Behšaher

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Behšaher
((fa)) بهشهر
Kuća s verandama u Behšaheru
Kuća s verandama u Behšaheru
Koordinate: 36°41.5′N 53°33′E / 36.6917°N 53.550°E / 36.6917; 53.550
Država  Iran
Pokrajina Mazandaran
Okrug Behšaherski okrug
Osnovan 1613.
Osnivač Abas Veliki
Visina 1 m
Stanovništvo (2011.)
 - Grad 89.251
Vremenska zona IRST (UTC+3:30)
 - Ljeto (DST) IRDT (UTC+4:30)
Pozivni broj (+98) 152
Službena stranica www.behshahr.ir
Karta
Behšaher is located in Iran
Behšaher
Behšaher
Behšaher na karti Irana

Behšaher (perz. بهشهر, ranije Ašraf[1]) je grad u pokrajini Mazandaran na sjeveru Irana. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Behšaheru je živjelo 89.251 ljudi.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Geografija Irana

Grad je geografski smješten na sjevernom podnožju masiva Alborz odnosno oko 10 km južno od Gorganskog zaljeva odnosno Kaspijskog mora[1]. Od pokrajinskog sjedišta Sarija udaljen je 45 km istočno, od Neke 20 km, te od Gorgana 80 km zapadno. Okolicom grada prevladava umjerena kaspijska klima (Csa) s godišnjom količinom padalina od oko 1500 mm. Ovo područje sastojalo se od gustih šuma sve do početka novog vijeka od kada je postupno raskrčeno i pretvoreno u poljoprivredno zemljište[1].

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Irana
Napušteni vrtovi Ašrafa (Perzija)
(J. Laurens, ulje na platnu, 1874.)

Povoljni strateški položaj uskog pojasa koji povezuje prostrane ravnice Mazandarana i Golestana, plodno tlo natapano stalnim vodotocima s Alborza, blizina mora, te bogatstvo florom i faunom učinili su lokaciju privlačnom na naseljavanje još od najranijih vremena. Nekoliko kilometara zapadno od današnjeg grada nalaze se važne prahistorijske pećine Kamarband i Hotu[2]. Također, na ravnicama u okolici Behšahera nalazi se niz humaka koji ukazuju da je područje bilo gusto naseljeno u prahistoriji i starom vijeku[1].

Historija samog grada započinje u safavidskom periodu kada je 1613. šah Abas Veliki dao podići novi grad Ašraf na lokaciji nekad nebitnog sela Harkurana[1]. Grad je s mjestima na Iranskoj visoravni bio povezan kvalitetnom popločanom cestom, a zajedno s drugim rezidencijama na kaspijskoj obali (npr. Farahabad) služio je kao ljetno odmorište[1]. Kraljevske palače u Ašrafu (poznate kao Abasabadski kompleks) sastojale su se od šest objekata raspoređenih na širokom području južno od današnjeg grada[3].

Prema škotskom putopiscu J. B. Fraseru koji je posjetio grad u ranom 19. vijeku, pet od šest vrtova s pripadajućim građevinama (Bag-e Šahi, Emarat-e Saheb-e Zaman, Haram, Halvat i Bag-e Tape) bili su opasani po jednim zidom[4]. Izvan grada, u podnožju Alborza i na pleistocenskim kaspijskim terasama, izgrađeno je niz brana, kanala, vodospremnika i sustava za navodnjavanje koji su opskrbljivali fontane kraljevskih vrtova[1]. Jugozapadno od grada nalazi se raskošna safavidska Safiabadska promatračnica koja je bila u vojnoj funkciji sve do Iranske revolucije iz 1979. godine[1].

Padom safavidske dinastije Ašraf je prepušten propadanju, a početkom 18. vijeka grad i njegove palače stradale su u građanskom ratu[1]. Stalni prodori Turkmena kao i pustošenja hotakijskih odnosno zandijskih vojnika doprinijeli su ekonomskoj stagnaciji i raseljavanju gradskog stanovništva[1]. Za vrijeme vladavine Nader-šaha, „Veliki ajvan“ (Čehel-Sotun) spaljen je i zamijenjen manjim građevinama[1]. Grad je bio gotovo potpuno nenaseljen sve do 1780-ih kada ga je postupno obnovio Muhamed-han Kadžar[1]. Ipak, grad je rastao relativno sporo i brojka od 500 kuća iz 1826.[4] povećana na više od 1200 do 1874. godine[5], a takvo stanje zadržano je sve do ranog 20. vijeka[1]. Za vrijeme vladavine Reza-šaha Pahlavija Ašrafu je ime promijenjeno u Behšaher[1]. Tokom hladnoratovskog savezništva između SAD-a i M.-R. Pahlavija, pokraj Behšahera bila je postavljena velika CIA-ina špijunska baza Tacksman II koja je služila za promatranje balističkih aktivnosti u 1250 km udaljenom sovjetskom Bajkonuru (današnji Kazahstan)[6]. U bazi je bilo zaposleno 100 američkih inženjera, a sastojala se od četiri glavna dijela: planinske komandne stanice, radarske antene pod 10-metarskom kupolom, uređaja za radio-nadzor na čeličnom tornju, te odašiljača usmjerenih prema američkim satelitima[6]. Lokacija i tehnologija nepovratno su izgubljene nakon drastičnog pogoršanja iransko-američkih odnosa izazvanih revolucijom 1979. godine[6]. Broj stanovnika Behšahera povećan je s oko 45.000 u 1976.[1] na 89.251 u 2011. godini.

Ekonomija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Ekonomija Irana
Vodopad Sangeno, turistička atrakcija južno od grada

Razvoj modernog Behšahera započeo je 1930. prilikom izgradnje transkaspijske željeznice odnosno ustrojem organizirane poljoprivrede u kaspijskim nizinama[1]. Zbog vladinih poticaja proizvodnje pamuka, Behšaher je zajedno s Kaemšaherom postao jednim od dva industrijska centra Mazandarana s golemom tvornicom tekstila na sjeveru[1]. Grad je zadržao taj status sve do današnjeg dana i u njemu osim tekstilne industrije postoje još brojna postrojenja za preradu sjemena i suncokretovog ulja, mlinovi za žito i slične industrije[1]. Behšaher je također važan administrativni i trgovački centar s razvijenim uslužnim sektorom[1], a gravitiraju mu manji gradovi okruga poput Halilšahera i Rostamkole, kao i niz ruralnih naselja. Zbog bogatog obradivog tla, njihova se privreda tradicionalno temelji na uzgoju suncokreta, pamuka, pšenice, duhana i voća[1]. Izvrsna prometna povezanost, blizina alborških šuma i bioraznolikog Gorganskog zaljeva, te historijske znamenitosti učinli su Behšaher i turističkim odredištem pa grad obiluje hotelima[1]. Glavne historijske atrakcije su safavidski Abasabadski kompleks i Safiabadska promatračnica, a prirodne vodopad Sangeno s okolnim šumama. U gradu se također nalazi Isahanova džamija kao i šest imamzada: Hasanova, Fazl-e Fazel Abasova, Šah Rezina, Ali Asgarova, Huseinova, te Abasova.

Promet[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Promet u Iranu

Moderni Behšaher urbanistički je organiziran sredinom 20. vijeka po sistemu ortogonalnog mrežnog plana[1]. Glavna gradska prometnica je Hašeminežadov bulevar koji se proteže u smjeru istok-zapad, te se prema istoku nadovezuje na Bulevar Imama Reze. Poprečno na dva bulevara prema sjeveru se protežu Motaharijeva, Bahonareva, Homeinijeva i Radžaijeva ulica, spajajući moderna stambena naselja sa starim centrom. Međugradska državna cesta 22 obilazi Behšaher na sjeveru i povezuje ga s Halilšaherom, Kurdkujom i Gorganom na istoku odnosno Rostamkolom, Nekom i Sarijem na zapadu. Od grada se također grana i niz manjih lokalnih cesta koje ga povezuju s ruralnim naseljima na sjeveru i planinskom jugu. Usporedno s cestom 22 proteže se i željeznička pruga čija se stanica nalazi u kvartu 17. Šahrivar. Oko 5,0 km sjeverno od grada nalazi se mali sportsko-rekreativni Aerodrom Behšaher (OINH), dok mu je najbliži veći aerodrom Dašt-e Naz kod Sarija. Behšaher je također i dobro pomorski povezan: oko 25 km na sjeverozapadu nalazi se velika Amirabadska luka, a 35 km istočno malena luka Bandar-e Gaz.

Kvartovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Kvartovi u Behšaheru su:

  • 11. Dastgah
  • 17. Šahrivar
  • Ali-Tape
  • Bazar-Mahale
  • Čehel-Tan
  • Dastgah
  • Faraš-Mahale
  • Gerajel-Mahale
  • Golšaher
  • Gordži-Mahale
  • Honar
  • Istgah-Gorgan
  • Kanbar-Abad
  • Koštargah
  • Kuj-e Farhangijan
  • Mehdi-Pakdžan
  • Nakaš-Mahale
  • Palang-Hil
  • Sefid-Gel
  • Tališ-Mahale
  • Zirvan

Obrazovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Visokoobrazovne institucije u Behšaheru su:

  • Univerzitet znanosti i tehnologije Mazandaran (MUST)
  • Univerzitet Pajam Nur (BPNU)
  • Islamski slobodni univerzitet (IAUBS)
  • Strojarski fakultet Imam Homeini (SEJTC)
  • Univerzitet Tamišan
  • Univerzitet primijenjenih znanosti
  • Medicinski fakultet

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 ((en)) Ehlers, Eckart (15. 12. 1989.). Behšahr, Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University.
  2. ((en)) Coon, Carleton Stevens (1951.). Cave Exploration in Iran, 1949. Philadelphia: University Museum, University of Pennsylvania, OCLC 396584.
  3. ((de)) Kleiss, Wolfram (1985.). Brücken aus safavidischer und qadjarischer Zeit im nördlichen Iran, Archäologische Mitteilungen aus Iran XVIII. Berlin: Dietrich Reimer, str. 205.-240., ISSN 0066-6033.
  4. 4,0 4,1 ((en)) Fraser, James Baillie (1826.). Travels and adventures in the Persian provinces on the southern banks of the Caspian Sea. London: Longman, Rees, Orme, Brown, and Green, str. 12.-30., OCLC 4987472.
  5. ((en)) Rabino, Hyacinth Louis (1928.). Māzandarān and Astarābād, Elias John Wilkinson Gibb memorial series. New series VII. London: Luzac, OCLC 601115109.
  6. 6,0 6,1 6,2 ((en)) Richelson, Jeffrey Talbot (1995.). A Century of Spies: Intelligence in the Twentieth Century. New York: Oxford University Press, str. 339.-340., ISBN 9780195073911, OCLC 31287394.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostali projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Behšaher