Geosinklinala

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Geosinklinale su linearno izduženi i pokretljivi dijelovi Zemljine kore, prekriveni morskom vodom. Odlikuju se visokom mobilnošću, snažnim geodinamičkim naprezanjima, znatnom debljinom sedimenata (10 ‒ 20 km), raščlanjenošću i znatnom propustljivošću Zemljine kore, što se izražava snažnim magmatizmom, metamorfizmom i seizmičkom aktivnošću.

S obzirom da su geosinklinalni prostori tijesno u vezi sa dubinskim rasjedima, osim visoke mobilnosti karakteriziraju ih i jako izražene magnetske i gravitacijske anomalije odnosno znatan termički protok. Građa i debljina Zemljine kore i gornjeg dijela omotača u predjelima geosinklinala znatno variraju. U početku evolucije, geosinklinale se odlikuju preovlađujućim pokretima tonjenja i intenzivnom sedimentacijom. Poslije ove faze nastupa drugi stadij razvoja geosinklinala, kada preovlađuju procesi ubiranja i izdizanja, tj. nastupa prelazak geosinklinale u orogen (planinski masiv), čija tektonska aktivnost sa vremenom slabi. Orogene strukture se formiraju prije svega djelovanjem potisaka od relativno stabilnih kontinentalnih blokova (kratona).

Teorija o geosinklinalama je do prije nekoliko desetaka godina bila jedna od najznačajnijih teorija o strukturi i evoluciji Zemljine kore. Pojam geosinklinala u geološku terminologiju prvi su uveli američki geolozi J. Hall i J. D. Dana. Danas je u geološkoj literaturi generalno prihvaćena teorija o tektonici ploča. Teorija o geosinklinalama navodi se zbog toga što se u literaturi iz oblasti geologije i dalje mogu naći pojmovi vezani za nju.

Veze[uredi | uredi kod]