koje je Krizni štab, u suradnji sa vojskom i policijom, preduzeo kako bi općinu očistio od nesrba.[4]
()

Stakić je omogućavao koordinaciju vojske i policije sa civilnim vlastima. Razna tijela kojima je Stakić bio na čelu također su pružala logističku i financijsku pomoć vojsci.[4] Stakić je oslobođen optužbe za genocid jer je sudsko vijeće zaključilo da se u Prijedoru nije dogodio zločin takve kategorije, ali je proglašen krivim za "teške slučajeve progona, istrebljenja i deportacije" te ubojstvo ukupno 1.500 osoba tijekom pokolja u Prijedoru. Osuđen je isprva na doživotni zatvor, no nakon podignute žalbe presuda mu je umanjena te je pravomoćnom presudom osuđen na 40 godina zatvora.[4]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]