George H. W. Bush

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
George H. W. Bush
George H. W. Bush

Mandat
20. siječnja 1989. – 20. siječnja 1993.
Potpredsjednik   Dan Quayle
Prethodnik Ronald Reagan
Nasljednik Bill Clinton

Mandat
20. siječnja 1981. – 20. siječnja 1989.
Predsjednik Ronald Reagan
Prethodnik  Walter Mondale
Nasljednik Dan Quayle

Mandat
30. siječnja 1976. – 20. siječnja 1977.
Predsjednik Gerald Ford
Prethodnik  William Colby
Nasljednik Stansfield Turner

Rođenje 12. lipnja 1924.
Sjedinjene Američke Države Milton, MA, Sjedinjene Države
Politička stranka Republikanska stranka
Supruga Barbara Bush
Vjera episkopalac

Potpis
George HW Bush Signature.svg

George Herbert Walker Bush (Džordž Herbert Voker Buš) (rođen 12. juna 1924.), bio je 41. predsjednik SAD (1989. - 1993.), poznat po tome što je vodio SAD u zalivskom ratu 1991. godine. Prethodno je bio američki ambasador u Ujedinjenim nacijama (1971. - 1973.) kao i direktor CIA-e. Njegov sin George W. Bush je bio 43. predsjednik SAD, a sin Jeb Bush je bio guverner Floride od 1999. do 2007.

Rani život i sudjelovanje u drugom svjetskom ratu[uredi - уреди | uredi izvor]

George Herbert Walker Bush se rodio u gradu Milton u državi Massachusetts kao dijete republikanskog političara Prescotta Busha i Dorothy Walker Bush. Ubrzo nakon njegovog rođenja porodica se preselila u Greenwhich u državi Connecticut. Tamo je mladi Bush završio osnovnu školu, a 1936. godine se upisao u elitni internat Phillips Academy u Andoveru u državi Massachusetts.

Bushove planove da se upiše na koledž prekinuo je drugi svjetski rat, odnosno japanski napad na Pearl Harbor. Nakon što je diplomirao na Phillipsu, i usprkos toga što je primljen na prestižni Univerzitet Yale godine 1942. se prijavio u Ratnu mornaricu. Nakon desetomjesečnog tečaja je u junu 1943. godine s činom potporučnika postao mornarički pilot. Bush je postao pripadnikom 51. torpedne eskadrile (VT-51) čija je baza bio nosač aviona USS San Jacinto. Brod je potom upućen na pacifičko bojište gdje je Bush sudjelovao u mnogim okršajima, uključujući i veliku bitku u Filipinskom moru.

Nakon bitke je Bush 1.8. 1944. unaprijeđen u čin poručnika. Dana 2.9. 1944. su četiri torpedna bombardera TBF Avenger dobila zadatak bombardirati japanske instalacije na otoku ChiChi Jima. Bushov je avion prilikom prilaza otoku teško oštećen od protuavionske artiljerije, ali je svejedno nastavio napad i zabilježio nekoliko direktnih podataka. Pri povratku se Bushov avion zapalio, te je Bush zajedno s dva člana posade iskočio. Dva člana posade su poginuli, a Bush je na gumenom čamcu nekoliko sati plutao dok ga nije uspjela spasiti podmornica USS Finback. Bush je na podmornici ostao nekoliko dana, pomažući posadi da spasi druge pilote.

George H.W. Bush u kokpitu TBF Avengera na USS San Jacinto 1944.

Bush se u novembru vratio na San Jacinto te nastavio sudjelovati u borbama. Kada se ispostavilo da iza sebe ima 58 borbenih misija, Busha je mornarica premjestila u pomorsku bazu Norfolk gdje je dobio zadatak instruktora za nove pilote.

6.1. 1945. Bush se oženio za svoju dugogodišnju djevojku Barbaru Pierce. S njom će imati šestoro djece: sina Georgea Walkera Busha (1946-), kči Pauline Robinson Bush (1949 - 1953), sina Johna Ellisa "Jeba" Busha (1953 -), sina Marvina Piercea (1956 -) i kći Dorothy Bush Koch (1959 -).

Kada je rat završio, Bush je u časno otpušten iz mornarice u septembru 1945. godine. Tada je došao na Yale, gdje je studirao ekonomiju sljedeće dvije i pol godine. Prilikom studija se istakao igrajući bejzbol, kao i članstvom u tajnom udruženju Skull & Bones.

Nakon što je diplomirao ekonomiju 1948. godine, Bush se iz Connecticutta uputio u Zapadni Teksas gdje se počeo baviti eksploatacijom nafte. Prvi posao je bio službenik prodaje u korporaciji Dresser Industries, gdje mu je otac služio u nadzornom odboru. Godine 1951. je osnovao kompaniju Bush-Overby Oil Development, a potom i njenu filijalu Zapata Petroleum Corporation. Godine 1954. Bush, koji se među prvima zalagao za eksploataciju pomoću naftnih platformi, postao je predsjednikom kompanije. Na mjestu predsjednika korporacije je ostao do 1966. godine, kada ga je napustio kako bi se počeo baviti politikom.

Rana politička karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je došao u Teksas, Bush je, kao i njegov otac, bio član Republikanske stranke. Međutim, Teksas je tada, kao južnjačka država, bio pod dominacijom Demokratske stranke i pokušaji političkog angažmana nisu imali velikih izgleda. Kada je krajem 1950-ih i početkom 1960-ih pokret za građanska prava počeo dijeliti demokrate na liberalnu i konzervativnu frakciju, Bush je bio među republikancima koji su se nadali kako će konzervativne demokrate privući u Republikansku stranku.

Godine 1964. se Bush kao republikanski kandidat natjecao za Senat, ali je izgubio od popularnog senator Ralpha Yarborougha koji je mladog Busha opisao kao desničarskog ekstremista. Dvije godine kasnije je Bush uspio na izborima za Predstavnički dom te tako postao prvi republikanski kongresnik koji je zastupao Houston. Kao kongresnik, Bush je zastupao konzervativnu politiku i vijetnamski rat, ali se sa svojom strankom razišao po pitanju kontrole rađanja.

Godine 1970. predsjednik Richard Nixon je Busha nagovorio da odustane od mjesta u Kongresu i još jednom pokuša poraziti Yarborougha na izborima za Senat. Yarborough je, međutim, na preliminarnim izborima poražen od strane umjerenog Lloyda Bentsena, za koga se na kraju opredijelila i većina birača.

Nixon je, impresioniran Bushovom vjernošću i žrtvom, Busha prvo 1971. godine imenovao na mjesto američkog ambasadora u UN, gdje je Bush ostao do 1973. godine. Tada je imenovan predsjednikom Republikanskog nacionalnog odbora te stranku vodio u jeku afere Watergate. Iako odan predsjedniku, Bush ga je formalno pozvao da u interesu stranke podnese ostavku, što je Nixon i učinio 1974. godine.

Novi predsjednik Gerald Ford je odmah Busha imenovao načelnikom američkog Ureda za vezu u NR Kini. Na tom je mjestu Bush proveo dvije godine, radeći kao de facto američki ambasador, s obzirom da su SAD još uvijek službeno kao kinesku državu priznavale Tajvan. 1976. godine je imenovan za direktora CIA-e, a njegov mandat je koincidirao s nizom skandala vezanih uz otkrivanje protuzakonitih i kontroverznih aktivnosti te agencije u prethodnim decenijama. Smatra se da je Bush doprinio da se agencija postavi na noge u trenutku kada je bila potpuno demoralizirana i ocrnjivana u javnosti.

Bush je s mjesta direktora CIA-e smijenjen nedugo nakon što je novim predsjednikom postao Jimmy Carter. Nakon toga je našao posao kao predsjednik Izvršnog odbora banke First International u Houstoinu, a kraće vrijeme je i predavao nauku o upravi na Univerzitetu Rice, te bio član organizacije Council on Foreign Relations.

Krajem 1970-ih Bush je započeo pripreme za predsjedničke izbore 1980. godine. Njen temelj je bilo njegovo bogato iskustvo u izvršnoj vlasti nasuprot većine drugih republikanskih kandidata. Bush je također odlučio sve staviti na kartu stranačkih skupova u Iowi, gdje bi pobjeda donijela važnu psihološku prednost u utrci za stranačku nominaciju. Bush je uspio pobijediti u Iowi, te se nametnuo kao glavni kandidat umjerenog krila Republikanske stranke, odnosno suparnik Ronalda Reagana oko koga su se sakupljali stranački desničari. Bush je postao naširoko poznat po žestokoj kritici Reaganovih ekonomskih planova koje je nazvao "vudu ekonomija". Bush je, međutim, od Reagana poražen na preliminarnim izborima u New Hampshireu, a uslijedio je niz poraza nakon kojih je u maju službeno odustao od stranačke nominacije. Na stranačkoj konvenciji se Reagan, odbivši plan da kao potpredsjednika uzme bivšeg predsjednika Forda, odlučio upravo za Busha kao svog potpredsjedničkog kandidata. Bush je prihvatio ponudu i kao Reaganov partner sudjelovao u izbornoj kampanji koja će završiti republikanskom pobjedom.

Potpredsjednik SAD[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je Reagan 20. januara 1981. preuzeo Bijelu kuću, Busha se ispočetka nije shvaćalo kao važnog člana njegove administracije. Od vremena Nixona mjesto potpredsjednika SAD se smatralo prvenstveno ceremonijalnim, pa je Bush obično umjesto Reagana odlazio na pogrebe, zbog čega je bio predmetom šala mnogih komičara.

Takvo se stanje stvari promijenilo kada je 31. marta 1981. Reagan ranjen u atentatu. Vijest o tome je Busha zatekla u Texasu odakle je doletio u Washingtonu u trenutku kada je predsjednik bio podvrgnut kirurškoj operaciji s neizvjesnim ishodom. Neki od funkcionara su tada sugerirali Bushu - koji bi u slučaju Reaganove smrti automatski postao predsjednik - da sa službenim predsjedničkim helikopterom sleti na travnjak Bijele kuće te tako da javnosti da do znanja da američka vlada još uvijek funkcionira. Bush je, međutim, to odbio pozvavši se na ustavne odredbe.

Bush zajedno s predsjednikom Reaganom godine 1981.

Kada se Reagan nakon dva tjedna oporavio, bio je impresioniran Bushovom odanošću, te mu je počeo umjesto ceremonijalnih povjeravati i operativne zadatke. To se prvenstveno odnosilo na unutrašnju politiku - deregulaciju tržišta, kao i Rat protiv droge. Bush je bio na čelu radnih grupa za nove zakonske prijedloge, te bio u stalnom kontaktu s Kongresom kojim su tada uglavnom dominirali demokrati. Istovremeno je, javno se zalažući za te mjere, stekao simpatije dotada nepovjerljivog konzervativnog krila stranke.

Reagan je, zadovoljan s Bushom, svog potpredsjednika istakao kao izbornog partnera na izborima 1984. godine. Reagan je glatko dobio izbore, te je Bush dobio još jedan mandat kao potpredsjednika. 13. jula 1985. je postao prvi potpredsjednik koji je, koristeći XXV amandman Ustava, privremeno vršio dužnost predsjednika kada je Regan bio podvrgnut operaciji uklanjanja polipa iz debelog crijeva.

Krajem 1985. Bush je odlučio da će se na izborima 1988. natjecati za mjesto predsjednika, te započeo financijske i druge pripreme. Iako je Reagan bio popularan predsjednik i davao podršku svom potpredsjedniku, Bushovoj su se kampanji dugo vremena davale male šanse. Godine 1986. je Bush, isto kao i Reagan, bio pogođen izbijanjem afere Irangate zbog koje mu je opala popularnost, odnosno optužbama da je bio upetljan u ilegalne aktivnosti. Bushovi pokušaji, da kao i Reagan, odbaci odgovornost, su mu donijeli reputaciju "slabića". Nju je djelomično počeo skidati kada se početkom 1988. za vrijeme intervjua posvađao s voditeljem CBS-ovih vijesti Danom Ratherom.

Predsjednička kampanja 1988[uredi - уреди | uredi izvor]

Bush je svoju predsjedničku kandidaturu objavio u oktobru 1987. Ubrzo se ispostavilo da, usprkos prominentnog položaja u Reaganovoj vladi, ima ozbiljne probleme. Osim optužbi za Irangate od strane javnosti, spočitavao mu se nedostatak karizme, a od strane vlastite stranke nedostatak izbornih uspjeha u karijeri. Na samom početku kampanje najveći problem mu je bilo nepovjerenje vlastite stranke, pogotovo konzervativnog krila i protestantskih fundamentalista čiji je kandidat bio televangelist Pat Robertson. Stranački establishment je, pak, kao pouzdanijeg kandidata vidio senatora Boba Dolea.

Bush je na samom početku doživio udarac koji ga je umalo koštao stranačke nominacije. 8.2. 1988. Na stranačkim zborovima u Iowi - koje je bio dobio osam godina ranije - završio je na trećem mjestu, iza Dolea i Robertsona. Shvativši da se nalazi u ozbiljnoj situaciji, poduzeo je drastične korake otpustivši svoj izborni štab te nizom radio i TV-reklama u osam dana uspio istopiti prednost koju je u državi New Hampshire imao Dole. Nakon te ključne pobjede, Bush je stekao prednost i pobijedio u svim ostalim državama, učinivši svoju nominaciju na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji formalnošću.

Bushu se ulazak u Bijelu kuću, tada, ipak činio dalekim. Veliki dio američke javnosti je smatrao da nakon osam godina republikanskog mora doći demokratski predsjednik. Sama Demokratska stranka je smatrala da je konzervativni Reagan SAD skrenuo previše udesno, te da novi predsjednik mora biti liberal koji će je skrenuti ulijevo. Izbor je pao na Michaela Dukakisa, popularnog, karizmatskog guvernera Massachusettsa, koji je nakon nominacije u julu 1988. vodio Busha u anketama za čak 30 posto.

Bush je tokom ljeta, međutim, počeo nagrizati Dukakisovu prednost optužujući ga da će podići poreze, kao i ukazujući na njegove liberalne stavove i praksu kao što su protivljenje smrtnoj kazni i puštanje nasilnih osuđenika na slobodne vikende, a koji su bili strani većini Amerikanaca. Bushov pokušaj da mlađe glasače pridobije izborom nepoznatog, ali telegeničnog kongresnika Dana Quaylea za potpredsjedničkog kandidata nije imao nekog uspjeha, ali se Dukakisova prednost počela topiti, velikim dijelom i zbog niza gafova samog Dukakisa. Ključni trenutak su, pak, bile televizijske debate u oktobru u kojima je Bush pokazao iznenađujući talent i odnio pobjedu.

Bush je tada već stekao prednost u anketama i zadržao ih sve do 8.11. kada je osvojio 53,4 % glasova i 40 od 50 država. Bush je tako postao prvi potpredsjednik koji je s tog mjesta došao u Bijelu kuću od 1836. godine, kada je na izborima izabran Martin Van Buren.

Predsjednički mandat (1989 - 1993)[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je Bush 20. januara 1989. preuzeo predsjedničku dužnost, SAD su bile u daleko povoljnijoj situaciji nego kada je osam godina ranije vlast preuzimao njegov prethodnik. SAD su nekoliko godina uživale u blagostanju, te nitko nije dovodio u pitanje status supersile. Glavni suparnik Sovjetski Savez je, usprkos reformama Mihaila Gorbačova, tonuo u sve dublju krizu koja će samo za nekoliko mjeseci dovesti do pada Berlinskog zida i propasti prosovjetskih komunističkih režima u Istočnoj Evropi.

Bush se, s druge strane, uskoro suočio s time da su SAD imale ozbiljan problem u obliku budžetskog deficita, izazvanog velikim Reaganovim izdvajanjem za vojsku uz istovremeno inzistiranje na niskim porezima. Bush je rezanje deficita nastojao učiniti prioritetom svoje unutrašnje politike. U tome je, međutim, našao na ozbiljne prepreke u obliku čvrste demokratske većine u Kongresu koja se protivila rezanju socijalnih i drugih programa, i umjesto toga inzistirala na povećanju poreza. Bush je na kraju prilično nevoljko pristao na demokratske zahtjeve i potpisao nove porezne zakone, prekršivši tako svoje znamenito predizborno obećanje "Čitajte mi s usana - nema novih poreza".

Bush je daleko više uspjeha imao u vanjskoj politici, te je i sam izjavljivao da mu bavljenje njom donosi više zadovoljstva. Iako je izbjegavao nekadašnju militantnu Reaganovu retoriku, te iako je zatopljenje odnosa sa SSSR-om učinilo izglednim i kraj hladnog rata, Bush je daleko više od Busha koristio oružje kako bi štitio američke interese u svijetu.

Prva prilika za to je bila kriza koju je izazvao panamski general i donedavni američki saveznik Manuel Noriega, za koga se od kraja 1980-ih sumnjalo da krijumčari kokain i šuruje s Fidelom Castrom. Koristeći američki garnizon koji je štitio Panamski kanal, Bush je u decembru 1989. pokrenuo invaziju Paname kojom je oboren Noriegin režim.

Bush i Gorbačov se susreću na Malti u decembru 1989.

Povod za još spektakularniju akciju je pružio irački predsjednik Sadam Husein kada je početkom augusta 1990. napao i okupirao Kuvajt zajedno sa strateški važnim nalazištima nafte. Bush je zaključio kako su američki interesi ugroženi te da se Sadam mora izbaciti iz Kuvajta, ako je potrebno i vojnom akcijom. Uz vojne pripreme je, međutim, nastojao osigurati i diplomatsku podršku, osiguravši mandat za akciju kroz Vijeće sigurnosti UN te prikupivši jednu od najvećih vojnih koalicija u novijoj svjetskoj historiji. Kada je Sadam Husein početkom 1991. odbio ultimatume za povlačenje, otpočela je vojna akcija pod nazivom prvi zalivski rat.

Njen rezultat je bio Sadamov poraz, ali isto tako i jasna demonstracija američke vojne moći i superiornosti suvremene tehnologije nakon koje se sljedećih deset godina američka hegemonija nad ostatkom svijeta, odnosno pax Americana neće dovoditi u pitanje. Iračke snage su izbačene iz Kuvajta, a savezničke snage su zauzele i veliki dio Iraka, dok su u ostatku izbile kurdske i šijitske pobune protiv Sadamovog režima. Bush je, međutim, odlučio ne okupirati Irak, nakon čega su pobune krvavo ugušene, a Bush zbog neodlučnosti u širenju demokracije postao predmetom žestokih kritika od strane liberalne ljevice. Dijelom pod uticajem tih kritika, Bush je uspostavio tzv. zaštićenu zonu na sjeveru Iraka gdje su Kurdi pod američkom vojnom zaštitom dobili de facto nezavisnu državu. Te kritike, međutim, nisu imale uticaja na Bushovu popularnost među najširim slojevima američkog stanovništva, koje su događaje u Iraku shvatile kao konačno oslobođenje od trauma vijetnamskog rata, te je Bush tada u anketama uživao podršku višu od ijednog drugog predsjednika u američkoj historiji.

Tadašnjem američkom trijumfalizmu je pogodovao sve izgledniji raspad Sovjetskog Saveza. Bush - koji se s Gorbačovom sastao krajem 1989. i u julu 1991. godine - ispočetka se postavio oprezno prema tom procesu, zabrinut zbog mogućnosti da nagli i nasilni raspad izazove ratove u kome će se koristiti nuklearno oružje. Međutim, nakon što je ljeti 1991. propao puč protiv Gorbačova, a glavnim sovjetskim političarom postao ruski predsjednik Boris Jeljcin, Bushova vlada je odlučila odbaciti Gorbačova kao potrošenog te podržati Jeljcina, a zajedno s njim i separatističke republike Sovjetskog Saveza, čime je doprinijela formalnom nestanku SSSR-a i završetku hladnog rata čijim su neospornim pobjednikom upravo pod Bushom postale SAD.

Bush je, s druge strane, pokazivao daleko manje zanimanja za raspad Jugoslavije, dijelom što se taj problem smatrao manje važnim, a dijelom što ga je delegirao svojim zapadnoevropskim saveznicima. Tako su SAD za vrijeme ratova u Sloveniji i Hrvatskoj pokazale daleko manje interesa za intervenciju, odnosno brzo priznanje novonastalih država. Ta se situacija promijenila s proglašenjem nezavisnosti Bosne i Hercegovine, što je u Washingtonu shvaćeno kao prilika za poboljšanje odnosa sa islamskim svijetom. Kada je pak u BiH izbio rat, Bushova vlada se, zajedno s Njemačkom, zalagala za oštar kurs prema Srbiji čiju je politiku smatrala odgovornom za stradanja, te su na njeno inzistiranje u UN izglasane sankcije protiv SRJ.

Bushovi uspjesi na međunarodnom planu su, međutim, kako je njegov mandat izmicao, bili sve manje važni američkoj javnosti, koja je više pažnje počela posvećivati unutrašnjim pitanjima. Bush se u društvenim pitanjima nastojao postaviti umjerenije od Reagana, pa je potakao veća federalna ulaganja za umirovljenike i zaštitu okoline. Time je dijelom na sebe navukao neprijateljstvo konzervativne desnice, a ono se produbilo kada se za Davida Soutera, njegovog kandidata za Vrhovni sud, nakon postavljanja ispostavilo da je liberal. Bush je, s druge strane, imao većeg uspjeha s imenovanjem u Sud konzervativnog Clarencea Thomasa, usprkos toga što je ono zbog kontroverzi oko navodnog seksualnog zlostavljanja postalo jedan od većih skandala njegovog predsjedništva.

Predsjednička kampanja 1992[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je Bush početkom 1992. najavio kampanju za novi mandat, gotovo svi su ga smatrali sigurnim pobjednikom, i to prije svega zbog iznimno visoke stope popularnosti u anketama i osjećaju trijumfa zbog pobjeda u zaljevskom i hladnom ratu. To je smatrala i Demokratska stranka, čiji su najpopularniji političari i potencijalno najjači kandidati - uključujući one iz liberalnog krila stranke - odlučili da se ne natječu, prepustivši teren za stranačke izbore drugorazrednim i nepoznatim kandidatima kao što je bio tadašnji guverner Arkansasa Bill Clinton.

Međutim, u nekoliko mjeseci su se okolnosti naglo promijenile. Konzervativno krilo republikanaca je kao svog kandidata istaklo uticajnog kolumnista Pata Buchanana, koji je u New Hampshireu na preliminarnim izborima za nominaciju imao iznenađujuće dobre rezultate, te prisilio Busha da svoju izbornu retoriku promijeni udesno. Time se Bush počeo udaljavati od umjerenih birača, a protiv sebe je kao "konzervativni starac" okrenuo generaciju baby boomera, koja se prvi put na izborima 1992. pojavila kao značajan glasački blok te mogla lakše identificirati sa Clintonom.

Ratne i međunarodne pobjede su, pak, pažnju glasača u potpunosti usmjerile na unutrašnje teme, među kojima je najveću važnost imala ekonomija. Upravo za vrijeme Bushove kampanje je SAD zahvatila recesija, čije su posljedice, a prije svega nezaposlenost po prvi put najteže pogodile srednju klasu - upravo onaj dio birača gdje je Bush računao na najveću podršku. Kada se u izbornu kampanju kao nezavisni kandidat uključio milijarder Ross Perot, temelj njegove kampanje je bio upravo na ekonomskim temama, čime je Bush doveden u još neravnopravniji položaj te izgubio veliki dio svojih glasača.

Bushovoj je kampanji odmogao niz nesretnih slučajeva od kojih je najpoznatiji kolaps pred TV-kamerama prilikom posjeta Japanu, nakon čega je u pitanje dovođeno njegovo zdravlje i sposobnost obavljanja predsjedničke dužnosti. Također su mu odmogli i verbalni gafovi njegovog potpredsjednika Dana Quaylea.

Iako je Clinton vodio na samom početku kampanje, i sam je u anketama izgubio dio pristaša u korist Perota, te se ta prednost djelomično izgubila. Sve do samog kraja kampanje se činilo mogućim da bi Clinton zbog Perota mogao ostati bez većine u elektorskom kolegiju. Na kraju je Perot, usprkos 20 % glasova, nije dobio nijednog elektora. Clinton je osvojio 43 %, a Bush 38 % glasova. Clinton je s 370 elektora postao novi predsjednik.

Bush je nakon poraza nastavio voditi aktivnu politiku, prije svega nastojeći prije isteka mandata osigurati sklapanje trgovinskog sporazuma NAFTA o ukidanju carinskih i drugih barijera s Kanadom i Meksikom. Krajem 1992. je također započeo i posljednju vojnu intervenciju svog mandata slanjem marinaca koji su trebali pomoći u suzbijanju gladi i porekidanju građanskog rata u Somaliji.

Poslije predsjedništva[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako neočekivano poražen nakon samo jednog mandata, Bush je nastavio igrati važnu ulogu u političkim zbivanjima nakon izlaska iz Bijele kuće. Tako je u aprilu 1993. posjetio Kuvajt pri čega su tamošnje vlasti uhapsile 17 osoba pod optužbom za pripremanje atentata. Istraga je utvrdila da iza zavjere stoji iračka obavještajna služba, zbog čega je Clinton u znak odmazde naredio bombardiranje Bagdada krstarećim projektilima.

George H.W. Bush i Bill Clinton u Bijeloj kući u martu 2005. godine

Iako se službeno povukao iz politike, Bush je zadržao dovoljno uticaja da potakne političke karijere svojih sinova. Prilika za to se ukazala već 1994. godine kada je široko nezadovoljstvo početkom Clintonovog mandata izazvalo pokret zvan Republikanska revolucija. Bush je u novembru iste godine imao dvojicu sinova kao kandidate za guvernera, pri čemu je njegov favorit bio Jeb Bush u Floridi. On je poražen, ali je zato njegov mlađi sin George W. izabran za guvernera Teksasa. Jeb je izabran 1998. godine, kada je George osvojio drugi mandat, te tako stvorio uvjete za svoju pobjedu predsjedničkim izborima 2000. godine.

Kada je George W. Bush položio zakletvu 20. januara 2001. godine, to je bio prvi slučaj od vremena Johna i Johna Quincyja Adamsa da su otac i sin bili predsjednici SAD. Zbog sličnog imena, George H. W. Bush se počinjao nazivati Bush Stariji ili Bush 41, kako bi se razlikovao od sina. Nakon sinovljevog uspjeha, Bush Stariji se uglavnom držao po strani od politike.

S vremenom se posvetio humanitarnom radu, a sa svojim nekadašnjim suparnikom Clintonom je postao blizak prijatelj. 2004. godine je, nastojeći pokazati kako se odupire starosti, skočio s padobranom, što je ponovio i za 85. rođendan. Godine 2006. je po njemu nazvan nosač aviona USS George H. W. Bush.

Prethodnik: Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država
1989. - 1993.
Nasljednik:
Ronald Reagan
1981. - 1989.
Bill Clinton
1993. - 2001.


Cscr-featured.png Članak George H. W. Bush je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.