Prahistorija

Izvor: Wikipedia
Stonehenge, najpoznatiji prahistorijski spomenik

Prapovijest ili prahistorija je najduže razdoblje u prošlosti čovječanstva. Procjenjuje se da ono traje od 1 800 000. godine pne. pa sve do 4000. godine pne.

Prahistorija se podijelila na dva velika razdoblja – kameno doba i metalno doba. Kameno doba dijeli se na starije, srednje i mlađe kameno doba, a metalno doba na bakreno, brončano i željezno doba. Paleolitik traje od 1 800 000. god. pne. pa do oko 10000. godine pne. Neolitik traje do 4000. godine pne. Metalno doba traje od 4000. godine pne. pa se nastavlja i kroz historiju.

Međutim nije svuda u isto vrijeme završio paleolitik i počeo neolitik. Na nekim prostorima paleolitik je završio u 12. milenijumu pne.., a na drugim prostorima je paleolitik završio tek u 4. tisućljeću pne.

Prvi uspravni čovjek naziva se Homo Erectus, a prvi razumni čovjek naziva se Homo Sapiens. Najstariji ostaci Homo Sapiensa nađeni su u Africi i stari su oko 150.000 godina.

Prva čovjekova zadaća bila je sakupljanje jer je čovjek već tada radio po svojoj svrsi. Prvi alat čovjek je dobivao tešući mekani kamen od kojeg je izrađivao ručne klinove ili oblutke. Čovjek živi u zajednicama od 50 do 60 članova. Takve zajednice nastajale su kad se skupe ljudi radi ostavljanja potomstva i radi lakšeg preživljavanja. Takve zajednice su bile kratkog vijeka svaki su se čas mogle raspasti.

Čovjek je u tom dobu pronašao i vatru. Vatra je zasigurno najveći pronalazak u povijesti. Čovjek ju je najvjerojatnije primijetio onda kad je grom negdje lupio i zapalio vatru. Čovjek je tu vatru pokušavao zadržati što je dulje mogao jer je primijetio da ona daje toplinu. Po hladnijem vremenu kad bi se sklanjao u pećine i spilje uvijek je sa sobom ponio i vatru. Život u pećinama nije bio stalan nego samo povremen radi zaštite od kiše i hladnoće. Ostalo vrijeme ljudi su lutali i skupljali.

Nakon ovoga javlja se i artikulirani govor, tj. pojavljuju se glasovi. Čovjek je potom upotrebljavao tvrde vrste kamenja koje je glačao i brusio te tako dobivao savršeno izrađeno oruđe. Da bi sačuvao hranu što dulje, čovjek je počeo kopati trapove u koje je zakapao hranu. To je bilo prije 12 000 godina.

Nakon nekog vremena sjemenke u trapovima su proklijale i izrasle iz zemlje. Tako je otkrivena zemljoradnja i to najprije u Mezopotamiji. Prvo oruđe za zemljoradnju bila je kamena motika. Uz zemljoradnju ljudi su i dalje odlazili u lov i usavršavali luk i strijelu. Prve pripitomljene biljke bile su žitarice, pa je prva zemljoradnja i bila motičarstvo. Za spremanje hrane trebale su i neke posude pa je čovjek naučio praviti posude od keramike. Javljala se i tkalačka radnja jer se je morala izrađivati i odjeća. Pošto je čovjek otkrio zemljoradnju morao je ostati živjeti na jednom mjestu pa je započeo sjedilački način života. Iz toga su se razvijale krvne zajednice: rodovi, bratstva i plemena. Rodovi su se sastojali od 150 do 200 članova. Nastalo je i prvo selo – Kalat Jarmo, pa i prvi grad – Jerihon.

Zajednice vode žene i takve zajednice zovu se matrijarhati. Da bi se ostavljanje potomstva i dalje razvijalo žena iz jedne zajednice ostavljala je potomstvo čiji je otac bio član druge zajednice. Rad u zajednici je bio zajednički, no bio je podijeljen prema dobi i spolu. Žene su obrađivale zemlju, a muškarci su bili stočari, lovci i ribolovci, a isto tako su i gradili naselja i branili ih od napada drugih zajednica. Ostarjele žene kuhaju, spremaju hranu, predu i tkaju, dok ostarjeli muškarci popravljaju kuće, prave posuđe i razne alate. Jedina zadaća djece bila je učiti od odraslih.

Muškarci polako preuzimaju vodstvo zajednice i takve zajednice zovu se patrijarhati. Uslijedio je napredak znanja i iskustva, a javlja se i promjena načina rada.

U metalnom dobu tehnika se znatno razvija. Od zemljoradnje se odvaja obrt, a od obrta kasnije trgovina. Događa se društvena podjela rada po zajednicama. Svaka zajednica do sada se bavila s raznim poslovima, a sada se svaka zajednica bavi svojim poslom. Ako neka zajednica ima mnogo obradive zemlje posvetit će se zemljoradnji. Ako pak druga zajednica ima mnogo gline, posvetit će se lončarstvo. Temeljni je rad fizički rad i njime se bave gotovo svi ljudi. Neke bogataške obitelji bave se samo umnim radom i za njih rade ratni zarobljenici.

Zbog okrenutosti zajednice k jednom poslu pojavljuje se višak proizvoda. Pa jača trgovina. Prva vrsta trgovine bila je trampa s principom proizvod za proizvod. Nakon toga vrlo je tražena bakrena pločica pa je ona postala predmet trgovine ili tadašnji novac. Zbog ove trgovine počinje nejednakost ljudi. To doba nazvano je doba bogataša i siromaha. Rat postaje glavni izvor bogatstva, a ratno zarobljeništvo postaje roblje.

Rodovi se raspadaju u patrijarhalne obitelji s 20-50 članova. Zbog toga se javlja potreba za vezom s drugim obiteljima zbog potomstva, obrane i razmjene. Udruživanjem više patrijarhalnih obitelji nastaju seoske općine koje su nova vrsta zajednice. Starješina općine izabran je iz ugledne i bogate i ugledne obitelji. Uz starješinu vlada i ratno vijeće. Društvo se dijeli na robovlasnike, robove i slobodne siromašne seljake. Robovlasnici organiziraju vojsku i sudove te izdaju zakone. Također uvode i poreze da bi plaćali vojsku i činovnike. Pojavljuje se država. Na mjestu razmjene među općinama nastaju gradovi. Gradovi postaju države na čijem je vrhu knez.

Počinje doba civilizacije. Kroz prahistoriju broj robova sve više raste, a broj slobodnih seljaka je sve manji jer se seljaci zadužuju kod bogatih da bi platili porez, a kad ne mogu vratiti dug onda najčešće sami postaju robovi bogataša. Fizički rad postaje sramota za slobodnog čovjeka. Robovi se smatraju oruđem koje govori.

U prahistorijsko doba razvija se i kultura. Stručnjaci za kulturu prapovijesti su arheolozi. Prva se razvijaju vjerovanja. Kult lubanje je štovanje ljudske glave. Arheolozi su pronašli na jednom mjestu uredno pokopane ljudske glave bez ostatka tijela. Totemizam je obožavanje životinja. Ljudi su u to doba vjerovali da su njihove svete životinje praotac i pramajka njihove horde.

Dolazi do pojave osobnih imena. Svaka zajednica dobiva ime po svom totemu i svaki član zajednice zove se kao i njihov totem. Tijekom vremena se javljaju obredi magije totemu, a jednom godišnje pračovjek ubija svog totema i njime prehranjuje zajednicu i članovi zajednice tako se duhovno spajaju sa svojim totemom. Totemi su dotad bili samo životinje, no to kasnije postaju i biljke i neki predmeti. Nakon totemizma javlja se animizam ili vjerovanje u duhove. Pračovjek je pridonosio žrtvu dobrim duhovima. No na kraju čovjek shvaća da je o najrazvijenije biće, pa svi duhovi dobivaju ljudski oblik i izgled. Razvija se politeizam, a i monoteizam.

Od umjetnosti najrazvijenije su likovna umjetnost i kiparstvo. Najpoznatija spilja s likovnim crtežima je spilja Altamira u Španjolskoj. Izrađuju se i kipovi totema. Na nakit i alat se rezbare totemi. Za religijske obrede i za istjerivanje zlih duhova koristi se šminkanje. Počinje i tetoviranje, ponajprije tetovaže totema. Glazba se slabije razvijala, a prvi instrument bio je bubanj. Književnost se razvija usmenom predajom. Graditeljstvo je kasnije postalo vrlo razvijeno. Gradila su se prva naselja, kuće i svetišta. Sve građevine građene su od ogromnih kamenih blokova – to se naziva megalitsko graditeljstvo i razvijeno je u Europi i Africi. Najpoznatije takvo svetište je Stonehenge u Engleskoj.

Vanjski linkovi[uredi - уреди]