Iran u općem geološkom smislu karakterizira pripadnost planinskom pojasu evroazijskelitosferne ploče iz tercijarnogperioda, odnosno u užem smislu prostranoj Iranskoj visoravni proizišlom konsolidacijom prekambrijskog temelja kojeg neki geolozi smatraju odvojkom prekambrijske arapske ploče[1]. Prirastanje više ili manje stabilnih ostataka prekambrijskih strukturalnih slojeva (tzv. „centralna masa”) i geološki mladih elemenata poput tercijarnih planinskih zona Alborza ili Zagrosa je neosporno, no znanstveno tumačenje njihovog razvoja prošlo je kroz drastične promjene[1]. Sadašnje stanje može se sažeti na sljedeći način[2]:
c)Mezozojske i tercijarne zone karakterizira alpska orogeneza koja prekriva sve dijelove centralnog Irana zajedno s periferijama. Konkretno, periferni nabori pojaseva poput Kopet-Daga, masivi Makrana ili Zagrosa uključeni su u geosinklinalni razvoj dok iranska jezgra zadržava svoj epikontinentalni karakter.
e) Moderna geološka istraživanja ukazuju da je tzv. „centralna masa”, prvotno spominjana u kontekstu ostatka paleozojske podloge, vjerojatno ograničena samo na manje dijelove centralnog Irana odnosno tzv. „lutski blok”.
Ovaj pojednostavljeni sažetak i tumačenje geološkog razvoja može se potkrijepiti činjenicom da dosad nisu pronađeni nikakvi tragovi kaledonskih i hercinskihorogena[1]. Također, sedimente prosječne debljine 3000 − 4000 m u centralnom Iranu uglavnom odlikuju homogeni kontinentalni materijali terestrijalnog porijekla s relativno visokim stupnjem jednolikosti. Smješteni su iznad konsolidiranih erozivnih površina koje se datiraju u trijas ili starije periode, a ponekad čak izravno pokrivaju prekambrijsku podlogu i erozivne platforme[1]. Ogromna površina centralnog Irana, prvotno geološki pojednostavljena kao homogena „centralna masa”, zapravo je vrlo složena geološka struktura[1]. Nabori i rasjedi pridonijeli su ne samo izuzetno složenom srastanju geoloških uzvisina i depresija već i cjelokupnim pukotinamatla[1]. Primjerice, susjedne prostrane pustinjeDašt-e Kavira (>200.000 km²) i Dašt-e Luta (166.160 km²) nalaze se na različitim nadmorskim visinama i odvojeni su naboranim masivima iz perioda tercijara[3]. Od posebnog značaja za proučavanje geološkog razvoja jest teorija o tektonici ploča; na temelju paleontoloških i paleomagnetskih podataka većina geologa smatra Iran dijelom stare Gondvane[4], a smještavaju ga između današnje lokacije i Afričkog roga. Iranska ploča današnji je položaj poprimila tek koncem krede i kasnijih perioda, dok njen tektonski sudar s arapskom nije izazvao samo nabiranjeZagrosa već i opsežne vulkanske odnosno potresne aktivnosti koje su učestale i dan danas[1].
Iran je geografski ispresjecan nizom rasjeda koji imaju izravan seizmički utjecaj na 90 % teritorija. Glavni i najveći među njima je veliki zagroški rasjed podno Zagrosa gdje se sudaraju arapska i iranskalitosferna ploča (potonja se smatra južnim ogrankom goleme evroazijske ploče)[5]. Ova subdukcijska zona proteže se duljinom od 1575 − 1600 km odnosno prosječnom širinom od 250 km i njene seizmičke aktivnosti vrlo su učestale[5]. Iako historijski podaci ukazuju na kontinuiranu aktivnost odnosno povremena lokalna podrhtavanja, većina blažih potresa nisu izravno povezana s glavnim već nizom sporednih paralelnih rasjeda. Prema usmenim tvrdnjama lokalnog stanovništva sa Zagrosa iz sredine 20. vijeka, umjereno podrhtavanje tla javlja se svake godine i izaziva velike odrone stijena[5]. Istovjetne tvrdnje početkom 17. vijeka zabilježio je mletački putopisac P. Della Valle koji je posjetio Bandar Abas neposredno nakon potresa 1622. − stanovnici su mu priopćili da ovaj lučki grad (relativno periferan u odnosu na Veliki zagroški rasjed) bilježi barem jedan umjereni potres godišnje[6]. Generalno, na ovom aktivnom seizmičkom području snažniji potresi katastrofalnih razmjera nisu zabilježeni ili su vrlo rijetki. Npr. drevni grad Širaz kroz historiju je pogađao niz podrhtavanja, ali samo je potres iz 1853. bio kataklizmičkog karaktera ostavivši iza sebe 9000 smrtnih slučajeva[5].
Jednim od prvih pokušaja katalogiziranja potresa u Iranu smatra se članak „Potresi u Perziji” (engl.Earthquakes in Persia) britanskog časnika A. T. Wilsona iz 1930. godine[10], no bio je nepotpun i sadržavao je niz netočnosti[5]. Prva sveobuhvatna seizmotektonska karta centralnog Irana izdana je 1974. godine u mjerilu 1:1,000.000[11], a dvije godine kasnije M. Berberian sastavio je istovjetnu kartu cijelog Irana u mjerilu 1:2,500.000 s popratnim kartama epicentara svih razornih potresa u periodu od 1900. do 1976. godine[12]. Potonji rad sadržavao je i opsežan popis glavnih rasjeda kao i katalog svih zabilježenih potresa od 4. vijeka pne.[5] Godine 1982.N. N. Ambraseys i C. P. Melville izdali su kapitalno djelo o iranskim historijskim potresima koje ne sadrži isključivo opću studiju već i kartografske rekonstrukcije pogođenih područja[13]. Kroz sljedećih deset godina navedeni podaci obuhvaćeni u sintezne projekte o historijskim potresima čitave Jugozapadne Azije odnosno Bliskog istoka[14]. Unatoč napretku seizmologije u svim poljima i dan danas se javlja problem nedostatka ikakvih pisanih ili arheoloških dokaza o potresima slabije naseljenih iranskih regija pa su znanstvene analize u takvih slučajevima neophodno podložne subjektivnim procjenama[5].
Osim što potresi izazivaju tragične ljudske i materijalne gubitke uključujući pustošenja naselja i komunikacijskih mreža, oni su također i uzrok velikog broja ekoloških posljedica[1]. Muljne i zemljane bujice kao i ostali oblici derazije vrlo su česta posljedica djelovanja potresa, a najizraženiji su u područjima gdje su padine sastavljene od smičnih pukotina ili skliskih glinenih tala[1]. Muljne bujice osobito su učestale kod vulkanskih pepela i na svim oblicima stratigrafskih naslaga natopljenih vodom i(li) ledom koje su podložne utjecaju seizmičkih valova. Ove pojave karakteristične su za vlažna područja sjevernog Irana s pripadajućim vulkanima (npr. Damavand), ali i za vrlo osjetljive zone slanihdijapira na jugoistoku zemlje[1]. Potresi također uzrokuju i opasna klizišta, karakteristična i za guste regolite ili pak slabe kamene podloge. Potonje se osobito odnose na stratificirane temeljce pune geoloških pukotina, isprekidane mekanim i vodopropusnim materijalima koji ih čine lako erozivnim[1]. Klizišta, muljne i zemljane bujice redovito izazivaju štetu na nižim padinama i dolinama koje su gusto naseljene, a nerijetka pojava jest da klizajuće krhotine zapriječe tokove potoka odnosno oblikuju privremena jezera koja naposljetku uvijek probiju nestabilnu branu i poplave okolne doline[1]. Snažnije vulkanske aktivnosti na teritoriju Irana nisu zabilježene stotinama godina, a posljednje vulkanske erupcije datiraju se u eocen i kvartar. Ipak, aktivnosti nižeg inteziteta poput fumarola, solfatara ili mofeta učestale su i dan danas kod Damavanda, Bazmana, Sabalana i Taftana[18].
Nakon što je zloduh došao Zemlja se tresla i planinske tvari formirane su u tlu. Prvo se iz zemlje izdigao Alborz, zatim iz njegovog korijena i drugi planinski masivi...
Reference na potrese mogu se naći i na više mjesta u FirdusijevojŠahnami[27]. Prilikom tzv. religijskog rata iz vremena Zaratustrinog života kojeg je protiv centralnoazijskih hordi vodio iranski mitološki vladar Vištaspa, potres u horasanskomMijandaštu (između Gorgana i Nišapura) navodno je izazvao veliki odron na planini koji je neprijateljima zapriječio put i spasio iransku vojsku[27]. Ova legenda temelji se na Avestinim tekstovima i smatra se najstarijim opisom klizišta[27]. Druga legenda o podrhtavanju također spominje pohode iranske vojske i to pod vodstvom Kaj-Hozroja – prilikom proboja kroz planine u teškim noćnim i snježnim uvjetima vojska je počela zapomagati, nakon čega ih je pogodio i potres koji je izazvao i masovnu paniku u okolnim gradovima[27]. Mitološki vladar nakon toga je poručio vojnicima da nauče lekciju iz ovog događaja. Moderni znanstvenici smatraju da se legenda temelji na potresu koji je oko 2000. pne. pogodio okolicu Taht-e Sulejmana (sjeverozapadni Iran)[27]. Aluzija na potres javlja se i jednoj od Šahnaminih priča o Rustamu prema kojoj je mitološki heroj uklonio kamen demona Akvana i bacio ga u šume Kine što je izazvalo podrhtavanje Zemlje[27].
Specifične mitološke interpretacije i legende o potresima javljaju se i tokom islamske epohe iranske historije. Jedno od popularnih vjerovanja bilo je da Zemlja počiva na rogovimabika, koji sam stoji na ribi[5]. Kada bik postane nestrpljiv zbog umora ili previše nepravde u svijetu, prebacuje Zemlju s jednog roga na drugi i time izaziva potrese, a najveća razaranja nastaju tamo gdje Zemlja padne izravno na rog[30]. Ova iranska interpretacija raširena je i diljem Jugozapadne Azije, osobito u šijitskom svijetu[5]. Prema legendi iz ranoislamskog doba, oko grada Sava je nekada postojalo veliko jezero koje je naglo presušilo zbog potresa na noć Muhamedovog rođenja[31]. Danas postoje indicije da su obližnja jezera Hovz-e Soltan i Namak nekada bili homogena vodena masa, a potonje se također naziva i Savskim jezerom. Srodna legenda postoji i o izvoru kod Turšaba koji je nastao pa nestao uslijed dvaju jakih potresa[32]. Historičar Mostavfi spominje legendu o čempresu u Kašmaru koji je zasađen u 9. vijeku da bi štitio okolicu grada od učestalih podrhtavanja[33]. U iranskoj narodnoj predaji postoji niz priča o veličanstvenim gradovima koja su razorila podrhtavanja, zatim bi ih stanovnici obnovili do stare slave, nakon čega bi u kratkom roku ponovo bili uništeni potresima[34]. Moderni stručnjaci identificiraju opisane gradove s Nišapurom i Tabrizom[34]. Jedna od relativno novijih interpretacija uzroka specifičnog potresa pojavila se krajem 19. vijeka nakon udesa u Kučanu 1895. – lokalno stanovništvo događaj je tumačilo time da je sin Imama Reze čija se grobnica nalazi u Kučanu, otišao u posjet svom ocu sahranjenom u Mašhadu, te tako ostavio grad nezaštićenim protiv elemenata[35]. Najnoviji slučaj sličnih tumačenja zabilježen je 16. 1.1979. – na isti dan kada je Muhamed-Reza Pahlavi napustio Iran, okolicu Kajena pogodio je potres, što je interpretirano nadnaravnom simbolikom o Božjoj želji za promjenom na iranskom političkom vrhu[36].
Potresi se kao inspiracija pojavljuju u određenim iranskim filmovima među kojima je najpoznatija tzv. Kokerska trilogija u režiji Abasa Kijarostamija. Dva posljednja filma ove trilogija bave se tematikom posljedica potresa iz 1990. u kojem je devastiran i Koker, maleno naselje u kojem je Kijarostami snimao uspješnu dramu Gdje je kuća mog prijatelja? (1987.)[37]. Režiser je nakon katastrofe posjetio Koker i snimio dramski pseudodokumentaracŽivot i ništa više (1991.) o njegovoj potrazi za djecom koja su glumila u filmu četiri godine ranije[37]. Godine 1994. Kijarostami je snimio i Kroz stabla maslina, treći film u nizu čija se radnja fokusira na ljubavne probleme dvoje mladih ljudi prilikom njegovog snimanja drugog filma trilogije, zbog čega se rad opisuje „filmom u filmu u filmu“[37]. Stavovi kritičara oko trilogije bili su podijeljeni i neki od njih su u početku optuživali Kijarostamija za banaliziranje tragedije[37], no sva tri danas se svrstavaju među najveća ostvarenja moderne iranske kinematografije[38]. Drugi iranski filmaš koji je režirao na tematiku potresa je Amir-Šahab Razavijan. Radnja njegove nostalgične drame Boje sjećanja (2008.) govori o uspješnom kirurgu koji se iz inozemstva vraća u potresom razoreni rodni Bam[39].
U uvjetima stalne opasnosti od potresa, konzultiranje astrologa, klerika i znanstvenika o predviđanju novih katastrofa bila je uobičajena praksa kroz iransku historiju, a zabilježeni su i slučajevi pojedinaca koji su točno predvidjeli potrese[5]. Primjerice, astrolog Abu Taher iz Širaza pogodio je točan datum potresa iz 1042. koji je razorio Tabriz nakon 184 godine seizmičkog mira[40], ubivši pritom 40.000 ljudi[5]. Bujidska vladarska kuća nagradila je astrologa povjerivši mu da vodi rekonstrukciju grada, a on je nadležnima i puku najavio da Tabriz više nije u opasnosti što se pokazalo točnim barem za vrijeme njegova života s obzirom da je sljedeći potres nastupio 1273. godine[5]. Navedeno predviđanje s popratnim događajima ovjereni su u Mustavfijevom „Užitku srca” (arap.Nozhat al-Kolūb) iz 1340. godine[41]. Kod drugih pogođenih predviđanja, posljedice variraju ovisno o specifičnom slučaju. Primjerice, iako je lokalni astronom iz Kajena predvidio datum potresa koji je pogodio grad 1549. godine, njegova pretpostavka naišla je na slab odjek među građanima i prilikom udara smrtno je stradalo 3000 ljudi, uključujući i samog astrologa[42]. S druge strane, točno astrološko predviđanje potresa iz 1593. shvaćeno je ozbiljno i veći dio stanovnika Lara napustio je grad prije udara[43]. Među ostale potrese za koje postoje priče da su precizno predviđeni spadaju podrhtavanja u Tabrizu858. i 1721. godine[44]. Prema predaji, astrolozi i klerici navodno su predviđali potrese na osnovi gibanja Mjeseca[45] ili ponašanja životinja[44]. Primjeri za potonje slučajeve u literaturi se mogu naći za potrese iz 1485., 1608., 1695. i 1875. godine[44].
Zapadnjački autori koji su u 19. vijeku putovali Iranom opisuju više priča i anegdota vezane za predviđanje potresa[5]. S. G. Wilson navodi da je 1880. iranski časopis objavio senzacionalan članak u kojem talijanskisvećenik predviđa skori smak svijeta[46]. Iranski šijiti članak nisu shvatili ozbiljno za razliku od Armenaca koji su bili u panici, a jedan njihov svećenik naredio je vjernicima da naokolo podijele sav nakit i novac, te provedu naredno vrijeme u molitvama[46]. Srodna situacija odigrala se i nakon potresa iz 1883. na sjeverozapadu Irana – jedan astrolog iz Teherana poslao je stanovnicima telegram najavivši da će se tlo tresti sljedećih 40 dana, armenski svećenici konzultirali su knjige i predviđali novi udar u 23:00 sati istog dana s opaskom da je potres najava smrti vladara i početka velikog rata, a lokalni tabriškimula najavio je novi potres sljedeće nedjelje u 14:00 sati[46]. Među svim navedenima stanovništvo je najozbiljnije shvatilo potonjeg klerika i u Tabrizu je izbio opći kaos – bazari su bili zatvoreni i ljudi su masovno spavali po gradskim parkovima (uključujući princa). Nakon što se predviđanje pokazalo pogrešnim, mula je uhićen zbog širenja panike[46]. U putopisu J. P. Ferriera spominje se da je 28. 5.1845. kampirao oko 14 km od Mašhada kada je područje pogodio potres, što je iranski vodič protumačio kao loš znak i predviđajući novi udar preporučio mu premještanje kampa[47].
Frekventnost potresa u raznim se segmentima bitno odrazila se i na iransku arhitekturu u kojoj tradicionalno prevladavaju relativno niže građevine. Dok je tokom ahemenidskog perioda (6. − 4. v. pne.) kao kod istovremene grčke arhitekture dominirao tektonski sistem (stupovi i grede), evidentno je da od partskog perioda (3. v. pne. − 3. v.) nadalje kontinuirano prevladava statički otporniji stereotomski sistem (lukovi, svodovi, kupole), kao i kružni tlocrtni oblici (uključujući spirale). Isto tako, goleme kamene blokove zamijenile su manje (često standardizirane) opeke. Iranski graditelji iz ahemenidskog doba nedostatke su nadomještali raznim tehničkim inovacijama kao što su metalne kopče za kamene blokove u Pasargadu i Perzepolisu, te izolirani temelji od kolosalnih monolita pod palačama Perzepolisa ili grobniceKira Velikog koja se smatra među prvima u historiji s takvim sistemom[48]. Jedna od drevnih metoda gradnje bile su umjetne uzvisine od nabijene zemlje za apsorbiranje podrhtavanja. Visina im se kretala do nekoliko desetaka metara, a na poravnatom platou građeni su objekti od materijala poput kamena, cigle, ćerpiča ili drva. Diljem Irana postoji na tisuće ovakvih arheoloških nalazišta odnosno toponima koji sadrže tape (dosl. brdo), a jedan od monumentalnih primjera je zoroastrijski hram Tape-Mil na 18-metarskoj uzvisini pokraj Raja, izgrađen tokom sasanidskog perioda (3. − 7. v.). Najmonumentalniji primjerci sasanidske (i ranije partske) arhitekture podignuti su u Mezopotamiji koja za razliku od Iranske visoravni predstavlja seizmički sigurno područje, a jedna od najpoznatijih građevina je Hozrojevajvan (Tak-e Kesra) u Ktezifontu (današnji Irak) iz 6. vijeka čija se konstrukcija sastoji od statički izuzetno otpornog paraboličnog svoda širokog 26 m. Paraboličnoj formi prethodili su polukružni i elipsasti oblici, a ova je konstruktivna evolucija stabilnijih sistema naposljetku rezultirala i prvim šiljastim formama koje će kasnije biti preuzete i postati oglednima u islamskoj arhitekturi. Postoji više primjera u kojima su drevni objekti po 2000 godina odolijevali potresima i zatim bili razrušeni odnosno teško oštećeni istima u novije doba. Ahemenidska prijestolnica Perzepolis izgubila je nekoliko stupova u potresu 1623.[49], Sasanidsko svetište Taht-e Sulejman djelomično je urušeno 1880.[50], a najgore je prošla drevna citadela u Bamu koja je 2003. doslovno sravnjena sa zemljom[51]. Sve tri navedene lokacije nalaze se na listi UNESCO-ve Svjetske baštine.
Toranj Gonbad-e Kabus (55 m) iz 1006. kao zaštitu od potresa koristi trokutaste potpornje
U srednjem vijeku, zidine iranskih fortifikacija i palača u presjeku nisu bile monolitne već su po visini slagane u slojevima kamenih blokova različitih dimenzija koji su statički bili odvojeni drvenim gredama zbog ublažavanja horizontalnih sila. Svejedno, zidine se s obzirom na formu i volumen smatraju najmanje stabilnim od svih historijskih građevina, zajedno s minaretima, vjetrohvatima i visokim portalima[52]. Postoji čitav niz primjera rušenja zidina pod potresima magnitude Mw ≥ 5,0 – 6,0[52]. Problem kod visokih portala tipičnih za iransku arhitekturu jest da se radi o vitkim i plosnatim samostojećim elementima (eventualno jednostrano poduptrima pri donjem dijelu) što ih čini osjetljivima i na niske frekvencije u smjeru okomitom na portal[52]. Slučaj urušavanja takvog tipa elementa zabilježen je kod 700-godišnje Saborne džamije u Gonabadu čiji je portal devastiran potresom iz 1968. godine[52]. U serijskim podrhtavanjima iste godine urušen je i svodSaborne džamije u Firdusu s obzirom da su seizmički valovi djelovali paralelno u odnosu na nosive zidove[52]. Generalno, svodovi oslonjeni na dva zida bez okomitih podupirača klasificiraju se u slabo otporne elemente. Kod tlocrtno prostranih građevina tipičnih za iransku arhitekturu kao što su bazari, karavan-saraji ili šabestani otpornost varira ovisno o materijalu, lokaciji i specifičnim elementima[52]. Seizmičkim najsigurnijim srednjovjekovnim građevinama pokazali su se monumentalni samostojeći objekti simetričnih formi građeni od kvalitetnih opeka odnosno kamena. Najčešće su kružnog, heksagonalnog, oktogonalnog ili drugog poligonalnih tlocrta, obično okrunjene kupolom, te imaju funkcije džamija, grobnica i mauzoleja[52]. Rane iranske džamije ovog tipa (npr. one u Isfahanu, Zavari i Varaminu) karakteriziraju i vrlo mali prozori što je uvjetovano i težnjom za što većom statičkom stabilnosti (raspodjelom sila u svim smjerovima)[52] i potrebom da se unutrašnji prostor zaštiti od insolacije s obzirom na oštre klimatske uvjete tokom čitave godine[53]. Neki od ovih izuzetnih primjera koji su preživjeli brojne historijske potrese su kolosalna kupola mauzoleja u Sultaniji i kamena kupola Gonbad-e Džabalije u Kermanu, te džamija Mani i stara stara saborna džamija u Nišapuru (vremenom zamijenjene novim objektima)[52]. S obzirom da su navedene građevine bile među rijetkima koje su preživjele vjekovne potrese, njihov dizajn je zbog sigurnosti uziman kao šablon za zdanja u kasnijem razvoju iranske arhitekture. S druge strane, slučajevi urušenja kupola zabilježeni su kod grobnice Imama Reze u Mašhadu (1673.), grobnice Šah Čerag u Širazu (1824. i 1853.), imamzade Sultana Ibrahima (1851. i 1895.), te niza drugih primjera u Tabrizu, Nišapuru i Lahidžanu[52]. Diplomat i putopisac J. Morier početkom 19. vijeka navodi kako mu je prilikom putovanja Iranom rečeno da su kupole generalno najizdržljivije građevine[54]. Početkom 2. milenijuma javlja se i niz ovalnih građevina s trokutastim potpornjima odnosno zvijezdastog tlocrta čiji se arhitektonski izražaj ne zasniva na ukrašavanju fasade već na masi. Najreprezentativniji primjer ovog tzv. rajskog (razi) stila je 55-metarski toranj Gonbad-e Kabus u Golestanu koji je bez oštećenja izdržao više destruktivnih potresa (npr. 1436. i 1470.)[52]. Drugi primjer je Togrulov toranj u teheranskomRaju čija je pak kupola vremenom urušena podrhtavanjima. Osim monumentalnih džamija i tornjeva, postoji i niz manjih simetričnih samostojećih objekata koji su bez posljedica pretrpjeli niz snažnih potresa – npr. crvena kupola u Maragi i mazandaranske grobnice iz seldžučkog perioda[52].
Učestalost potresa odnosno njihovih utjecaja na arhitekturuislamskog doba očituje se u visini minareta koji su najviši i najvitkiji u relativno sigurnoj zoni sastavljenoj od Jazdske, Kermanske i Isfahanske pokrajine[7]. Neki od takvih primjera su minareti Saborne džamije u Jazdu ili 38-metarski minaret Bag-e Kušhane u Isfahanu[52]. S obzirom da se radi o seizmički najosjetljivijim elementima, iranski minareti najčešće su građeni od drva[52] i generalno su niži odnosno zdepastiji od onih u osmanlijskoj i arapskoj arhitekturi. Vjekovna praksa bila je postavljanje zvona podno krovova ovih elemenata koji su imalu funkciju potresnih alarma. Jedan od graditeljskih fenomena koji se početkom 14. vijeka javlja u iranskoj arhitekturi su tzv. „plesajući minareti“, danas raspadnuti kod Saborne džamije u Imanšaheru odnosno sačuvani kod džamije Minar-Džonban u Isfahanu[55] koja je turistička atrakcija. Dva simetrična i statički potpuno nezavisna minareta položena su na rubovima portala izgrađenog od različitog materijala, no zbog proporcija navedenih struktura statički djeluju homogeno tj. kada se jedan počne tresti automatski se prenosi i na drugog koji također vibrira[55]. Ova tehnologija se tokom 15. vijeka proširila i na Indijski potkontinent gdje džamija Sidi-Bašir predstavlja sačuvani primjer, dok minareti kod također ahmedabadske džamije Radž-Bibi nisu sačuvani s obzirom da su ih Britanci u doba kolonijalne vlasti rastavili u potrazi za otkrivanjem enigme ili skrivenim mehanizmima, ali bez uspjeha[56].
Novovjekovnu iransku arhitekturu obilježava paradoks da usprkos svijesti o frekventnim potresima i naprednim graditeljskim tehnikama odnosno razvijenoj infrastrukturi nije postojala sistemska regulacija zaštite i uglavnom se oslanjalo na lokalna kratkoročna rješenja[57]. Primjerice, nakon katastrofalnog potresa iz 1780. u Tabrizu njegovi stanovnici počeli su graditi najniže moguće zidine služeći se pritom drvom umjesto ciglama i mortom odnosno drvenim daskama umjesto kupolama za pokrivanje bazara[54], ali već 1817. obnovili su gradske zidine do znatne visine[58]. Ovaj grad generalno je specifičan po izuzetno malom broju očuvanih historijskih spomenika[59], a gotovo jedini očuvani srednjovjekovni objekt je restaurirana Plava džamija (perz.Masdžid-e Muzafarija) iz 1465. godine[5]. Neka nova konstruktivna rješenja u Tabriz su donijeli i Evropljani u službi princa Abasa Mirze (1789. – 1833.), poput okvirnih drvenih struktura s fleksibilnim spojevima (lokalno poznatih kao tahta-puš), no takve su metode korištene isključivo za privremena skloništa u parkovima[60] dok su stambene kuće obnavljane na tradicionalan način[5]. Nakon potresa iz 1871. u Kučanu isto tako se pojavilo lokalno konstruktivno rješenje − grede iskopane iz ruševina montirane su u A-okvire ili su korištene kao ivični stupovi, dok su zidovižbukani nabijenom zemljom[61]. Kada je takva kuća zahtjevala proširenje, identični objekti građeni su paralelno s postojećim i prostor između bio bi natkriven ravnim krovom[5]. Ove tipske kuće sastavljene od jedne do tri prostorije izdržale su potrese iz 1893. i 1895. odnosno bile su u upotrebi još 1904. godine, ali takva rješenja nisu imala znatan dugoročan učinak[5]. Jedno od modernih lokalnih rješenja bile su i kuće sfernih oblika u sjevernom Teheranu, popularne tokom 1960-ih godina[57]. Generalne antiseizmičke graditeljske regulacije u Iranu su usvojene sredinom 20. vijeka[57] nakon čega se u većim iranskim gradovima javlja serijska izgradnja visokih nebodera. Toranj Milad sa 435 m najviša je građevina u Iranu i šesta najveća struktura takve vrste u svijetu, projektirana da izdrži potres do Mw ≤ 7,5[62]. Ono što iransku arhitekturu bitno razlikuje od japanske koja je također razvijana u stalnoj opasnosti od potresa jest da minimalistička rješenja kod stambene gradnje nikada nisu prihvaćena. Drugi veliki kontrast u odnosu na Japan, zemlje Malajskog arhipelaga i ostala potresima ugrožena područja je generalni nedostatak fleksibilnih drvenih materijala većim dijelovima zemlje što je uvjetovano fitogeografskim faktorima. Historijski prevladavajući materijali bili su kamen i opeka, dok se drvo koristilo eventualno za minarete ili vjetrohvate[63]
Potresi su imali veliku utjecaj na toponimikuIrana s obzirom da postoji niz perzijskih, drugih iranskih i ostalih toponima čije se etimološko porijeklo dovodi u izravnu vezu s raznim izvedenicama za podrhtavanje ili njihovim posljedicama:
Osim u kulturi i umjetnosti, potresi su odigrali i veliku ulogu u iranskoj političkoj historiji još od najstarijih vremena. Prahistorijski lokaliteti kao što su Sagezabad, Ak-Tape, Godin-Tape i Marlik razoreni su potresima i nisu pronađeni kasniji arheološki slojevi što jasno ukazuje da su preživjeli napustili lokacije i migrirali u potrazi za sigurnijim područjima[5]. O utjecaju prirodnih katastrofa na drevne migracije svjedoče i moderne analize o globalnim klimatskim promjenama u 17. vijeku pne. izazvanim Minojskom erupcijom koja koincidira s masovnom seobom iranskih naroda iz Centralne Azije na Iransku visoravan. Tokom starog i srednjeg vijeka prevladavao je veliki kontrast između urbane iranske civilizacije i nomada u Centralnoj Aziji i Arabiji – razvijeni iranski gradovi opasani kvalitetnim fortifikacijama u većini slučajeva predstavljali su nepremostivu prepreku za bilo kakvo ugrožavanje vojnim putem. Međutim, učestali potresi imali su destruktivan učinak isključivo na takve urbane sredine, što za nomade u šatorima iz seizmički sigurnih područja nije bio slučaj. Masovna razaranja, ekonomski kaos i političko slabljenje uzrokovani potresima otvarali su vrata nomadskim upadima, pljačkama ili čak osvajanjima (u identičnoj situaciji bio je i npr. Carigrad440-ih prilikom najezde AtilinihHuna). Postoji niz primjera u kojima se invazije na Iran kronološki podudaraju s udarima snažnih potresa, a najstariji takav je potres u Raju 330-ih pne. kojeg je opisao Duris sa Samosa[11]. Starogrčki historičar navodi da je potres bio kataklizmičkih razmjera i da je uz Raj uništio još 2000 naselja na sjeveru Irana[11]. Istovremeno, Aleksandar Makedonski vodio je pohod protiv ahemenidske dinastije. Katastrofalan potres 0-ih pne. pogodio je i partsku prijestolnicu Nisu koja se kasnije nikada nije oporavila, a istovremeno centralnoazijski Skiti preuzimaju dominantnu ulogu u vojsci Fraata IV. Godine 634. sjeverozapad sasanidskog Irana tj. okolicu Tabriza pogodio je jedan od pet najsnažnijih potresa ikad zabilježenih u toj regiji[75] – iste godine dolazi do početka arapskih prodora u Iran koji će kroz idućih nekoliko godina rezultirati potpunim slomom sasanidske dinastije. Sredinom 7. vijeka tj. okvirno za vrijeme navedenog rata razoran potres pogodio je i Nišapur, drugi veliki sasanidski grad.
Grad s najviše zabilježenih potresa je Tabriz čiju su užu okolicu od sredine 9. vijeka pogodila čak 33 razorna potresa (pet Mw = 6,0 − 7,0; tri Mw ≥ 7,0), ne računajući one u široj okolici koji su isto razarali grad.
Grad s najviše žrtava potresa ovisno o procjenama može biti Nišapur, Tabriz ili Damgan.
Najsmrtonosniji vijek jest 20. vijek s ukupno 126[5] − 130 tisuća žrtava, a slijedi 18. vijek s oko 100.000 žrtava (ne računajući nedokazani u Tabrizu 1727.). Postoji mogućnost da je najsmrtonosnijim bio 9. vijek uzimajući u obzir maksimalističke procjene o broju žrtava u Damganu (do 200.000)[81], dok se podaci o 150.000 u Ardabilu krajem istog vijeka (vjerojatno armenski Dvin) ne smatraju vjerodostojnima.
Moderne znanstvene analize i empirija ukazuju da Iranu prijeti stalna opasnost od potresa[5]. Najugroženijom regijom smatra se Iranski Azarbajdžan gdje je potresna aktivnost bila kontinuirana kroz sve historijske periode do danas[5]. Seizmički najsigurnijim iranskim područjem može se smatrati homogena zona sastavljena od Komske, istočne Isfahanske, južne Semnanske, Jazdske pokrajine i sjeverne Kermanske pokrajine. Međutim, geografski paradoks jest da u ovim krajevima prevladavaju surovi klimatski uvjeti i vrlo su slabo naseljeni. Jedan od izuzetaka je Jazd, grad oko kojeg u krugu od 200 km već tisućama godina nije zabilježen razoran potres. Seizmički sigurne ili nesigurne zone predstavljaju relativan pojam u iranskom slučaju s obzirom da se niz jačih potresa ne podudara s glavnim rasjedima i konstantno se otkrivaju sporedni mehanički diskontinuiteti[5]. Također, određeni empirijski primjeri ukazuju da je klasifikacija na pouzdana i opasna područja izrazito upitna. Prvi takav slučaj je Nišapur, grad koji je kroz srednji vijek pogođen s najmanje osam razornih potresa, dok ga nakon toga nije ugrozio niti jedan ozbiljniji potres[5]. S druge strane, oprečni paroksistički primjer je Tabas čija se okolica vjekovima smatrala sigurnom zonom, no potresom iz 1978. totalno je devastirana i grad je izgubio čak 85% stanovnika[5]. Područje oko Koma također se smatralo stabilnim, no teško je pogođeno dvama potresima iz 1980. godine[83]. Seizmolozi ipak smatraju da sjeverni Iran danas prolazi kroz stabilni period, dok istok zemlje proživljava vrhunac seizmičkih aktivnosti[84]. S obzirom na geologiju Perzijskog zaljeva i slabu naseljenost obala Makrana, opasnost od cunamija za Iran je minimalna. Jedini takav slučaj sa smrtnim posljedicama zabilježen je uslijed potresa 1008. u Sirafu[85]. S druge strane, mnogo gora situacija pokazala se u obalnim gradovima susjednog Pakistana gdje su cunamiji izazvani potresima 1945. i 1947. odnijeli stotine života. Razarajući potresi (Mw ≥ 8,0) karakteristični za Pacifički vatreni prsten (npr. Japan, Indonezija i Čile) do današnjeg dana nisu zabilježeni u Iranu[5]. Magnituda većine snažnijih potresa kretala se uglavnom između 6,6 i 7,2, a najubojitiji bili su oni od Mw = 7,7[20]. Stručna rasprava o tome prijeti li Iranu i snažniji potres aktivna je desecima godina, a pesimistične analize ukazuju da je to moguće uzimajući kao analogni primjer Mongoliju koju su vjekovima pogađali potresi magnitude do 7,3, dok je u 20. vijeku konačno triput pogođena potresima od Mw ≥ 8,0[20]. Intervali takvih potresa koji ugrožavaju Iran mogu se kretati i do više tisuća godina[5].
S obzirom da se nalazi podno Alborza, Teheranu prema seizmološkim studijama prijeti velika opasnost od potresa koji se na tom području pojavljuju u ciklusima od oko 150 godina[86]. S obzirom da je područje uživa relativnu sezmički mir više od 175 godina, stručnjaci smatraju da postoji velika vjerojanost da grad u bližoj budućnosti pogodi potres velikih razmjera[87]. Na širem gradskom području po osi istok-zapad protežu se tri glavne rasjedne zone: sjeverni Mošin rasjed prolazi ispod Alborza koji je slabo naseljen, centralni Teheranski rasjed nalazi se u gornjem gradu koji je kvalitetno izgrađen, te Rajski rasjed na krajnjem jugu[88]. Najugroženija gradska područja ova potonja na jugu gdje postoje veliki nizovi četverokatnica građenih tokom velike urbanizacije iz 1970-ih godina[89]. Prema istraživanju provedenom 2000. godine, potencijalni potres od Mw = 7,2 može izazvati između 120.000 i 380.000 smrtnih slučajeva[90]. Iranska vlada ozbiljno je pristupila ovim predviđanjima pa je 2005. objavljen plan o restauraciji 200.000 ruralnih objekata godišnje[91], a 2010. godine u parlamentu se raspravljalo i o premještanju glavnog grada u Isfahan, Šahrud ili Semnan[78]. Iste godine iranski predsjednik Mahmud Ahmadinežad izjavio je kako Teheran ima pet milijuna stanovnika više od potrebne granice za zadovoljavanje maksimalnih sigurosnih standarda[92], a vrh iranske vojske objavio je da je započeto premještanje svih grana vojne industrije izvan Teherana[93].
Popis obuhvaća potrese relativno većih magnituda odnosno one koji su izazvali smrtne slučajeve, ozljede ili bitniju materijalnu štetu.
Obuhvaćeni potresi su u okvirima modernih, a ne historijskih iranskih granica.
Potresi u susjednim državama ili morima obuhvaćeni su isključivo ako su imali bitniji utjecaj na Iran.
S obzirom na variranja u literaturi, procjene magnituda i broja smrtno stradalih izražene su u skladu sa stručnim primarnim izvorima i to u maksimalnim vrijednostima.
Žrtve se odnose na broj smrtnih slučajeva, osim ako nije drugačije navedeno.
U slučaju da se opširniji članak odnosi na više potresa, vrijednosti su iskazane za onaj najveće magnitude.
.PNG)
.JPG)
.jpg)
