Rat u Bosni i Hercegovini

Izvor: Wikipedia
Rat u Bosni i Hercegovini
Segment Ratovi u bivšoj Jugoslaviji
Bosnian war header.no.png
Epizode iz rata (u smjeru kazaljke na sat): Ratko Mladić i Zdravko Tolimir stižu na pregovore u Sarajevo; norveški vojnik UN-a u Sarajevu; zgrada parlamenta u plamenu 2011.
Datum III. / IV. 1992. - 14. XII. 1995.
Lokacija Bosna i Hercegovina
Rezultat Dejtonski mirovni sporazum
Bosna i Hercegovina ostala neovisna i cjelovita država sastavljena od dva entiteta
Veliki ljudski gubici
Zaraćene strane
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Republika Bosna i Hercegovina od 1993. do 1994.
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Flag of Republika Srpska.svg Republika Srpska
Flag of Serbia and Montenegro.svg Srbija i Crna Gora
od 1994.
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Republika Bosna i Hercegovina
Flag of Croatia.svg Hrvatska


od 1995.
NATO OTAN Insignia.svg NATO

od 1994:
Flag of Republika Srpska.svg Republika Srpska
Flag of AP Western Bosnia (1993-1995).svg AP Zapadna Bosna
Komandanti i vođe
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Alija Izetbegović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Sefer Halilović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Rasim Delić
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Enver Hadžihasanović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Haris Silajdžić
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Atif Dudaković
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Jovan Divjak


NATO OTAN Insignia.svg Leighton W. Smith

Flag of Croatia.svg Franjo Tuđman
Flag of Croatia.svg Gojko Šušak
Flag of Croatia.svg Janko Bobetko
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Mate Boban
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Jadranko Prlić
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Dario Kordić
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Bruno Stojić
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Milivoj Petković
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Slobodan Praljak
Flag of Serbia and Montenegro.svg Slobodan Milošević
Flag of Republika Srpska.svg Radovan Karadžić
Flag of Republika Srpska.svg Ratko Mladić
Flag of Republika Srpska.svg Stanislav Galić
Flag of Republika Srpska.svg Momčilo Krajišnik
Flag of Serbia and Montenegro.svg Jovica Stanišić
Flag of Serbia and Montenegro.svg Franko Simatović
Flag of Serbia and Montenegro.svg Vojislav Šešelj
Flag of Serbia and Montenegro.svg Željko Ražnatović
Flag of Serbia and Montenegro.svg Života Panić
Žrtve i gubici
30.906 poginulih vojnika
31.107 poginuo civil[1]
5.919 poginulih vojnika
2.484 poginulih civila[1]
20.775 poginulih vojnika
4.178 poginulih civila[1]
571 poginulih ostalih[1]
5.100 nerazjašnjenih smrti[1]

Rat u Bosni i Hercegovini je izraz za oružani sukob koji se odvijao na prostoru današnje Bosne i Hercegovine od proljeća 1992. do jeseni 1995. Uzrok rata je bio raspad SFRJ, odnosno odluka Bošnjaka i Hrvata BiH da se proglasi nezavisnost, čemu se žestoko protivila srpska zajednica, nastojeći BiH zadržati u krnjoj Jugoslaviji, odnosno nasilno priključiti nju ili njene dijelove u novu srpsku državu ili države.

U ratu su se tako na jednoj strani našle vojne i policijske formacije pretežno muslimanske vlade u Sarajevu kasnije organizirane u Armiju BiH, kojima su, ovisno o periodu pomagale razne muslimanske paravojne formacije, Hrvatska vojska, Hrvatsko vijeće obrane, dobrovoljci iz islamskih zemalja, a na kraju i snage NATO. Na drugoj strani su bile srpske paravojne formacije kasnije organizirane u Vojsku Republike Srpske, kojima su, ovisno o periodu pomagale snage JNA, dobrovoljaca i paravojnih formacija iz Srbije, te snage Autonomne republike Zapadne Bosne. U periodu 1992-94. je pak trajao i sukob između Armije BiH i HVO-a, poznat pod nazivom bošnjačko-hrvatski sukob. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) u svojim presudama navode kako je cilj srpske strane bio stvaranje Velike Srbije na račun Bosne, dok je cilj hrvatske strane bio stvaranje Velike Hrvatske, sve do 1994., nakon čega hrvatska strana odustaje od tog nauma te stupa u savezništvo sa bosanskom stranom, što je dovelo do kraja rata.

Za rat se, ovisno o području, ponekad koriste različiti nazivi, a često se smatra dijelom iste historijske cjeline kao i rat u Hrvatskoj. U BiH, pogotovo među Bošnjacima, je čest izraz Agresija na Bosnu i Hercegovinu, dok se u dijelu srpskog stanovništva u Republici Srpskoj koristi izraz Otadžbinski rat. U Srbiji se, pak, koristi izraz Građanski rat u Bosni i Hercegovini.

S obzirom na trajanje, oko 100.000 poginulih ili nestalih, preko 2 milijuna raseljenih ili izbjeglica, razaranja, ratne zločine i medijski odjek, rat u Bosni i Hercegovini predstavlja najveći od svih oružanih sukoba izazvanih raspadom Jugoslavije, odnosno najveći oružani sukob na tlu Europe nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Pozadina[uredi - уреди]

Bosna i Hercegovina pred raspad Jugoslavije[uredi - уреди]

Glavni članak: SR Bosna i Hercegovina
Primjer međunacionalne tolerancije: katolička crkva, džamija i pravoslavna crkva stoje zajedno u Bosanskoj Krupi

Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je bila jedna od šest konstitutivnih republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kao takva je, temeljem saveznog Ustava iz 1974. godine, uživala pravo na samoodređenje do otcjepljenja. Ono čime se SR BiH razlikovala od drugih republika je bilo to da u njoj nijedan od konstitutivnih naroda SFRJ nije imao apsolutnu većinu. To se odrazilo kroz to da SR BiH nije bila ustavno definirana kao eksluzivna nacionalna država, nego kao ravnopravna zajednica triju konstitutivnih naroda - Muslimana,[nb 1] Srba i Hrvata. Iako su u SR BiH postojala određena područja sa izuzetnom nacionalnom homogenošću, to je bio prije izuzetak nego pravilo, te se heterogenost stanovništva mogla primjetiti u gotovo svim područjima, a pogotovo velikim gradovima. Taj je fenomen kasnije od stranih promatrača slikovito opisivan kao "leopardova koža". [2]

Zbog svoje nacionalne, ali i religijske i kulturne heterogenosti se BiH često smatrala svojevrsnim minijaturnim odrazom SFRJ, pa se za nju također koristio i izraz "Jugoslavija u malom", te se smatrala i "najjugoslavenskijom" od svih jugoslavenskih republika. SR BiH je 1991. imala najveći postotak Jugoslavena među svojim građanima,[3] a i do 27 % svih brakova su bili nacionalno miješani.

Takva je situacija dijelom bila posljedica službene politike promoviranja bratstva i jedinstva od strane jugoslavenskih i bosanskohercegovačkih vlasti, odnosno traumatičnih iskustava vezanih uz prethodne decenije, kada je upravo BiH bila glavno poprište, odnosno predmet srpsko-hrvatskog sukoba, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata dobio svoj najekstremniji oblik kroz masovne pokolje na nacionalnoj osnovi. SR BiH, također, za razliku od svih drugih federalnih jedinica SFRJ, nije imala vanjske granice, odnosno njena je ekonomija gotovo u potpunosti ovisila o jedinstvenom jugoslavenskom tržištu. Sve je to bilo razlogom što vladajući Savez komunista BiH, čak i nakon što je 1970-ih stekao veću autonomiju u odnosu na saveznu Partiju, inzistirao na održavanju ustavnopravnog status quoa, odnosno opstanka Jugoslavije.

Dolazak nacionalnih stranaka na vlast[uredi - уреди]

Alija Izetbegović (lijevo), predsjednik stranke SDA, i Radovan Karadžić (desno), predsjednik stranke SDS, pobijedili su na lokalnim bosanskim izborima 1991. Međutim, nisu se slagali oko statusa Bosne u Jugoslaviji

Duboka ekonomska kriza[4] koja je pogodila SFRJ nakon smrti Josipa Broza Tita se odrazila i na SR BiH, ali su njene prve ozbiljnije političke posljedice zabilježene 1987. godine, kada je afera Agrokomerc izazvala određene kadrovske primjene u republičkoj Partiji. Ti su događaji koincidirali sa dolaskom Slobodana Miloševića na ćelo SK Srbije, pod čijim je vodstvom tamošnja Partija preuzela srpski nacionalizam kao dio svoje platforme.[5] Rukovodstvo SR BiH je postalo predmetom propagandne kampanje u državnim medijima koji su ga optuživali za korupciju, represiju, dok su istovremeno radikalni srpski nacionalisti, od kojih su mnogi, poput Vojislava Šešelja, bili rodom iz BiH, počeli otvotreno dovoditi u pitanje postojanje Muslimana kao zasebne nacije, odnosno tražiti stvaranje Velike Srbije koja bi uključila BiH. 1988. i 1989., Milošević je organizirao masovne demonstracije koje su svrgnule vlade na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, a zamijenjene su ljudima vjernima Miloševiću, čime je Srbija preuzela četiri od osam glasova predsjedništva SFRJ, dok su ostale republike imale samo jedan glas.[6][7] Iako Milošević tokom antibirokratske revolucije nije pokušao izvoziti "mitinge istine" i "događanja naroda" u SR BiH, tamošnja Partija se, zabrinuta za vlastiti opstanak svrstala u antimiloševićevski blok sa SK Slovenije i SK Hrvatske, iako se nije priključila njihovim zahtjevima da za jačanje suvereniteta republika, odnosno transformaciju Jugoslavije u labavu konfederaciju–Miloševićeva vlada se protivila konfederaciji ili neovisnosti i upozorila da ako ove republike promijene eksterne granice države, Srbija će tražiti izmijenu unutarnjih granica da zadrži srpsku zajednicu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini[8]–a barem dio političke manjine u Srbiji koja se osjećala ugroženom pojavom novih trendova demokratizacije i liberalizacije unutar Srpske Komunističke Partije djelovalo je zbog reakcija na rastući politički pluralizam koji se javljao po Evropi.[9] Slično kao i SK Makedonije, bosanskohercegovačka republička delegacija početkom 1990. nije napustila XIV kongres SKJ, te je do posljednjeg trenutka pokušavala pronaći kompromisno rješenje između sve nepomirljivijih opcija. Takav stav će službena BiH, u većoj ili manjoj mjeri, zadržati i nakon silaska SK BiH sa vlasti na prvim slobodnim višestranačkim izborima nekoliko mjeseci kasnije.

Prije izbora u BiH su bili održani prvi slobodni izbori u susjednoj SR Hrvatskoj na kojima je pobijedila nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu sa Franjom Tuđmanom. Njen program, pod uticajem radikalne emigracije, čiji su mnogi istaknuti članovi bili rodom iz BiH je uključivao "Hrvatsku u prirodnim i povijesnim granicama".[10] Tako se BiH našla osim sa istoka, našla suočena i sa iredentističkim prisizanjima sa zapada, a naglo kvarenje etničkih odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj se počelo prenositi i preko njenih granica.

SK BiH, koja se dotada smatrala najkonzervativnijom i najrepresivnijom od svih partijskih organizacija u Jugoslaviji, se u proljeće 1990. godine, pod uticajem događanja u Istočnih Evropi "reformirala" u socijaldemokratsku stranku i odlućila na uvođenje višestranačkog sistema. Nastojeći ostati na vlasti, pod parolom tzv. "građanske" BiH i očuvanja međuetničke harmonije se predstavljala kao jedina alternativa sukobima te je upravo u tu svrhu ustavnim promjenama dozvolila stvaranje novih političkih stranaka na etničkom načelu, kasnije poznatih kao tzv. nacionalne stranke, koje su joj trebale biti glavna opozicija. Tu su priliku iskoristili muslimanski političari kako bi osnovali Stranku demokratske akcije na čelu sa Alijom Izetbegovićem; srpski nacionalisti su se, pak, okupili u Srpskoj demokratskoj stranci na čelu sa Radovanom Karadžićem, dok je bosanskohercegovačke Hrvate predstavljala HDZ BiH kao republička ispostava HDZ, a na čijem je čelu bio Stjepan Kljujić.

Tokom izborne kampanje se, međutim, ispostavilo da nacionalne stranke, usprkos toga što su - pogotovo u slučaju SDS i HDZ - imale suprotne stavove o ustvanopravnoj budućnosti BiH i Jugoslavije, pronašle zajednički interese u dolasku na vlast, te su pod parolom antikomunizma i dovršetka demokratske tranzicije stvorile de facto predizbornu koaliciju. Time je stvoren dojam da će i u novim okolnostima biti očuvana međuetnička harmonija te tako izbijen ključni preoizborni argument SK BiH, odnosno glasači dobili dodatni razlog da na glasačkim listićima iskažu svoj dugo vremena zatomljivani nacionalni identitet. Iako su se izbori u takvom okolnostima često pospredno nazivali "popis stanovništva", etnička homogenizacija na izborima u novembru 1990. godine je bila zamjetnija kod Hrvata i Srba nego kod Muslimana, čiji se relativni veliki dio opredijelio za SK BiH i reformiste tadašnjeg saveznog premijera Ante Markovića; usprkos toga su izbori predstavljali gotovo potpuni trijumf nacionalnih stranaka, koje su osvojile većinu ne samo na republičkoj razini, nego u gotovo svim općinama. Nacionalne stranke su trijumfirale i na izborima za Predsjedništvo SR BiH, gdje je od 7 mjesta njih 2 osvojio HDZ, 2 SDS i 3 SDA; mada je najviše glasova kao predstavnik Muslimana osvojio Fikret Abdić, predsjednikom je postao Alija Izetbegović.

Nova je vlast formirana prema unaprijed dogovorenom nacionalnom ključu - tako je uz Izebegovića na čelu predsjedništva, predsjednikom Skupštine SR BiH postao Momčilo Krajišnik iz SDS, dok je predsjednikom vlade SR BiH postao Jure Pelivan iz HDZ. Vlasti su se, u skladu sa rezultatima izborima, ali i sličnim dogovorima, počele formirati i na lokalnim razinama.

Usprkos toga, nova se vlast brzo počela suočavati sa nesuglasicama oko budućnosti BiH, tako i eskalacijom političke krize i sukoba u susjednoj Hrvatskoj. Tadašnji Ustav SR BiH je još uvijek za najvažnije političke odluke koristio mehanizme koji su pretpostavljali konsenzus, odnosno postojanje jedinstvene vladajuće stranke. Slično kao i na saveznoj razini, nestanak te stranke je doveo do permanentne opstrukcije svih važnih odluka, pa je, tako, između ostalog, SR BiH bila jedina od jugoslavenskih republika kojoj nije uspjelo izbrisati "socijalistički" naziv iz svog službenog imena. U takvim okolnostima je Izetbegovićeva SDA, odnosno lokalne zajednice i institucije pod njenim naslovom, postale neformalni, a kasnije de facto i jedini predstavnik BiH koji je inzistirao na njenom opstanku, a istovremeno imala demokratski legitimitet. Prilikom pregovora vodstva jugoslavenskih republika, kojima se u prvoj polovici 1991. godine pokušavala mirnim putem riješiti ustavna kriza, Izetebegović je slično kao i Makedonija, nastojao postići kompromis između secesionistički raspoložene Slovenije i Hrvatske, te Miloševićeve Srbije koja je inzistirala na centralizaciji. Ti napori nisu doživjeli uspjeh, a to se dijelom tumači i kao posljedica sastanka u Karađorđevu održanog početkom 1991. godine, a na kome su Milošević i Tuđman postigli navodni načelni dogovor da se tokom predstojećeg raspada SFRJ BiH podijeli na srpski i hrvatski dio.[11]

Bosna i Hercegovina nakon izbijanja rata u Hrvatskoj[uredi - уреди]

Početak nove srpske republike: SAO oblasti 1991.

Raspad SFRJ je formalno započeo kada su 25. juna 1991. Slovenija i Hrvatska donijele jednostrane odluke o proglašenju nezavisnosti. Dok je u Sloveniji ta odluka kratkim oružanim sukobom republičkih snaga sa JNA, koja se brzo povukla sa teritorije i Sloveniju učinila de facto nezavisnom, u Hrvatskoj je sukob započeo između republičkih snaga i paravojnih formacija lokalnih Srba iz samoproglašene SAO Krajine, a kojima je tokom vremena sve veću podršku davala JNA, koja je bila pod kontrolom Beograda.[12] Ratna zbivanja u Hrvatskoj su dodatno pogoršala političku situaciju u BiH, dijelom zbog toga što je dodatno radikalizirana tamošnja srpska i hrvatska zajednica, a dijelom zbog toga što se sukob povremeno prelijevao preko bosanskoherecgeovačkih granica; pri tome je najpoznatiji slučaj sela Ravno u istočnoj Hercegovini, koga su napale i uništile snage JNA tokom pohoda na Dubrovnik u jesen 1991. godine. u BiH su se, zbog povlačenja iz Slovenije, a kasnije i dijela Hrvatske, našle značajni ljudski, a prije svega materijalni efektivi JNA; u hrvatskoj i dijelu muslimanske javnosti su postale sve češće špekulacije da će JNA pomoći srpsku separatističku pobunu u BiH na isti način na koji je pomogla pobunu u Hrvatskoj.

BiH, odnosno Izetbegović, je na samom početku rata nastojao zadržati "ekvidistancu", odnosno neutralnost prema Hrvatskoj i Srbiji, pri čemu se isticala njegova izjava "da to nije naš rat", ali je njegova politika izazivala sve veće podjele unutar same SDA, odnosno frakcija koje su tražile da se sklopi savez sa Hrvatskom i započnu pripreme za eventualni rat, i onih koje su se, makar radi dobivanja vremena, zalagale za popustljivost prema Beogradu. Izetbegović je tako u ljeto 1991. godine poslao delegaciju u Beogradu na razgovore sa Miloševićevem oko statusa BiH u tzv. krnjoj Jugoslaviji, odnosno eventualnog novog modela državnopravnih veza Srbije i BiH. Taj je pokušaj, međutim, vrlo brzo propao, te se SDA počela okretati prema Hrvatskoj i HDZ-u. U septembru 1991. je Skupština BiH donijela odluku da se regruti iz te republike više neće slati u JNA.

15. oktobra 1991. je u Skupštini SR BiH donesen Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine, kojom se naložilo povlačenje predstavnika BiH iz saveznih institucija. On je donesen zajedničkim glasovima SDA i HDZ, a uz protivljenje SDS, po čijem su tumačenju prekršene ustavne odredbe o dvotrećinskoj većini, odnosno međunacionalnom konsenzusu. Prije te odluke je Radovan Karadžić u Skupštini BiH rekao kako će zbog te odluke "za par dana poginuti 500.000 ljudi, a muslimani iščeznuti iz Bosne i Hercegovine" [13][14]; te prijetnje, koje su kod Muslimana izazvale kontra-efekt, su kasnije često navođene dokaz da je kasnije brutalno etničko čišćenje, odnosno bosanski genocid bio unaprijed planiran od strane Srba.

Bosanski Srbi su na odluku republičkih vlasti reagirali slično kao i njihovi sunarodnjaci u Hrvatskoj, odnosno formiranjem tzv. Srpskih autonomnih oblasti, koje su se trebale sastojati od područja BiH sa srpskom većinom. Taj je proces djelomično započeo već u aprilu 1991. ali se dodatno intenzivirao i referendumom održanim 9. i 10. novembra 1991. na područjima sa srpskom većinom, gdje je izglasano "samostalne srpske republike na teritoriju Bosne i Hercegovine" s namjerom da "ostanu u Jugoslaviji zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom, Baranjom i Zapadnim Sremom i drugima koji odluče ostati".[15][16] Teritorija te srpske republike se trebala sastojati od "područja Bosne na kojima su Srbi većina ili su ostali manjina zbog genocida tijekom Drugog svjetskog rata."[15] Na temelju te odluke je 9. januara 1992. proglašena tzv. Srpska Republika Bosna i Hercegovina koja će kasnije postati Republika Srpska (RS).[17] Vlada BiH, međutim, osim izjave kojom se referendum proglašava nevažećim,[15] nije imala nikakve reakcije na te događaje.

Gotovo istovremeeno sa tim procesom, došlo je do stvaranja sličnih entiteta i na područjima sa hrvatskom većinom. Prvi od njih je bila Hrvatska zajednica Posavine osnovana od strane HDZ u Bosanskom Brodu 4. novembra, a potom je 18. novembra u mjestu Grude u zapadnoj Hercegovini osnovana i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna; 25. januara 1992. će, pak, biti osnovana i Hrvatska zajednica Središnje Bosne.

Diplomatske i političke aktivnosti pred izbijanje sukoba[uredi - уреди]

Eskalacija rata u Hrvatskoj je nakon nekoliko mjeseci dovela do intenziviranja diplomatske aktivnosti, prije svega kod vodećih zemalja Evropske ekonomske zajednice koje su nastojali jugoslavenske republike potaći da pronađu trajno rješenje međusobnih sporova. Među zemljama EEZ je sa vremenom počeo prevladavati stav na kome je inzistirala Njemačka, a prema kome se sukob može najlakše zaustaviti priznanjem nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. EEZ je taj stav konačno prihvatio nakon što je Njemačka krajem 1991. godine objavila kako će te dvije države priznati jednostrano.

U međuvremenu je došlo i do postepenog smirivanja sukoba u Hrvatskoj, pogotovo nakon odluke ostataka saveznih vlasti u Beogradu da pozovu UN-ove mirovne snage radi razdvajanja zaraćenih strana. 3. januara 1992. je u Sarajevu potpisan sporazum o primirju koji se, za razliku od većine ranijih, uglavnom poštovao, i nakon koga je JNA počela sa povlačenjem svojih snaga u Srbiju i BiH. U dijelu međunarodne zajednice, ali i bosanskohercegovačke javnosti, je zbog toga zavladao određeni optimizam, odnosno uvjerenje kako će BiH zahvaljujući pritisku vodećih evropskih država ipak uspjeti izbjeći sukob.

EEZ je prije toga, kako bi formulirala svoj stav prema raspadu Jugoslavije, osnovala Badinterovu komisiju sastavljeno od nekoliko najuglednijih pravnika. Stav te komisije je bio da Jugoslavija ne postoji, ali da se nezavisnost Bosne i Hercegovine ne može priznati sve dok se o tome ne sprovede referendum. Ta je odluka objavljena 15. januara 1992. godine, na dan priznanja Hrvatske i Slovenije od strane EEZ. Deset dana kasnije je Skupština BiH nakon izuzetno burne rasprave donijela odluku o raspisivanju refernduma za 29. februar i 1. mart 1992. kako bi građani odlučili žele li ostati u Jugoslaviji.[12] Prije njenog donošenja su zastupnici SDS, koji su joj se protivili, napustili Skupštinu, tumačeći da je time prekršen tadašnji Ustav, odnosno odredbama o dvotrećinskoj večini i konsenzusu tri naroda.

Ishod referenduma je unaprijed bio unaprijed odlučen odnosom vodeća tri naroda, odnosno tri nacionalne stranke prema nezavisnosti - dok je SDS htjela da BiH po svaku cijenu izađe iz Jugoslavije, dotle je HDZ htjela po svaku cijenu da BiH iz Jugoslavije izađe. SDA je, pak, temeljem iskustava rata u Hrvatskoj, ali i ohrabrena mišljenjem Badinterove komisije da granice bivših republika trebaju priznate kao državne, upravo u nezavisnosti iza koje bi stala EEZ vidjela jedini jamac teritorijalnog integriteta BiH. [18] Ti su se stavovi, bez obzira na određene varijacije vezane uz različite lokalne zajednice, odrazile i na njegov krajnji rezultat. SDS je, znajući da će Muslimani i Hrvati svojim glasovima prevagnuti u korist nezavisnosti, pozvala Srbe da ga bojkotiraju, odnosno spriječavala njegovo sprovođenje na područjima gdje je bila na vlasti.[19] Na kraju je na referendum izašlo 63,4 % upisanih birača, od kojih se 99,4 % izjasnilo za nezavisnost.[20]

Dok se ishod referenduma, odnosno nezavisnost BiH činio izvjesnim, počelo se postavljati i pitanje budućeg ustavnog ustrojstva nezavisne BiH. Prema tadašnjem Ustavu bi BiH trebala biti unitarna država u kojoj ispod republičke/nacionalne vlasti nije postojala nijedna razina viša od općine. Vodeći diplomati EEZ zaduženi za mirovni proces - lord Carrington i José Cutileiro - su, nastojeći djelomično odobrovoljiti srpsku stranu, predložili da se BiH umjesto toga decentralizira, odnosno podijeli na regije ili kantone koji bi preuzeli dio nacionalnih ovlasti, a koji bi bili sastavljeni na etničkom principu.[21] Taj prijedlog, poznat kao Cutileirov plan je predstavljao prvi od nekoliko prijedloga za trajno političko rješenje krize i jedini koji je ponuđen prije izbijanja samog sukoba.

Zaraćene strane[uredi - уреди]

Na rat u BiH su u velikoj mjeri uticale kako specifične geografske prilike, tako i vojna infrastruktura i doktrina naslijeđena iz vremena bivše Jugoslavije, odnosno planovi koji su pretpostavljali da će Jugoslavija u slučaju strane invazije najuspješniji otpor pružati upravo u BiH. Zbog toga je u BiH bio sagrađen i održavan relativno veliki broj vojnih objekata, kao što su aerodromi, fortifikacijski objekti, skladišta, ali i tvornice oružja, pogotovo u Srednjoj Bosni. Za razliku od Slovenije, koja je doktrinu Općenarodna obrane i vlastite snage Teritorijalne obrane uspješno primijenila protiv JNA, odnosno Hrvatske koja vlastite oružane snage izgradila preko policije, u BiH to nije bio slučaj. I Teritorijalna obrana i policija su se, slično kao i političke strukture i društvo u cjelini, raspale na etničkom principu, a za razliku od Slovenije, JNA je prije početka sukoba uspjela pod svoju kontrolu staviti relativno veliki dio oružja i drugih resursa TO, te ih kasnije staviti na raspolaganje srpskoj strani.

Posebnu dimenziju sukobu, pogotovo u ranoj fazi, je dalo i relativno velika količina streljačkog oružja u posjedu građana - prema podacima republičkog MUP-a iz juna 1991. godine, 92.500 Muslimana prijavilo je 110.400 komada oružja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oružja, a 43.000 Hrvata je prijavilo 51.800 komada oružja.[traži se izvor] Smatra se da je stvarna količina oružja u posjedu građana bio gotovo triput veća. Velike količine ilegalnog oružja su značajno olakšale stvaranje različitih paravojnih formacija koje su djelovale u prvim mjesecima sukoba. Određenu ulogu je imao i embargo UN na izvoz oružja na područje bivše Jugoslavije, izglasan u jesen 1991. kao dio napora da se zaustavi rat u Hrvatskoj, a koji je na snazi ostao sve vrijeme sukoba; on je najteže pogodio muslimansku stranu, pogotovo na početku, s obzirom da je JNA (a kasnije i Vojska Republike Srpske uz već postojeće teško oružje u BiH raspolagala i sa sredstvima povučenim iz Slovenije i Hrvatske.

Za sve oružane formacije - muslimansku/bošnjačku ARBiH, srpsku VRS i hrvatsku HVO - je bila karakteristična njihova etnička homogenost. Izuzetak su u ranoj fazi predstavljali Muslimani čiji se značajan broj, najčešće u nedostatku vlastitih formacija, priključivao hrvatskim formacijama kao što su HOS i HVO, odnosno dio stanovnišva gradova kao što su Sarajevo i Tuzla gdje su redove vladinih formacija u nešto značajnijoj mjeri popunjavali Srbi i Hrvati, pa je tako bosanski Srbin Jovan Divjak postao jedan od najistaknutijih vojskovođa ARBiH. Do 1993. su se, međutim, sve tri vodeće formacije uglavnom homogenzirale.

Specifičnost rata u BiH se ogledala i u tome da je, zbog predratne etničke izmiješanosti, ali i geografskih prilika, postojao određeni broj enklava, odnosno područja koja su se našla manje ili više izolirana od svojih matičnih vlasti, a gdje su lokalne vojno-političke strukture odnosno gospodari rata provodili vlastitu politiku, a što je ponekad uključivalo različite oblike ekonomske suradnje, a nekada prešutno ili otvoreno vojno savezništvo sa nominalnim neprijateljima. Tako su, na primjer, Hrvati u Usori od početka do kraja rata, čak i za vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba ostali u čvrstom savezu sa Bošnjacima, dok su Hrvati u Žepču surađivali sa srpskim snagama. Najekstremniji oblik ovog fenomena je zabilježen na krajnjem sjeverozapadu BiH, gdje je politika suradnje sa Srbima na kraju dovela do krvavog međubošnjačkog sukoba.

Muslimanske/bošnjačke snage[uredi - уреди]

Na samom početku rata su vlasti u Sarajevo teoretski pod svojom nadležnošću imale republičke snage Teritorijalne obrane i policiju; u stvarnosti su mogle raspolagati samo sa dijelom tih snaga, koje su bile djelomično razoružane ili, zbog velikog broja Srba u svojim redovima, nepouzdane. Umjesto toga se obrana BiH u prvim danima sukoba morala oslanjati na paravojne formacije koje su bile etnički homogene, ali sa druge stranbe obično slabo naoružane i opremljene, neobučene ili loše vođene. Među njima se isticale Patriotska liga BiH koju je vodio Sefer Halilović, te neformalna stranačka milicija SDA koja je kasnije dobila naziv Zelene beretke.[22] U nekim slučajevima su se srpskim snagama suprotstavljale i formacije koje su osnivali i vodili predratni kriminalci, a što je posebno bio slučaj na početku opsade Sarajeva. Vlasti u Sarajevu su aktivnosti tih formacija počele koordinirati tek nakon početka rata, odnosno od njih stvarari jedinstvenu oružanu formaciju koja će 23. maja 1992. dobiti ime Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Njoj se tokom nekoliko sljedećih mjeseci priključio dio jedinica HOS-a, ali je taj proces zaustavljen nakon ubojstva generala Blaža Kraljevića.

ARBiH je od svih vojnih formacija bila najslabije opremljena, a gotovo potpuni nedostatak oklopnih vozila, artiljerije i teškog oružja je posebno došao do izražaja na samom početku sukoba, značajno otežavši obranu muslimanskih područja pred srpskim napadima. U kasnijem periodu rata ti su nedostaci djelomično otklonjeni zapljenama od strane neprijatelja, odnosno nabavkama na međunarodnom crnom tržištu, a sa vremenom ih je kompenzirao to što se Središnja Bosna, gdje su se nalazile glavne predratne tvornice oružja i municije, od samog početka našla pod muslimanskom vlašću. Nakon početnih neuspjeha i reogranizacije, odnosno nakon što su ARBiH počeli preuzimati bivši profesionalni oficiri JNA, ARBiH je počela razvijati vlastitu taktiku i strategiju temeljenu na predratnoj doktrini ONO, korištenju geografskih prilika i lakih pješadijskih snaga, ali i relativnoj nadmoći u ljudstvu u odnosu na Srbe i Hrvate. Zahvaljujući njoj je uspjela pod vlašću muslimanske vlade u BiH održati važne populacijske centre kao što su Sarajevo, Tuzla i Bihać, odnosno stvoriti uvjete za uspješne ofenzivne operacije, koje su u zajedničkom djelovanju sa hrvatskim snagama i NATO-om izvedene na kraju rata.

Muslimanska strana je od druge polovice 1992. godine nadalje primala i određenu stranu pomoć, vojnu prije svega od muslimanskih zemalja; ona je uključivala pošiljke suvremenog oružja, prije svega iz Irana, slanje vojnih savjetnika (koji su, prema nekim svjedočanstvima, uključivali vojne savjetnike elitne Iranske revolucionarne garde i libanonskog Hezbollaha.[traži se izvor] Mnogo je poznatiji bio dolazak relativno velikog broja dobrovoljaca iz sunitskih odnosno arapskih zemalja, uključujući veterane afgansko-sovjetskog rata, a koje su mediji i lokalno stanovništvo zvali mudžahedini; vjeruje se da nisu imali značajnu ulogu u samim vojnim operacijama, ali su, sa druge strane pridonijeli radikalizaciji dijela muslimanskih snaga, dio kojih je prihvatio njihovu militantnu islamističku ideologiju. Ti su dobrovoljci, od 1993. godine formalno organizirani u jedinicu pod nazivom El Mudžahid, često korišteni od srpske i hrvatske propagande kako bi se cijela ARBiH i njeno civilno vodstvo proglasilo islamskim fundamentalistima; vjeruje se da je to i razlog zbog čega su propuštani kroz hrvatske teritorije.

Srpske snage[uredi - уреди]

Glavni članak: Vojska Republike Srpske

Srpske snage su na samom početku i tokom najvećeg dijela rata bile najbolje opremljene od svih zaraćenih strana, ali i najbolje opremljene za rat. Pripreme za sukob su otpočele još 1991. godine tokom raspada Jugoslavije, pri čemu je ostvarena čvrsta suradnja između JNA, lokalnih SDS-ovih političara kao i ostataka savezne vlasti, te srpske vlade u Beogradu. Najveći dio oružja JNA povučenog iz Slovenije i Hrvatske je završio u BiH gdje je podijeljen jedinicima TO te raznim drugim paravojnim formacijama sastavljenim od lokalnih Srba; kada se JNA u proljeće 1992. povukla iz BiH, to se odnosilo samo na kadrove porijeklom izvan BiH, većinu tehnike je ostavila iza sebe, te je ona došla u posjed novoformirane Vojske Republike Srpske (VRS) koja je naslijedila ogranizaciju i doktrinu nekadašnje JNA. To je uključivalo i zračne snage, te su bosanski Srbi također imali i vlastito ratno zrakoplovstvo koje je aktivno sudjelovalo u borbama (sve dok ga u tome nije spriječio NATO nakon proglašenja zone zabrane leta nekoliko godina kasnije). Prednost srpskih snaga je bila i u tome što je dio njihovih kadrova stekao i bogato iskustvo modernog ratovanja tokom sukoba u Hrvatskoj, mada je ta prednost anulirana čim bi se srpske snage suprotstavile jednako iskusnim hrvatskim snagama. Srpske snage su također mogle računati i na logističku, financijsku, obavještajnu, tehničku i propagandnu podršku iz Srbije, mada je ona sa vremenom oslabila uslijed efekata UN-ovih sankcija.

Srpska strana je, međutim, od samog početka sukoba bila suočena i sa ozbiljnom slabošću, a koja se ticala prije svega inferiornosti u ljudstvu u odnosu na Muslimane i Hrvate, ali još više nepovoljnim geostrateškim položajem. Područja sa srpskom većinom su se sastojala od dva glavna dijela - istočnog i zapadnog, od kojih je prvi bio okružen neprijateljskim područjima, a čiju je izuzetno dugu granicu bilo prilično teško čuvati sa relativno malim brojem ljudstva; taj su problem dodatno povećale muslimanske enklave unutar srpskih područja, prije svega Bihaćki džep, koji je imao ključnu ulogu u završnoj fazi sukoba.

Slično kao i muslimanska strana, iako u bitno manjoj mjeri, i srpska strana je u svojim redovima - uz veliki broj nacionalističkih paravojnih formacija iz same Srbije - imala određeni broj dobrovoljaca iz stranih zemalja, koji su Srbe dolazili podržavati prije svega u ime pravoslavne solidarnosti. Među njima je bilo najviše boraca iz Rusije i drugih dijelova bivšeg SSSR, te Rumunjske i Grčke. Oni uglavnom nisu imali neku ulogu u sukobu, te su korišteni prije svega u propagandne svrhe radi dizanja morala srpskog stanovništva; izuzetak je bila Grčka dobrovoljačka garda čiji su pripadnici sudjelovali u napadu na Srebrenicu pred kraj rata.

Hrvatske snage[uredi - уреди]

Glavni članak: Hrvatsko vijeće obrane

Iako su hrvatske vojne i paravojne formacije bile brojčano slabije od muslimanskih, odnosno na samom početku sukoba slabije opremljene od srpskih, pokazale su sposobnim suprotstaviti se svojim neprijateljima, a na kraju i imale ključnu ulogu u završetku sukoba. To se često tumači time da su hrvatske snage u BiH bile relativno dobro pripremljene za rat, odnosno da je stvaranje paravojnih formacija teklo gotovo paralelno sa stvaranjem oružanih snaga u susjednoj Hrvatskoj, od kojih će bosansko-hrvatske vojne formacije, kasnije poznate kao Hrvatsko vijeće obrane na početku sukoba preuzeti doktrinu, taktiku, veliki dio ljudstva, ali i opreme. Na samom početku sukoba su uz paravojne formacije koje su se na stranačkom i etničkom ključu stvarale na područjima pod hrvatskom većinom i vlašću HDZ, djelovale i formacije Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), u kojima su se, u skladu sa pravaškom ideologijom matične stranke HSP uz Hrvate borio i veliki broj Muslimana; one su, međutim, prestale postojati nakon ubojstva Blaža Kraljevića i izbijanja bošnjačko-hrvatskog sukoba.

Dok su hrvatske snage ispočetka djelovale pod nominalnim okriljem bosanskohercegovačke države, odnosno Teritorijalne obrane, već 8. aprila 1992. ih je vođa HDZ Mate Boban proglasio snagama Hrvatskog vijeća obrane. One su, osim što su izvodile vojne operacije, preuzele i ovlasti civilne državne uprave te tako značajno pridonijele da hrvatska područja u BiH od samog početka postanu država u državi, odnosno nukleus budeće Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Hrvatska strategija prema BiH je, pogotovo u prve dvije godine sukoba, bila obilježena sa dva imperativa - jedan je bilo nastojanje da se okonča rat u samoj Hrvatskoj, odnosno likvidira Republika Srpska Krajina; drugi je bilo nastojanje da se raspad BiH iskoristi za priključenje njenih dijelova s hrvatskom većinom matičnoj državi. Čisto vojnički razlozi, a prije svega povoljna geostrateška situacija zbog koje se srpska teritorija u BiH i Hrvatskoj našla u poluokruženju, su nalagali suradnju sa Muslimanima, uz čiju pomoć bi se ne samo uklonila JNA sa najvećeg dijela hrvatskih granica, nego kontrolom Bosanske Posavine zapadna srpska područja odvojila od svoje matice, a što se, zapravo, i dogodilo u prvim mjesecima sukoba. Međutim, izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba je vojno rješenje srpskog pitanja stavilo u drugi plan; tek je američki diplomatski pritisak i sklapanje Washingtonskog sporazuma 1994. godine omogućio hrvatskoj strani da u potpunosti iskoristi svoj vojnički potencijal i bude ključan faktor u okončanju rata.

Međunarodne snage[uredi - уреди]

Glavni članak: UNPROFOR
Vozilo UNPROFOR-a na ulicama Sarajeva

Specifičnost rata je bila i u tome da su na teritoriju BiH gotovo od samog početka djelovale međunarodne mirovne snage pod okriljem Ujedinjenih naroda, poznate po skraćenici UNPROFOR. Njihov dolazak je bio planiran i dogovoren već prije samog sukoba, ali u kontekstu rata u susjednoj Hrvatskoj, pri čemu im je glavna zadaća bila održavanje Sarajevskog primirja te razdvajanje hrvatskih i snaga pobunjenih Srba. Pri tome je Sarajevo, kao glavni grad teoretski neutralne strane u sukobu, trebalo služiti kao sjedište i glavna logistička baza. Izbijanje rata u BiH je, međutim, promijenio misiju UNPROFOR-a koji je tako trebao obavljati slične mirovne zadaće - posredovanje i razdvajanje zaraćenih stranama, odnosno nadzor primirja - u samoj BiH. Kasnije je, pod pritiskom javnosti vodećih zapadnih država, ta misija proširena na dostavu i distribuciju humanitarne pomoći, kao i zaštitu civilnog stanovništva, prije svega u tzv. zaštićenim zonama.

Iako je iza mirovnih snaga teoretski stajala cijela međunarodna zajednica, odnosno vodeće svjetske, prije svega zapadne sile, one su se uglavnom pokazale nesposobnim za obavljanje svojih misija, odnosno bilo kakvu aktivniju ulogu u sukoba. Dijelom je to bila posljedica njihove heteregenosti i slabe koordinacije, ali i raspršenosti, kao i relativne slabe opremljenosti, koja je ih je učinila ranjivima u odnosu na u pravilu bolje opremljene domaće snage, prije svega bosanske Srbe; ta se ranjivost ogledala i u završnim mjesecima rata kada je relativno veliki broj UN-ovih vojnika zarobljen i korišten kao živi štit kako bi se pokušalo zaustaviti NATO-vo zračno bombardiranje. Do kraja sukoba su u sastavu snaga UNPROFOR-a počelo biti sve više vojnika iz zemalja NATO-saveza, odnosno njihovo vodstvo bilo u rukama francuskih i britanskih generala; dio njih je dobio i teško oružje i opremu, prije svega kroz tzv. Snage za brzu reakciju pred kraj rata. Međutim, UNPROFOR se u pravilu ustručavao otvoreno angažirati u sukobima, pa tako prisutstvo elitnih britanskih snaga u Centralnoj Bosni 1993. nije spriječilo ni eskalaciju bošnjačko-hrvatskog sukoba, kao ni masakr u Ahmićima, a još je poznatiji slučaj nizozemskog bataljona koji je bez ispaljenog metka 1995. predao zaštićenu zonu u Srebrenici.

Slabost mirovnih snaga UN je velikim dijelom bila posljedica odluke vlade SAD, koja je tada bila vojnički najjača zemlja na svijetu, da neposredno ne sudjeluje u mirovnim operacijama, odnosno da na teritoriju BiH pošalje kopnene snage (koje će tamo stići tek nakon završetka sukoba). Ta se odluka temeljila na traumatičnim iskustvima iz mirovnih operacija u Libanonu početkom 1980-ih i Somaliji 1993. godine prilikom kojih su američke snage pretrpjele za domaću javnost neprihvaljivo visoke gubitke. Nastojanje da se isto izbjegne u BiH je američku strategiju vojne intervencije usmjerilo prema korištenju ratnog zrakoplovstva, pri čemu je ono djelovalo zajedno sa drugim zemljama NATO-pakta, odnosno u nominalnoj koordinaciji sa snagama UN na terenu. Intervencija zapadnih zračnih snaga se odvijala postupno, ispočetka kroz nametanje zone zabrane leta, a potom neposredne udare na srpske kopnene ciljeve u bliskoj koordinaciji sa hrvatskim i bošnjačkim snagama na terenu. NATO-ove zračne snage su tako na samom kraju rata odigrale značajnu ulogu i bitno doprinijele njegovom završetku.

Tok rata[uredi - уреди]

1992.[uredi - уреди]

Početni sukobi[uredi - уреди]

O preciznom datumu početka sukoba ne postoji jasni konsenzus, s obzirom da je on eskalirao u obliku izoliranih incidenata, iza koji su, pogotovo na početku, slijedili pokušaji da se smire pomoću dogovora među lokalnim političarima, koji su se nakon vremena počeliu kršiti. Okvirno se kao početak njihovog intenziviranja navodi održavanje samog referenduma, koje je izazvalo dodatne tenzije među zajednicama, koji su se prelili u niz sve učestalijih i nasilnijih incidenata.

Prema tumačenju bosanskih Srba je rat simbolički započeo u Sarajevu na sam dan referenduma 1.3. incidentom prilikom koga ga je grupa naoružanih Muslimana na čelu sa Ramizom Delalićom napala srpske stavove i ubila Nikolu Gardovića.[traži se izvor] Vijest o događaju je potakla srpske paravojne formacije da dignu barikade i postave kontrolne točke u dijelovima Sarajeva, a o tokom sljedećih nekoliko dana je isto učinjeno u još nekoliko gradova BiH. Predsjednik Izetbegović je nakon toga pokušao smiriti situaciju obrativši se JNA, sa čijim je zapovjednikom Milutinom Kukanjcem dogovorio stvaranje zajedničkih patrola JNA i regularne bosanskohercegovačke policije.[traži se izvor]

Dva dana kasnije je sukob dodatno eskalirao kada su hrvatske snage zauzele Bosanski Brod, odnosno odatle istjerale pripadnike JNA i srpskih paravojnih formacija. Nakon toga su krenule u niz ofenzivnih operacija sa ciljem da se JNA i srpske snage protjeraju sa područja Bosanske Posavine, odnosno da se na taj način stvore preduvjeti za kidanje veza između Bosanske Krajine i RSK sa Istočnom Bosnom i Srbijom. Prilikom tih borbi je 26. 3. došlo do incidenta u mjestu Sijekovac, gdje je smrtno stradalo nekoliko desetaka srpskih civila; a što je događaj koji se sa srpske strane tumači kao ratni zločin.[traži se izvor]

Predstavnici EEZ, suočeni sa sve izglednijom opcijom da se u Hrvatskoj ponovi isti scenario kao Hrvatskoj, odnosno uklizavanje u međuetnički sukob, su dodatno intenzivirali diplomatski pritisak sa ciljem da se pronađe političko rješenje, pri čemu se inzistiralo na Cutileirovom planu. 11. marta je samoproglašena Narodna skupština Srpske Republike BiH jednoglasno odbila plan, odnosno ponudila vlastitu alternativu, prema kojoj bi srpski dio BiH trebao sadržavati dvije trećine teritorije. Međutimn, samo sedam dana kasnije - 18. 3. - su vođe sve tri zajednice, uključujući srpsku, potpisale sporazum kojim prihvaćaju plan.[traži se izvor]

Do njegove primjene, međutim, nije došlo, jer su se borbe u Bosanskoj Posavini nastavile. 28. marta je Izetbegović povukao potpis sa Cutileirovog plana. Ta je odluka donesena neposredno nakon susreta sa Warrenom Zimmermanom, ambasadorom SAD u bivšoj Jugoslaviji. Izetbegović je svoju odluku kasnije tumačio tvrdnjom da bi Cutileirov plan "podijelio državu koja je bila multietnička stoljećima";[traži se izvor] na srpskoj strani se, međutim, često tvrdi da je za to dobio poticaj od američke vlade, odnosno obećanja da će se BiH kao unitarna država sačuvati uz američku vojnu pomoć, bez potrebe za političkim kompromisima; i Zimmerman i Izetbegović su kasnije takve navode osporavali.[traži se izvor]

Eskalacija nasilja[uredi - уреди]

Pripadnici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde prilikom zauzimanja Bijeljine.

Rat je dobio novu, dotada najozbiljniju eskalaciju, nakon što je 1. aprila oko 1000 pripadnika Srpske dobrovoljačke garde pod vodstvom Željka Ražnjatovića Arkana napale Bijeljinu, grad koji je tada imao muslimansku većinu i bio središte Semberije i imao stratešku važnost zbog održavanja komunikacija prema Posavini. Arkanovci su brzo slomili otpor pripadnika Patriotske lige i Zelenih beretki, a nakon čega je uslijedio niz zločina, uključujući nasumično ubijanje muslimanskih civila na ulicama.[traži se izvor] Ti su događaji zabilježeni kamerama stranih reportera te su od samog početka stvorili percepciju Srba kao krvoločnih zločinaca; muslimansko stanovništvo je masovno izbjeglo iz grada, a posjet delegacije sarajevskih vlasti (u kojoj su sudjelovali Biljana Plavšić i Fikret Abdić) nije doveo do nikakvih rezultata na smirivanju stanju. Brzina i brutalnost kojim je izvedeno etničko čišćenje i razmjeri krvoprolića su šokirali javnost, prije svega muslimansku, koja je zahtijevala od dotle neodlučnog Izezbegovića da poduzme nešto kako se isti događaji ne bi ponovili. Izetbegović je na kraju 4. aprila donio odluku o mobilizaciji snaga Teritorijalne obrane.[traži se izvor]

Karadžić je surađivao sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, pod čijom su kontrolom TV stanice započele širiti propagandu o opasnosti za Srbe u slučaju nezavisne Bosne, koja će "dovesti do islamskog fundamentalizma u Europi".[23][24] Međutim, Bošnjaci su većinom bili sekularni[25] dok Human Rights Watch (HRW) navodi da nije našla nikakvog dokaza da su Srbi proganjani prije izbijanja rata.[26]

1.4. 1992., SDS je najavio da više neće priznavati vladu BiH te da će uspostaviti policiju sastavljenu isključivo od Srba. Pravi, otvoreni ratni sukob širokih razmjera započeo je potom gotovo istodobno sa priznanjem nezavisne BiH od međunarodne zajednice.[27] Srpske paravojne snage iz BiH i Srbije su napale gradove u BiH kako bi spriječili dijelove ili cijelu republiku od napuštanja Jugoslavije.[28] Mnogi uzimaju 1.4. kao datum početka rata, kada je Arkanova paravojska prešla iz Srbije u Bosnu te preuzela grad Bijeljinu, oduzimajući ju od vlasti BiH i stavljajući je pod vlast RS-a. Fotograf Ron Haviv je fotografirao slike ubojstva bošnjačkih civila prilikom tog događaja.[29] Izetbegović je kritikovao JNA jer nije izvršila intervenciju kojom bi spriječila krvoproliće u Bijeljini.[30]

Šest strateških ciljeva SDS-a[31]
1. Razdvajanje Srba od druge
dvije nacionalne zajednice,
državno razdvajanje
2. Koridor između Semberije
i Krajine radi integracije Srpske
Krajine, Srpske BiH i Srbije
3. Brisanje Drine kao
granice između srpskih država
4. Uspostavljanje granice na
Uni i Neretvi
5. Podjela Sarajeva na
srpski i bošnjački dio
6. Izlaz Srpske BiH na more

Nekoliko dana kasnije, identični scenarij ponovljen je u Zvorniku, kada su Teritorijalna odbrana (TO), paravojska Vojislava Šešelja i dobrovoljci također preuzeli grad od bosanske vlade. Pri tome se dogodio masakr u Zvorniku, u kojem je ubijeno oko 700 Bošnjaka[32] i protjerano oko 40.000 nesrpskih stanovnika do 1994.[33] Jedna Srpkinja u Zvorniku je svjedočila kako su "Arkanovci" odveli nju i nekoliko žena u njen voćnjak, a potom su tamo žicom zadavili njenog bošnjačkog supruga i sina.[34] 6.4., prilikom masovnih demonstracija za mir u Sarajevu, otvorena je vatra na prosvjednike sa brda, čime započinje opsada a građani sve više odlaze u skloništa. Idući dan, bombardirana je zgrada parlamenta u središtu grada i postepeno započinje razdoblje snajperskih napada na civile[35] te nestašica hrane i lijekova zbog obruča VRS-a.[36]

SDS je 7.4. proglasio "neovisnost Republike Srpske od Bosne i Hercegovine"[37] a 23.4. odlučio da svi Srbi moraju početi zajedno raditi na preuzimanju Prijedora u koordinaciji sa JNA. Do kraja mjeseca, uspostavljene su tajne srpske policijske stanice a više od 1.500 naoružanih Srba je bilo spremno za zauzimanje mjesta. Preuzimanje se naposlijetku dogodilo u noći 30.4., kada su u Prijedoru nasilno preuzete funkcije predsjednika i potpredsjednika općine, ravnatelja poštanskog ureda, načelnika policije, suda, banke, itd.[38] Potom je započeta kampanja napada na nesrpske civile, od otpuštanja sa posla, bacanja granata u kuće do grantiranja sela koja se nisu razoružala i razaranja džamija, te su otvoreni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.[39] Prema izvještaju UN-a, iz općine Prijedor je do 1994. protjerano 52.811 Bošnjaka i Hrvata.[40]

Uništena kuća u Višegradu

12.5. 1992. u Banjoj Luci održana je 16. sjednica Skupštine srpskog naroda, na kojoj je Karadžić objavio šest strateških ciljeva SDS-a u Bosni i Hercegovini, među kojima je i "razdvajanje Srba od druge dvije nacionalne zajednice". MKSJ taj cilj "razdvajanja" uzima kao uputu VRS-u za daljnja djelovanja tijekom rata.[31] VRS, srpska paravojska, TO i JNA su napadali i druge gradove diljem Bosne, sustavno i koordinirano, nakon čega su nesrpski stanovnici protjerani: Banja Luka (19.359 raseljenih), Bosanska Gradiška (7.516 raseljenih), Bosanski Novi (6.288 raseljenih), Brčko (14.607 raseljenih), Doboj (18.569 raseljenih), Ključ (3.852 raseljenih), Kotor Varoš (6.807 raseljenih), Nevesinje (1.483 raseljenih), Sanski Most (6.257 raseljenih), Teslić (7.789 raseljenih), Višegrad (6.690 raseljenih), Vlasenica (6.942 raseljenih) i drugi.[41] U tim gradovima, potom se vršilo namjerno i bezobzirno uništavanje religioznih i kulturnih objekata Bošnjaka i Hrvata, uključujući džamije, crkve, biblioteke, školske ustanove i kulturne centre.[42] Vršeni su i razni ratni zločini, od logora za silovanje u Foči[43] do paljenja živih obitelji u kućama u Višegradu.[44] Goražde, okolica Bihaća i Srebrenica su stavljeni pod opsadu.[45] Sve je to bio dio šire strategije "etničkog čišćenja" Bošnjaka i drugih nesrba iz sjeverne i istočne Bosne.[46] U maju 1992., zabilježeno je 400.000 izbjeglica ili raseljenih iz Bosne i Hercegovine (skoro 80% Bošnjaka i 20% Hrvata),[47] a potkraj jula iste godine 1.250.000.[48] Karadžić i SDS su već ranije, u februaru 1992., tražili 2/3 Bosne.[37]

HRW navodi kako je SDS odlučio postići silom ono što mu nije uspijelo pregovorima sa vladom.[26] No nisu se svi Srbi priklonili politici SDS-a: primjerice, Jovan Divjak je napustio JNA i priključio se Armiji BiH,[49] dok je Mirko Pejanović odbio napustiti skupštinu Sarajeva sa političarima RS-a. I na bošnjačkoj strani su zabilježeni ratni zločini i teške povrede ženevskih konvencija - napad na kolonu JNA u Sarajevu[50] i Tuzli, zatočavanje i premlaćivanje nekoliko stotina srpskih zarobljenika u logorima u Zenici i Konjicu,[51] slučaj "Kazani"[52] - ali nisu vršili sustavno "etničko čišćenje".[53]

Samo u prvoj godini rata poginulo je 45.110 osoba, od toga 30.442 Bošnjaka (67%).[54] Razlog velikih gubitaka na bosanskoj strani ležao je u tome što je Izetbegović bio nespreman za rat, misleći da do njega neće ni doći. Pri tom je zanemario da je već 1991. na zapadnoj bosanskoj granici uspostavljena RSK te da će Milošević vjerojatno tražiti koridor kojim bi ju povezao sa Srbijom. To je potvrđeno u Operaciji Koridor, u koju su uložena velika sredstva kako bi se osigurao koridor kroz bosansku Posavinu i poveznica za zapadna srpska područja na kojima živi dva milijuna Srba.[55] Izetbegović je tek 20.6. 1992. proglasio stanje rata i opću mobilizaciju.[28] RS je pak mobilizaciju i stanje rata proglasila još dva mjeseca ranije, 15.4.[15]

Sankcije, povlačenje JNA i međunarodne reakcije[uredi - уреди]

Prizori poput snajperskih napada na civile u Sarajevu potakle su međunarodnu zajednicu na reakcije koje su dovele do podizanja sankcija protiv SRJ

Iako su Milošević i Karadžić pokušali prikazati da samo žele očuvati integritet Jugoslavije, HRW navodi kako onda istjerivanje i ubojstva nesrpskih stanovnika ne bi bila niti potrebna, jer etničko čišćenje prije podržava stvaranje Velike Srbije nego održavanje multi-etničke Jugoslavije sa šest naroda.[56] S vremenom je SDS napustio jugoslavenski koncept i zamijenio ga velikosrpskim.[57] Snimke razaranja i mrtvih civila emitirane su u svjetskim medijima i izazvale pritiske međunarodne zajednice na Miloševića. To je uključilo i američki politički establišment, dotada uglavnom indiferentan prema procesima vezanim uz raspad SFRJ. 8. 7., Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) izbacila je Jugoslaviju iz svojeg članstva zbog umiješanosti u rat u Bosni.[58] 16.5. 1992., Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasalo je rezoluciju 752, kojom poziva Jugoslaviju da povuče svoje vojnike iz BiH.[59]

Iako se JNA 19.5. 1992. formalno povukla iz BiH,[60] cijeli arsenal oružja je ostavila isključivo VRS-u,[61] zajednički cilj VRS-a i buduće Vojske Jugoslavije (VJ) je i dalje ostao isti,[62] a Beograd je nastavio VRS opskrbljivati oružjem, plaćama i oficirima,[63][64] te je čak postavio Ratka Mladića kao vrhovnog zapovjednika VRS-a,[65] zbog čega je MKSJ zaključio da je sukob zadržao prikriveni, ali i dalje međunarodni karakter.[66] Svjetski diplomati su SRJ zbog toga nametnuli međunarodne sankcije rezolucijom 757 Vijeća sigurnosti od 30.5. 1992.[67]

22.5. BiH je primljena u punopravno članstvo UN-a[68] a mirotvorne snage UNPROFOR-a su raspoređene po državi kako bi zaustavili daljnje pogoršanje sukoba. EU, koja je, pak, zbog straha od izbjeglica i dalje nestabilnosti imala najviše razloga da zaustavi rat, za to nije imala vojne resurse, pa je jedino predlagala mirovne incijative. SAD i EU su oklijevali aktivno se uključiti u rat jer su se bojali novog scenarija po uzoru na Vijetnam.[69] Oko 850.000 ljudi je ostalo zarobljeno u gradovima pod opsadom, u Sarajevu, Goraždu, Bihaću i Tuzli.[70] 18.12. 1992., Opća skupština Ujedinih naroda donosi rezoluciju 47/121, kojom se obazire na situaciju u Bosni i Hercegovini.

Duboko zabrinuti zbog pogoršanja situacije u Republici Bosni i Hercegovini zbog intenzivnih agresivnih činova snaga Srbije i Crne Gore kako bi prigrabili više teritorija silom, karakteriziran obrascem grubog i sustavnog kršenja ljudskih prava, rastućim brojem izbjeglica kao posljedice masovnih progona bespomoćnih civila iz njihovih domova i koncentracijskih logora pod kontrolom Srbije i Crne Gore, u potjeri za ogavnom politikom “etničkog čišćenja”, koja je oblik genocida. Snažno se osuđuju Srbija i Crna Gora te njihovi surogati u Republici Bosni i Hercegovini zbog njihovog nastavka odbijanja svih relevantnih rezolucija Ujedinjenih naroda.

Opća skupština Ujedinjenih naroda, 18.12. 1992.[71]

1993.: Bošnjačko-hrvatski sukob[uredi - уреди]

Vance-Owenov plan[uredi - уреди]

Glavni članak: Vance-Owenov plan

Međunarodna zajednica je u proljeće 1993. predstavila novu inicijativu, Vance-Owenov plan, kojim se BiH po etničkom ključu imala podijeliti na tri dijela. Milošević je prihvatio plan,[72] ponajviše zbog toga jer se rat odužio dok su međunarodne sankcije protiv Srbije i Crne Gore postajale nepodnošljive: hiperinflacija je znala doseći i do 3.000.000 % mjesečno, čime je "pojela" svu ušteđevinu građana.[73] Međutim, Karadžić i političari skupštine RS-a su odbili plan 6.5., što su neki protumačili kao da je Milošević izgubio kontrolu nad vođom SDS-a, kojeg je praktički stvorio. Kako bi ih disciplinirao, Milošević je najavio smanjivanje pomoći RS-u.[74] Međutim, ipak je nastavio opskrbljivati VRS oružjem i novcem.[63]

Bošnjačko-hrvatski sukob[uredi - уреди]

UN-ove snage odvoze leševe nakon zločina u Ahmićima
Stari most u Mostaru uništen je 1993. MKSJ je u presudi protiv Prlića i drugih krivicu svalio na HVO

Iako se na početku rata 30.000 vojnika HVO-a borilo zajedno sa Armijom BiH,[75] potkraj 1992. i početkom 1993. samoproglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) vukla je sve više paralela sa RS i više slušala Zagreb nego Sarajevo. Bosanski Hrvati uspostavili su dvije vojske: HVO i HOS. Iako je HOS imao nacionalističke karakteristike, bio je nadasve vjeran Bosni te je odbijao bilo kakvu pomisao na podjelu države. HOS-ov vođa, Blaž Kraljević, čak je objavio javni proglas kojim odbacuje bilo kakve planove o podjeli BiH. 9.8. 1992., Kraljević je ubijen u zasjedi HVO-a, čime je HOS izgubio na utjecaju dok je HVO, koji je slušao Tuđmanove zapovjedi, postao dominantan.[76] Mate Boban, predsjednik HDZ BiH i HRHB-a, je usuglašavao svoju politiku sa Gojkom Šuškom i Tuđmanom.[77] HVO je već na početku imao zategnuto savezništvo sa TO-om Bosne i Hercegovine te je više bio zaokupljen obranom i ekspanzijom HRHB-a.[48] Kada je HVO odbio staviti se pod vojnu strukturu Armije BiH, samo je pojačao sumnje u vjernost Bosni. Bošnjačke izbjeglice iz istočne Bosne smjestili su se širom BiH koja nije pala pod RS, ne samo u bošnjačkim nego i hrvatskim područjima. No HRHB je optuživala Izetbegovića da time želi "promijeniti etnički sastav tih područja" i "osnažiti dominantan položaj Bošnjaka".[77] Bošnjaci su pak optuživali HRHB da potajno i sama želi podjelu BiH te da razbija "zajednički front", čime su se produbile nesuglasice.[77] Mnogi uzimaju napad HVO-a na Prozor u jesen 1992. kao početak bošnjačko-hrvatskog sukoba,[77] no otvoreni "rat unutar rata" je izbio 1993.

Boban je pak jednostrano prihvatio Vance-Owenov plan te je odlučio zauzeti predložene kantone u planu i staviti ih pod vlast HRHB-a, te je čak pozvao jedinice Amrije BiH da se podrede HVO-u hrvatskim provincijama.[78] S obzirom da je VRS već prije osvojila velike dijelove BiH, Izetbegović je pokušavao izbjegnuti otvaranje drugog fronta sa hrvatskim snagama pod svaku cijenu, ali nije htio tolerirati širenje HRHB-a i njeno izdvajanje od ustavnopravnog poretka BiH. Time su ratom, nasiljem i etničkim čišćenjem zahvaćena dotada pošteđena područja BiH. 17.4. 1993. HVO je bombardirao Soviće i Doljane,[79] što je bio uvod u širu ofenzivu zauzimanja središnje Bosne. Usljedili su ratni zločini: pokolj u Ahmićima,[80] pokolj u Stupnom Dolu i drugi, dok su bošnjački građani protjerivani ili zatvarani u logor Heliodrom i logor Dretelj.[81] Započeta je i opsada Mostara jer je HVO htio da Mostar bude glavni grad HRHB-a. 9.5. HRHB je donio odluku prema kojoj 10.000 bošnjačkih izbjeglica - koji su ranije našli utočište u Mostaru - mora opet napustiti grad.[82] Usprkos borbama na obje strane, istočni, bošnjački dio grada je najviše trpio jer nije imao struje, vode ili hrane, te je bio u okruženju i stalno bombardiran.[83] MKSJ je u optužnici protiv Jadranka Prlića optužio HVO za granatiranje i uništavanje Starog mosta u gradu,[84] dok su neki razrušeni Mostar čak nazvali "hercegovačkim Vukovarom".[85]

Zabilježeni su i ratni zločini na strani Armije BiH - 8. i 9.9. u Grabovici je ubijeno desetak hrvatskih civila, a 14.9. u Uzdolu 30-ak[86] - ali puno manjih razmjera i bez sustavnog napada protiv cijele hrvatske nacije. 20.12. 1993. Opća skupština Ujedinjenih naroda izglasava rezoluciju 48/88, kojom se obazire na situaciju u Bosni.

Alarmirana dosluhom između ekstremističkih srpskih snaga i elemenata bosanskih Hrvata i drugih u namjeri komadanja Republike Bosne i Hercegovine, u jasnom kršenju principa Povelje Ujedinjenih naroda i potpunog zanemarivanja rezolucija Opće skupštine i Vijeća sigurnosti.

Opća skupština Ujedinjenih naroda, 20.12. 1993.[87]

Uspostavljanje sigurnosnih zona, stanje oko Srebrenice i Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna[uredi - уреди]

Karta bošnjačkih enklava Srebrenice i Žepe okruženih novostvorenom RS

Stanje u srebreničkoj enklavi je postajalo teško zbog nestašice hrane, vode, struje i lijekova, tako da su doktori morali koristiti pelene kako bi povijali rane ili kuhati zavoje i flastere kako bi ih koristili pet ili šest puta, pacijente su operirali bez anestetika dok su skoro svi dijabetičari umrli jer nisu imali lijekova.[88] Ipak, zapovjednik Naser Orić je uspio proširiti područje enklave te ju čak nakratko spojio s drugom u Žepi, međutim, protuofenzivom VRS je opet razdvojila ta dva područja i nastavila opsadu. Suočeni s gladi tijekom zime, bošnjačke snage su napadale okolna srpska sela, a na pravoslavni Božić 7. i 8.1. 1993. su napale srpsko selo Kravicu kako bi nabavili hranu, ali je pri tome došlo do okršaja sa VRS-om. Događaj ostaje sporan jer su SDS-ovi izvori navodili da se radilo o masakru srpskih civila, no kasnije je utvrđeno da je od ukupno 45 poginulih bilo čak 35 vojnika, a civila deset, te da je Kravica bila vojna straža.[89] Svejedno, Kravica i napadi na druga srpska sela su iskorištena za propagandu prema kojoj je Orićeva vojska ubila znatan broj civila, iako su i same brojke RS-a bile kontradiktorne: jedan izvor je spominjao "3.260 ubijenih Srba oko Srebrenice" a drugi 1.000, iako su oba sadržavala i imena ubijenih vojnika.[89] 12.4. 1993., VRS je ispalila sedam projektila na područje Srebrenice koji su pali na dvorište škole krcate izbjeglicama, na kojem su djeca igrala nogomet, te ubila 36 a ranila preko 100 osoba.[88]

Između 16.4. i 6.5. 1993., Vijeće sigurnosti je izglasalo rezolucije 819 i 824 kojima se stvaraju "sigurnosne zone" na šest područja BiH: u Bihaću, Goraždu, Sarajevu, Srebrenici, Tuzli i Žepi.[90] Međutim, to je samo privremeno olakšalo situaciju na tim područjima, koja su nakon nekoliko mjeseci nastavljena biti napadnuta i izgladnjivana od VRS-a, ali i SVK-a. Novinar Marcus Tanner je komentirao kako "srpski vojnici iz RSK, pod zaštitom UN-a, bombardiraju Bihać, sigurnosnu zonu UN-a".[91] Srebrenica i Žepa se nisu potpuno demilitarizirale iz straha od napada VRS-a.[92] I u Sarajevu se nastavila opsada: grad je prije rata opskrbljivao stanovništvo sa 210.000 kubičnih metara vode dnevno, što je otprilike 200 litara po osobi. Tijekom rata, bilo je moguće opskrbiti samo dvije do tri litre vode po osobi dnevno. Prije rata, godišnje je obavljeno 5.000 popravaka na vodovodu, no tijekom rata bilo je moguće obaviti samo 300 popravaka zbog opasnosti od metaka.[93] Zbog nestašice električne energije, bolnice su morale obavljati operacije uz svijeću a doktori sa hladnim rukama. Također, vladao je nedostatak zavoja, lijekova, proteza i ostale opreme.[94] Do oktobra 1993., u prosjeku je samo 20 % sarajevske djece cijepljeno godišnje.[95]

Nešto kasnije je došlo do raskola i brutalnog sukoba i među samim Bošnjacima, nakon što je Fikret Abdić, uz pomoć VRS-a i Miloševića,[96] formirao Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu (APZB) u općinama Velika Kladuša i Cazin te usmjerio svoje snage protiv Bošnjaka u Bihaću.[97] U tom bošnjačko-bošnjačkom sukobu, na tom području poginulo je dvostruko više ljudi nego tijekom bošnjačko-srpskog sukoba.[98]

1994.: Ponovno ujedinjenje bošnjačkih i hrvatskih snaga[uredi - уреди]

Kraj hrvatsko-bošnjačkog sukoba, nastavak napada na Sarajevo[uredi - уреди]

Sarajlije čekaju u redu za hranu koju im dijeli UNHCR

U jednom trenutku, snage VRS-a su kontrolirale 70 %, a snage HVO-a 20 % BiH, čime je ta država postojala de facto samo na 10 % svojeg teritorija.[99] Najvažniji događaj i obrat u ratu se dogodio početkom 1994. godine, kada je Tuđman, pod pritiskom američkog predsjednika Billa Clintona, koji je zaprijetio sankcijama protiv Hrvatske,[100] napokon napustio svoju iredentističku politiku i sklopio savez s vladom u Sarajevu. Temeljem toga je 18.3. potpisan Washingtonski sporazum, završen hrvatsko-bošnjački sukob i prekinuta devetomjesečna opsada Mostara, a HRHB je ukinuta te stvorena zajednička Federacija BiH.[101] To je omogućilo hrvatskim i bošnjačkim snagama, da uz američku podršku, počnu polako preuzimati dijelove teritorija BiH. Hrvatskoj je, zauzvrat, omogućeno da krši embargo na uvoz oružja UN, odnosno da uz američku podršku, stvori modernu oružanu silu. U hrvatsko-bošnjačkom sukobu raseljeno je najmanje 100.000 osoba[102] a poginulo oko 10.000.

Međutim, napori da se nađe kompromis i na srpskoj strani nisu bili uspješni. Predložen je tzv. Plan kontaktne skupine,[103] kojim bi RS dobila 49 % BiH, ali je plan odbijen u Narodnoj skupštini RS-a i na referendumu 28.8.[104] Milošević, koji je podržavao mirovni plan, je naredio formalno odsjecanje svih ekonomskih i političkih veza sa RS-om, "izuzev humanitarne ponoći".[104] Mjesec dana kasnije, 23.9., Vijeće sigurnosti donijelo je rezoluciju 942 kojom se u jednim od najstrožih izjava osuđuje RS zbog odbijanja mirovnog plana, te uvodi sankcije na bilo kakve gospodarske aktivnosti pod kontrolom bosanskih Srba, zamrzava sredstva te uvodi zabranu putovanja istima. Također se prilikom uspostavljanja tih mjera zabranjuje skretanje povlastica na područje pod kontrolom RS-a, ali i RSK-a.[105]

22.1., dva ispaljena projektila su ubila šestero djece na sanjkanju u Sarajevu.[106] 4.2. ispaljeni projektil je ubio 10 ljudi u redu za hranu.[106] 5.2. 1994. ispaljeni projektil je pao na krcatu tržnicu Markale, u centru Sarajeva, te je u eksploziji poginulo 66, a ranjeno preko 140 osoba. Za napad je okrivljena VRS.[106] Na pritisak međunarodne zajednice, VRS je potom uklonio teško topništvo iz okolice grada. Događaj je postao sporan jer je SDS tvrdio da su Bošnjaci gađali sami sebe kako bi stekli simpatije Zapada.[106] Stručnjak za balistiku Berko Zečević istražio je krater eksplozije i izračunao šest mogućih lokacija raketiranja, od kojih je pet bilo na teritoriju pod kontrolom VRS a jedna na teritoriju Armije BIH. Međutim, pronalaskom novih informacija, Zečević je kasnije korigirao stari zaključak i broj pozicija sa kojih je moguće raketiranje sveo na tri lokacije, sve na teritoriju pod kontrolom VRS.[107]

Napad na Goražde i prve intervencije NATO-a[uredi - уреди]

Bihaćki džep napadnut je pred kraj 1994. od snaga RS-a i RSK-a

Nakon napada VRS-a na Goražde u proljeće 1994., sigurnosne zone, NATO je na zahtjev UNPROFOR-a po prvi puta bombardirao položaje VRS-a.[108] 22.9., UNPROFOR je ponovno zatražio NATO-vu potporu nakon što je VRS napala francuski transporter u okolici Sarajeva. Dva britanska borbena zrakoplova potom su gađala i uništila tenk VRS.[109] UNPROFOR je jednom prilikom zabilježio i da su na sarajevsku stambenu zonu u kratkom roku ispaljene dvije granate – jedna sa srpskih, druga sa bošnjačkih položaja. Međutim, general David Fraser navodi da, za razliku od VRS-a, incidenti koji su bili izazvani iz grada od strane vladinih snaga nikada "nisu eskalirali do nivoa koji bi zahtijevao vojnu intervenciju".[110]

Nastavak napada na bihaćku enklavu[uredi - уреди]

Snage V. korpusa Armije BiH u okolici Bihaća uspjele su tijekom ljeta osvojiti veliki dio pobunjene APZB,[97][111] ali su u zajedničkoj protuofenzivi VRS-a i SVK-a, uz pomoć šefova Resora srbijanske Državne Bezbednosti Jovice Stanišića i "Frenkija" Simatovića, u tzv. Operaciji Pauk uspijele ponovno uspostaviti APZB tijekom zime te vratiti Abdića na vlast.[96] Pošto je iznad BiH uspostavljena zabrana zone leta kako bi se spriječilo zračno bombardiranje, dva borbena zrakoplova RSK poletjela su iz Udbine, hrvatskog grada pod kontrolom RSK, te izbacila napalm i kasetne bombe na Bihać, ali one nisu detonirale.[112] Kao reakciju na takav incident, izglasana je rezolucija 958 kojom NATO-vi zrakoplovi smiju djelovati i na hrvatskom teritoriju. NATO je potom izveo zračni napad na Udbinu i onesposobio staze za polijetanje. Vijeće sigurnosti se u rezoluciji 959 osvrnulo na pogoršanje situacije u bihaćkoj enklavi:

[Vijeće sigurnosti...] Izražava posebnu zabrinutost oko eskalacije nedavnih borbi u bihaćkom džepu, uključujući i one oko sigurnosnih zona, te bijeg izbjeglica i raseljenih osoba kao rezultat istoga...Osuđuje bilo kakvo kršenje međunarodne granice između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine te zahtijeva da sve strane, pogotovo snage takozvane srpske Krajine, potpuno poštuju granicu te se suzdrže od agresivnih činova preko njih.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, 19.11. 1994.[113]

1995.: Protuofenzive i kraj rata[uredi - уреди]

Događaji u prvoj polovici godine[uredi - уреди]

VRS je i dalje nastavila napadati sigurnosne zone: 25.5. ispaljen je projektil sa njenih položaja na Kapiju, u centru Tuzle, te je u eksploziji poginula 71 osoba, a ranjeno preko 150, od kojih su većina bili mladići u starosti između 18 i 25 godina.[114] 28.1., dočekan je "jubilarni" 1.000. dan opsade Sarajeva.

Nakon što je VRS odbila maknuti svoje teško oružje iz okolice Sarajeva, NATO je 26.5. izveo zračne napade na Pale. VRS je potom uzeo oko 200 do 370 pripadnika UN-a, svezao te ih držao kao taoce i živi štit.[115][116][117] Nakon intervencije Jovice Stanišića, 19.6. UN-ovi pripadnici su oslobođeni, ali uz uvjet da se povuku od skladišta i osmatračnica VRS-a.[118]

El Mudžahid, dobrovoljci iz uglavnom arapskih država koji su se došli boriti na strani BiH i brojali oko 1.000 boraca,[119] povremeno su vršili teške zločine te se nisu dali potpuno staviti pod vojnu zapovijed Armije BiH. Nakon što je Armija BiH osvojila selo Krčevine tijekom ljeta, pripadnici VRS-a su stavljeni u logor Kamenica, gdje su mudžahedini odjsekli glave dvojice njih,[120] a u razdoblju od 11.9. do 14.12. ubili su još 50-ak vojnika VRS-a,[121] dok su u Livadama teško mučili i prebijali zarobljene druge vojnike VRS-a.[122] Nedostatak naoružanja, opreme i obučenog kadra negativno je utjecao na Armiju BiH tijekom sukoba, zbog čega su prihvaćali borce sa svih strana kako bi popunili nedostatak ljudstva. Na primjer, procijenjeno je da je manje od 10% oficira 3. korpusa prošlo obuku neophodnu za obavljanje njihovih funkcija.[123] Mudžahedini su se često nasilnički ponašali u četvrtima u kojima su živjeli, te su čak htjeli nametnuti šerijatski stil življenja, što je izazivalo nezadovoljstvo kod građana i pripadnika Armije BiH.[124]

Pad Srebrenice i Žepe[uredi - уреди]

Glavni članak: Masakr u Srebrenici
"Stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi"[125]
—Karadžićeva Direktiva br. 7, 1995.

Prije napada, srebrenička enklava je imala 42.000 stanovnika, od kojih su 85 % bili raseljeni iz okolnih sela koja je zauzeo VRS.[126] 11.7. Ratko Mladić i snage VRS su zauzele Srebrenicu. Idućih dana, bošnjačke žene, djeca i starci su autobusima odvedeni iz grada u smjeru teritorija još pod kontrolom vlade BiH, uglavnom u Tuzlu. Oko 15.000 Bošnjaka je napustilo područje.[127] U poslijepodnevnim satima 13.7., započelo je masovno ubijanje odvojenih muškaraca, uglavnom civila.

Ekshumacija masovne grobnice u okolici Srebrenice, 2007.

Do noći je pogubljeno više od 1.000 bošnjačkih muškaraca na livadi u Sandićima. Kad je ponestalo autobusa za njihov prijevoz na lokacije za pogubljenje, naređeno je da se preostali strijeljaju na licu mjesta.[128] 14.7., visoki dužnosnici VRS-a Ljubiša Beara, Vujadin Popović i Drago Nikolić sastali su se u kasarni u preduzeću "Standard" kako bi razgovarali o operaciji smaknuća. Nakon tog sastanka, Bošnjaci su prevezeni na razna mjesta zatočenja u Zvorniku. Tamo su zatočeni po školama. Po dolasku na mjesta zatočenja, zarobljenike su čuvali, između ostalog, pripadnici Zvorničke brigade, uključujući Vojnu policiju. Za pogubljenje su birane izolirane lokacije u blizini mjesta zatočenja: 14.7., između 800 do 2.500 Bošnjaka odvezeno je iz Bratunca, zatočeno u školi u Grbavcima u Orahovcu, a potom pogubljeno na jednoj obližnjoj poljani;[129] 15.7., više od 800 zatočenih u školi u Petkovcima, prevezeno je na jednu poljanu kod brane i tu pogubljeno; oko 1.000 zatočenih u školi u Ročeviću je odvezeno u Kozluk i pogubljeno;[130] 16.7. na području Pilice pogubljeno je između 1.000 do 2.000,[131] u dolini Cerske ubijeno je 150 a u školi "Vuk Karadžić" u Bratuncu ubijen je nepoznat broj muškaraca.[132]

Leševe su potom zakopavali bageri, da bi idućeg mjeseca izvedena operacija ponovnog pokopavanja i premještanja leševa, kako se ne bi otkrili.[133] Sveukupno, procjenjuje se da je u narednih pet dana[134] pogubljeno najmanje 7.000 Bošnjaka u okolici,[135] u prisutnosti nizozemskog bataljona UN-a, što to čini najvećim pokoljem na tlu Europe nakon završetka drugog svjetskog rata.[136] Međunarodni sud pravde (MSP) i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) su zločin u Srebrenici okarakterizirali kao genocid.[137][138][139]

Nakon propalih pregovora, VRS je 13.7. napao i Žepu,[140] koja je kapitulirala 19.7. Potom je pobijeno 116 Žepljaka.[141] VRS je zaprijetio da će pobiti vojnike ukrajinskog bataljona UN-a u slučaju zračnog napada NATO-a.[142] 4.000-5.000 civila je nakon predaje i te enklave autobusima moralo napustiti svoje domove.[143] Oko 800 Žepljaka i Srebreničana prešlo je preko Drine u Srbiju, gdje je uhapšeno i odvedeno u logore.[144] I Srebrenica i Žepa su potom postale dio RS-a. 1997., Srebrenica je imala 7.442 stanovnika, od kojih su 7 (0,1 %) bili Bošnjaci.[145]

Protuofenzive hrvatsko-bošnjačkih snaga i kraj rata[uredi - уреди]

Potpisivanje Daytonskog sporazuma 14.12. 1995. Neki smatraju da Miloševićev potpis u ime RS-a navodi na zaključak kako je on bio glavni vođa u sukobu

Nakon pada dvije sigurnosne zone u jednom mjesecu, zločina i napada na bihaćku enklavu,[146] međunarodna zajednica suočila se sa potencijalnim padom i treće sigurnosne zone. S obzirom da je u Bihaću i okolici bilo zarobljeno oko 170.000 ljudi,[147] mnogi su se bojali zločina još većih razmjera. Suočena sa neuspjehom upozorenja, pregovaranja i rezolucija osude u slučaju Karadžića, dano je zeleno svjetlo Hrvatskoj da mjesec dana kasnije, 4.8. 1995., izvede Operaciju Oluju. Operacija je dovela do pada i ukinuća RSK, čime je sa zapada de facto prestala opsada bihaćkog džepa, te pada APZB. Ubrzo nakon toga, usljedila je dostava hrane i lijekova stanovnicima bihaćkog džepa, koji su slavili kraj ratnog stanja.[148] HV, zajedno sa snagama Armije BiH, nastavlja prodor u dubinu teritorije pod tadašnjom kontrolom RS-a.

Podela BIH prema Dejtonskom sporazumu iz 1995.

Istodobno, 30.8. je započeto NATO bombardovanje Republike Srpske radi prestanka opsade Sarajeva, kao reakcija na drugi masakr na Marakalama 28.8., u kojem je ubijeno 37 civila.[149] Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su od 8. do 17.9. zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. U jednom trenutku, hrvatsko-bošnjačke su bile udaljene 20-ak km od Banja Luke.[149] Suočeni sa velikim gubitkom osvojenog teritorija, Karadžić i političari RS-a su se po prvi put okrenuli međunarodnoj zajednici kako bi ispregovarali mirovni sporazum o kraju rata. Međunarodna zajednica se bojala novog vala srpskih izbjeglica u slučaju pada Banja Luke, pošto je već sama bošnjačko-hrvatska ofenziva u zapadnoj Bosni izazvala bijeg 127.000 Srba,[150] pa je naredila obustavu daljnjih vojnih operacija hrvatsko-bošnjačkih strana.[151]

14.12. 1995. je nakon višednevnih pregovora u Daytonu potpisan Dejtonski mirovni sporazum, temeljem koga je završen rat i ustanovljena BiH kao složena država temeljena na dva entiteta - Federaciji BiH (51 % teritorija) i Republici Srpskoj (49 % teritorija).[152] Potpisnici su bili Izetbegović, Tuđman i Milošević.[151] General Wesley Clark je bio iznenađen kako je Milošević, predsjednik Srbije, mogao potpisati mirovni sporazum u ime RS-a, pa čak i mijenjati granice federacije. Po Clarku, to je navodilo na zaključak kako je Milošević bio autoritet u sukobu.[153]

Uloge šefova susjednih država[uredi - уреди]

Miloševićeva uloga[uredi - уреди]

"Granice uvijek diktiraju jaki, nikada slabi. Mi jednostavno smatramo legitimnim pravom i interesom da svi Srbi žive u jednoj državi."
—Slobodan Milošević, 16.3. 1991., o pravu Srba nakon raspada SFRJ[154]
Teritorij pod kontrolom snaga VRS i SVK. Mnogi vjeruju da je Milošević planirao stvaranje Velike Srbije od dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske

Milošević je tijekom rata preko SR Jugoslavije opskrbljivao RS i RSK sa vojnicima, plaćama, promaknućima, teškim oružjem i logističkom potporom, jer te dvije para-države nisu imale svojih vlastitih prihoda.[63][155] Tijekom 1993., 99,6 % proračuna RS-a je stizalo preko kredita SRJ, a od toga je 95,6 % otišlo radi opskrbljivanja vojske i policije.[63] Aleksandar Vasiljević je izjavio kako "RS i RSK imaju svoje vlastite vlade, vlastite vojske, ali se financiraju kroz SR Jugoslaviju". Od 1992. do 2000. je Vrhovno vijeće obrane SRJ održavalo sastanke u kojima se često govorilo o skrivanju takve pomoći od javnosti.[63] Banke RS-a i RSK su bile integrirane u bankarski sustav SRJ, te su od 1994. koristile jedinstvenu valutu. Takvo financiranje je pak izazvalo hiperinflaciju u SRJ.[63]

JNA, srbijansko Ministarstvo unutarnjih poslova i druge skupine su naoružavali isključivo VRS u Bosni.[63] Mjesec dana prije izbijanja rata u BiH, JNA je već dopremila 51.900 oružja SDS-u. Čak i nakon povlačenja, JNA je ostavila 85 % svojeg osoblja i većinu opreme VRS-u.[63] Od početka rata do 31.12. 1994., VRS je potrošio 9.185 tona pješačkog streljiva, od čega je 47,2 % dala Vojska Jugoslavije a 42,2 % je došlo od zaliha koje je u kasarnama ostavila JNA, te 18.151 tonu topničkog streljiva, od čega je 34,4 % došlo od VJ, 39 % od zaliha JNA a 26,2 % od vlastite proizvodnje.[63] UN-ovi promatrači su naveli kako je bilo gotovo nemoguće promatrati cijelu srbijansku granicu tijekom embarga na oružja te da su zabilježili helikoptere kako lete prema BiH.[63][156]

Miloševićeva uloga još je indikativnija u planu da se JNA podijeli na VRS i VJ, kako bi se prikrilo djelovanje SRJ u ratu kada BiH postane nezavisna država, a koji je predviđen čak pola godina unaprijed, 5.12. 1991. Tog datuma, predstavnik Srbije u Predsjedništvu Borisav Jović je u svojem dnevniku zapisao:

Wikicitati „Kada Bosna i Hercegovina bude međunarodno priznata, JNA će biti proglašena stranom vojskom i zahtevaće se njeno povlačenje, što je nemoguće izbeći. U toj situaciji, srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini, koje nije stvorilo svoje paravojne jedinice, ostaće nezaštićeno i ugroženo. Sloba smatra da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u BiH sve građane Srbije i Crne Gore, a da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja, izbegli opšti vojni haos šetanjem vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnosti srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini i da preuzme komandu nad srpskim delom JNA.[157]
()

Vijeće sigurnosti uvidjelo je da je i nakon 19.5. 1992. postojao uticaj i kontrola Beograda nad srpskim snagama u Bosni i Hercegovini. U Rezoluciji 757, od 30. 5. 1992., Vijeće je izrazilo žaljenje što nisu u potpunosti ispunjeni njeni zahtjevi za povlačenje stranih oružanih snaga, naročito jedinica JNA, iz Bosne i Hercegovine, iznijeti u Rezoluciji 752, te osudilo propust vlasti SRJ.[158]

Na jednom sastanku 15.3. 1994. godine, Milošević je izjavio da je "najveći strateški interes (za SRJ) definiranje granica RS" kao i Karadžićeve napomene da je "suradnja VRS i SVK sa VJ i Perišićem dobra i korektna", te da RS "nastoji da bude dio Srbije i preko nje Jugoslavije". Mladić je na istom sastanku govorio o "zajedničkoj državi, armiji, sigurnosti, ekonomiji".[96] Bilješka sa sastanka održanog 8.7. 1994. godine navodi kako je Milošević na tom sastanku rekao da je "potrošeno milijardu dolara na municiju i vojnu opremu za rat u RS i RSK".[96] Prema izvještaju M. Cherifa Bassiounija za Ujedinjene narode 1994., cilj RSK, RS i SR Jugoslavije bio je stvaranje Velike Srbije.[159] To se poklapa sa trećim od šest strateških ciljeva SDS-a, "brisanjem Drine kao granice između srpskih država".[31] Međutim, nakon međunarodnih sankcija protiv SRJ i odugovlačenja rata u nedogled, Milošević je počeo mijenati stavove i tražiti završetak sukoba, te je 1993.[74] i 1994.[104] prihvatio mirovne planove te čak ušao u sukob sa Karadžićem koji ih je odbio, no svejedno je sve do kraja rata nastavio slati oružje i novac RS-u, čak i nakon pada Srebrenice.[160] Karadžić je jednom prilikom izjavio:

Ne znam što tako ne valja s Velikom Srbijom. Nema ničega lošeg niti u Velikoj Njemačkoj ili Velikoj Britaniji.[161]

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, 832 državljana Srbije je poginulo u ratu u Bosni i Hercegovini.[162]

Tuđmanova uloga[uredi - уреди]

"U ova vremena se određuju granice buduće hrvatske države. One će vjerojatno biti veće nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao pod svojom kontrolom u povijesti."
—Franjo Tuđman na sastanku državnog vrha potkraj 1993.[163]
Karta područja Bosne i Hercegovine pod kontrolom hrvatskih snaga 1993. Neki pretpostavljaju da je Tuđman planirao aneksiju Hercegovine i Posavine kako bi obnovio Banovinu Hrvatsku

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je vodio promjenjivu politiku prema Bosni i Hercegovini. Iako je priznao Bosnu kao suverenu državu 1992. te osnovao Zajednički odbor za obranu, pred kraj 1992. i pogotovo 1993. je počeo planirati Veliku Hrvatsku "ispod stola".[164] Još tijekom predizborne kampanje 1990., dok je predstavljao program HDZ-a, je govorio kako je "hrvatski kifl" neprirodnog oblika te da ga "treba podebljati". Branko Tuđen, Tuđmanov "dvorski novinar", tvrdi kako je Banovina Hrvatska bila Tuđmanova opsesija.[10] Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća RH 27.12. 1991., Tuđman je izjavio kako je "vrijeme da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama", spominjući većinske hrvatske općine u Hercegovini.[165] HRHB je od početka pokazivala da se smatra krajnje autonomnom i često više gravitirala Hrvatskoj nego Bosni: koristila je valutu Hrvatske, telefonski promet uključen je u hrvatski, platni promet također, visoki dužnosnici su često izvjesili hrvatske zastave, a gotovo nikada zastave BiH.[166] Hrvati BiH su čak uključeni u glasački sustav Hrvatske,[167] a takva praksa je trajala dva desetljeća.

Hrvatska je naoružavala i slala vojnike u BiH.[168] Dok su se zajedno sa Armijom BiH borili protiv VRS-a, u sklopu sporazuma o zajedničkoj obrani, to je bilo opravdano, no usmjeravanjem oružja protiv Bošnjaka i vlade BiH, stavili su se 1993. otvoreno u funkciji okupacije.[169] Human Rights Watch čak navodi kako "hrvatska vlada ne može istodobno osuditi i pozvati na povratak teritorija Hrvatske pod srpskom okupacijom dok se istodobno trudi izvršiti aneksiju tuđeg teritorija u Bosni".[170] Načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, Anton Tus, je navodno napustio svoju poziciju jer nije htio ratovati protiv Bošnjaka.[171] Josip Manolić navodi kako je Hrvatska izdavala tri milijuna njemačkih maraka dnevno za hrvatsko-bošnjački sukob, tj. sveukupno milijardu tijekom cijelog sukoba.[172] Međunarodna zajednica osudila je Tuđmanovu ulogu u BiH 1993., rezolucija Opće skupštine UN-a 48/88 iz 1993. čak spominje "hrvatske ekstremiste" i njihov naum "komadanja Bosne"[87] a kao posljedica takve politike broj Hrvata u BiH je prepolovljen.[171] Najozbiljnija situacija odigrala se 3.2. 1994. kada je Vijeće sigurnosti u izjavi oštro osudilo Hrvatsku zbog "agresivnih činova" slanjem pripadnika HV-a i teškog naoružanja u središnju i južnu Bosnu i Hercegovinu, u "izravnom kršenju međunarodog prava" i rezolucije 752, te po prvi put naglasilo da će "razmotriti druge ozbiljne mjere ako se Hrvatska ne prestane miješati" u teritorijalni integritet BiH.[173]

Međutim, za razliku od Miloševića, Tuđman je ipak bio voljan promijeniti svoju politiku nakon upozorenja o mogućim sankcijama protiv Hrvatske, te ukinuti HRHB nakon čega je završen hrvatsko-bošnjački sukob početkom 1994. Nakon ujedinjenja snaga, Tuđman je uvelike pomogao u spašavanju bihaćkog džepa 1995. te nanošenje gubitaka teritorija RS-u, zbog čega je izvršen dovoljan pritisak na Karadžića da napokon prihvati mirovni sporazum u Daytonu. Zbog toga, Tuđman ima i stanovitih pozitivnih zasluga u završetku rata.

Posljedice[uredi - уреди]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju[uredi - уреди]

Zgrada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu
Ratko Mladić, načelnik generalštaba VRS, na suđenju pred MKSJ-om

Vijeće sigurnosti odobrilo je 1993. u rezoluciji 827 osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se sudski procesuirali ratni zločini te zaustavili daljnji, pošto je sud trebao djelovati kao upozorenje svim vođama umiješanim u sukob da postoji kaznena odgovornost.[174]

Do 2013., MKSJ je za rat u Bosni i Hercegovini osudio 50 osoba na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bošnjačkoj strani.[175] Od 50 osoba osuđenih na srpskoj strani, 45 je osuđeno na ukupno 759 godina zatvora a petorica na doživotni zatvor (Stanislav Galić, Vujadin Popović,[176] Ljubiša Beara,[177] Milan Lukić,[44] Zdravko Tolimir[138]). Najteži zločin za koji su osuđeni srpske vojskovođe bio je genocid ili pomaganje i podržavanje genocida u Srebrenici,[138] za što je osuđeno petero (Popović, Beara,[178] Drago Nikolić,[179] Radislav Krstić, Tolimir[138]). Već u prvoj presudi (predmet Duško Tadić), MKSJ je naveo da je glavni cilj SDS-a i Beograda bilo stvaranje Velike Srbije.[180] Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je zajedno za ratne zločine u Hrvatskoj, Kosovu i Bosni jer je prema optužnici MKSJ-a bio u dosluhu sa RS-om, kojima je stavio na raspolaganje cjelokupni vojni arsenal JNA i financijsku pomoć radi preuzimanja dijelova Bosne silom,[181] te protjerivanje najmanje 268.050 nesrpskih stanovnika sa tih područja.[41] Milošević je preminuo prije presude, ali je u presudi protiv Milana Martića identificiran kao jedan od glavnih aktera udruženog zločinačkog pothvata radi ujedinjenja srpskih područja Hrvatske i Bosne sa Srbijom.[182]

Drugi službenik SR Jugoslavije koji je bio optužen, Momčilo Perišić, isprva je osuđen zbog opskrbljivanja VRS oružjem i vojnicima VJ-a iako je znao da se koriste protiv civila,[183] ali je pravomoćnom presudom oslobođen svih optužbi. Osuđivanjem Radoslava Brđanina na 30 godina, priznata je i štetna uloga huškačke propagande u uništavanju mirnog suživota triju naroda.[175] Mićo Stanišić, prvi ratni ministar policije bosanskih Srba i Stojan Župljanin, ratni načelnik Centra službi bezbednosti Banja luka, osuđeni su svaki na 22 godina zatvora.[184] Teške kazne dobili su i predsjednik ratnog predsjedništva u općini Prijedor Milomir Stakić (40 godina),[175] zapovjednik logora Luka u Brčkom Goran Jelisić (40 godina)[175] i silovatelj iz Foče Dragoljub Kunarac (28 godina). Optuženi su bili i službenici Službe državne bezbednosti (SDB) Srbije, Jovica Stanišić i Franko Simatović,[155] ali nakon što je 2004. CIA poslala pismo MKSJ-u o zaslugama Stanišića,[185] pretresno vijeće, kojim je predsjedao Alphons Orie, ih je oslobodilo optužbi. Suđenja Šešelju, Karadžiću i Mladiću su se pak otegla unedogled.

Između 1991. i 1995., Martić je bio na položajima ministra unutarnjih poslova, ministra obrane i predsjednika samoproglašene "Srpske Autonomne Oblasti Krajina" (SAO Krajina), koja je kasnije preimenovana u "Republiku Srpsku Krajinu" (RSK). Zaključeno je da je tijekom tog razdoblja sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu u koji je bio uključen i Slobodan Milošević, a čiji je cilj bio stvaranje ujedinjene srpske države putem počinjena široko rasprostranjene i sustavne kampanje zločina protiv nesrba koji su živjeli u područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koja su trebala postati dijelom takve države[182]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, u svojoj presudi protiv Milana Martića

Na hrvatskoj strani osuđeno je 18 osoba na ukupno 277 godina zatvora. Najtežu kaznu dobio je bivši potpredsjednik i član Predsjedništva HRHB-a Dario Kordić (25 godina) koji je osuđen za zločin protiv čovječnosti počinjen prema bošnjačkim civilima.[186] Teške kazne dobili su i Miroslav Bralo,[187] koji je priznao krivnju (20 godina), Mladen Naletilić (20 godina) i Vinko Martinović (18 godina). 25 godina zatvora dobio je i Jadranko Prlić, a Slobodan Praljak, Milivoj Petković i Bruno Stojić svaki po 20 godina.[188] U pravomoćnim presudama Kordića i Naletilića, MKSJ je naveo da je politički i vojni vrh HRHB sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu na čelu sa hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Sudsko vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegovog sna o Velikoj Hrvatskoj koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu.[189]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, u svojoj presudi protiv Darija Kordića

Na bošnjačkoj strani osuđeno je petero osoba na ukupno 41,5 godinu zatvora. Najtežu kaznu je dobio Hazim Delić, čuvar logora Čelebići (18 godina).[190] Drugi načelnik Generalštaba Armije BiH, Rasim Delić, dobio je tri godine zatvora zbog okrutnog postupanja u selu Livade i logoru Kamenica.[191] Enver Hadžihasanović i Amir Kubura osuđeni su na 3,5 i dvije godine zatvora zbog okrutnog postupanja i pljačke.[192] Vrhovni zapovjednici Sefer Halilović[193] i Naser Orić oslobođeni su svih optužbi. Iako su službenici VRS navodili kako su njihove vojne operacije pokrenute jedino kao obrana i reakcija na opasnost od Alije Izetbegovića, tužitelji MKSJ-a nisu našli nikavog dokaza da je Izetbegović ili netko iz vlade BiH sudjelovao u ikakvom udruženom zločinačkom pothvatu masovno usmjerenom protiv srpskih civila.

Tužba BiH protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde[uredi - уреди]

Međunarodni sud pravde

Bosna i Hercegovina je 1993. otišla na Međunarodni sud pravde (MSP) te tužila SRJ, a kasnije Srbiju za genocid počinjen tijekom rata.[137] U optužnici, bosanskohercegovački predstavnici su navodili razne argumente, od rezolucije OS UN-a 47/121 sve do slučaja Nikole Jorgića i Maksima Sokolovića koji su na njemačkim sudovima 1997. i 1999. osuđeni za pomaganje i podržavanje genocida.[134][194] MSP je 2007. godine presudio da Srbija nije odgovorna za genocid počinjen od strane snaga VRS-a, jer "nije počinila genocid ni preko svojih državnih organa, ni preko svojih zvaničnika". Međutim, odgovorna je po drugom pogledu jer je prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid, a potom nije kaznila niti predala počinitelje MKSJ-u.[137] MSP je Bosanski genocid tom prilikom ograničio samo na masakr u Srebrenici 1995. Poslije ovog suđenja, Srbija je postala prva zemlja koja je po ocjeni suda prekršila Konvenciju o genocidu.[137]

Antonio Cassese, profesor međunarodnog prava, navodi da - iako je MKSJ u presudi protiv Tadića utvrdio da se radilo o međunarodnom sukobu - uzeo širi koncept "sveukupne kontrole" kako bi dokazao veze između jedne države i neke vojne ili paravojne skupine u drugoj državi, dok je MSP uzeo uži, onaj "učinkovite kontrole".[195]

Ljudske žrtve i ekonomske štete[uredi - уреди]

Broj žrtava prema IDC-u[1]
Ukupno
101.040
Bošnjaka 62.013 64,6%
Srba 24.953 26,0%
Hrvata 8.403 8,8%
ostalih 571 0,6%
nerazjašnjenih smrti 5.100 -
Ukupno civila
38.239
Bošnjaka 31.107 81,4%
Hrvata 2.484 6,5%
Srba 4.178 10,9%
ostalih 470 1,2%
Ukupno vojnika
57.701
Bošnjaka 30.906 53,6%
Srba 20.775 36,0%
Hrvata 5.919 10,3%
ostalih 101 0,2%
Broj žrtava prema Demografskom odjelu MKSJ-a[196]
Ukupno
102.622
Bošnjaka i Hrvata 76.959
Srba 22.779
Ukupno civila
36.700
Bošnjaka i Hrvata 27.284
Srba 7.480
Ukupno vojnika
68.031
Bošnjaka 42.490
Srba 15.298
Hrvata 7.182

Procjenjuje se da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini poginulo oko 100.000 ljudi, pri čemu se najčešće navode dvije različite studije koje su proveli MKSJ 2004. i sarajevski Centar za istraživanje i dokumentaciju (IDC) pod vodstvom Mirsada Tokača u suradnji i pod nadzorom vlade Norveške. IDC je sastavio poimeničnu listu broja žrtava koja ima 97.207 imena poginulih ili nestalih od 1991. do 1995. Od toga broja, 66 % svih žrtava su Bošnjaci, 25 % Srbi a 8 % Hrvati.[197] Projekt utvrđivanja broja žrtava pokrenut je radi izbjegavanja manipulacija brojkama, pošto su prije tog projekta razne vijesti isprva procjenjivale kako je 250.000 ljudi poginulo u ratu, što se ispostavilo netočnim.[198]

Pet najvećih stratišta u ratu su Sarajevo (14.011 žrtava),[199] Srebrenica (7.475 žrtava[nb 2]),[201] Prijedor (3.100 ubijenih, od čega 100 djece i 260 žena, ponajviše u logoru Omarska - oko 600),[202] opsada Bihaća i okolice (4.856 žrtava)[199] i Zvornik (4.127 žrtava).[199] Posljednjo ažuriranje podataka iz 2013. došlo je do broja od 95.940 poginulih - ili 101.040 ako se uključi i 5.100 mrtvih za koje se ne može sigurno utvrditi da li su poginuli od izravnih posljedica rata.[1] Bošnjaci su jedini narod u kojem je poginulo više civila nego vojnika. Oni čine 81,4 % sveukupnih civilnih žrtava sukoba[1] iako su činili tek 43,7% stanovništva države. Dodatnih 300.000 osoba je ranjeno.[203] Prema procjenama UN-a, silovano je između 20.000 i 50.000 žena.[204]

Tijekom rata, UNHCR navodi da je preko 2 milijuna ljudi raseljeno iz svojih domova ili su postali izbjeglice, što čini gotovo polovicu ukupnog stanovništva države.[205] Procjenjuje se da je broj protjeranih Bošnjaka bio negdje između 700.000 i jedan milijun.[206] Demograf Srđan Bogosavljević procjenjuje da je 1,4 milijuna osoba raseljeno, od toga 720.000 Bošnjaka (51 %), 460.000 Srba (33 %) i 150.000 Hrvata (11 %).[206]

Raseljena obitelj Bošnjaka iz Srebrenice u Simin Hanu, naselju Tuzle, 1998.

Prilikom završetka rata, u državi je bilo samo 3,4 milijuna stanovnika.[207] Vijeće Europe navodi brojku od milijun raseljenih po Bosni tijekom rata i dodatnih 1,2 milijuna izbjeglica koji našli utočište u 25 država u inozemstvu.[208] Od 635.000 bosanskih izbjeglica u zapadnoj Europi, najviše je prihvatila Njemačka (345.000), pa zatim Austrija (80.000), Švedska (61.500), Švicarska (26.700), Nizozemska (23.500), Danska (23.000) i Ujedinjeno Kraljevstvo (13.000).[208] 31.656 je pobjeglo u SAD, a oko 20.000 u Australiju.[209] Od 580.000 bosanskih izbjeglica koji su našli utočište u bivšoj Jugoslaviji, najviše je primila Hrvatska (288.000), pa zatim SRJ (253.000) i Slovenija (33.400). Od 635.000 izbjeglica u zapadnoj Europi, 80 % su bili Bošnjaci a 13 % Hrvati. U Hrvatskoj, većinu izbjeglica su bili Hrvati a 23 % Bošnjaci, dok su u SRJ preko 99 % bili Srbi.[208] Sveukupno, Međunarodni centar za razvoj migracione politike navodi da je u ratu raseljeno ili izbjeglo 1.270.000 Bošnjaka (67% svih pripadnika u toj državi), 540.000 Srba (39% svih pripadnika u toj državi) i 490.000 Hrvata (65% svih pripadnika u toj državi).[210]

Do 2004., 1.000.473 raseljenih ili izbjeglica se vratilo svojim domovima.[205] Do 2006., u Federaciju Bosne i Hercegovine vratilo se 462.245 izbjeglih ili raseljenih Bošnjaka, 151.141 Srba, 114.829 Hrvata i drugih. U RS, vratilo se 149.232 izbjeglih ili raseljenih Bošnjaka, 94.449 Srba, 10.677 Hrvata i drugih.[211]

Promijenjene su i etničke strukture u oba entiteta. Prema popisu iz 1991., na sadašnjem području RS-a (ne računajući područje kada je zauzimala 70 % BiH) bilo je 54,32 % Srba, 28,77 % Bošnjaka i 9,39 % Hrvata, da bi prema procjenama UNHCR-a 1997. bilo 96,79 % Srba, 2,19 % Bošnjaka i 1,02 % Hrvata. Federacija BiH je 1991. imala 52,09 % Bošnjaka, 22,13 % Hrvata i 17,62 % Srba, da bi 1997. imala 72,61 % Bošnjaka, 22,27 % Hrvata i 2,32 % Srba.[212] Područje pod kontrolom snaga VRS-a dočekalo je kraj rata sa 523.000 manje Bošnjaka i 198.000 manje Hrvata u usporedbi sa 1991. S druge strane, područje pod kontrolom snaga Armije BiH dočekalo je kraj rata sa 258.000 manje Srba.[213] Najmanje 55.000 logoraša[214] je prošlo kroz 677 logora diljem Bosne tijekom sukoba. Od tih 677 logora, 333 su vodile snage VRS-a (49 %), 83 snage Armije BiH (12 %), 51 snage HVO-a (8 %), 31 zajedničke snage HVO-a i Armije BiH (5 %) te ostale neidentificirane snage.[215]

Nakon rata, na području Bosne i Hercegovine ostalo je između 1,2 i 3 milijuna neeksplodiranih nagaznih mina, od kojih je od 1996. do 2003. preminulo 1.454 osoba.[216] Zahvaljujući naporima međunarodne zajednice, površina zagađena minama smanjena je sa 4.000 km2 na 1.889 km2 do 2006.[217] Ostale su posljedice i na preživjelima: prema jednom istraživanju, 2012. u Bosni i Hercegovini 1,75 milijuna ljudi je bolovalo od neke vrste PTSP-a, od toga milijun u Federaciji BiH a 750.000 u RS-u.[218] Zdravstvene studije ukazale su da su osobe oboljele od PTSP-a imale prodiruća kognitivna oštećenja sa velikim efektima vezanima pogotovo uz pažnju, radnu memoriju, izvršne funkcije i pamćenje.[219] U Sarajevu je tako razina psihičkih poremećaja porasla za 15% u odnosu na razdoblje prije rata.[220]

I ekonomski gubitak je bio velik: uništeno je ili oštećeno 445.000 stambenih jedinica, što predstavlja 37 % sveukupnih domaćinstava države.[221] Građani Sarajeva morali su posjeći preko 3/4 svih urbanih drveća tokom opsade radi grijanja.[222] Procjenjuje se da su ukupne ratne štete države bile između 50 i 70 milijardi $[207] dok je BDP Bosne i Hercegovine 1995. bio tek 15 % predratne razine. Tek je 2005. uspjela doseći 60 % predratne razine.[223]

Zločinci i heroji[uredi - уреди]

"Nekada sam se glupo ponašao, recimo pretrčavao ulicu gdje je bio snajper. Pa bi mi onda ljudi pljeskali. A ja sam to radio zbog njih, da im dignem moral."
Jovan Divjak, o načinima kako je dizao moral Sarajlijama tijekom opsade[49]
Smrtovnica Srđanu Aleksiću, Srbinu koji je preminuo braneći Bošnjake 1993.

Iako su tijekom rata 90 % zločina izvršile snage VRS-a [224] moramo se sjetiti i velikog broja "malenih" srpskih heroja koji su spašavali živote svojih bošnjačkih susjeda ili ako ništa drugo moralno postupali dovodeći samog sebe u opasnost da bi smanjili muke Bošnjaka.

Kada se govori o zločincu Milomiru Stakiću osuđenom za zločine nad nesrpskim stanovnicima na području Prijedora gdje je ubijao logoraše ili Draganu Nikoliću koji je vršio identičnu stvar u istočnoj Bosni ne smije se zaboraviti niti Lazara Manojlovića koji je spašavao Bošnjake iz logora u Batkoviću[225] ili Srđana Aleksića[226] i doktora Sekulu Stanića koji su ubijeni jer su spašavali Bošnjake od svojih sunarodnjaka .[227]

Kada se govori o ratnom zločincu i silovatelju Radomiru Kovaču koji je žene za silovanje zaključavao u svojem stanu i ostavljao ih bez hrane da skapavaju od gladi, moramo se sjetiti i njegovog rođaka koji je tim ženama dostavljao hranu preko prozora i kasnije na suđenju svjedočio o zločinima svog rođaka[228] ili se trebamo sjetiti slučaja Almire S. za čiju je slobodu njen srpski susjed platio 5,600 njemačkih maraka u doba kada je mjesečna plaća bila ispod 50 maraka.[229] Isto tako, Srećko Aćimović, zapovjednik vojne jedinice VRS-a, odbio je usprkos naredbama strijeljati 500 zarobljenih Bošnjaka u Srebrenici 1995.[230] Treba se prisjetiti i sarajevskog "Romea i Julije", Boška Brkića i Admire Ismić, Srbina i Bošnjakinje, koji su ostali zajedno kada su se narodi razdvajali te preminuli u naručju 1993. nakon što ih je upucao snapjerist dok su pokušavali pobjeći iz Sarajeva.[231]

Profesor Džemal Sokolović je tijekom svog projekta Istraživanja dobra u Bosni i izgledi za pomirenje našao 500 priča o malenim herojstvima običnih ljudi, ali taj broj je daleko od završnog.[227]

Dok su osobe koje su spašavale Židove u Drugom svjetskom ratu danas pravednici kojima se ukazuju počasti, osobe koje su spašave pripadnike druge nacionalnosti tijekoma rata u Bosni i Hercegovini su danas praktički otpadnici od vlastitog naroda, a priče o njihovom junaštvu su gotovo nepoželjne.

Pomirba[uredi - уреди]

Nakon završetka rata i promjena nacionalističkih vlada, odnosi Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine počeli su se okretati pomirbi i stabilizaciji međusobnih odnosa. Nova srbijanska vlada aktivnije je surađivala sa MKSJ-om te je pokrenula i sudske postupke protiv počinitelja ratnih zločina u ratu. Srbijanski predsjednik Boris Tadić posjetio je nekoliko puta spomen groblje u Srebrenici te je tijekom njegove vlade prošla Deklaracija kojom se osuđuje masakr u toj općini, ali bez spominjanja genocida.

Ipak, stanovite trzavice javljaju se povremeno zbog pokušaja revizionizma ratnih zločina kao i podvojenog karaktera Bosne i Hercegovine zbog različitih stavova RS-a i Federacije BiH. Jedan je primjer kako vlasti Federacije BiH i RS-a ni 17 godina nakon rata nisu uspjele postići suglasnost o tome koji će praznici biti zajednički obilježavani, pa značajnije datume iz povijesti svaki entitet obilježava posebno. Zajednički su jedino Nova godina i 1. maj.[232]

U popularnoj kulturi[uredi - уреди]

O ratu u Bosni i Hercegovini je snimljeno nekoliko igranih filmova. Danis Tanović je 2001. režirao antiratnu dramu Ničija zemlja u kojem glume Branko Đurić, Rene Bitorajac i Filip Šovagović, a koji je dobio Oscar za najbolji strani film i Zlatni globus za najbolji strani film. Jasmila Žbanić je 2006. režirala dramu Grbavica o posljedicama silovanja nakon rata, a koji je nagrađen Zlatnim medvjedom na Berlinalu. Angelina Jolie je 2011. režirala ratnu dramu U zemlji krvi i meda o logorima za silovanje, u kojoj glume Zana Marjanović, Goran Kostić i Rade Šerbedžija, a koja je nominirana za Zlatni globus za najbolji strani film.

Britanski režiser Michael Winterbottom 1997. je režirao hvaljenu dramu Welcome to Sarajevo o opsadi glavnog grada. Incident kod Mrkonjić Grada dobio je svoju filmsku adaptaciju 2001. filmom Behind Enemy Lines koji je režirao John Moore. Bosanski režiser Jasmin Dizdar režirao je 1999. tragikomični britanski film Beautiful People koji je dobio nagradu Un Certain Regard na filmskom festivalu u Cannesu.

Władysław Pasikowski režirao je 1998. poljski film Demoni rata. Ademir Kenović režirao je 1997. bosanskohercegovački film Savršeni krug o opsadi Sarajeva, a koji je dobio nagradu François Chalais na filmskom festivalu u Cannesu.

Srpski filmski režiser Predrag Antonijević režirao je američku ratnu dramu Spasitelj u kojoj glumi Dennis Quaid kao američki plaćenik koji se bori za Vojsku Republike Srpske. Srđan Dragojević režirao je 1996. srbijanski film Lepa sela lepo gore, smješten u Bosnu tijekom rata. Emir Kusturica režirao je 2004. ratni film Život je čudo. Goran Marković režirao je 2008. srbijanski film Turneja o skupini beogradskih glumaca koji 1993. odlaze u Bosnu na jednu predstavu. Arsen Anton Ostojić režirao je hrvatsko-bosanski film Halimin put o Bošnjakinji koja traži kosti sina ubijenog u ratu. Dino Mustafić režirao je 2003. film Remake u francusko-turskoj koprodukciji o paralelama drugog svjetskog rata i rata u Bosni i Hercegovini. Luc Besson 2016. producira akcijski film The Lake o skupini marinaca koji tragaju za blagom tijekom rata u Bosni, a u kojem glume Sullivan Stapleton i J. K. Simmons.

Snimljeno je i nekoliko dokumentarnih filmova po toj temi. BBC je 1995. snimio hvaljeni dokumentarac Smrt Jugoslavije. Bernard-Henri Lévy autor je dokumentarca Bosna! iz 1994. Avdo Huseinović režirao je 2015. dokumentarac Herceg-Bosna, zločin i kazna, o zločinima HVO-a tijekom rata. Leslie Woodhead režirao je 2000. britanski dokumentarac A Cry from the Grave o masakru u Srebrenici.

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Muslimani je naziv za etničku grupu, odnosno narod koji je tek od 1971. u SFRJ bio priznat kao jedan od šest konstitutivnih naroda (uz Slovence, Hrvate, Srbe, Crnogorce i Makedonce), odnosno jedan od tri konstitutivna naroda tadašnje Socijalističke republike BiH. U popisu stanovništva 1948. godine Muslimani su imali tri opcije: mogli su se deklarirati kao "Srbi muslimanske vjeroispovijesti", "Hrvati muslimanske vjeroispovijesti" ili kao "nacionalno neopredijeljeni". To je bosanskim muslimanima dalo priliku da pokažu koliko se skanjuju da budu posrbljeni ili pohrvaceni: većina ih se deklariralo se kao "neopredijeljeni". Izetbegović i SDA su izraz "Bošnjaci" počeli koristiti tek nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, odnosno početka rata. Godine 1993. izraz "Bošnjaci" je službeno prihvaćen u Bosni i Hercegovini, dok je izraz "Muslimani" gotovo u potpunosti iščezao. Izraz "Bošnjaci" se također počeo koristiti i za Muslimane u drugim krajevima bivše Jugoslavije.
  2. U općini Srebrenice, kronologija poginulih ili nestalih je sljedeća: 1.224 žrtve 1992., 606 žrtve 1993., 53 žrtve 1994. te 6.975 žrtve 1995. čemu treba prirodati i 87 žrtava nepoznatog datuma smrti. Od ukupno 8.945 poginulih ili nestalih od 1992. do 1995., 8.460 su Bošnjaci, a 460 Srbi.[200]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 Ingrao & Emmert 2012, str. 140.
  2. Countriesquest.
  3. Kelly & Baker 2012, str. 138.
  4. Burg 1986, str. 170-193.
  5. UN-ov izvještaj IV 1994., #54
  6. UN-ov izvještaj IV 1994., #56
  7. Brown & Karim 1995., str. 116
  8. Amnesty International 22.10. 1992, str. 4.
  9. Gagnon 1994, str. 117-131.
  10. 10.0 10.1 Goldstein 2010., str. 170
  11. Tužitelj protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza - Presuda, 2001., str. 38
  12. 12.0 12.1 Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 5
  13. Ramljak 2012.
  14. Video snimak Sense Agency #19:00
  15. 15.0 15.1 15.2 15.3 UN-ov izvještaj V 1994. - D: BiH
  16. UN-ov izvještaj V: E. The Serbian plebiscite
  17. Al Jazeera, 9.1. 2012.
  18. UN-ov izvještaj IV #107
  19. Nizich 1993., str. 18
  20. UNHCR, 1. 7. 1992.
  21. UN-ov izvještaj IV 1994., #93
  22. Sadkovich 2005, str. 894-895.
  23. Nizich 1993., str. 15
  24. UN-ov izvještaj V: D. The propaganda
  25. UN-ov izvještaj IV #134
  26. 26.0 26.1 Brown & Karim 1995., str. 119
  27. Nizich 1993., str. 20
  28. 28.0 28.1 Nizich 1993., str. 21
  29. BBC News, 24. 5. 2001.
  30. Amnesty International 22.10. 1992, str. 8.
  31. 31.0 31.1 31.2 Tužitelj protiv Milomira Stakića - Presuda, 2003., str. 7-8
  32. B92, 22. studeni 2010.
  33. Cohen, 7. 3. 1994.
  34. Amnesty International 22.10. 1992, str. 36.
  35. Donia 2006., str. 285-286
  36. Donia 2006., str. 303
  37. 37.0 37.1 Amnesty International 22.10. 1992, str. 7.
  38. Tužitelj protiv Milomira Stakića - Presuda, 2003., str. 16
  39. Tužitelj protiv Milomira Stakića - Presuda, 2003., str. 53
  40. Lewis, 3. lipnja 1994.
  41. 41.0 41.1 Tužitelj protiv Slobdana Miloševića - Optužnica, 2002. - Prilog D: Prisilno premještanje
  42. Tužitelj protiv Slobdana Miloševića - Optužnica, 2002., #42
  43. Tužitelj protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića - Presuda, 2001., str. 227-240
  44. 44.0 44.1 Radosavljević, 4. 12. 2012.
  45. Bethlehem 1997., str. xlvi, 399
  46. Hayden 1996, str. 727-748.
  47. Dyker & Vejvoda 2014, str. 196.
  48. 48.0 48.1 Amnesty International 22.10. 1992, str. 9.
  49. 49.0 49.1 Dalje, 27. 3. 2007.
  50. Bethlehem 1997., str. 512
  51. Amnesty International 22.10. 1992, str. 26-27.
  52. Hedges, 12. 11. 1997.
  53. UN-ov izvještaj IV: Summary and Conclusions - I. Introduction
  54. Nettelfield 2010, str. 97-98.
  55. Shanker, 18. 10. 1992.
  56. Brown & Karim 1995., str. 120
  57. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named ReferenceA; $2
  58. OSCE, 8. srpnja 1992.
  59. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, 15. svibnja 1992.
  60. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 31
  61. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 64
  62. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 67
  63. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named Human_Rights_Watch_13-12-2006; $2
  64. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 68
  65. UN-ov izvještaj IV, #196
  66. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 72
  67. Vijeće sigurnosti, 30. svibnja 1992.
  68. Bethlehem 1997., str. xxxvi
  69. Forsythe 2007., str. 68
  70. Nizich 1993., str. 10
  71. Opća skupština Ujedinjenih naroda, 18. 12. 1992.
  72. Doder & Branson 1999., str 187
  73. Little, 18. ožujka 2006.
  74. 74.0 74.1 Doder & Branson 1999., str 188
  75. Nizich 1993., str. 22
  76. Goldstein 2010., str. 176
  77. 77.0 77.1 77.2 77.3 Goldstein 2010., str. 177
  78. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 8
  79. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 10
  80. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 192
  81. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 17
  82. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 16
  83. Tužitelj protiv Naletilića i Martinovića - Presuda, 2003., str. 18
  84. Sense Agency, 14. siječnja 2010.
  85. Teeuwen 2002., str. 91
  86. Tužitelj protiv Sefera Halilovića - Presuda, 2005., str. 274-275
  87. 87.0 87.1 Opća skupština Ujedinjenih naroda, 20. 12. 1993.
  88. 88.0 88.1 Sudetic, 24. travnja 1993.
  89. 89.0 89.1 Human Rights Watch, 12. srpnja 2006.
  90. Donia 2006., str. 3
  91. Tanner, 29. travnja 1993.
  92. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 267
  93. Mann et al 1994., str. 7
  94. Mann et al 1994., str. 8
  95. Mann et al 1994., str. 9
  96. 96.0 96.1 96.2 96.3 Sense Agency, 1. 10. 2010.
  97. 97.0 97.1 UN-ov izvještaj III.A: II. Summary and conclusions
  98. Christia 2008, str. 461-480.
  99. Riding, 3. rujna 1993.
  100. Burg & Shoup 1999., str. 294
  101. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 227-288
  102. Sense Agency 26.11. 2008.
  103. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 556
  104. 104.0 104.1 104.2 Burg & Shoup 1999., str. 306-309
  105. Vijeće sigurnosti, 23. 9. 1994.
  106. 106.0 106.1 106.2 106.3 Smith, 6. 2. 1994.
  107. Sense Agency, 24. 2. 2012.
  108. Sobel, Shiraev & Shapiro 2003., str. 88
  109. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 554-555
  110. Sense Agency, 6. 12. 2012.
  111. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 521-522
  112. Sudetic, 19. 11. 1994.
  113. Vijeće sigurnosti, 19. 11. 1994.
  114. BBC News, 12. 6. 2009.
  115. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000., str. 36-37
  116. Donia 2006., str. 330
  117. Sobel, Shiraev & Shapiro 2003., str. 113
  118. Wilkinson, 19. 6. 1995
  119. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 57
  120. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 75
  121. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 96
  122. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 77
  123. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 40
  124. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 158-159
  125. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 415
  126. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 27
  127. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 135
  128. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 406
  129. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 424
  130. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 428
  131. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 430
  132. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 324-325
  133. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 408
  134. 134.0 134.1 Strippoli 2009, str. 577-595.
  135. Komar 2003.
  136. Forsythe 2007., str. 114
  137. 137.0 137.1 137.2 137.3 Tagirov, 1. ožujka 2007.
  138. 138.0 138.1 138.2 138.3 B92, 12. 12. 2012.
  139. UN News Centre 1.7. 2015.
  140. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 274
  141. Šarić 4.5. 2012.
  142. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 277
  143. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - I. svezak, str. 295
  144. E-novine, 14. siječnja 2013.
  145. Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Odluka o prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, 2004., str. 74
  146. Goldstein 2010., str. 195
  147. Los Angeles Times, 24. 11. 1994.
  148. Bonner, 9. kolovoza 1995.
  149. 149.0 149.1 Goldstein 2010., str. 203
  150. UNHCR, 10. listopada 1995.
  151. 151.0 151.1 Goldstein 2010., str. 204
  152. Burg & Shoup 1999., str. 366
  153. Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Odluka o prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, 2004., str. 103
  154. Doder & Branson 1999., str. 81
  155. 155.0 155.1 Tužitelj protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića - Optužnica, 2008., str. 3-4
  156. Tužitelj protiv Momčila Perišića - Presuda, 2011., str. 324-325
  157. Tužitelj protiv Zdravka Mucića i drugih - Presuda, 1998., str. 87
  158. Tužitelj protiv Zdravka Mucića i drugih - Presuda, 1998., str. 88
  159. UN-ov izvještaj IV #122-123
  160. Tužitelj protiv Momčila Perišića - Presuda, 2011., str. 327-328
  161. Lukić 1994, str. 49-70.
  162. Radoja, 24. 4. 2011.
  163. Goldstein 2010., str. 172
  164. Goldstein 2010., str. 169
  165. Goldstein 2010., str. 171
  166. Goldstein 2010., str. 175
  167. Bonner, 30.10. 1995
  168. Nizich 1993., str. 23
  169. Nizich 1993., str. 24
  170. Nizich 1993., str. 31
  171. 171.0 171.1 Butković, 17. 6. 2006'
  172. Sense Agency, 7.7. 2006. #17:00
  173. Bethlehem 1997., str. 55
  174. Statute of the International Tribunal
  175. 175.0 175.1 175.2 175.3 Jurasić 2012., 36-40
  176. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 826
  177. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 827
  178. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 780-781
  179. Tužitelj protiv Vujadina Popovića i drugih - Presuda, 2010. - II. svezak, str. 782
  180. Tužitelj protiv Duška Tadića - Presuda, 1999., str. 77
  181. Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Optužnica, 2002., #25
  182. 182.0 182.1 Tužitelj protiv Milana Martića - Presuda, 2007.
  183. Tužitelj protiv Momčila Perišića - Presuda, 2011., str. 561-562
  184. Nezavisne Novine, 27. ožujka 2013
  185. Miller 2009.
  186. Tužitelj protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza - Presuda, 2001., str. 310
  187. Deutsche Welle, 7. prosinca 2005.
  188. E-novine 2013.
  189. Tužitelj protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza - Presuda, 2001., str. 39
  190. Vijesti, 22. 2. 2011.
  191. Tužitelj protiv Rasima Delića - Presuda, 2008., str. 186
  192. Dalje, 22. 4. 2008.
  193. Tužitelj protiv Sefera Halilovića - Presuda, 2005., str. 282
  194. International Crimes Database 2013.
  195. Cassese 2007, str. 649-668.
  196. Tabeau 2010., str. 16-17
  197. BBC News, 21. 6. 2007.
  198. BBC News, 21.3. 2007.
  199. 199.0 199.1 199.2 IDC 2007.
  200. Srebrenica Project, 27.11. 2009.
  201. Brunborg, Lyngstad & Urdal 2003, str. 229-248.
  202. Moll 2012, str. 190-202.
  203. Mann et al 1994., str. 2
  204. Schmuel & Schenker 1998, str. 239-245.
  205. 205.0 205.1 UNHCR, 21.9. 2004.
  206. 206.0 206.1 Burg & Shoup 1999., str. 171
  207. 207.0 207.1 Ding 1996., str. 10
  208. 208.0 208.1 208.2 Vijeće Europe, 23.12. 1997.
  209. Ibreljić, Kulenović & Kadušić 2006, str. 3.
  210. Friedman 2013, str. 78.
  211. Ibreljić, Kulenović & Kadušić 2006, str. 3-4, 6.
  212. Vijeće Europe 2000., str. 95
  213. Eberhardt 2000., str. 407-408
  214. Babić, 26. 12. 2012.
  215. UN-ov izvještaj VIII - C. Camps reported in BiH
  216. Vijeće Europe 2005., str. 210
  217. UNICEF, 4. 4. 2007.
  218. Muminović, 2. 4. 2012
  219. Koso & Hansen 2006, str. 167–173.
  220. Danes & Horvat 2005, str. 225-229.
  221. Ujedinjeni narodi 2009., str. 18
  222. Laćan & McBride 2014, str. 305-320.
  223. Patros, 21. 10. 2005.
  224. Cohen, 9. 3. 1995.
  225. Gariwo
  226. Tuzlanski info portal, 31. 3. 2009.
  227. 227.0 227.1 Fildžan viška
  228. Tužitelj protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića - Presuda, 2001., str. 225-226
  229. Mekić, 16. 5. 2006.
  230. Sense Agency, 22. 6. 2007. #1:30
  231. CNN, 10. 4. 1996.
  232. Glas Slavonije, 26. 11. 2012

Literatura[uredi - уреди]

Knjige
Znanstveni / naučni radovi i žurnali
  • Brunborg, Helge; Lyngstad, Torkild Hovde; Urdal, Henrik (2003). "Accounting for Genocide: How Many Were Killed in Srebrenica?" 19. European Journal of Population. doi:10.1023/A:1024949307841. ISSN 0168-6577. 
  • Burg, Steven L. (1986). "Elite conflict in post‐Tito Yugoslavia" 38. East-European Studies. doi:10.1080/09668138608411634. 
  • Cassese, Antonio (2007). "The Nicaragua and Tadić Tests Revisited in Light of the ICJ Judgment on Genocide in Bosnia" 18. European Journal of International Law. doi:10.1093/ejil/chm034. 
  • Christia, Fotini (2008). "Following the Money: Muslim versus Muslim in Bosnia's Civil War". Comparative Politics. doi:10.2307/20434096. 
  • Danes, V.; Horvat, V. (2005). "Psychological consequences of war stress in the developing population in Bosnia and Herzegovina". Department of Child and Adolescent Psychiatry. PMID 16392431. 
  • Gagnon, V.P. (1994). "Serbia's Road to War". Journal of Democracy. doi:10.1353/jod.1994.0024. 
  • Glaurdić, Josip (2009). "Inside the Serbian War Machine - The Milošević Telephone Intercepts, 1991-1992" 23. East European Politics & Societies. doi:10.1177/0888325408326788. 
  • Hayden, Robert M. (1996). "Schindler's Fate: Genocide, Ethnic Cleansing, and Population Transfers" 55. Slavic Review. doi:10.2307/2501233. 
  • Ibreljić; Kulenović; Kadušić (2006). "Migratrion Flow in Bosnia and Herzegovina after 1992" (PDF). Univerzitet Tuzla. 
  • Komar, D. (2003). "Lessons from Srebrenica: the contributions and limitations of physical anthropology in identifying victims of war crimes". Journal of Forensic Sciences. PMID 12877284. 
  • Koso, Maida; Hansen, Stefan (2006). "Executive function and memory in posttraumatic stress disorder: a study of Bosnian war veterans" 21. European Psychiatry. doi:10.1016/j.eurpsy.2005.06.004. 
  • Laćan, Igor; McBride, Joe R. (2014). "Destruction and Replanting of the Urban Forest of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina". Springer. doi:10.1007/978-90-481-9947-1_22. 
  • Lukić, Reneo (1994). "Greater Serbia a new reality in the Balkans" 22. Nationalities Papers: The Journal of Nationalism and Ethnicity. doi:10.1080/00905999408408309. 
  • Moll, Nicholas (2012). "Les survivants de Prijedor" 59. Association Vacarme. doi:10.3917/vaca.059.0190. 
  • Sadkovich, James J (2005). "How Bosnia Armed (review)" 69. The Journal of Military History. doi:10.1353/jmh.2005.0189. 
  • Schmuel, Esther; Schenker, Joseph H. (1998). "Violence against women: the physician's role". European Journal of Obstetrics & Gynecology and Reproductive Biology. doi:10.1016/S0301-2115(98)00140-7. 
  • Strippoli, Alfredo (2009). "National Courts and Genocide - The Kravica Case at the Court of Bosnia and Herzegovina" 7. Journal of International Criminal Justice. doi:10.1093/jicj/mqp036. ISSN 1478-1395. 
  • Touval, Saadia (1996). "Coercive Mediation on the Road to Dayton" 1. Brill Online Books and Journals. doi:10.1163/157180696X00214. ISSN 1571-8069. 
Vijesti i novinski članci
Izvještaji
Ostali izvori

Eksterni linkovi[uredi - уреди]


Cscr-featured.png Članak Rat u Bosni i Hercegovini je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.