Vijetnamski rat
| Vijetnamski rat | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio Indokineskih ratova tokom Hladnog rata | |||||||||
 Sjevernovijetnamske trupe u borbi, oko 1966. godine. | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljeni | |||||||||
Antikomunističke sile: Južni Vijetnam Sjedinjene Države Južna Koreja Tajland Australija Novi Zeland Filipini[1]
|
Komunističke sile: Sjeverni Vijetnam Việt Cộng Kina Sovjetski Savez Sjeverna Koreja
| ||||||||
| Vođe | |||||||||
| Lyndon B. Johnson Richard Nixon William Westmoreland Creighton Abrams Nguyễn Văn Thiệu
|
Le Duan Nguyen Chi Thanh Vo Nguyen Giap Van Tien Dung Tran Van Tra Ho Chi Minh
| ||||||||
| Vojne snage | |||||||||
| ~1,830.000 (1968.) | ~461.000 (1968.) | ||||||||
| Posljedice | |||||||||
 J. VijetnamMrtvih civila: 195.000 - 430.000 Mrtvih vojnika: 220.357 - 313.000 Ozlijeđenih: 1 170 000 SADMrtvih: 58.220 Ozlijeđenih: 303.644 J. KorejaMrtvih: 5099 Ozlijeđenih: 10.962 Nestalih: 4 Mrtvih: 500 Ozlijeđenih: 3.129[2]* Novi ZelandMrtvih: 37 Ozlijeđenih: 187[3] |
 SVI/NFLMrtvih civila: 50.000 - 65.000 Mrtvih ili nestalih vojnika: 400.000 - 1,100.000 Ozlijeđenih: 600.000*  NR KinaMrtvih: 1.100 Ozlijeđenih: 4200 | ||||||||
| Mrtvih Vijetnamskih civila: 245.000 – 4,000.000* Mrtvih Kambodžanskih civila: 200.000 - 300.000* Mrtvih civila Lao naroda: 20.000 - 200.000* Ukupan broj civilnih žrtava: 465.000 - 2,500.000* Ukupan broj mrtvih: 1.102.000 - 3.886.026 (* = procjena) | |||||||||
Rat u Vijetnamu (vijetnamski: Chiến tranh Việt Nam, poznat i pod nazivom Drugi indokineski rat[4], a u Vijetnamu poznat pod nazivima Rat za otpor protiv Amerike ili jednostavnije Američki rat) je bio oružani sukob u eri Hladnog rata koji se odvijao na prostorima država Vijetnama, Laosa i Kambodže u razdoblju od 1. 11. 1955. godine[A 1] pa sve do pada Sajgona 30. 4. 1975. godine. Taj rat zapravo je nastavak Prvog indokineskog rata (1946–1954), a vodio se između Sjevernog Vijetnama - čiji su saveznici bili tadašnji Sovjetski Savez, Kina i ostale komunističke države - te vlade Južnog Vijetnama - čiji su najjači saveznik bile Sjedinjene Američke Države i druge antikomunističke zemlje.[9] Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama (Vietkong) koja je surađivala sa Sjevernim Vijetnamom učestalo je vodila gerilski rat protiv antikomunističkih snaga u regiji dok je vojska Sjevernog Vijetnama ulazila u konvencionalnije sukobe i često slala satnije s velikim brojem vojnika u bitke.
Kako je rat trajao tako se uloga Vietkonga smanjivala, a uloga vojske Sjevernog Vijetnama povećavala. Američke snage i snage Južnog Vijetnama oslanjale su se na svoju zračnu superiornost i veliku borbenu moć zahvaljujući kojoj su pronalazili i uništavali razne operacije uključujući pješadiju, artiljeriju i zračne napade. Tokom rata, SAD su se koristile strategijom bombardiranja Sjevernog Vijetnama, a kao posljedica toga zračni prostor te države postao je najstrože branjeno područje u svijetu.
Američka vlada gledala je na američko uplitanje u rat kao na sprečavanje razvoja komunizma u Sjevernom Vijetnamu. To je bio dio veće strategije čiji je cilj bio spriječiti razvoj komunizma općenito. Prema američkoj domino teoriji, kada bi jedna zemlja postala komunistička, ostale zemlje regije bi je slijedile, a američka politika smatrala je komunističku prevlast nad cijelim Vijetnamom neprihvatljivom. S druge strane, vlada Sjevernog Vijetnama i Vietkong borili su se za ujedinjenje Vijetnama pod komunističkom vladavinom. Oni su na sukob gledali kao na kolonijalni rat kojeg su u početku morali voditi s Francuskom, a nakon toga sa SAD-om budući je Francusku podupirala vlada SAD-a, a kasnije i Južni Vijetnam koju su smatrali američkom marionetskom državom.[10]
Od 1950. godine američki vojni savjetnici počeli su dolaziti u područje koje je tada bilo poznato kao Francuska Indokina. Ranih 1960-ih godina američka umiješanost u sukob je eskalirala sa utrostručenjem vojnih trupa 1961. te ponovno 1962. godine.[11] Nakon incidenta u Tonkinškom zaljevu 1964. godine tokom kojeg se američki vojni brod sukobio s brzim gliserima Sjevernog Vijetnama, a nakon kojeg je donijeta Rezolucija o Tonkinškom zaljevu koja je američkom predsjedniku dala autorizaciju za povećanje vojne prisutnosti SAD-a u tom području, broj trupa SAD-a ponovno je povećan. Redovne američke borbene jedinice raspoređivane su od 1965. godine. Operacije su prešle međunarodne granice: pogranična područja Laosa i Kambodže američke snage učestalo i snažno su bombardirale pogotovo na vrhuncu svoje umiješanosti u sukob 1968. godine, iste godine kada su komunističke snage započele sa velikom Ofanzivom Tet. Ta ofanziva čiji je cilj bio svrgnuti vladu Južnog Vijetnama pokazala se neuspješnom, ali označila je prekretnicu rata budući je od tada američka javnost počela ozbiljno sumnjati u izjave svoje vlade o uspješnom progresu rata.
Američka razočaranost ratom dovela je do velikog povlačenja američkih kopnenih snaga kao dio politike poznate pod nazivom Vijetnamizacija čiji je cilj bio okončanje američke umiješanosti u rat te prebacivanje borbe s komunistima na južne Vijetnamce. Unatoč mirovnom sporazumu iz Pariza kojeg su potpisale sve zaraćene strane u januaru 1973. godine, sukobi su se nastavili. U SAD-u i većem dijelu zapadnog svijeta razvio se veliki antiratni pokret. Taj pokret postao je dijelom Kontrakulture 1960-ih godina.
Direktna američka umiješanost u sukob službeno je završila 15. 8. 1973. godine kao rezultat novog zakona Case-Church kojeg je donio i proveo američki Kongres.[12] Nakon što su u aprilu 1975. godine snage Sjevernog Vijetnama zauzele Sajgon, sukob je službeno okončan, a sljedeće godine Sjeverni i Južni Vijetnam postali su ujedinjeni. Tokom rata ljudski gubitci na svim stranama bili su masovni. Procjenjuje se da se broj poginulih Vijetnamaca (vojnika i civila) kreće između 800.000[13] i 3,100.000.[14][15][16] Uz to procjenjuje se da je poginulo 200.000 do 300.000 Kmera[17][18][19], 20.000 do 200.000 pripadnika Lao naroda[20][21][22][23][24][25] te preko 58.000 američkih vojnika.[A 2]
Ratni sukob u Vijetnamu ima nekoliko različitih imena. Najčešći u upotrebi na srpskohrvatskom jeziku je Vijetnamski rat ili Rat u Vijetnamu odnosno Vietnam War na engleskom jeziku. Rat se također naziva i Drugim indokineskim ratom te Vijetnamskim konfliktom.
Budući se u samoj Indokini dogodilo nekoliko različitih sukoba, ovaj rat je prvenstveno poznat po imenima njegovih protagonista kako bi ga se razlikovalo od ostalih.[31] Na vijetnamskom jeziku rat je poznat pod imenom Kháng chiến chống Mỹ (Rat za otpor protiv Amerike). Također je poznat i pod nazivom Chiến tranh Việt Nam (Vijetnamski rat).[32]
Primarne sukobljene strane u ratu su s jedne strane bile vojska Republike Vijetnam i američka vojska te, s druge strane, narodna vojska Vijetnama (najčešće nazivana vojska Sjevernog Vijetnama) i Vietkong, južno-vijetnamska komunistička gerilska vojska.
Francuska je kasnih 1850-ih godina započela s okupiranjem Indokine, a situacija se smirila tek 1893. godine.[33][34][35] Prema mirovnom sporazumu Huế iz 1884. godine Francuska je ustanovila kolonijalnu vlast nad Vijetnamom sljedećih sedam dekada. Unatoč vojnom otporu, do 1888. godine područja današnjih država Kambodže i Vijetnama postala su francuska kolonija pod imenom Francuska Indokina (Laos je kasnije također postao dijelom te kolonije).[36] Tokom ovog perioda oformilo se nekoliko različitih vijetnamskih pokreta otpora poput Vijetnamske nacionalističke stranke koja je pokrenula propalu pobunu Yên Bái 1930. godine, ali nitko nije bio uspješan sve do pojave Viet Minha, organizacije osnovane 1941. godine koju je kontrolirala Komunistička stranka Vijetnama, a koju su zajednički financirale SAD i Kuomintang u svojoj borbi profiv japanske okupacije.[37][A 3]
Godine 1940., tokom Drugog svjetskog rata, Njemačka je porazila Francusku. Francuska država (u to vrijeme poznata pod nazivom Višijska Francuska) bila je marionetska država Nacističke Njemačke. Francuske kolonijalne vlasti u Francuskoj Indokini brzo su se podložile Višijskom režimu. U septembru 1940. godine, Japan je napao Indokinu. Nakon prekida ratovanja i početka japanske okupacije, francuske kolonijalne vlasti počele su surađivati s Japanom. Iako je Francuska nastavila voditi poslove u Indokini, u konačnici se sva moć odlučivanja nalazila u rukama Japanaca.[37]
Koalicija Viet Minh osnovana je kao organizacija koja će se boriti za neovisnost od Francuske, ali koja se također protivila i japanskoj okupaciji 1945. godine iz istih razloga. SAD i Kuomintang podupirali su koaliciju u njihovoj borbi protiv Japana.[39] Međutim, u početku nisu imali dovoljno vojne snage kako bi se upuštali u prave bitke. Za vođu Viet Minha, Ho Ši Mina sumnjalo se da je komunist pa ga je Kuomintang pritvorio na godinu dana.[40]
Dvostruka okupacija Indokine od strane Francuske i Japana nastavila se sve dok njemačke trupe nisu bile izbačene iz Francuske pa su kolonijalne vlasti Francuske Indokine započele tajne razgovore sa slobodnim Francuzima. Bojeći se da više neće moći vjerovati francuskoj vlasti, japanska vojska zarobila je francuske vlasti i snage dana 9. 3. 1945. godine[41] i kreirala marionetsku državu Vijetnamsko carstvo pod vladavinom Baoa Đaija.
Tokom 1944. i 1945. godine Sjeverni Vijetnam pogodila je masovna glad uslijed kombinacije lošeg vremena i francusko-japanske eksploatacije (Francuska Indokina trebala je opskrbljivati Japan žitom).[42] Procjenjuje se da je u to vrijeme od gladi umrlo između 400.000 i 2,000.000 ljudi[13] (od sveukupne populacije od 10,000.000 ljudi na tom području).[43] Iskoristivši administracijsku rupu[44] koja je nastala francuskim zarobljeništvom, organizacija Viet Minh je u martu 1945. godine nagovorila stanovništvo da započne s pljačkanjem skladišta hrane te odbijanjem plaćanja poreza.[45] Sve to rezultiralo je pljačkom između 75 i 100 skladišta.[46] Ova pobuna protiv masovne gladi i vlasti koja je dijelom bila odgovorna za njezin nastanak učvrstila je popularnost Viet Minha pa su u tom periodu prikupili izrazito veliki broj članova.[44]
Dana 22. 8. 1945. godine, nakon japanske kapitulacije, agenti Ureda za strateške usluge Archimedes Patti i Carleton B. Swift Jr. u pratnji predstavnika francuske vlade Jeana Saintenyja došli su u Hanoi na milosnu misiju kako bi oslobodili zarobljene francuske vojnike.[47] Iako su se japanske trupe neslužbeno predale (službena kapitulacija dogodit će se 2. 9. 1945. godine u Tokiju) oni su još uvijek bili jedina sposobna snaga koja je mogla održavati zakon i red pa su ostali na vlasti te zatvorili francuske kolonijalne trupe i Saintenyja.
Tokom mjeseca augusta japanske trupe ostale su neaktivne pa su Viet Minh i ostale nacionalističke skupine preuzele javne zgrade i oružja čime je započela revolucija. Agenti Ureda za strateške usluge nekoliko su se puta sastali sa Ho Ši Minom i drugim članovima Viet Minha tokom ovog razdoblja[48], a dana 2. 9. 1945. godine Ho Ši Min je pred mnoštvom od 500.000 ljudi u Hanoiju proglasio ustanovljenje Demokratske Republike Vijetnam.[46] Na početku svog govora Ho Ši Min je parafrazirao američki Ustav: "Svi ljudi rođeni su jednakima. Kreator nam je svima dao nepovrediva prava: pravo na život, pravo na slobodu i pravo na ostvarenje sreće."[46]
Revolucijom iz augusta Viet Minh je preuzela vlast u Vijetnamu.[46] Prema Gabrielu Kolku, Viet Minh je uživala veliku potporu javnosti[49], premda je Arthur J. Dommen upozoravao na "romantični pogled" njihovog uspjeha: "Viet Minhovo korištenje terora je bilo sistematsko... Stranka je sastavila listu onih koji su trebali biti smaknuti bez čekanja."[50] Nakon poraza u ratu, japanska imperijalistička vojska dala je Vijetnamcima oružje, a službenike Višijske Francuske i njezine vojne zapovjednike držala je u zatočeništvu mjesec dana nakon kapitulacije. Viet Minh je regrutirala više od 600 japanskih vojnika i dala im zadatak obučiti Vijetnamske vojnike ili nad njima zapovijedati.[51][52]
Međutim, saveznici koji su izašli kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu - Velika Britanija, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez - složili su se jednoglasno da područje i dalje pripada Francuskoj.[46] Budući da Francuzi nisu imali snage odmah preuzeti Vijetnam, saveznici su se složili da će Britanske snage okupirati južni dio, dok će Kuomintang doći sa sjevera.[46] Trupe Kuomintanga ušle su u zemlju sjeverno od 16. paralele dana 14. 9. 1945. godine kako bi razoružale japanske trupe.[53] Kada su se Britanske trupe iskrcale na jugu, naoružale su zarobljene francuske snage kao i dio japanskih trupa koje su kapitulirale, a sve u svrhu ponovnog zauzimanja južnog Vijetnama budući to nisu mogle učiniti same.[46]
Na nagovor Sovjetskog Saveza, Ho Ši Min je u početku pokušao pregovarati s Francuzima koji su polako počinjali ponovno preuzimati kontrolu nad područjem.[54] U januaru 1946. godine organizacija Viet Minh pobijedila je na izborima diljem središnjeg i sjevernog Vijetnama.[55] Dana 6. 3. 1946. godine Ho je potpisao sporazum kojim dopušta francuskim snagama da zamijene snage Kuomintanga u zamjenu za francusko priznavanje Demokratske Republike Vijetnam kao "slobodne" republike unutar francuske unije.[56][57][58] Francuzi su došli u Hanoi u martu, a u novembru iste godine svrgnuli su i protjerali organizaciju Viet Minh iz grada.[54] Britanske snage napustile su područje 26. 3. 1946. ostavivši Vijetnam u potpunosti u rukama Francuza.[59] Uskoro poslije toga, Viet Minh je započela s gerilskim ratom protiv francuskih vojnih jedinica i tako je započeo Prvi indokineski rat.
Rat se uskoro proširio na Laos i Kambodžu gdje su komunisti prema modelu Viet Minha organizirali pokrete Pathet Lao i Khmer Serei.[60] U to je vrijeme u svijetu započela era Hladnog rata što je, pak, značilo nemogućnost ponovnog zbližavanja velikih zapadnih sila i Sovjetskog Saveza - donedavnih saveznika u Drugom svjetskom ratu. Borba Viet Minha bila je otežana zbog nedostatka oružja; ova situacija promijenila se 1949. godine kada je Komunistička stranka Kine pobijedila u Kineskom građanskom ratu te bila slobodna opskrbiti oružjem svoje saveznike u Vijetnamu.[60]
U januaru 1950. godine Kina i Sovjetski Savez priznali su Demokratsku Republiku Vijetnam sa sjedištem u Hanoiju kao legitimnu vladu Vijetnama. Sljedećeg mjeseca SAD i Velika Britanija priznale su kao legitimnu vijetnamsku vladu Državu Vijetnam sa sjedištem u Sajgonu koja se nalazila pod patronatom Francuske, a na čijem je čelu bio bivši car Bao Đai.[61][62] Korejski rat koji je započeo u junu 1950. godine uvjerio je mnoge u Washingtonu da je rat u Indokini bio primjer komunističkog širenja pod vodstvom Sovjetskog Saveza.[63]
U julu 1950. godine kineski vojni savjetnici započeli su pomagati Viet Minhu.[64] Njihovo oružje, stručnost i radna disciplina preobratili su Viet Minh iz gerilske postrojbe u regularnu vojsku.[65] U septembru iste godine, SAD su oformile vojnu savjetodavnu jedinicu kao odgovor na francuski poziv za pomoć i savjete u vezi strategije, kao i za obučavanje vijetnamskih vojnika.[66] Do 1954. godine, SAD su potrošile bilijun dolara pomažući francuskim vojnim naporima na taj način pokrivši gotovo 80% ukupnog troška rata.[67]
Tokom ovog razdoblja Francuzi i Amerikanci također su razgovarali i o mogućnosti korištenja tri taktička nuklearna oružja, ali izvještaji o tome koliko su ti razgovori bili ozbiljni i između koga su se odvijali i danas su samo insinuacije.[68][69] Prema jednoj verziji plana tzv. Operacije Strvinar (eng. Operation Vulture), Amerikanci bi iz svojih baza u regiji poslali 60 bombardera B-29 te još dodatnih 150 borbenih zrakoplova s obližnje flote kako bi bombardirali pozicije zapovjednika Viet Minha Võa Nguyêna Giápa. Plan je uključivao opciju korištenja tri atomska oružja koja bi se bacila na navedene pozicije. Admiral Arthur W. Radford, tadašnji predstojnik američkog združnog stožera, dao je svoju potporu korištenju nuklearnog oružja. Američki borbeni zrakoplovi B-29, B-36 i B-47 mogli su izvršiti nuklearni napad kao i nosač zrakoplova iz američke flote.[70]
Američki nosači zrakoplova došli su u Tonkinški zaljev tokom razgovora o korištenju nuklearnog oružja te od tamo slali zrakoplove u izviđanje iznad grada Điện Biên Phủ. Prema tadašnjem Potpredsjedniku SAD-a Richardu Nixonu, plan je uključivao da članovi združnog stožera naprave nacrt korištenja tri mala taktička nuklearna oružja kao pomoć Francuzima.[68] Nixon, tzv. "ratni jastreb" za Vijetnam, predložio je da će SAD vjerojatno morati "slati svoje dečke".[71] Tadašnji Predsjednik SAD-a Dwight D. Eisenhower smatrao je da se Amerika ne bi trebala miješati u sukob bez Britanske potpore koji su u to vrijeme bili protiv takvog plana.[71] U konačnici, uvjeren da su politički rizici preveliki u odnosu na mogući dobitak, Eisenhower je odbio mogućnost nuklearne intervencije. Eisenhower je bio general s pet zvjezdica i bio je izrazito oprezan u vezi miješanja SAD-a u rat u Aziji.[72]
U međuvremenu je Viet Minh dobila krucijalnu potporu od Sovjetskog Saveza i Kine. Kineska potpora tokom Prvog indokineskog rata 1950. godine omogućila je slanje namirnica iz Kine direktno u Vijetnam. Tokom cijelog trajanja sukoba, američke obavještajne službe bile su skeptične oko francuskih šansi za uspjeh.[73]
Opsada Điện Biên Phủa označila je kraj francuske uključenosti u Indokini. Giapove snage Viet Minha snažno su porazile francusku vojsku pa se 7. 5. 1954. godine francuski vojni garnizon predao. Od 12.000 zarobljenih Francuza samo ih je 3000 preživjelo.[74] Na Ženevskoj konvenciji, Francuska je dogovorila prekid vatre s Viet Minhom, a Kambodži, Laosu i Vijetnamu odobrena je nezavisnost.
Vijetnam je privremeno bio podijeljen na 17-oj paraleli, a po odredbama Ženevske konvencije civili su u razdoblju od 300 dana mogli neometano prelaziti granicu dvaju privremenih država. Planirano je da se 1956. godine održe izbori u cijeloj državi nakon kojih bi se ustanovila jedinstvena vlada.[75] Oko 1,000.000 sjevernjaka, uglavnom manjinskih katolika, pobjegla je na jug u strahu od progona komunista[76], a njihovoj odluci o bijegu pomogla je i američka propaganda koja se koristila sloganima poput "Djevica Marija odlazi na jug"; SAD su također financirale 93,000.000 dolara u program preseljenja koji je uključivao prijevoz izbjeglica s američkom flotom.[77] Prebjeglo bi još minimalno 2,000.000 ljudi da ih organizacija Viet Minh nije spriječila.[78] Izbjeglice sa sjevera, uglavnom katolici, trebali su postati snažna antikomunistička izborna jedinica za režim Ngôa Đìnha Diệma.[79] Diem je kasnije mjesta svoje administracije popunio uglavnom katolicima iz sjevernog i središnjeg dijela države.
Osim katolika koji su odlazili na jug, oko 130.000 "revolucionara" počelo je dolaziti na sjever očekujući se vratiti na jug u roku od dvije godine.[80] Viet Minh ostavila je između 5000 i 10.000 profesionalnih revolucionara na jugu kao "političko-vojnu substrukturu čiji je cilj bio iredentizam".[81] Posljednji francuski vojnici trebali su napustiti Vijetnam u aprilu 1956. godine.[65] U isto vrijeme Kina je završila s povlačenjem svojih trupa iz Sjevernog Vijetnama.[64] Oko 52.000 vijetnamskih civila preselilo se s juga na sjever.[82]
Između 1953. i 1956. godine vlada Sjevernog Vijetnama pokrenula je razne agrarne reforme uključujući "smanjenje najma" i "reformu posjeda". Te reforme donesene su kako bi se stalo na kraj zemljoposjednicima. Otkriveni dokumenti Politburoa potvrđuju da su barem jedan od 1000 sjevernih Vijetnamaca (otprilike 14.000 ljudi sveukupno) bili predviđeni za smaknuće zbog ranije kampanje "smanjenja najma"; broj poginulih tokom puno radikalnije "reforme posjeda" bio je znantno veći.[83] U to su vrijeme zemljoposjednici činili 5,68% ukupnog stanovništva, ali za većinu njih kazna je bila puno manja od smaknuća. Prema službenim dokumentima iz tog vremena, otprilike 172,008 ljudi pogubljeni su kao "zemljoposjednici" tokom "reforme posjeda" od kojih se za njih 123,266 (odnosno 71,66%) kasnije ustanovilo da su bili pogrešno klasificirani kao zemljoposjednici.[84][85]
U međuvremenu je na jugu ustanovljena Država Vijetnam s Bao Đaijem kao njezinim carom i Ngôm Đìnhom Diệmom kao njezinim premijerom (imenovan u julu 1954. godine). Niti SAD niti Država Vijetnam nisu potpisali ništa 1954. godine na Ženevskoj konvenciji. Uz poštovanje prema pitanju ujedinjenja, nekomunistička vijetnamska delegacija snažno se protivila bilo kakvoj podjeli Vijetnama, ali su izgubili nakon što su Francuzi prihvatili prijedlog delegata Viet Minha Phạma Văna Đồnga[86] koji je predložio da Vijetnam ujedine izbori koji bi se održali pod nadzorom "lokalnih komisija".[87] Amerikanci su se tome usprotivili onime što danas zovemo "Američki plan", a koji su podržavali Južni Vijetnam i Velika Britanija.[88] Taj plan je podrazumijevao izbore za ujedinjenje pod nadzorom Ujedinjenih Naroda, ali ga je odbila sovjetska delegacija.[88]
Američki predsjednik Eisenhower 1954. godine je napisao: "Nikada nisam razgovarao niti se dopisivao s nekim tko je nešto znao o situaciji u Indokini, a tko nije mislio da bi, da su izbori održani u vrijeme borbi, vjerojatno osamdeset posto populacije radije glasalo za komunista Ho Ši Mina za svoga vođu nego za državnika Baa Đaija. Nedostatak vodstva i želje od strane Baa Đaija bio je najveći faktor osjećaja koji je prevladavao kod mnogih Vijetnamaca o tome da se nemaju za što zapravo boriti."[89] Međutim, prema dokumentima iz Pentagona u razdoblju od 1954. do 1956. godine "Ngô Đình Diệm je zbilja uspio učiniti čuda" u Južnom Vijetnamu[90]: "Gotovo je sigurno da bi do 1956. godine udio onih koji bi ranije možda glasali za Hoa - u slobodnim izborima protiv Diema - bio puno manji od osamdeset posto."[91] Godine 1957. nezavisni promatrači iz Indije, Poljske i Kanade koji su radili pod okriljem međunarodne kontrolne komisije ustanovili su da pošteni, nepristrani izbori nisu mogući, a također su naveli da se niti Sjeverni niti Južni Vijetnam ne pridržavaju potpisanog sporazuma o primirju.[92]
Diem je skupa sa svojim bratom Ngôm Đìnhom Nhuom namjestio rezultate referenduma o budućnosti Države Vijetnam održanog 23. 10. 1955. godine i sebi pripisao 98,2% glasova, uključujući čak 133% iz Sajgona. Njegovi američki savjetnici predložili su mu da mu margina pobjede bude između "60 i 70 posto". Diem je, međutim, gledao na izbore kao na test autoriteta.[93] Tri dana kasnije proglasio je Južni Vijetnam nezavisnom državom pod imenom Republika Vijetnam te proglasio sebe njezinim predsjednikom.[94] Nešto slično napravili su Ho Ši Min i ostali komunistički službenici koji su dobili 99% glasova na "izborima" u Sjevernom Vijetnamu.[95]
Administracija Predsjednika Eisenhowera bila je prva koja je predložila teoriju "domino efekta" čija je definicija bila da bi sve države regije slijedile onu koja bi prva pala pod sistem komunizma.[96] John F. Kennedy, tadašnji američki senator, u svom govoru američkim prijateljima Vijetnama je rekao: "Burma, Tajland, Indija, Japan, Filipini te očigledno Laos i Kambodža su među onim državama čija bi sigurnost bila ugrožena kada bi se crvena plima komunizma prelila u Vijetnam."[97]
Kao pobožni rimokatolik, Diem je bio gorljivi antikomunist, nacionalist i društveni konzervativac. Historičar Luu Doan Huynh napisao je da je "Diem predstavljao uskogrudni i ekstremistički nacionalizam pomiješan s autokracijom i nepotizmom".[98] Zbog toga što su bili Budisti, mnogo Vijetnamaca izražavalo je svoju zabrinutost Diemovoj posvećenosti zemlje Djevici Mariji.
Početkom ljeta 1955. godine, Diem je lansirao kampanju "Odbacimo komunizam" tokom koje su svi oni za koje se sumnjalo da su komunisti ili na bilo koji način protiv nove vlade bili uhićeni, zatvoreni, mučeni ili pogubljeni. Organizirao je smrtne kazne za sve one koji su sudjelovali u "komunističkim akcijama" u augustu 1956. godine.[99] Historičar Gabriel Kolko napisao je da je otprilike 12.000 ljudi za koje se sumnjalo da djeluju protiv Diema ubijeno između 1955. i 1957. godine, a da se do kraja 1958. godine otprilike 40.000 političkih zatvorenika nalazilo u zatvorima.[100] Međutim, drugi historičar Guenter Lewy smatra da su ove brojke pretjerane te da se u zatvorima u cijeloj državi nije nalazilo više od 35.000 ljudi okrivljenih za sve zločine, a ne samo komunističke.[101]
U maju 1957. godine Diem je otišao u desetodnevni posjed SAD-u. Predsjednik Eisenhower dao mu je svoju podršku, a u New Yorku je čak organizirana parada u Diemovu čast. Premda je Diem javno bio veličan, državni tajnik John Foster Dulles je u privatnosti iznosio tvrdnje da je Diem izabran isključivo radi nedostatka bolje alternative.[102]
Bivši Ministar obrane Robert McNamara u knjizi Argument Without End iz 1999. godine napisao je da novi američki zaštitnici Republike Vijetnam nisu imali blagog pojma o vijetnamskoj kulturi. Znali su jako malo o njihovom jeziku i generalno dugoj historiji te zemlje.[61] Postojala je tendencija priključenja američkih motiva vijetnamskim akcijama, ali je Diem upozoravao da je iluzija vjerovati da će slijepo kopiranje zapadnjačkih metoda riješiti probleme u Vijetnamu.[61]
Između 1954. i 1957. godine događao se veliki broj pobuna u selima na jugu koje je Diemova vlada uspjela ugušiti. U prvoj polovici 1957. godine u Južnom Vijetnamu vladao je mir po prvi puta nakon više od deset godina. Međutim, od sredine te godine pa sve do 1959., nasilje se povećavalo premda ga vlada "nije smatrala organiziranom kampanjom zbog toga što je neposluh bio previše raštrkan kako bi ugrozio glavne vladine izvore". Ipak, rane 1959. godine Diem je počeo smatrati navedeno nasilje organiziranom kampanjom i donio je Zakon 10/59 koji je bilo kakav oblik "političkog nasilja" kažnjavao smrću ili oduzimanjem imovine.[103] Postojali su neki ogranci bivše organizacije Viet Minh čiji je glavni cilj bio održati izbore obećane Ženevskom konvencijom, a koji su doveli do neodobrenih štrajkova koji nisu bili povezani s drugim komunističkim i antivladinim akcijama.[8]
U decembru 1960. godine službeno je osnovana Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama s ciljem ujedinjenja svih antivladinih aktivista, uključujući i one koji se nisu izjašnjavali komunistima. Prema izvještajima iz Pentagona, Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama (FLN) "stavila je naglasak na povlačenje američkih savjetnika i općenito američkog utjecaja iz Južnog Vijetnama, na zemljišne reforme i oslobođenje od trenutne Vlade te na koaliciju vlade i neutralizaciju cijelog Vijetnama". Imena vođa ove organizacije uglavnom su držana u tajnosti.[8]
Razlog konstantnog oživljavanja FLN-a bili su klasni odnosi na selima. Velika većina populacije Vijetnama živjela je na selima gdje je najveći problem bila zemljišna reforma. Organizacija Viet Minh smanjila je najam i dugove te zakupljivala komunalna zemljišta uglavnom siromašnijim seljacima. Diemova vlada vratila je zemljoposjednike u sela. Ljudi koji su do tada obrađivali zemlju na kojoj su se godinama nalazili morali su je vratiti zemljoposjednicima i uz to platiti najam za nekoliko godina unatrag dok zemljoposjednika nije bilo. Vojska Južnog Vijetnama se brinula za to da seljaci plate najam.
Historičari imaju različita tumačenja u vezi direktne umiješanosti Sjevernog Vijetnama u organiziranju i pomoći kod pobuna u Južnom Vijetnamu prije 1960. godine. Kahin i Lewis o tome pišu:
Suprotno američkim političkim pretpostavkama, svi dostupni dokazi pokazuju da su za buđenje građanskog rata na jugu 1958. godine odgovorni isključivo južnjaci te da inicijativa nije došla iz Hanoija. Pobunjeničke aktivnosti protiv vlade Sajgona na jugu počele su isključivo pod južnjačkom ovlasti, ne kao posljedica bilo kakve naredbe iz Hanoija, već upravo suprotno.[8]
– Kahin i Lewis
Sa Kahinom i Lewisom se slaže i historičar Arthur Schlesinger Jr. koji ističe da je "Komunistička stranka Sjevernog Vijetnama tek u septembru 1960. godine dala svoj službeni blagoslov za pobune i nazvala ih oslobođenjem juga od američkog imperijalizma".[8]
Za razliku od gore navedenog, Jeffery Race je intervjuirao nekoliko komunističkih prebjega koji su ovakve demante smatrali "vrlo zabavnima" i koji su "uz humor komentirali da je Komunistička stranka Sjevernog Vijetnama očigledno bila pretjerano uspješna u skrivanju svoje uloge u pobunama".[104] James Olson i Randy Roberts ističu da je Sjeverni Vijetnam odobrio malu pobunu u decembru 1956. godine.[7] Kako bi se suzbila optužba da je Sjeverni Vijetnam prekršio odredbe Ženevske konvencije, tokom komunističke propagande neovisnost FLN-a je konstantno bila naglašavana.[105]
U martu 1956. godine južnjački komunistički vođa Le Duan predstavio je ostalim članovima Politburoa u Hanoiju plan oživljavanja pobune pod nazivom "Put do Juga" (The Road to the South), ali budući su se u to vrijeme i Kina i Sovjetski Savez protivili konfrontaciji, njegov je plan bio odbijen.[105] Međutim, vodstvo Sjevernog Vijetnama odobrilo je privremene mjere da se oživi južnjačka pobuna u decembru 1956. godine.[106] Komunističke snage nalazile su se pod jednom komandnom strukturom sve do 1958. godine.[107] Komunistička stranka Sjevernog Vijetnama na svojoj sjednici u januaru 1959. godine odobrila je "rat ljudi" na jugu[108], a u maju iste godine osnovala je Grupu 559 koja bi održala i proširila Ho Ši Minov put koji je obuhvaćao i područje Laosa. Prve godine navedene operacije tim putem poslano je oko pet stotina ljudi.[109] Prva isporuka oružja tim putem ostvarena je u augustu 1959. godine.[110]
Te iste godine Sjeverni Vijetnam je napao Laos, a do 1961. godine koristio je gotovo 30.000 ljudi koji su trebali sagraditi puteve invazije kroz Laos i Kambodžu.[111] Oko 40.000 komunističkih vojnika infiltriralo se na jug u razdoblju od 1961. do 1963. godine.[105] Sjeverni Vijetnam poslao je 10.000 vojnika svoje vojske da napadnu jug 1964. godine, a do sljedeće godine ova brojka popela se na 100.000 vojnika.[112]
Na američkim predsjedničkim izborima 1960. godine senator John F. Kennedy porazio je tadašnjeg potpredsjednika Richarda Nixona. Premda je predsjednik Eisenhower upozoravao Kennedyja na Laos i Vijetnam, u to vrijeme Europa i Latinska Amerika "bili su mu u većem vidokrugu nego Azija".[113] Tokom svog prvog obraćanja naciji za vrijeme inauguracije, Kennedy je dao ambicioznu zakletvu da će "platiti bilo koju cijenu, nositi bilo kakav teret, suočiti se s bilo kakvim poteškoćama, podržati svakog prijatelja i usprotiviti se svakom neprijatelju kako bi osigurao opstanak i uspjeh slobode".[114] U junu 1961. godine vodio je žestoke pregovore sa sovjetskim premijerom Nikitom Hruščovom tokom njihovog sastanka u Beču na kojem su razgovarali o glavnim problemima između SAD-a i Sovjetskog Saveza.
Kennedyjeva administracija uglavnom je ostala privržena vanjskoj politici Hladnog rata koju je naslijedila od Trumanove i Eisenhowerove administracije. Godine 1961. SAD su imale oko 50.000 trupa u Koreji, a Kennedy se suočio s krizom na tri različite fronte - neuspjeh Invazije u Zaljevu svinja, izrada Berlinskog zida i pregovorima između prozapadnjačke vlade Laosa i komunističkog pokreta Pathet Lao.[115] Ove krize uvjerile su Kennedyja da bi još jedan poraz SAD-a u pokušaju dobivanja kontrole i sprečavanja razvoja komunizma mogao dokrajčiti američki kredibilitet kod njegovih saveznika te uništiti američku reputaciju. Zbog toga je Kennedy bio prisiljen "povuči crtu u pijesku" i spriječiti komunističku pobjedu u Vijetnamu. Odmah nakon sastanka sa Hruščevom u Beču, Kennedy je Jamesu Restonu iz New York Timesa izjavio: "Sada imamo problem učiniti našu moć vjerodostojnom, a Vijetnam izgleda kao pravo mjesto za to."[116][117]
U maju 1961. godine američki potpredsjednik Lyndon B. Johnson posjetio je Sajgon i entuzijastično proglasio Diema "Winstonom Churchillom Azije".[118] Upitan zbog čega je dao taj komentar, Johnson je odgovorio: "Diem je naš jedini dečko kojeg tamo imamo".[102] Johnson je uvjerio Diema da će mu osigurati još više borbenih snaga kako bi se odupro komunistima.
Kennedyjeva politika prema Južnom Vijetnamu ležala je na pretpostavci da će Diem i njegove snage u konačnici sami poraziti gerilu. Bio je protiv slanja američkih borbenih snaga te izjavio da bi "slanje velikog broja američkih postrojbi u taj dio svijeta danas, premda bi u početku moglo imati pozitivne vojne učinke, u godinama koje slijede moglo dovesti do štetnih političkih i vojnih posljedica".[119] Međutim, kvaliteta vojske Južnog Vijetnama nije se podigla. Loše rukovodstvo, korupcija i političke promocije igrale su veliku ulogu u slabljenju vojske Južnog Vijetnama. Učestalost gerilskih napada samo je bilo dodatno ulje na vatru. Dok je podrška Vietkongu iz Hanoija igrala značajnu ulogu, nesposobnost vlade Južnog Vijetnama ipak je bila najviše odgovorna za nastalu krizu.[120]
Kennedyjevi savjetnici Maxwell Taylor i Walt Rostow predložili su mu da pošalje američke snage u Južni Vijetnam prerušene u radnike koji se bore protiv poplava. On je tu ideju odbio, ali je ponovno pojačao vojnu pomoć. U aprilu 1962. godine John Kenneth Galbraith upozorio je Kennedyja na "opasnost da ćemo zamijeniti Francuze kao nova kolonijalna sila u tom dijelu svijeta i krvariti kao što su krvarili i Francuzi".[121] Do novembra 1963. godine u Južnom Vijetnamu nalazilo se 16.000 pripadnika američkog vojnog osoblja, dok je u razdoblju Eisenhowerove administracije tamo bilo svega njih 900.[122]
Kasne 1961. godine pokrenut je tzv. Strategic Hamlet Program. Radilo se o programu kojeg su zajedno pokušali provesti SAD i Južni Vijetnam, a čiji je cilj bio pokušaj preseljenja populacije iz zaselaka u izgrađene kampove. Program je započeo početkom 1962. godine, a uključivao je nekoliko prisilnih preseljenja i segregaciju ruralnih stanovnika Južnog Vijetnama u nove zajednice gdje bi seljaci bili izolirani od komunističkih pobuna. SAD i Južni Vijetnam nadali su se da će ove nove zajednice pružiti sigurnost seljacima i pojačati vezu između njih i centralne vlade. Međutim, do novembra 1963. godine program je oslabio, a službeno je okončan 1964. godine.[123]
Dana 23. 7. 1962. godine četrnaest nacija uključujući Kinu, Južni Vijetnam, Sovjetski Savez, Sjeverni Vijetnam i SAD potpisalo je sporezum kojim se obećava poštivanje neutralnosti Laosa.[124]
Nesposobnost vojske Južnog Vijetnama najbolje se vidjela na primjeru izgubljene bitke kod Ap Baca dana 2. 1. 1963. godine u kojoj je mala skupina pripadnika Vietkonga uspjela odbiti puno veće i bolje opremljene snage Južnog Vijetnama čiji mnogi zapovjednici uopće nisu niti željeli stupiti u borbu.[125] Historičar James Gibson zaključio je: "Strategijski plan zaselaka je propao... Režim Južnog Vijetnama bio je nesposoban pridobiti seljake zbog svoje povezanosti sa zemljoposjednicima. U smislu relativno stabilnog političkog saveza i funkcionalne birokracije, "režim" nije postojao. Umjesto toga građanska vlada i vojne operacije su praktički prestale. Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama (Vietkong) napravila je veliki pomak unaprijed i bila je blizu proglašenja privremene revolucionarne vlade u velikim područjima."[126]
U spomenutoj bitci snage Južnog Vijetnama prevodio je general Huỳnh Văn Cao, najodaniji Diemov čovjek. Cao je bio katolik koji je do čina generala više stigao zbog religije i vjernosti nego zbog svojih vlastitih sposobnosti, a njegov glavni posao je bio suzbiti pobune; tokom jednog komunističkog napada čak je i povraćao. Neki političari u Washingtonu počeli su zaključivati da je Diem nesposoban poraziti komuniste te da bi čak mogao sklopiti i sporazum s Ho Ši Minom. Činilo se da je jedino što želi suzbiti pobune, a postao je i paranoičan nakon pokušaja atentata 1960. i 1962. godine koje je znao donekle pripisivati i samom SAD-u. Robert F. Kennedy je izjavio: "Diem nije želio napraviti niti najmanji ustupak. Postao je čovjek kojeg je bilo teško urazumiti..."[127]
Nezadovoljstvo Diemovom politikom još više je došlo do izražaja nakon pucnjave u gradu Huếu tokom koje je ubijeno devetero Budista koji su protestirali protiv zabrane postavljanja Budističke zastave na Budin rođendan. Rezultat pucnjave bili su masovni prosvjedi protiv diskriminatorske politike koja je davala prednost Katoličkoj Crkvi i njezinim sljedbenicima. Diemov stariji brat Ngô Đình Thục bio je Nadbiskup Huếa koji je agresivno "zamaglio" odvojenost Crkve i države. Thucove proslave raznih obljetnica prije Budinog rođendana uglavnom je financirala vlada, a Vatikanske zastave bile su ponosno podignute. Tokom Diemove vladavine također su postojali izvještaji i svjedočanstva o uništavanju budističkih Pagoda koje su počinjavali katolički paramilitarci. Diem je, međutim, odbio ustupiti budstičkoj većini ili preuzeti odgovornost za njihovu smrt. Dana 21. 8. 1963. specijalne postrojbe vojske Južnog Vijetnama pukovnika Lêa Quanga Tunga, odane Diemovom mlađem bratu Ngôu Đìnhu Nhuu pretresale su pagode diljem Vijetnama uzrokujući oštećenja i uništenja tih građevina te smrt stotina ljudi.
Sredinom 1963. godine američki dužnosnici počeli su razmatrati mogućnost promjene režima. Državno tajništvo Sjedinjenih Američkih Država uglavnom je bilo za podizanje puča, dok je Ministarstvo obrane i dalje favoriziralo Diema. Kao glavna stvar u predloženim promjenama postavljeno je uklanjanje Diemovog mlađeg brata Nhua koji je kontrolirao tajnu policiju i specijalne postrojbe, a na kojeg se gledalo kao na glavnog i odgovornog čovjeka za budističku represiju te kao na arhitekta Ngoove obiteljske vladavine. Ovaj prijedlog prenijet je američkoj ambasadi u Sajgonu putem tzv. Telegrama 243.
Centralna obavještajna agencija (CIA) nalazila se u kontaktu s generalima koji su planirali ukloniti Diema. Rečeno im je da se SAD neće protiviti takvom potezu niti će kazniti generale prekidanjem pomoći. Predsjednik Diem je uklonjen s vlasti i smaknut skupa sa svojim bratom dana 2. 11. 1963. godine. Kada je predsjednik Kennedy o navedenom bio obaviješten, prema izjavi Maxwella Taylora "samo je izjurio iz sobe sa šokiranim i zaprepaštenim izrazom na licu."[128] On nije odoborio Diemovo ubojstvo. Američki ambasador u Južnom Vijetnamu, Henry Cabor Lodge, pozvao je vođe pobune u ambasadu i čestitao im. Ambasador Lodge obavijestio je Kennedyja da "su trenutačni izgledi da rat neće još dugo trajati".[129]
Nakon puča uslijedio je kaos. Hanoi je iskoristio priliku i pojačao svoju potporu gerilskim borcima. Južni Vijetnam ušao je u period ekstremne političke nestabilnosti budući je u brzoj sukcesiji jedna vojna vlada smijenjivala drugu. Komunisti su na svaki novi režim u Južnom Vijetnamu gledali kao na novu američku marionetu; bez obzira na Diemove nedostatke, njegova reputacija kao nacionalista (kako je Robert McNamara kasnije ustvrdio) bila je besprijekorna.[130]
Američki vojni savjetnici nalazili su se na svakom nivou vojnih snaga Južnog Vijetnama. Međutim, bili su kritizirani zbog ignoriranja političke prirode pobune.[131] Kennedyjeva administracija željela se fokusirati na pomirenje i "pobjedu korištenjem srca i uma" naroda. Ipak, vojni stratezi u Washingtonu bili su protivnici bilo kakve druge uloge američkih savjetnika osim one konvencionalne - obučavanjem vojnih trupa.[132] General Paul Harkins, zapovjednik američkih snaga u Južnom vijetnamu, povjerljivo je prognozirao pobjedu do Božića 1963. godine.[133] CIA je, međutim, bila manje optimistična upozoravajući da je "Vietkong de facto i dalje u većinskoj kontroli sela Južnog Vijetnama te da postepeno povećava i uspijeva u svojim naporima".[134]
Paravojni službenici iz Odjela za posebne aktivnosti CIA-e trenirali su i predvodili Hmong plemena iz Laosa u Vijetnam. Domaće snage brojale su se u desetinama hiljada i vodile su direktne misije, vođene paravojnim službenicima, protiv komunističkih snaga Pathet Laoa i njihovih pristalica iz Sjevernog Vijetnama.[135] CIA je također vodila i tzv. Phoenix Program te posebnu vojnu skupinu čije je originalno ime bilo Special Operations Group, ali koje je kasnije promijenjeno zbog tajnosti njihovih misija.[136]
Nakon što je 22. 11. 1963. godine ubijen predsjednik Kennedy, dotadašnji potpredsjednik Lyndon B. Johnson preuzeo je predsjedničke ovlasti i u početku svog mandata pitanje Vijetnama nije smatrao prioritetom budući je više pažnje posvećivao svojim programima "Veliko društvo" (eng. Great Society) te drugim društvenim reformama. Predsjednički pomoćnik Jack Valenti se prisjeća: "U to vrijeme pitanje Vijetnama nije bilo veće od ljudske šake na obzoru. Jedva da smo i diskutirali u vezi Vijetnama budući tada to još nije bila velika stvar."[137][138]
Dana 24. 11. 1963. godine Johnson je izjavio da "bitka protiv komunizma... mora biti udružena... snagom i odlučnošću."[139] Ta zakletva došla je u vrijeme kada se situacija u Južnom Vijetnamu počela pogoršavati, pogotovo na mjestima poput Mekong Delte uslijed posljednje pobune protiv Diema.[140] Johnson je obrnuo Kennedyjevu politiku distanciranja od Vijetnama pa je umjesto povlačenja 1000 vojnih snaga do kraja 1963. godine (Kennedyjeva rezolucija od 11. 10.)[141] dana 26. 11. donio svoju rezoluciju[142][143] kojom je proširio ratno djelovanje.
Vojno revolucionarno vijeće koje se sastalo umjesto snažnih vođa Južnog Vijetnama sastojalo se od 12 članova čiji je voditelj bio general Duong Van Minh kojeg je novinar Stanley Karnow kasnije opisao kao "oličenje letargije".[144] Američki ambasador u Južnom Vijetnamu Lodge, frustriran završetkom godine, poslao je telegram u vezi Minha: "Hoće li on biti dovoljno jak da preuzme stvar u svoje ruke?" Već u januaru 1964. godine general Nguyễn Khánh svrgnuo je režim generala Minha.[145] U kratkom vremenu dogodilo se još nekoliko što uspješnih, što neuspješnih pučeva koji su doprinosili vojnoj nestabilnosti države.
Dana 2. 8. 1964. godine američki vojni razarač USS Maddox je, tokom obavještajne misije uzduž obale Sjevernog Vijetnama, navodno zapucao i oštetio nekoliko torpedo brodova koji su se nalazili na misiji uhođenja u Tonkinškom zaljevu.[146] Dva dana kasnije prijavljen je drugi napad u istom području, ali ovaj put na američke razarače USS Turner Joy i USS Maddox. Okolnosti napada bile su mutne. Lyndon Johnson rekao je državnom podtajniku Georgeu Ballu da su "ti mornari možda pucali na leteće ribe."[147]
Navodni drugi napad na američku mornaricu doveo je do osvetničkog zračnog napada, pa je američki Kongres odobrio rezoluciju Tonkinškog zaljeva dana 7. 8. 1964. godine[148] koju je potpisao Johnson, a koja mu je dala ovlast da može krenuti s vojnim operacijama duž jugoistočne Azije bez prethodne objave rata.[149] Premda su članovi Kongresa u to vrijeme nijekali da se radi o službenoj objavi rata, Tonkinška rezolucija dala je Predsjedniku jednostranu moć kretanja u rat, ako bi on to smatrao neophodnim.[149] Istoga mjeseca, Johnson je izjavio da on "...ne šalje američke dečke da vode rat za koji smatram da ga trebaju voditi dečki iz Azije kojima je zadatak očuvati vlastitu zemlju."[150]
Otvoreni dosjei Nacionalne agencije za sigurnost iz 2005. godine, međutim, otkrili su da nije bilo nikakvog napada 4. 8..[151] Već ranije je cijeli događaj doveden u pitanje. Louise Gerdes je napisala: "Incident u Tonkinškom zaljevu je često citirani primjer načina na koji je Johnson obmanjivao američki narod kako bi od njih dobio potporu za vanjsku politiku Vijetnama."[152] Ipak, George C. Herring ističe da McNamara i Pentagon "nisu svjesno lagali o navodnim napadima, već da su očigledno bili raspoloženi za odmazdu te da su djelovali na temelju dostupnih 'dokaza' koji su ukazivali na ono u što su oni u tom trenutku željeli vjerovati da se dogodilo."[153]
Početkom 1959. godine snage Vietkonga brojale su 5000 ljudi, a do kraja 1964. godine taj broj narastao je na gotovo 100.000 vojnika... Samo između 1961. i 1964. godine vojna snaga podigla se s oko 850.000 na gotovo 1,000.000 ljudi.[131] Brojke poslanih američkih vojnika u istom periodu su bile potpuno drugačije; s početnih 2000 godine 1961. broj se naglo podigao na 16,500 1964. godine.[154] Početkom 1965. godine, Vietkong je uništio otprilike 7559 vijetnamskih zaselaka.[155]
Vijeće za nacionalnu sigurnost predložilo je bombardiranje Sjevernog Vijetnama u tri čina. Dana 2. 3. 1965. godine, nakon napada na američke barake u kojima su bili stacionirani Marinci u Pleikuu[156] započele su operacije Flaming Dart, Rolling Thunder i Arc Light.[157] Namjera navedenih bombaških kampanja kojima se prijetilo uništiti zračnu obranu Sjevernog Vijetnama i njegovu industrijsku infrastrukturu, a koje će u konačnici trajati pune tri godine, bila je prisiliti snage Sjevernog Vijetnama da prestanu davati svoju podršku Vietkongu. Bombardiranje je također služilo i u svrhu podizanja morala trupa Južnog Vijetnama.[158] U razdoblju između marta 1965. i novembra 1968. godine, samo operacija Rolling Thunder potapala je sjeverni dio države s milijunima projektila, raketa i bombi.[159]
Sjeverni Vijetnam nije bilo jedino područje bombardiranja. Tokom navedenog razdoblja provedene su i druge operacije na drugim područjima, poput operacija Commando Hunt čiji su cilj bili drugi dijelovi Vietkonga i infrastrukture vojske Sjevernog Vijetnama. Ta područja uključivala su Ho Ši Minov put koji je prolazio kroz Laos i Kambodžu. Međutim, cilj sprečavanja Sjevernog Vijetnama i Vietkonga nikada nije postignut. Jedan zapovjednik je napisao "da se ovdje radi o političkom ratu za koji je potrebno diskriminirati ubojstva. Najbolje oružje... bio bi nož... Najgore oružje je zrakoplov."[160] Tadašnji Predsjednik združnog stožera američkog ratnog zrakoplovstva Curtis LeMay, međutim, dugo vremena zagovarao je nanošenje poražavajućeg udara Vijetnamu bombardiranjem te napisao da bi "Komuniste trebalo bombardirati sve dok ih ne vratimo u Kameno doba."[161]
Nakon nekoliko uzastopnih napada odlučeno je da baze američkog ratnog zrakoplovstva trebaju veću zaštitu budući se činilo da im vojska Južnog Vijetnama sama ne može pružiti sigurnost. Dana 8. 3. 1965. godine u Južni Vijetnam poslano je 3000 Američkih marinaca. Ovo je ujedno označilo početak američkog ratovanja u Vijetnamu. U to vrijeme američko javno mnijenje većinski je bilo za slanje trupa u jugoistočnu Aziju.
U izjavi sličnoj onoj koju je dao Francuzima gotovo dvije dekade ranije, Ho Ši Min je upozorio da ako "Amerikanci žele ratovati narednih dvadeset godina, tada ćemo ratovati narednih dvadeset godina. Ako žele mir, sklopit ćemo mir i pozvati ih na poslijepodnevni čaj".[162] Prema očitovanju prvog zamjenika ministra vanjskih poslova Trana Quanga Coa, primarni cilj rata bio je ujediniti Vijetnam i osigurati njegovu nezavisnost. Drugi su smatrali da politika Sjevernog Vijetnama nije bila srušiti ostale nekomunističke vlade jugoistočne Azije.[163] Međutim, izvještaji iz Pentagona upozoravali su na "opasan period vijetnamskog širenja... Laos i Kambodža bile su lake mete takvog Vijetnama... Tajland, Malezija, Singapur pa čak i Indonezija mogli bi biti sljedeći."[164]
Početni zadatak Marinaca bio je striktno obrambeni. U martu 1965. godine poslano je 3,500 marinaca, a ta brojka je samo do decembra iste godine narasla na čak 200.000.[165] Američka vojska dugi niz godina obučavala se isključivo za ofenzivno ratovanje. Bez obzira na politiku, zbog svog vojničkog obrazovanja američki zapovjednici nisu bili prikladni za vođenje obrambenih misija.[165] U decembru 1964. godine snage Južnog Vijetnama teško su poražene u bitci kod Bình Giã.[166] Iako su ranije komunističke snage provodile gerilske taktike, u ovoj bitci porazile su jake južnovijetnamske trupe konvencionalnim načinom ratovanja.[167] Kasnije je vojska Južnog Vijetnama ponovno poražena u junu 1965. godine u bitci kod Đồng Xoàija.[168]
Dezerterstvo se pojačavalo, a moral vojnika je opadao. General William Westmoreland izvijestio je američkog admirala Granta Sharpa Jr-a. da je situacija kritična.[165] Izjavio je: "Uvjeren sam da američke trupe sa svojom energijom, mobilnošću i borbenom moći mogu uspješno preuzeti bitku protiv Vietkonga".[169] Uz ovaj prijedlog, Westmoreland je zagovarao još agresivnije slanje američkih trupa te stavljanje vojske Južnog Vijetnama "sa strane" kako bi Amerikanci preuzeli stvar u svoje ruke. Ignorirajući vojsku Južnog Vijetnama, američka involviranost u sukob postala je puno jača.[170] Westmoreland je zamislio plan dobivanja rata u tri faze:
- Prva faza - predanost američkih snaga (i ostalih snaga slobodnog svijeta) radi zaustavljanja gubitničkog trenda do kraja 1965. godine.
- Druga faza - snažne ofenzivne akcije američkih trupa i njihovih saveznika kako bi se uništila gerila i druge organizirane neprijateljske snage. Ova faza završila bi nakon što bi neprijatelj postao istrošen, stavljen u obrambenu poziciju i izbačen iz velikih naseljenih područja.
- Treća faza - za slučaj neprijateljske ustrajnosti, uslijedio bi period od dvanaest do osamnaest mjeseci nakon druge faze kako bi se konačno uništile sve neprijateljske snage u ostalim manje naseljenim područjima.[171]
Predsjednik Johnson je navedeni plan odobrio, a njegovo odobravanje značilo je veliko odstupanje od inzistiranja prijašnje administracije da je vlada Južnog Vijetnama sama odgovorna za poražavanje gerile. Westmoreland je predvidio pobjedu do kraja 1967. godine.[172] Johnson, međutim, o navedenoj promjeni u strategiji ratovanja nije obavijestio medije već je umjesto toga naglašavao kontinuitet.[173]
Uskoro su američki vojnici krenuli na odrađivanje jednogodišnjih tura u Vijetnamu bez pretjerano iskusnog vodstva. Jedan promatrač je napisao: "Nismo bili u Vijetnamu 10 godina, već tokom jedne godine 10 puta."[160] Kao rezultat vremenskog trajanja vojnog roka, programi obučavanja vojnika bili su skraćeni.
Washington je počeo ohrabrivati svoje saveznike da i oni pošalju trupe pa su Australija, Novi Zeland, Južna Koreja, Tajland i Filipini[174] to i učinili. Međutim, veliki NATO saveznici Kanada i Velika Britanija odbili su zahtjev iz Washingtona za slanjem svojih trupa u Vijetnam.[175] Amerikanci i njihovi saveznici uskoro su započeli s nizom kompleksnih vojnih operacija poput operacija Masher, Attleboro, Cedar Falls i Junction City. Međutim, komunistički pobunjenici ostali su jaki i demonstrirali su veliku taktičku fleksibilnost.
U međuvremenu se dolaskom na čelo države premijera Nguyena Caoa Kyja politička situacija u Južnom Vijetnamu počela stabilizirati. S njim je na čelo došao i šef države general Nguyễn Văn Thiệu. Njihovim dolaskom završila je serija pučeva koji su se znali događati i po par puta godišnje. Godine 1967. Thieu je postao predsjednik, a Ky njegov zamjenik nakon namještenih izbora. Premda su nominalno bili građanska vlada, Ky je trebao održati moć koristeći vojsku. Ipak, Theiu ga je nadmudrio tako što je vojničke činove davao generalima iz svoje frakcije. Thieu je također bio osumnjičen za ubojstva Kyjevih lojalista, premda je tvrdio da se radilo o vojnim nesrećama. Nepovjerljivi i neodlučni Thieu je ostao predsjednik sve do 1975. godine, nakon što je pobijedio na izborima 1971. godine na kojima je bio jedini kandidat.[176]
Johnsonova administracija se prema vlastitim medijima koristila "politikom minimalne iskrenosti".[177] Državni službenici koji su obavještavali medije o vojnim operacijama uglavnom su davali priče koje su naglasak stavljale na progres samog rata. Tokom vremena, upravo je ova politika snažno utjecala na promjenu mišljenja javnosti o samom ratu. Postepeno su se vijesti o ratu u medijima i vijesti koje su dolazile iz Pentagona u mnogome počele razlikovati, a sve to počelo je stvarati rupu u kredibilitetu američke javnosti prema vlastitoj vladi.[177]
Krajem 1967. godine komunističke snage namamile su američke u zaleđe sela Đắk Tô u bitku za Khe Sanh, mjesto na kojem su se SAD željele boriti zbog toga što su tamo mogle u potpunosti upotrijebiti svoju borbenu moć ne bojeći se za eventualne civilne žrtve. Međutim, dana 31. 1. 1968. godine vojske Sjevernog Vijetnama i Vietkonga prekršile su primirje koje je tradicionalno bilo povezano s blagdanom Tet (vijetnamskom Novom godinom) i krenule u najveću bitku Vijetnamskog rata, tzv. Ofanzivu Tet u nadi da će njome izazvati narodni ustanak.[178] Preko 85.000 trupa napalo je preko 100 gradova uključujući napade na sjedište generala Williama Westmorelanda i američku ambasadu u Sajgonu.[179]
_001.jpg)
Premda su američke snage i snage Južnog Vijetnama u početku bile šokirane razmjerom urbane ofanzive, vrlo brzo su uzvratile i desetkovale redove Vietkonga. U bivšem glavnom gradu Hueu, zajedničke trupe Vietkonga i vojske Sjevernog Vijetnama zauzele su imperijalističku tvrđavu i većinu grada te masakrirali preko 3000 nenaoružanih tamošnjih civila. Kasnije u tzv. bitci kod Huea, američke snage koristile su masivnu borbenu moć i ostavile 80 posto grada u potpunim ruševinama.[180] Niže na jugu, u gradu Quảng Trị, članovi američke vojske ubili su preko 600 pripadnika vojske Sjevernog Vijetnama i Vietconga u i oko grada. Za to vrijeme u Sajgonu 1000 pripadnika Vietkonga tri tjedna je odolijevalo napadima američke i južno-vijetnamske vojske od 11.000 vojnika.
Međutim, Ofanziva Tet imala je drugu posljedicu koja u početku nije bila razmatrana. General Westmoreland postao je javno lice Vijetnamskog rata u SAD-u. Tri puta se nalazio na naslovnici časopisa Time, a 1965. godine proglašen je "Osobom godine" (eng. Man of the Year).[181] Časopis Time ga je opisao kao "snažnu personifikaciju američkog vojnika... koji je pisao historiju, smišljao planove bitaka i ulio... svojim podređenima vlastitu ideologiju u vezi američke pomoći i odgovornosti".[181] Šest tjedana nakon početka Ofanzive Tet "podrška javnosti u vezi njegovog ratnog učinka pala je s 48 na 36 posto i, što je još dramatičnije, podrška njegovom načinu ratovanja pala je s 40 na 26 posto".[182]
Još u novembru 1967. godine Westmoreland je javnim nastupima pokušao poboljšati klonulu javnu podršku Johnsonovoj administraciji.[183] Tako je u govoru pred nacionalnom novinarskim klubom rekao da je postignuta točka rata "u kojoj se kraj nazire".[184] Upravo zbog toga javnost je bila još više šokirana i zbunjena kada je te njegove izjave Ofanziva Tet u potpunosti opovrgnula. Zahvaljujući upravo toj ofanzivi, američki mediji i javnost koji su do tada u većini slučajeva podržavali američke napore u Vijetnamu sada su se okrenuli protiv Johnsonove administracije, jer se stvorila rupa u kredibilitetu prema vlastitoj vladi.
Premda je Ofanziva Tet u smislu žrtava i kontrole teritorija označila veliku pobjedu savezničkih trupa, u smislu strateških posljedica značila je čisti poraz: postala je prekretnica američkog uplitanja u Vijetnamski rat zbog toga što je imala duboki utjecaj na (ne)podržavanje sukoba u samom SAD-u.[178] Unatoč vojnom porazu komunističkih snaga, Ofanziva Tet postala je njihova politička pobjeda i označila je kraj ere predsjednika Lyndona B. Johnsona koji je - zbog toga što mu je podrška javnosti pala s 48 na 36 posto - odlučio ne izaći na sljedeće predsjedničke izbore.[183] James Witz je napisao: "Ofanziva Tet je bila kontradiktorna izjavama Johnsonove administracije i vojske o progresu rata".[183] Ofanziva je također označila i obavještajni neuspjeh na razini Pearl Harbora.[174][185] Novinar Peter Arnett, međutim, citirao je službenika kojeg nije htio identificirati[186], a koji je za selo Ben Tre[187] izjavio: "Bilo je potrebno uništiti to selo kako bi ga se spasilo."[188]
Walter Conkite je u svom editorijalu rekao: "Reći da smo danas bliže pobjedi je, sukladno dokazima, vjerovati optimistima koji su griješili u prošlosti. Predložiti da smo na rubu poraza je odlazak u neopravdani pesimizam. Međutim, reći da se nalazimo u pat poziciji čini se kao jedini realističan, iako ne i zadovoljavajući, zaključak".[189][190] Nakon Cronkiteovog javljanja na televiziji, predsjednik Johnson je navodno rekao: "Ako sam izgubio Cronkitea, izgubio sam srednju Ameriku".[191][192]
Westmoreland je postao načelnik glavnog vojnog stožera u martu 1968. godine nakon što je svaki otpor bio ugašen. Tehnički se radilo o promociji, ali je njegova pozicija postala neodrživa zbog navedene ofanzive te zbog činjenice što je u medije procurio njegov zahtjev za slanje dodatnih 200.000 vojnika. Westmorelanda je naslijedio njegov zamjenik Creighton Abrams, zapovjednik manje sklon istupima u medijima.[193]
Dana 10. 5. 1968. godine, unatoč malim očekivanjima, započeli su mirovni pregovori između SAD-a i Sjevernog Vijetnama u Parizu. Pregovori su se odugovlačili pet mjeseci, sve dok Johnson nije dao naredbu za prestanak bombardiranja Sjevernog Vijetnama.
Historičar Robert Dallek je napisao: "Johnsonova eskalacija sukoba u Vijetnamu podijelila je Amerikance u dva ratna stožera... koštala 30.000 američkih života do trenutka dok on nije izašao iz predsjedničkog ureda i praktički uništila njegovo predsjedništvo...".[194] Njegovo odbijanje slanja dodatnih trupa u Vijetnam viđeno je kao priznanje da je rat izgubljen.[195] S druge strane gledišta, može se reći da je odbijanje slanja trupa bio i taktički potez kojim se htjelo reći da se rat nije mogao dobiti dodatnom eskalacijom, barem ne po cijenu koja bi bila prihvatljiva američkom narodu.[195] Ministar obrane Robert McNamara je rekao: "Opasna iluzija američke pobjede u tom trenutku bila je mrtva."[196]
Rat u Vijetnamu bilo je glavno političko pitanje tokom predsjedničkih izbora 1968. godine. Te izbore dobio je republikanski kandidat Richard Nixon.
Veliki gubitci komunističkih trupa tokom Ofanzive Tet omogućile su američkom predsjedniku Richardu Nixonu da započne s povlačenjem američkih snaga iz Vijetnama. Njegov plan, nazvan Nixonova doktrina, uključivao je obučavanje vojske Južnog Vijetnama kako bi oni samostalno mogli obraniti svoju državu. Takva politika uskoro je postala poznata pod drugim imenom - Vijetnamizacija. Vijetnamizacija je imala mnogo sličnosti s politikom Kennedyjeve administracije uz jednu bitnu iznimku: dok je Kennedy inzistirao da se vojska Južnog Vijetnama bori sama, Nixon je pokušao limitirati opseg konflikta.
Nixon je izjavio: "Večeras najavljujem planove za povlačenje dodatnih 150.000 američkih trupa čiji povratak se očekuje do proljeća sljedeće godine. Na taj način smanjit ćemo naše prisustvo u Vijetnamu za sveukupno 265.500 vojnika - puno ispod broja vojnika koji je postojao kada smo prije 15 mjeseci preuzeli predsjedništvo." Dana 10. 10. 1969. godine Nixon je naredio zrakoplovnoj eskadrili B-52 naoružanoj nuklearnim oružjem da odlete do sovjetske granice, a sve u cilju kako bi - koristeći se svojom tzv. teorijom luđaka (eng. Madman Theory) - uvjerio Sovjetski Savez da je sposoban učiniti sve što je potrebno ne bi li okončao rat u Vijetnamu.
Nixon je također tražio pregovore. Glavni zapovjednik oružanih snaga na bojišnici Creighton Abrams zbog toga je radio na malim vojnim operacijama, usmjerenim prema komunističkoj logistici te na bolji način koristio vlastitu borbenu moć i bolje surađivao s vojskom Južnog Vijetnama. Nixon je također započeo s tzv. detantom sa Sovjetskim Savezom te Kinom. Takav način vođenja politike pomogao je smanjenju globalnih tenzija te smanjenju prijetnji upotrebe nuklearnih oružja obiju supersila. Međutim, Nixon je bio razočaran što Sovjetski Savez i Kina nastavljaju s opskrbljavanjem vojske Sjevernog Vijetnama. U septembru 1969. godine Ho Ši Min je umro u 79. godini života.
Cijelo to vrijeme antiratni pokret u SAD-u dobiva na sve jačoj snazi. Nixon je pokušao utjecati na američku "tihu većinu" za koju je mislio da i dalje podržava rat bez da to izjavljuje u javnosti. Međutim, nakon medijskog otkrića masakra u Mai Laiju tokom kojeg je američki vod silovao i ubio nedužne civile, te nakon incidenta s osmoricom vojnika iz specijalnih postrojbi koji su uhićeni zbog ubojstva navodnog dvostrukog agenta, izbili su novi nacionalni i međunarodni protesti protiv rata. Početkom 1970. godine američke vojne trupe počele su se povlačiti iz pograničnih područja gdje se odvijalo najviše bitaka te su stacionirane na obali i u unutrašnjosti, a sve to uzrokovalo je pad u broju žrtava te godine u odnosu na 1969. godinu za više od 50 posto.
Još od 1955. godine princ Norodom Sihanouk proglasio je Kambodžu neutralnom, ali su komunisti koristili njezino tlo kao bazu pa je Sihanouk tolerirao njihovu prisutnost zbog toga što nije želio biti uvučen u širi sukob u regiji. Međutim, pod pritiskom Washingtona ovu politiku promijenio je 1969. godine pa vijetnamski komunisti više nisu bili dobrodošli. Predsjednik Nixon iskoristio je tu priliku za masivnu bombašku kampanju naziva Operacija Menu usmjerenu protiv komunističkih utočišta uzduž kambodžanske i vijetnamske granice. Samo je pet visoko odlikovanih dužnosnika znalo za navedenu operaciju.
Godine 1970. princa Sihanouka svrgnuo je proamerički premijer Lon Nol. Na zahtjev zamjenika vođe Crvenih Kmera Nuona Chee Sjeverni Vijetnam napao je Kambodžu 1970. godine. SAD i vojska Južnog Vijetnama nakon toga ušli su u Kambodžu kako bi napali vojsku Sjevernog Vijetnama i Vietkong te pokušali zaustaviti komunističko okruženje u glavnom gradu Phnom Penhu. Ovaj upad označio je početak antiratnih protesta diljem SAD-a zbog toga što je Nixon ranije obećao smanjenje američke angažiranosti u sukobu. Pripadnici nacionalne garde ubili su četvero studenata tokom protesta u državi Ohio na sveučilištu Kent State što je uzrokovalo daljnju javnu srdžbu u SAD-u. Budući da Nixonova administracija nije reagirala na navedeni incident onako kako je javnost to očekivala, antiratni pokret uzeo je sve više maha. Za to vrijeme, američke zračne snage nastavile su sa žestokim bombardiranjem Kambodže kao podrška tamošnjoj vladi, a sve kao dio operacije naziva Freedom Deal.
Godine 1971. New York Times se domogao izvještaja iz Pentagona (tzv. Pentagon Papers). Tajni dokumenti otkrili su kompletnu historiju američke upletenosti u sukob u Vijetnamu, a sve uz odobrenje Ministarstva obrane čime se došlo do zaključka da je američka javnost godinama bila izložena zabludi. Vrhovni sud SAD-a presudio je da je objava tajnih dokumenata bila legalna.
U februaru 1971. godine vojska Južnog Vijetnama krenula je u operaciju Lam Son 719 čiji je cilj bilo presijecanje Ho Ši Minovog puta u Laosu. U prividno neutralnom Laosu dugo je trajao građanski rat u kojem su se sukobili pripadnici Lao naroda koje su podupirale SAD i Pathet Lao sa svojim saveznicima iz Sjevernog Vijetnama. Nakon što su naišli na otpor tokom operacije, snage Južnog Vijetnama povukle su se u konfuziji. Počeli su bježati preko polja koja su bila prekrivena njihovim vlastitim mrtvim vojnicima. Kada su potrošili rezerve goriva, vojnici su napustili svoja vozila i pokušali se ukrcati na američke helikoptere koji su poslani kako bi pokupili ranjene. Mnogo vojnika Južnog Vijetnama vješalo se za skije helikoptera u očajničkom pokušaju da spase vlastite živote. Američke letjelice morale su uništiti ostavljenu vojnu opremu, uključujući i tenkove, kako ista ne bi došla u neprijateljske ruke. Polovica trupa vojske Južnog Vijetnama je u navedenoj operaciji ubijena ili zarobljena. Sama operacija bila je totalni fijasko i označila je potpuni potop Vijetnamizacije. Karnow je napisao: "Ovdje se radilo o zabludi monumentalne prirode. Vrhovni zapovjednici oružanih snaga Južnog Vijetnama obučavani su od strane Amerikanaca deset, pa čak i petnaest godina od kojih su mnogi otišli na obučavanje u Sjedinjene Države, ali na kraju se ispostavilo da nisu puno naučili."
Godine 1971. Australija i Novi Zeland povukli su svoje vojnike iz Vijetnama. Američke trupe dodatno su se smanjile na 196,700 vojnika uz rok od povlačenja još 45.000 vojnika do februara 1972. godine. Kako su se antiratni prosvjedi širili SAD-om, u vojnim redovima širila se razočaranost i loša disciplina uključujući konzumiranje droge i dezerterstvo.
Vijetnamizacija je ponovno testirana 1972. godine za vrijeme tzv. Uskršnje ofanzive kada je vojska Sjevernog Vijetnama napala Južni Vijetnam. Vojska Sjevernog Vijetnama skupa s Vietkongom brzo je osvojila sjeverne provincije i u koordinaciji s ostalim snagama iz Kambodže prijetila prepoloviti zemlju na pola. Za to vrijeme povlačenje američkih trupa se nastavilo, ali američke zračne snage odradile su Operaciju Linebacker i bombaškim napadima uspjele zaustaviti ofanzivu. Međutim, u tom trenutku postalo je jasno da bez američke zračne potpore Južni Vijetnam nije mogao preživjeti. Posljednje američke trupe na tlu povučene su do kraja marta 1973. godine; američka mornarica i zračne snage ostale su u Tonkinškom zaljevu kao i u Tajlandu i Guamu.
Vijetnamski rat bio je glavna tema predsjedničkih izbora 1972. godine. Nixonov suparnik George McGovern u svojoj je kampanji bio za povlačenje svih snaga iz Vijetnama. Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger, nastavio je s tajnim pregovorima s Le Ducom Thoom iz Sjevernog Vijetnama. U oktobru 1972. godine postigli su dogovor.
Međutim, predsjednik Južnog Vijetnama Thieu zahtijevao je goleme izmjene mirovnog sporazuma. Kada su detalji sporazuma postali javni u Sjevernom Vijetnamu, Nixonova administracija smatrala je da Sjever želi osramotiti predsjednika. Pregovori su stali na mrtvoj točki, a Hanoi je tražio nove izmjene. Kako bi pokazao svoju potporu Južnom Vijetnamu i prisilio Hanoi da se vrati za pregovarački stol, Nixon je naredio novu Operaciju Linebacker II koja se sastojala od žestokog bombardiranja gradova Hanoi i Haiphong u razdoblju od 18. do 29. 12. 1972. godine. U ofanzivi je uništen veliki dio preostale gospodarstvene i industrijalne moći Sjevernog Vijetnama. Paralelno s ovim napadima, Nixon je vršio pritisak na Thieua da pristane na uvjete dogovora, prijeteći da će prekršiti jednostrani mir i u potpunosti prestati davati toliko potrebnu američku pomoć.
Dana 15. 1. 1973. godine Nixon je najavio prestanak ofanzivnih akcija protiv Sjevernog Vijetnama. Mirovni sporazum u Parizu o "završetku rata i ponovnom postizanju mira u Vijetnamu" potpisan je 27. 1. 1973. godine te je na taj način službeno okončana američka upletenost u Vijetnamski sukob. Prekid vatre obznanjen je i u Sjevernom i u Južnom Vijetnamu, a američki ratni zarobljenici pušteni su na slobodu. Dogovor je garantirao teritorijalni integritet Vijetnama (poput onoga koje je garantirala Ženevska konvencija iz 1954. godine) te nacionalne izbore na sjeveru i jugu zemlje. Prema potpisanom mirovnom dogovoru, američke snage imale su period od šezdeset dana za potpuno povlačenje s teritorija Vijetnama. "Ovaj članak", ističe Peter Church "zapravo je jedini u cijelom pariškom mirovnom sporazumu koji je u potpunosti ispoštovan".
Tokom trajanja Vijetnamskog rata veliki dio američke populacije protivio se američkom uplitanju u sukob u Južnom Vijetnamu. Javno mnijenje u vezi uplitanja u sukob snažno se okrenulo protiv rata nakon 1967. godine, a do 1970. tek trećina Amerikanaca vjerovala je da SAD nisu pogriješile sa slanjem vlastitih trupa da se bore u Vijetnamu.[197]
Gotovo trećina američke populacije snažno se protivila ratu. Danas je moguće specificirati točno određene grupe koje su predvodile antiratni pokret i njihove razloge zbog čega su to radili. Mnogi mladi ljudi protestirali su zbog toga što su upravo oni bili ti koji su mogli biti unovačeni i otići u taj dio jugoistočne Azije, dok su ostali bili protiv rata zbog rasta popularnosti samog antiratnog pokreta u smislu tzv. Kontrakulture 60-ih i općenite kulture konzumiranja droge u američkom društvu tog doba te slušanja glazbe koja je u to vrijeme bila na vrhuncu popularnosti.[198]
Neki zagovornici mirovnog pokreta tražili su jednostrano povlačenje američkih snaga iz Vijetnama. Jedan od glavnih razloga tog mišljenja bilo je to da bi povlačenje trupa pridonijelo stabilizaciji regije, a samim time bi se automatski smanjilo krvoproliće. Rano protivljenje američkom uplitanju u Vijetnamski sukob svoju je inspiraciju crpilo iz Ženevske konvencije 1954. godine. Na američku potporu Diemovom režimu gledalo se kao na osujećivanje demokracije kakvom se Amerika inače ponosi. John F. Kennedy, dok je još bio senator, protivio se američkom uplitanju u Vijetnam.[154]
Protivljenje uplitanju u Vijetnamski sukob ujedinilo je grupe koje su se protivile američkom antikomunizmu i imperijalizmu.[199] Ostali, poput Stephena Spira protivili su se ratu na temelju Teorije pravednog rata. Neki su pokušavali pokazati solidarnost prema ljudima iz Vijetnama, poput Normana Morrisona koji je imitirao djela Thícha Quảnga Đứca. U televizijskom programu od 15. 5. 1965. godine, Eric Severeid je, javljajući se za CBS, održao debatu između McGeorgea Bundyja i Hansa Morgenthaua čiji je cilj bio ukazati na glavne ratne interese SAD-a u to vrijeme s pitanjima: "1. Koje je opravdanje američke prisutnosti u Vijetnamu - zašto smo uopće tamo?; 2. Koja je fundamentalna priroda ovog rata? Radi li se o agresiji Sjevernog Vijetnama ili je to građanski rat među ljudima Južnog Vijetnama?; 3. Na koji način je vlast komunističke Kine uopće upletena u sukob u Vijetnamu i koji su njezini daljnji planovi?; 4. Koje su alternative našoj trenutnoj politici u Vijetnamu?"[200][201]
Protivljenje ratu u nekim trenucima išlo je toliko daleko da su organizirane ulične demonstracije kako bi se pokušalo promijeniti političko mišljenje prema sukobu. Dana 15. 10. 1969. godine, masovni prosvjed diljem SAD-a nazvan Vijetnamski moratorij privukao je milijune Amerikanaca na ulice.[202] Na demokratskoj nacionalnoj konvenciji 1968. godine izbili su nemiri tokom protesta protiv rata.[203] Nakon što su u javnost procurile informacije o masakru u selu Mai Lai 1968. godine antiratni pokret dobio je još više članova, a neki ratni veterani pridružili su se pokretu nazvanom Vijetnamski veterani protiv rata. Fatalna pucnjava koja se dogodila na sveučilištu Kent State 1970. godine u kojoj je poginulo četvero studenata dovela je do masovnih protesta na sveučilištima diljem SAD-a.[204] Antiratni prosvjedi završili su kada su se posljednje američke trupe povukle iz Vijetnama, nakon potpisanog mirovnog sporazuma u Parizu 1973. godine. Južni Vijetnam ostavljen je da se brani sam, a kao posljedica toga mnogi stanovnici tog dijela svijeta pobjegli su upravo u Sjedinjene Države.[205]
Tokom posljednjih godina Vijetnamizacije Sjedinjene Države započele su s drastičnim smanjivanjem vlastitih trupa u Južnom Vijetnamu. Mnogo je trupa povučeno iz regije, a 5. 3. 1971. godine SAD su u bivšu bazu Bragg u Sjevernoj Karolini vratile 5. postrojbu specijalnih jedinica koja je bila prva američka jedinica poslana u Južni Vijetnam.[206] [A 4]
Prema mirovnom sporazumu iz Pariza potpisanog između ministra vanjskih poslova Sjevernog Vijetnama Lêa Đứca Thọa, američkog državnog tajnika Henryja Kissingera i južnovijetnamskog predsjednika Thieua, američke vojne snage povukle su se iz Južnog Vijetnama, a došlo je i do razmjene ratnih zarobljenika. Sjevernom Vijetnamu bilo je dopušteno da nastavi opskrbljivati komunističke trupe na jugu, ali samo zamjenjujući potrošeni materijal. Kasnije te godine Kissinger i Thọ dobili su Nobelovu nagradu za mir, ali ju je vijetnamski pregovarač odbio primiti uz komentar da pravi mir još uvijek nije postignut.
Komunističke vođe nadale su se da će potpisani sporazum o prekidu vatre otići na njihovu stranu. Međutim Sajgon je započeo potiskivati Vietkong potpomognut američkom pomoći koju je dobio prije nego je sporazum stupio na snagu. Prema memoarima Trầna Văna Tràa zbog toga su komunisti krenuli s novom strategijom organiziranja serije sastanaka u Hanoiju tokom marta 1973. godine.[209]
Kao vrhovni zapovjednik Vietkona, Tra je sudjelovao u nekoliko takvih sastanaka. Nakon prestanka bombardiranja Sjevernog Vijetnama od strane Amerikanaca, rad na Ho Ši Minovom putu te ostalim logističkim strukturama mogao se nastaviti. Logistika se nastavljala sve dok Sjever ne bi došao u poziciju napraviti masovnu invaziju na Jug, a koju je planirao tokom sušne sezone 1975./76. godine. Tra je izračunao da bi to mogao biti posljednji pokušaj Hanoija da udari na južnjake prije nego Sajgon bude u potpunosti pripravan za bitku.[209]
Na predsjedničkim izborima 1972. godine održanim u novembru, demokratski kandidat George McGovern izgubio je 49 od sveukupno 50 država od predsjednika Richarda Nixona. Dana 15. 3. 1973. godine predsjednik Nixon natuknuo je da će se SAD ponovno uplesti u sukob ako Komunisti naruše prekid vatre. Međutim, javnost i Kongres SAD-a nisu podupirali predsjednika pa je u aprilu za američkog ambasadora u Vijetnamu Nixon postavio Grahama Martina. Upravo njegovo postavljanje za ambasadora bio je rani signal da je Washington odustao od Vijetnama. Tokom njegovog saslušanja u junu 1973. godine, ministar obrane James R. Schlesinger izjavio je da predlaže nastavak američkog bombardiranja Sjevernog Vijetnama u slučaju da Sjeverni Vijetnam krene s velikom ofanzivom prema Južnom Vijetnamu. Dana 4. 6. 1973. godine američki Senat donio je tzv. Case-Church amandman kako bi spriječio takvu intervenciju.[210]
Naftna kriza u oktobru 1973. godine koja je uslijedila nakon Jomkipurskog rata u Egiptu uzrokovala je znatnu štetu u gospodarstvu Južnog Vijetnama. Vietkong je nastavio sa svojim ofanzivnim operacijama kada je započela sezona suše i do januara 1974. godine ponovno zauzela teritorij kojeg je izgubila u prethodnoj sušnoj sezoni. Nakon dva sukoba u kojem je poginulo 55 pripadnika vojske Južnog Vijetnama, predsjednik Thieu je dana 4. 1. 1974. godine obznanio da je rat ponovno započeo te da mirovni sporazum u Parizu više nije na snazi. Tokom trajanja prekida vatre poginulo je preko 25.000 ljudi iz Južnog Vijetnama.
Dana 9. 8. 1974. godine Gerald Ford preuzeo je predsjedništvo SAD-a nakon što je predsjednik Nixon podnio ostavku uslijed Watergate skandala. U to vrijeme Kongres SAD-a je smanjio financijsku pomoć Južnom Vijetnamu s jedan bilijun dolara na 700,000.000 dolara. Te iste godine izabran je novi Kongres SAD-a u kojem su dominirali demokrati koji su bili još odlučniji konfrontirati se s predsjednikom u vezi rata. Kongres je odmah izglasao restrikcije za financiranje i vojnu aktivnost tokom 1975. godine uz uvjet da do 1976. godine SAD u potpunosti raskinu bilo kakve veze sa sukobom u Vijetnamu.[211]
Uspjeh ofanzive 1973./74. tokom sezone suše inspirirao je Traa da se u oktobru 1974. godine vrati u Hanoi i zatraži veću ofanzivu tokom sljedeće sušne sezone. Ovoga puta Tra je mogao putovati autocestom što je bila znatna promjena u odnosu na dane kada su se za putovanja koristile nesigurne planinske ceste Ho Ši Minovog puta.[212] Giap, ministar obrane Sjevernog Vijetnama, nije želio odobriti Traov plan zbog toga što je mislio da bi veća ofanziva mogla nanovo isprovocirati američku reakciju te tako narušiti njegov plan za veliku invaziju planiranu 1976. godine. Tra je zbog toga zatražio pomoć od prvog tajnika La Duana koji je odobrio operaciju koja je zahtijevala ograničenu ofanzivu iz Kambodže u provinciju Phước Long. Cilj napada bio je riješiti logističke probleme, izazvati reakciju snaga Južnog Vijetnama, ali i vidjeti hoće li se Amerika ponovno uplesti u sukob.
Dana 13. 12. 1974. godine snage Sjevernog Vijetnama napale su rutu 14 provincije Phước Long. Phuoc Binh, glavni grad provincije, pao je 6. 1. 1975. godine. Predsjednik Ford očajnički je pokušao od svog Kongresa dobiti odobrenje za sredstva kako bi pomogao vojsci Južnog Vijetnama prije nego bude pregažena, ali Kongres je to odbio učiniti. Pad Phuoc Binha i nedostatak američkog odgovora na napad ostavio je vojsku Južnog Vijetnama potpuno demoraliziranom.
Brzina uspjeha nagnala je Politburo da preispita svoju strategiju. Odlučeno je da će operacije u središnjem gorju biti povjerene generalu Vănu Tiếnu Dũngu te da bi se Pleiku trebao zauzeti, ako bi to bilo moguće. Prije nego je otišao na Jug, Le Duan je rekao Dungu: "Nikada prije nismo imali tako savršene vojne i političke uvjete ili takvu stratešku prednost kao što ih imamo sada."[213]
Početkom 1975. godine Južni Vijetnam imao je tri puta više artiljerije i dva puta više tenkova i ostalih naoružanih vozila nego njegovi neprijatelji. Također je imao i 1400 zrakoplova, a bio je i duplo brojniji u samim vojnim jedinicama od svojih komunističkih neprijatelja.[214] Međutim, rast cijene nafte značio je da je većina toga bila neupotrebljiva. Bili su suočeni s dobro organiziranim, izrazito odlučnim i solidno financiranim Sjevernim Vijetnamom. Većina materijala i financija Sjevernog Vijetnama dolazila je iz komunističkog bloka. Unutar Južnog Vijetnama zavladao je kaos. Odlazak američke vojske kompromitirao je njihovu gospodarsku ovisnost o američkoj financijskoj pomoći i američkim trupama. Južni Vijetnam također je trpio od globalne rececije uzrokovane naftnom krizom.
Nakon što se sjeverni dio zemlje našao pod njihovom kontrolom, Politburo je naredio generalu Dungu da krene u finalnu ofanzivu prema Sajgonu. Prema operativnom planu Ho Ši Minove kampanje, Sajgon je trebao biti zauzet prije 1. 5. budući su u Hanoiju željeli izbjeći nadolazeći monsun koji bi u teoriji mogao pomoći snagama Južnog Vijetnama za pregrupiranje i jaču obranu njihovog glavnog grada. Moral snaga Sjevernog Vijetnama zbog posljednjih pobjeda bio je na visokoj razini i uskoro su zauzeli Nha Trang, Cam Ranh i Da Lat.
Dana 7. 4. tri divizije Sjevernog Vijetnama napale su grad Xuan Loc koji se nalazi 64 kilometara istočno od Sajgona. Snage Sjevernog Vijetnama u bitci kod Xuan Loca naišle su na žestoki otpor 18. divizije Južnog Vijetnama koja je bila brojčano nadjačana šest naprema jedan. U sljedeća dva krvava tjedna vodit će se žestoke bitke tokom kojih će snage Južnog Vijetnama pokušati zadržati prodor Sjevernjaka. Međutim, do 21. 4. izmučeni garnizon morao se povući prema Sajgonu.
Istoga dana ogorčeni predsjednik Thieu dao je ostavku uz izjavu da su Sjedinjene Države izdale Južni Vijetnam. U oštrom verbalnom napadu rekao je da ga je američki državni tajnik Henry Kissinger prevario te nagovorio da potpiše mirovni sporazum u Parizu prije dvije godine obećavši mu vojnu pomoć koju mu je kasnije uskratio. Nakon što je prenio predsjedničke ovlasti na Trầna Văna Hươnga, Thieu je 25. 4. otišao u Tajvan. U isto vrijeme, tenkovi Sjevernog Vijetnama došli su do Biên Hòa i okrenuli se prema Sajgonu, usput uništavajući izolirane trupe Južnog Vijetnama. Do kraja aprila snage Južnog Vijetnama poražene su na svim frontama osim u regiji Mekong Delta. Hiljade izbjeglica krenule su u najjužnije predjele zemlje bježeći pred komunističkim jurišem. Dana 27. 4. 100.000 vojnika Sjevernog Vijetnama okružilo je Sajgon. Grad je branilo 30.000 pripadnika vojske Južnog Vijetnama. Kako bi ubrzali kolaps grada i stvorili paniku, vojnici Sjevernog Vijetnama granatirali su aerodrom i prisilili njegovo zatvaranje nakon čega je veliki broj civila shvatio da više nigdje ne mogu pobjeći.
Kaos, nemir i panika izbili su na ulicama Sajgona dok su histerični državni dužnosnici i civili Južnog Vijetnama pokušali pobjeći iz grada. Proglašeno je izvanredno stanje. Američki helikopteri započeli su s evakuacijom Južnih Vijetnamaca, američkih i stranih državljanja iz raznih dijelova grada te iz američke ambasade. Američki ambasador Graham Martin je s tzv. operacijom Frequent Wind čekao do posljednjeg mogućeg trenutka zbog svojih uvjerenja da će obrana Sajgona izdržati te da će se moći postići politički dogovor.
Ministar obrane Schlesinger ranog jutra 29. 4. 1975. godine objavio je da je posljednji helikopter iz Sajgona evaukirao američko diplomatsko, vojno i civilno osoblje. Operacija Frequent Wind bila je vjerojatno najveća helikopterska evakuacija u historiji. Započela je 29. 4. u očajničkoj atmosferi dok se histerični narod Vijetnamaca otimao za ograničeni prostor. Martin je molio Washington da pošalje 700,000.000 dolara pomoći kako bi se pokušale mobilizirati svježe vojne snage. Međutim, američko mišljenje o ovom sukobu već je odavno bilo izrečeno.
Za to vrijeme u SAD-u na Južni Vijetnam se gledalo kao na propalu državu. Predsjednik Gerald Ford je u televizijskom obraćanju od 23. 4. izjavio da je Vijetnamski rat završio te da je s njim završila i sva američka pomoć. Operacija Frequent Wind nastavila se bez prestanka dok su tenkovi Sjevernog Vijetnama probili zadnje linije obrane i ušli u predgrađe Sajgona. Ranog jutra 30. 4. 1975. godine posljednji američki marinci evaukirani su helikopterom iz ambasade, dok su civili preplavili područje ambasade u očajničkim pokušajima da se ukrcaju. Ironija je da su mnoge od njih zaposlili upravo Amerikanci koji su ih sada ostavili vlastitoj sudbini.
Tog istog dana, trupe Sjevernog Vijetnama ušle su u Sajgon i brzo se oduprijele svakom otporu te zauzele ključne zgrade. Otprilike oko 11:30 sati po lokalnom vremenu tenk iz 324. divizije razbio je vrata palače Independence na kojoj se nekoliko minuta potom započela vioriti zastava Vietkonga. Predsjednik Dương Văn Minh, koji je naslijedio to mjesto od Huonga dva dana ranije, bio je prisiljen predati se.[215]
Iskustva Afroameričkog vojnog osoblja tokom Vijetnamskog rata dobila su značajnu pozornost. Na primjer, internetska stranica African-American Involvement in the Vietnam War sadržava popriličan broj primjera takve pozornosti[216] kao i knjiga i televizijski izvještaji autora Wallacea Terryja.
Epigraf Terryjeve knjige naslova Bloods: An Oral History of the Vietnam War by Black Veterans iz 1984. godine uključuje sljedeći citat: "Intuicija mi govori da Afroamerički vojnik ima puno bolje razumijevanje o tome o čemu se u ovom ratu radi od bilo kojeg bijelog vojnika" - general William C. Westmoreland, Sajgon, 1967. godine. Uvod knjige također uključuje i obzervacije o utjecaju rata na crnačku zajednicu općenito te posebno na Afroameričke vojnike koji su služili vojni rok tokom sukoba. Što se potonjeg tiče, autor pogotovo upućuje na sljedeće: veću proporciju ratnih žrtava Afroameričkih vojnika u Vijetnamu nego bilo kojih drugih američkih vojnika drugih rasa, različito ponašanje crnačkih vojnih karijerista prema običnim crnim vojnicima, diskriminaciju na koju su nailazili Afroamerički vojnici "na fronti u smislu dobivanja odličja, promocije ili vojnih zadataka" kao i činjenicu što su morali izdržavati situacije poput "rasnih uvreda, paljenja križeva i zastava Konfederacije koje su nosili njihovi bijeli kolege" te iskustva crnih vojnika u kontinentalnom dijelu Amerike tokom rata i nakon američkog povlačenja iz sukoba.[217] Nakon što je rat završen došlo se do brojke od 12,5 posto poginulih Afroameričkih vojnika tokom sukoba.[218]
Tokom trajanja Vijetnamskog rata počinjen je veliki broj ratnih zločina. Odgovornih za ratne zločine bilo je na objema sukobljenim stranama, a zločini su uključivali silovanja, masakre nad civilima, bombardiranje civilnih ciljeva, terorizam i široku uporabu mučenja i ubijanja ratnih zarobljenika. Dodatni slični zločini uključivali su pljačke, palež i uništavanje imovine koja se nije smatrala vojnom potrebom.[219]
Pobunjenici Vietkonga navodno su odsijecali genitalije voditeljima sela i šivali ih u njihovim krvavim ustima, odsijecali jezike bespomoćnim žrtvama, gurali koplja bambusa kroz jedno i drugo uho, otvarali utrobe trudnih žena, ubijali djecu, sjekli muškarce i žene na komade i odsijecali prste maloj djeci koja su se pokušala obrazovati.[155][220] Prema izvještajima američkog senata, odredi su dobivali mjesečne kvote za ubojstva.[221] Bivši načelnik CIA-e u Sajgonu Peed De Silva napisao je da su se od rane 1963. godine postrojbe Vietkonga koristile metodama vađenja utroba i drugim, a sve u svrhu psihološkog načina rata.[222]
Prema procjeni Guentera Lewyja, odredi Vietkonga ubili su najmanje 37.000 civila u Južnom Vijetnamu te redovno provodili teror na dnevnoj bazi.[223] Ami Pedahzur je napisao da je "ukupan broj i obim terorizma kojeg je provodio Vietkong jednak ili čak veći od najvećih terorističkih kampanja vođenih bilo gdje u svijetu u zadnjoj trećini 20. vijeka".[224] Najpoznatija zvjerstva koja je počinio Vietkong uključuju masakr preko 3000 nenaoružanih civila u gradu Huếu tokom Ofenzive Tet te spaljivanje stotina civila bacačima plamena u masakru Đắk Sơn.[225] Na putu za Tuy Hòu 1975. godine ubijeno je ili oteto gotovo 155.000 izbjeglica koje su bježale od posljednje tzv. Proljetne ofenzive Sjevernog Vijetnama.[226] Prema Rummelu, trupe Sjevernog Vijetnama i Vietkonga ubile su između 106.000 i 227.000 civila u Južnom Vijetnamu.[227] Sjeverni Vijetnam također je bio poznat po nehumanom i užasnom tretmanu američkih ratnih zraobljenika od kojih je najpoznatiji bio zatvor Hỏa Lò (drugog imena Hanoi Hilton) u kojem su se provodile drastične metode mučenja čiji je cilj bio dobivanje "informacija".[228]
Pobunjenici Crvenih Kmera također su navodno počinili stravične zločine tokom Vijetnamskog rata. Ti zločini uključuju ubojstva civila i ratnih zarobljenika na način da su im odsijecane glave i to svaki dan po malo[229], uništavanje budističkih hramova i ubijanje monaha[230], napadi na izbjegličke logore uz namjerno ubijanje malih beba[231], otmicu i smaknuća novinara[232] te sustavno granatiranje grada Phnom Penha više od godinu dana.[233] Novinarski iskazi govorili su u prilog granatiranju od strane Crvenih Kmera koji su "gotovo kontinuirano mučili glavni grad" uz "nasumične smrti i osakaćivanje" gotovo 2,000.000 zatočenih civila.[234]
Odredi Crvenih Kmera nasilno su evakuirali cijeli grad nakon što su ga preuzeli u onome što je kasnije opisano kao "koračanje prema smrti": Francois Ponchaud je napisao: "Nikada neću zaboraviti invalida koji nije imao niti ruke niti noge, a koji se kretao po zemlji poput slomljenog crva; ili oca u plaču koji u naručju nosi svoju 10-godišnju djevojčicu omotanu s plahtom oko njegovog vrata poput remena; ili muškarca čije je stopalo visjelo s ostatka noge povezano s ničim osim s njegovom vlastitom kožom".[235] John Swain je napisao da su pripadnici Crvenog Kmera "iznosili pacijente iz bolnica poput smeća na ulice... U pet godina ratovanja, ovo je bio najveći karavan ljudske mizerije koji sam ikada vidio."[236]
Godine 1968. pod okriljem Pentagona osnovana je Radna skupina za ratne zločine Vijetnamskog rata utemeljena nakon masakra u selu Mai Lai, a kako bi se pokušala ustanoviti istinitost rastućih tvrdnji o ratnim zločinima počinjenim od strane američkih vojnih snaga u Vijetnamu tokom trajanja Vijetnamskog sukoba.
Istraga je u konačnici imala preko 9000 istraživačkih dosjea, svjedočanstava pod zakletvom i statusnih izvještaja glavnih vojnih zapovjednika na temelju kojih je potvrđeno 320 različitih incidenata.[237] Navedeni slučajevi uključivali su 7 masakara počinjenih u razdoblju od 1967. do 1971. godine u kojima je ubijeno minimalno 137 civila; 78 drugih napada na ciljeve koji se nisu nalazili u direktnoj borbi, a koji su uključivali najmanje 57 mrtvih, 56 ranjenih i 15 seksualno napastovanih civila; 141 slučaj američkih vojnika koji su mučili civile ili ratne zarobljenike tukući ih rukama, štapovima ili palicama, polijevali ih vodom ili davali elektrošokove.[237] Istraživano je preko 800 navodnih zvjerstava, ali su u konačnici samo 23 vojnika osuđena za optužbe te su odslužili kazne manje od godine dana.[238] Izvještaj Los Angeles Timesa na temelju dosjea iz arhive zaključuje da ratne zločine nisu počinjavale samo neke vojne skupine, već da su se zločini događali u svakom vodu koji je bio aktivan u Vijetnamu.[237]
Godine 2003. serija istraživačkih izvještaja Toledo Bladea otkrila je veliki broj neprijavljenih američkih ratnih zločina pogotovo onih počinjenih od strane posebne jedinice Tiger Force.[239] Neki od najnasilnijih ratnih zločinaca bili su Sam Ybarra[240] i narednik Roy E. "the Bummer" Bumgarner.[241]
Godine 1971. kasniji američki predsjednički kandidat John Kerry svjedočio je pred američkim senatom i izjavio da je preko 150 američkih veterana svjedočilo tokom istrage naziva Winter Soldier, a koji su u detalje opisali ratne zločine počinjene u Jugoistočnoj Aziji.
"Pričali su nam o događajima iz vremena kada su osobno silovali, odsijecali uši i glave, vezali genitalije žicama od telefona i puštali struju, odsijecali udove, dizali tijela u zrak, nasumično pucali na civile, sravnjavali sela u maniri Džingisa Kana, pucali na stoku i pse iz zabave, trovali zalihe hranom i općenito uništavali zaselke Južnog Vijetnama uz dodatak normalnom ratnom uništavanju."[242]
Prema procjeni političkog znanstvenika R. J. Rummela, američke vojne trupe ubile su oko 6000 vijetnamskih civila tokom Vijetnamskog rata.[227] Što se, pak, zločina Južnog Vijetnama tiče, u razdoblju od 1964. do 1975. godine Rummel procijenjuje da je otprilike 1500 ljudi ubijeno tokom prisilnog preseljavanja 1 200 000 civila i da je dodatnih 5000 zatvorenika umrlo uslijed lošeg tretmana te da je vojska Južnog Vijetnama pogubila oko 30.000 onih koje je smatrala komunistima ili koji su se borili za "krivu stvar". Dodatnih 6000 civila poginulo je uslijed razornih bombardiranja. Procjenjuje se da su trupe Južnog Vijetnama sveukupno uzrokovale između 42.000 i 118.000 smrti.[243]
U svojoj knjizi Kill Anything that Moves iz 2013. godine autor Nick Turse objašnjava da su nemilosrdan nagon prema što većem broju mrtvih tijela, raširena upotreba slobodne paljbe u regiji, pravila vođenja borbe u kojima su civili koji su bježali pred vojnicima ili helikopterima bili smatrani pripadnicima Vietkonga te općenito raširen prijezir vijetnamskog naroda prema Amerikancima doveli do masovnih civilnih žrtava i endemskih ratnih zločina počinjenih od strane američkih trupa.[244] Jedan takav primjer kojeg Turse citira je onaj iz operacije Speedy Express koju je provela 9. pješačka divizija, a koju je John Paul Vann opisao kao "mnogi Mai Laievi".[244] Detaljan citat:
Vojne snage Južne Koreje također su odgovorne za ratne zločine počinjene u vrijeme Vijetnamskog rata. Jedan od masakara bio je onaj u Tây Vinh tokom kojeg su postrojbe Južne Koreje ubile 1200 nenaoružanih civila u razdoblju od 12. 2. do 17. 3. 1966. godine u selu Binh An (danas Tây Vinh), jednoj od provincija Južnog Vijetnama.[246] Drugi primjer južnokorejskih ratnih zločina je masakr u Gò Dàiju gdje je ubijeno 380 civila dana 26. 2. 1966. godine.[246]
Dana 2. 7. 1976. godine Sjeverni i Južni Vijetnam službeno su ujedinjeni u Socijalističku Republiku Vijetnam.[247] Nakon komunističkog preuzimanja između 1,000.000 i 2,500.000[248] Južnih Vijetnamaca poslano je u logore za preodgoj, a procjenjuje se da je tamo umrlo oko 165.000 zatvorenika.[249][250] Pogubljeno je između 50.000 i 100.000 Južnih Vijetnamaca.[248][251][252] Analitičar političkih egzekucija R. J. Rummel procijenio je da je otprilike 50.000 stanovnika Južnog Vijetnama koji su bili poslani u "nove ekonomske zone" umrlo od prisilnog rada[227] od sveukupno 1,000.000 ljudi koji su se tamo nalazili.[248] Prema informacijama UNHCR-a između 200.000 i 400.000 Vijetnamaca umrlo je u čamcima i brodovima na moru pokušavajući prebjeći iz Vijetnama.[253]
Glavni grad Kambodže, Phnom Penh, pao je pod komunističku vlast Crvenih Kmera dana 17. 4. 1975. godine. Pod vodstvom Pola Pota Crveni Kmeri u konačnici će od sveukupne populacije od 8,000.000 stanovnika ubiti između 1,000.000 i 3,000.000 Kambodžanaca u tzv. Poljima smrti.[18][19][254][255] Minimalno 1 386 734 žrtvava pronađeno je u masovnim grobnicama dok se prema demografskoj analizi može zaključiti da je politika toga režima uzrokovala između 1,7 i 2,5 miljiuna prisilnih smrti (uključujući smrti uzrokovane bolešću ili glađu).[255] Nakon učestalih pograničnih sukoba 1978. godine, Vijetnam je napao Kambodžu i svrgnuo režim Crvenih Kmera u kambodžansko-vijetnamskom ratu. Vijetnamci su postavili novu vladu koju su vodili prebjezi iz Crvenih Kmera, a koja je ubila desetine hiljada i porobila stotine hiljada stanovnika.[256]
Kao odgovor na navedeno, Kina je napala Vijetnam 1979. godine. Te dvije zemlje vodile su kratki pogranični rat poznat pod imenom kinesko-vijetnamski rat. Od 1978. do 1979. godine otprilike 450.000 etničkih Kineza napustilo je Vijetnam koristeći brodove kao izbjeglice ili su bili izbačeni duž granice s Kinom.[257]
U decembru 1975. godine komunistički Pathet Lao svrgnuo je rojalističku vladu Laosa i uspostavio Demokratsku republiku Lao naroda.[258] Konflikti između pobunjenika Hmonga i Pathet Laoa nastavili su se, ali u izoliranim slučajevima. Vlada Laosa je skupa s vojskom republike Vijetnam[259][260] optužena za počinjenje genocida protiv naroda Hmong - od sveukupno 400.000 ljudi ubijeno je njih gotovo 100.000.[261][262] U razdoblju od 1975. do 1996. godine u Sjedinjene Države naselilo se otprilike 250.000 Lao izbjeglica iz Tajlanda, uključujući i 130.000 pripadnika naroda Hmong.[263]
Tokom Indokineske izbjegličke krize preko 3,000.000 ljudi napustilo je Vijetnam, Laos i Kambodžu. Većina zemalja Azije nije htjela prihvatiti te izbjeglice koje su uglavnom bježale brodovima.[264] Između 1975. i 1998. godine procijenjeno je da je 1,200.000 izbjeglica iz Vijetnama i ostalih južnoistočnih azijskih zemalja pobjeglo u Sjedinjene Države, dok su Kanada, Australija i Francuska prihvatile preko 500.000. Kina je prihvatila oko 250.000 izbjeglica.[265] Godine 1988. Vijetnam je pogodila masovna glad koja je utjecala na milijune stanovnika.[266] U Aziji je Vijetnam igrao sličnu ulogu kao Kuba u Latinskoj Americi: podupirao je lokalne revolucionarne grupe te bio sjedište sovjetskog komunističkog stila.[267]
Ostaci rata (uglavnom eksplozivne naprave) i danas ubijaju ljude. Prema podacima vijetnamske vlade otprilike 42.000 ljudi poginulo je od zaostalih mina i drugih eksplozivnih naprava nakon završetka sukoba.[268][269] Godine 2012. prema izvještajima aktivista i vladinih službenih dokumenata od bombi i ostalih eksplozivnih naprava skrivenih tokom rata poginulo je oko 500 ljudi u Vijetnamu, Laosu i Kambodži.[270]
Kemijska supstanca poznata pod imenom Agent Orange i druge vrste kemikalija također su uzele veliki broj žrtava i odgovorne su za ozlijede stanovništva tokom godina nakon završetka sukoba, uključujući i američke zrakoplovne snage koje su s njima baratale. Dana 9. 8. 2012. Sjedinjene Države i Vijetnam započeli su zajedničku operaciju čišćenja toksičnih kemikalija na dijelu međunarodnog aerodroma Danang što je označilo prvo američko uplitanje u čišćenje kemijske supstance Agent Orange u Vijetnamu od završetka sukoba.[271]
U razdoblju nakon rata Amerikanci su se borili sami sa sobom kako bi absorbirali lekcije svog vojnog uplitanja.[272] Jedan od glavnih vojnih arhitekata sukoba, general Maxwell Taylor, je napisao: "Prvo i osnovno - mi nismo poznavali sami sebe. Mislili smo da odlazimo u još jedan Korejski rat, ali ovo je bila potpuno drugačija zemlja. Drugo - nismo poznavali naše južnovijetnamske saveznike... A o Sjevernom Vijetnamu znali smo gotovo ništa. Tko je uopće bio Ho Ši Min? Nitko to zapravo nije znao. Dok ne upoznamo svog neprijatelja, svoje saveznike i sami sebe, bolje nam je da se držimo podalje od ovog prljavog posla. To je vrlo opasno."[273][274] Predsjednik Ronald Reagan izmislio je termin Vijetnamski sindrom kako bi opisao nevoljkost američke javnosti i političara da podupiru američke međunarodne intervencije poslije Vijetnama.
Prema nekim mišljenjima "odgovornost ultimativne propasti ove politike (američkog povlačenja iz Vijetnama) ne leži u onima koji su se borili, već u onima koji su sjedili u Kongresu...".[275] Suprotno tome, službena historija američke vojske ističe: "Činilo se kao da su vojne taktike često postojale same za sebe, a ne kao dio veće strategije i ciljeva. U Vijetnamu je vojska doživjela taktičke uspjehe i strateške neuspjehe... Naslijeđe Vijetnamskog rata može biti lekcija da jedinstveni historijski, politički, kulturološki i drušveni faktori uvijek budu uništeni od strane vojske... Uspjeh ne počiva samo na vojnom progresu već i na točnoj analizi prirode određenog sukoba, razumijevanju neprijateljske strategije i procjeni jačine i slabosti saveznika. Nova poniznost i sofisticiranost mogli bi stvoriti najbolje dijelove kompleksnog naslijeđa koje ostaje vojsci nakon dugačkog i žestokog rata u Vijetnamu".[131]
Američki državni tajnik Henry Kissinger u tajnom memorandumu predsjedniku Geraldu Fordu napisao je: "Što se vojne taktike tiče moramo iznijeti zaključak da naše oružane snage nisu bile spremne za ovakvu vrstu rata. Čak niti specijalne postrojbe koje su stvorene za ovakvo ratovanje nisu uspjele u svom zadatku."[276] Čak je i ministar obrane Robert McNamara zaključio da je "mišljenje o vojnoj pobjedi američkih snaga u Vijetnamu bila opasna iluzija."[277]
Pojavile su se sumnje u efikasnost velikih, razornih i dugotrajnih bombardiranja. Predstojnik vojnog stožera Harold Keith Johnson je napisao: "Ako smo išta naučili iz Vijetnama, naučili smo da zračna sila ne može riješiti stvar."[278] Čak je i general William Westmoreland priznao da je bombardiranje bilo izrazito neefikasno. Zaključio je: "I danas sumnjam da bi Sjeverni Vijetnam popustio."[278]
Nemogućnost dovođenja Hanoija za pregovarački stol također je ukazala na još jednu lošu procjenu SAD-a. Sjevernjački vođe bili su sastavljeni od čvrstih komunista koji su se borili preko trideset godina. Porazili su Francuze, a njihova ustrajnost kao nacionalista i komunista bila je jaka. Ho Ši Min je navodno rekao: "Možete ubiti deset mojih ljudi za svakog jednog kojeg ubijem ja... Ali čak i u takvim okolnostima vi ćete biti ti koji će izgubiti, a ja ću izaći kao pobjednik."[279]
Vijetnamski rat također je doveo u pitanje amerčku vojnu doktrinu. General marinaca Victor H. Krulak izrazito je kritizirao Westmorelandovu strategiju nazvavši je "gubitkom američkih života... s malom šansom za uspjeh."[278] Uz to pojavile su se i sumnje u mogućnost američkog vojnog obučavanja stranih vojski. Između 1965. i 1975. godine SAD su potrošile 111 bilijuna dolara na rat[280] što je rezultiralo velikim saveznim deficitom budžeta.
U Vijetnamskom ratu sudjelovalo je preko 3,000.000 Amerikanaca od kojih je otprilike 1,500.000 sudjelovalo u pravim bitkama.[281] James E. Westheider je napisao: "Na vrhuncu američke upletenosti u sukob 1968. godine, u Vijetnamu se nalazilo 543.000 američkog vojnog osoblja, ali samo 80.000 njih smatralo se borbenim trupama."[282] Od Drugog svjetskog rata vojnu obvezu u SAD-u kontrolirao je sam Predsjednik, ali je to završilo 1973. godine.
Do kraja rata sveukupno je poginulo 58.220 Amerikanaca,[A 2] više od 150.000 bilo ih je ranjeno, a minimalno 21.000 završila je s nekim oblikom invaliditeta.[283] Prosječna starost američkih trupa ubijenih u Vijetnamu je iznosila 23,11 godina starosti.[284] Prema Daleu Kueteru "od svih ubijenih Amerikanaca, 86,3 posto je bilo bijelaca te 12,5 posto Afroamerikanaca i pripadnika drugih rasa."[285] Otprilike 830.000 vijetnamskih veterana obolilo je od nekog stupnja PTSP-a poslije sukoba.[283] Procjenjuje se da je otprilike 125.000 Amerikanaca pobjeglo u Kanadu kako bi izbjegli odlazak u rat[286] te da je dodatnih 50.000 vojnika dezertiralo.[287] Predsjednik Jimmy Carter je 1977. godine potpisao puni i bezuvjetni oprost svima onima koji su bježali ili dezertirali tokom Vijetnamskog rata.[288]
Do 2013. godine američka vlada na vijetnamske veterane i njihove obitelji i preživjele troši više od 22 bilijuna dolara godišnje.[289][290]
Procjene ukupnog broja žrtava Vijetnamskog sukoba variraju ovisno o izvorima, a prema jednom od njih sveukupno je poginulo 3,800.000 ljudi tokom rata.[291] Između 195.000 i 430.000 civila iz Južnog Vijetnama te između 50.000 i 65.000 civila Sjevernog Vijetnama poginulo je u ratu. Tokom sukoba Vietkong je izgubio između 171.331 i 220.357 ljudi.Thayer 1985: str. 106.</ref> Službena brojka Ministarstva obrane SAD-a o ubijenim komunističkim snagama tokom Vijetnamskog rata između 1965. i 1974. godine iznosi 950,765. Službenici ministarstva vjeruju da je taj broj napumpan za minimalno 30 posto. Uz to, Guenter Lewy ističe da su jedna trećina ubijenih "neprijatelja" najvjerojatnije civili te zaključuje da je stvarna brojka smrti komunističkih vojnih snaga vjerojatno bliža brojci od 444.000. Prema detaljnoj demografskoj studiji izračunato je da se sveukupna brojka smrti svih sudionika vijetnamskog sukoba kreće između 791.000 i 1,141.000 žrtava.[13] Između 240.000 i 300.000 Kambodžanaca, oko 60.000 pripadnika Lao naroda[292] te 58,220 Amerikanaca poginulo je tokom rata u Vijetnamu.
Vijetnamski rat korišten je za potrebe televizije, filma, video igrica i literature u zemljama sudionicama sukoba. U američkoj popularnoj kulturi izraz Ludi vijetnamski veteran (eng. Crazy Vietnam Veteran) koji opisuje izluđenog ili mentalno poremećenog čovjeka zbog njegovih osobnih iskustava u sukobu postao je čest izraz u upotrebi nakon rata.
Jedan od prvih velikih filmova o Vijetnamskom ratu je bio proamerički Zelene beretke iz 1968. godine redatelja i glavnog glumca Johna Waynea. Tokom 1970-ih i 1980-ih godina snimljen je niz filmova čija se tema na ovaj ili onaj način doticala sukoba u Vijetnamu uključujući Lovca na jelene redatelja Michalea Cimina iz 1978. godine, Apokalipsu danas redatelja Francisa Forda Coppole iz 1979. godine, Vod smrti redatelja Olivera Stonea iz 1986. godine (temeljenog na njegovim osobnim iskustvima), Full Metal Jacket redatelja Stanleyja Kubricka iz 1987. godine, Hamburger Hill iz 1987. godine i Žrtve rata iz 1989. godine. Noviji filmovi koji se dotiču teme Vijetnamskog rata su Bili smo vojnici iz 2002. te Rescue Dawn iz 2007. godine.
Rat je također znatno utjecao i na generaciju glazbenika u Vijetnamu i SAD-u s obje strane - antiratne i pro/antikomunističke. Glazbena skupina Country Joe and the Fish snimila je pjesmu I-Feel-Like-I'm-Fixin'-To-Die Rat / The "Fish" Cheer iz 1965. godine koja je brzo postala jedna od najutjecajnijih himni antiratnih prosvjeda.
Trinh Cong Son bio je poznati kantautor iz Južnog Vijetnama poznat po svojim antiratnim pjesmama.
- ↑ 1,0 1,1 Zbog rane prisutnosti američkih trupa u Vijetnamu datum početka Vijetnamskog rata i danas je diskutabilan. Godine 1998. nakon detaljnog pregleda od strane Ministarstva obrane SAD-a i kroz napore obitelji Richarda B. Fitzgibbona Jr., službeni datum početka Vijetnamskog rata prema Vladi SAD-a je promijenjen 1. 11. 1955. godine.[5] Službeni dokumenti vlade SAD-a navode datum 1. 11. 1955. godine kao početak "Vijetnamskog sukoba" zbog toga što je ovaj datum označio trenutak kada je američka vojna savjetodavna jedinica u Indokini (odaslana iz jugoistične Azije pod naredbom predsjednika Trumana) bila reogranizirana u specifičnu jedinicu, a osnovana je i posebna Vijetnamska vojna savjetodavna jedinica.[6] Ostali datumi početka sukoba uključuju događaje kada je Hanoi ovlastio snage Vietkonga u Južnom Vijetnamu da započnu s manjim pobunama u decembru 1956. godine,[7] dok neki smatraju datum 26. 9. 1959. godine kao službeni početak rata kada se odvila prva bitka između Vietkonga i vojske Južnog Vijetnama.[8]
- ↑ 2,0 2,1 Brojke od 58.220 i 303.644 ubijenih i ranjenih američkih vojnika dolazi iz odjela za statističku analizu Ministarstva obrane SAD-a, Ministarstva ratnih veterana iz maja 2010. godine.[26] kongresnog istraživačkog centra, listi i statistika o žrtvama američkih ratnih i vojnih operacija od 26. 2. 2010. godine[27] i knjige Crucible Vietnam: Memoir of an Infantry Lieutenant.[28] Neki drugi izvori barataju drugačijim brojkama (npr. u dokumentarnom filmu iz 2005./2006. godine Heart of Darkness: The Vietnam War Chronicles 1945. - 1975. sveukupan broj američkih žrtava iznosi 58.159,[29] dok u knjizi Vietnam Sons iz 2007. godine piše da je sveukupan broj američkih žrtava bio 58,226).[30]
- ↑ Vijetnamska nacionalistička stranka osnovana je ranije u Nanjingu (Kina) u nekom trenutku između augusta 1935. i početka 1936. godine kada su nekomunistička Vijetnamska nacionalistička stranka koju je vodio Nguyễn Thái Học, neki članovi Komunističke stranke Vijetnama i nekoliko drugih vijetnamskih nacionalističkih stranaka oformili anti-imperijalističku ujedinjenu organizaciju. Ova organizacija je, međutim, vrlo brzo prestala s radom, a oživio ju je ICP pod vodstvom Ho Ši Mina 1941. godine.[38]
- ↑ Dana 8. 3. 1965. godine prva američka vojna jedinica došla je u Vijetnam kako bi zaštitila međunarodni aerodrom Da Nang.[207][208]
- ↑ „ALLIES OF THE REPUBLIC OF VIETNAM”. Pristupljeno 24. 9. 2011.
- ↑ „Australian casualties in the Vietnam War, 1962–72 | Australian War Memorial”. Awm.gov.au. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-16. Pristupljeno 29. 6. 2013.
- ↑ „Overview of the war in Vietnam | VietnamWar.govt.nz, New Zealand and the Vietnam War”. Vietnamwar.govt.nz. 16. 7. 1965.. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-26. Pristupljeno 29. 6. 2013.
- ↑ Factasy. „The Vietnam War or Second Indochina War”. PRLog. Pristupljeno 29. 6. 2013.
- ↑ DoD & 1998.
- ↑ Lawrence & 2009..
- ↑ 7,0 7,1 Olson, Roberts & 1991..
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Origins of the Insurgency in South Vietnam, 1954–1960 Arhivirano 2017-10-19 na Wayback Machine-u, The Pentagon Papers (Gravel Edition), Volume 1, Chapter 5, (Boston: Beacon Press, 1971), Section 3, str. 314. – 346.; International Relations Department, Mount Holyoke College.
- ↑ „Vietnam War”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 5. 3. 2008. »U međuvremenu su SAD sa svojom demoraliziranom vojskom i izrazito podijeljenim građanstvom započele proces mirenja s porazom u svojem najdužem i najkontroverzinijem ratu do tada«
- ↑ Digital History, Steven Mintz. „The Vietnam War”. Digitalhistory.uh.edu. Arhivirano iz originala na datum 2011-10-30. Pristupljeno 31. 10. 2011.
- ↑ Vietnam War Statistics and Facts 1 Arhivirano 2009-10-06 na Wayback Machine-u, 25th Aviation Battalion website.
- ↑ Kolko & 1985..
- ↑ 13,0 13,1 13,2 Charles Hirschman et al., "Vietnamese Casualties During the American War: A New Estimate," Population and Development Review, decembar 1995.
- ↑ Associated Press, 3. 4. 1995., "Vijetnam kaže da je u borbi za sjever poginulo 1,100.000 ljudi."
- ↑ Shenon, Philip (23. 4. 1995.). „20 Years After Victory, Vietnamese Communists Ponder How to Celebrate”. The New York Times. Pristupljeno 24. 2. 2011.
- ↑ „fifty years of violent war deaths: data analysis from the world health survey program: BMJ”. 23. 4. 2008.. Pristupljeno 5. 1. 2013.
- ↑ Heuveline, Patrick (2001). "The Demographic Analysis of Mortality in Cambodia." In Forced Migration and Mortality, eds. Holly E. Reed and Charles B. Keely. Washington, D.C.: National Academy Press.
- ↑ 18,0 18,1 Sliwinski & 1995..
- ↑ 19,0 19,1 Banister, Judith, and Paige Johnson (1993.). "After the Nightmare: The Population of Cambodia." In Genocide and Democracy in Cambodia: The Khmer Rouge, the United Nations and the International Community, ed. Ben Kiernan. New Haven, Conn.: Yale University Southeast Asia Studies.
- ↑ Warner, Roger, Shooting at the Moon (1996.), str. 366, procjenjuje 30,000 Hmong.
- ↑ Obermeyer, "Fifty years of violent war deaths from Vietnam to Bosnia", British Medical Journal, 2008., procjenjuje ukupno 60,000 mrtvih.
- ↑ T. Lomperis, From People's War to People's Rule, (1996.), procjenjuje 35,000 mrtvih.
- ↑ Small, Melvin & Joel David Singer, Resort to Arms: International and Civil Wars 1816–1980, (1982.), procjenjuje 20.000 mrtvih.
- ↑ Taylor, Charles Lewis, The World Handbook of Political and Social Indicators, procjenjuje 20,000 mrtvih.
- ↑ Stuart-Fox 1997: str. 144, koji procjenjuje 200,000 žrtava do 1973.
- ↑ „America's Wars”. Department of Veterans Affairs. maj 2010.. Arhivirano iz originala na datum 2014-01-24. Pristupljeno 2014-11-02.
- ↑ Anne Leland; Mari–Jana "M-J" Oboroceanu (26. 2. 2010.). „American War and Military Operations: Casualties: Lists and Statistics”. Congressional Research Service.
- ↑ Lawrence & 2009.
- ↑ Aaron Ulrich (editor); Edward FeuerHerd (producer and director) (2005 & 2006) (Box set, Color, Dolby, DVD-Video, Full Screen, NTSC, Dolby, Vision Software). Heart of Darkness: The Vietnam War Chronicles 1945–1975 (Documentary). Koch Vision. Event occurs at time 321 minute. ISBN 1-4172-2920-9.
- ↑ Kueter, Dale. Vietnam Sons: For Some, the War Never Ended. AuthorHouse (21. 3. 2007.). ISBN 978-1425969318
- ↑ Moore, Harold. G and Joseph L. Galloway We Are Soldiers Still: A Journey Back to the Battlefields of Vietnam (str. 57).
- ↑ „Asian-Nation: Asian American History, Demographics, & Issues:: The American / Viet Nam War”. Pristupljeno 18. 8. 2008. »The Viet Nam War is also called 'The American War' by the Vietnamese«
- ↑ Ooi, Keat Gin. Southeast Asia: a historical encyclopedia, from Angkor Wat to East Timor. ABC-CLIO; 2004. ISBN 978-1-57607-770-2. str. 520.
- ↑ Rai, Lajpat. Social Science[mrtav link]. FK Publications; ISBN 978-81-89611-12-5. str. 22.
- ↑ Dommen, Arthur J.. The Indochinese experience of the French and the Americans: nationalism and communism in Cambodia, Laos, and Vietnam. Indiana University Press; 2001. ISBN 978-0-253-33854-9. str. 4–19.
- ↑ Neale & 2001..
- ↑ 37,0 37,1 Neale & 2001..
- ↑ Sophie Quinn-Judge (2003). Ho Chi Minh: the missing years, 1919–1941. C. Hurst. str. 212. – 213.. ISBN 978-1-85065-658-6.
- ↑ Tucker 1999: str. 42
- ↑ Brocheux & 2007.
- ↑ Neale & 2001..
- ↑ Koh, David (21. 8. 2008.). „Vietnam needs to remember famine of 1945”. The Straits Times (Singapore). Arhivirano iz originala na datum 2017-10-19. Pristupljeno 2014-11-02.
- ↑ Neale & 2001..
- ↑ 44,0 44,1 Kolko & 1985..
- ↑ Neale & 2001..
- ↑ 46,0 46,1 46,2 46,3 46,4 46,5 46,6 Neale & 2001..
- ↑ Interview with Carleton Swift, 1981, http://openvault.wgbh.org/catalog/vietnam-9dc948-interview-with-carleton-swift
- ↑ Interview with Archimedes L. A. Patti, 1981, http://openvault.wgbh.org/catalog/vietnam-bf3262-interview-with-archimedes-l-a-patti-1981
- ↑ Kolko & 1985..
- ↑ Dommen, Arthur J. (2001), The Indochinese Experience of the French and the Americans, Indiana University Press, str. 120. "Prema jednoj procjeni, masakrirano je oko 15.000 nacionalista" u ljeto 1946. godine (str. 154). Uz to, do kraja Prvog indokineskog rata "organizacija Viet Minh ubila je od 100.000 do 150.000 civila" (str. 252).
- ↑ „ベトナム独立戦争参加日本人の事跡に基づく日越のあり方に関する研究”. 井川 一久. Tokyo foundation. oktobar 2005.. Pristupljeno 10. 6. 2010.
- ↑ „日越関係発展の方途を探る研究 ヴェトナム独立戦争参加日本人―その実態と日越両国にとっての歴史的意味―”. 井川 一久. Tokyo foundation. maj 2006.. Pristupljeno 10. 6. 2010.
- ↑ Willbanks & 2009.
- ↑ 54,0 54,1 Neale & 2001..
- ↑ Neale & 2001..
- ↑ Willbanks & 2009.
- ↑ „Franco-Vietnam Agreement of March 6th, 1946”. Vietnamgear.com. 6. 3. 1946.. Pristupljeno 29. 4. 2011.
- ↑ „Pentagon Papers, Gravel Edition, Chapter !, Section 2”. Mtholyoke.edu. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-02. Pristupljeno 29. 4. 2011.
- ↑ Peter Dennis (1987.). Troubled days of peace: Mountbatten and South East Asia command, 1945. – 46.. Manchester University Press ND. str. 179. ISBN 978-0-7190-2205-0.
- ↑ 60,0 60,1 Neale & 2001..
- ↑ 61,0 61,1 61,2 McNamara & 1999..
- ↑ „The Vietnam War Seeds of Conflict 1945 – 1960”. The History Place. Pristupljeno 13. 5. 2013.
- ↑ Pentagon Papers, Gravel, ed, Chapter 2, 'U.S. Involvement in the Franco-Viet Minh War', str. 54.
- ↑ 64,0 64,1 Ang, Cheng Guan, The Vietnam War from the Other Side, str. 14. Routledge (2002.).
- ↑ 65,0 65,1 „The History Place – Vietnam War 1945–1960”. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- ↑ Herring & 2001..
- ↑ Zinn, A People's History of the United States, str. 471.
- ↑ 68,0 68,1 Vietnam The Ten Thousand Day War, Thames 1981, Michael Maclear, str. 57.
- ↑ Vietnam at War: The History: 1946–1975, ISBN 978-0-19-506792-7, str. 263.
- ↑ Dien Bien Phu Arhivirano 2012-07-06 na Wayback Machine-u, Air Force Magazine 87: 8. 8. 2004.
- ↑ 71,0 71,1 Tucker & 1999.: str. 76
- ↑ The U.S. Navy: a history, Naval Institute Press, 1997., Nathan Miller, ISBN 978-1-55750-595-8, str. 67. – 68..
- ↑ The Pentagon Papers. Gravel, ed. vol. 1, str. 391. – 404.
- ↑ "William C. Jeffries (2006). Trap Door to the Dark Side". str. 388. ISBN 1-4259-5120-1
- ↑ Službena objava za medije Ambasade Republike Vijetnam, citirana iz odjela za informiranje u Washingtonu, vol I. br. 18 (od 22. 7. 1955.) i br. 20 (od 18. 8. 1955.), u 19. poglavlju knjige autora Gettleman, Franklin i Young, Vietnam and America: A Documented History, str. 103–105.
- ↑ Jacobs, str. 45–55.
- ↑ Vietnam Divided by B.S.N. Murti, Asian Publishing House, 1964.
- ↑ Turner 1975: str. 102.
- ↑ Karnow & 1997..
- ↑ Kolko & 1985..
- ↑ 1 Pentagon Papers (The Senator Gravel Edition), 247, 328 (Boston, Beacon Press, 1971.).
- ↑ John Prados, The VVA Veteran, januar/februar 2005. Preuzeto 21. 1. 2007.
- ↑ Alec Holcombe, Politburo's Directive Issued on 4 May 1953, on Some Special Issues regarding Mass Mobilization Journal of Vietnamese Studies, Vol. 5, No. 2 (Summer 2010), pp. 243–247, quoting a translated Politburo directive from 4 May 1953. This directive was published in Complete Collection of Party Documents (Van Kien Dang Toan Tap), a 54 volume work authorized by the Vietnamese Communist Party.
- ↑ Rosefielde, Stephen (2009.). Red Holocaust. Routledge. str. 110.
- ↑ The History of the Vietnamese Economy (2005.), Vol. 2, edited by Dang Phong of the Institute of Economy, Vietnamese Institute of Social Sciences.
- ↑ The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 134.
- ↑ The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 119.
- ↑ 88,0 88,1 The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 140.
- ↑ Dwight D. Eisenhower. Mandate for Change. Garden City, New Jersey. Doubleday & Company, 1963., str. 372.
- ↑ The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 252.
- ↑ The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 246.
- ↑ Woodruff & 2005. navodi: "Izbori nisu održani. Južni Vijetnam, koji nije potpisao Ženevski sporazum, nije vjerovao komunistima Sjevernog Vijetnama u njihovom obećanju da će održati pravedne izbore. U januaru 1957. godine, međunarodna kontrolna komisija koja se sastojala od promatrača iz Indije, Poljske i Kanade jednoglasno se složila u svom izvještaju da se niti Južni niti Sjeverni Vijetnam nisu pridržavali potpisanog sporazuma o primirju. Nakon odlaska Francuske, tradicionalna borba za prevlast između sjevera i juga ponovno se nastavila."
- ↑ Karnow & 1997..
- ↑ Gerdes (ed.) Examining Issues Through Political Cartoons: The Vietnam War str. 19.
- ↑ Turner 1975: str. 193–4, 202–3, 215–7
- ↑ McNamara & 1999..
- ↑ John F. Kennedy. "America's Stakes in Vietnam Arhivirano 2012-06-26 na Wayback Machine-u". Govor američkim prijateljima Vijetnama iz juna 1956. godine.
- ↑ McNamara & 1999..
- ↑ „The Pentagon Papers Gravel Edition Volume 1, Chapter 5, "Origins of the Insurgency in South Vietnam, 1954–1960"”. Mtholyoke.edu. Arhivirano iz originala na datum 2017-10-19. Pristupljeno 31. 10. 2011.
- ↑ Kolko & 1985..
- ↑ Lewy & 1978..
- ↑ 102,0 102,1 Karnow & 1997..
- ↑ Excerpts from Law 10/59, 6. 5. 1959 Arhivirano 2008-07-23 na Wayback Machine-u.
- ↑ Jeffrey Race, War Comes to Long An (University of California Press, 1972), str. 107., 122.
- ↑ 105,0 105,1 105,2 Ang, Cheng Guan (2002.). The Vietnam War from the Other Side. RoutledgeCurzon. str. 16, 58, 76. ISBN 0-7007-1615-7.
- ↑ Olson, Roberts & 1991.
- ↑ Military History Institute of Vietnam,(2002) Victory in Vietnam: The Official History of the People's Army of Vietnam, 1954–1975, translated by Merle L. Pribbenow. University Press of Kansas. str. 68. ISBN 0-7006-1175-4.
- ↑ „The History Place – Vietnam War 1945–1960”. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- ↑ Victory in Vietnam, p. xi.
- ↑ Prados & 2006..
- ↑ The Economist, 26. 2. 1983.
- ↑ Washington Post, 23. 4. 1985.
- ↑ Karnow 1997: str. 264.
- ↑ The Avalon Project at Yale Law School. Inauguracija Predsjednika Johna F. Kennedyja.
- ↑ Karnow 1997: str. 265: "Kennedy je zaobišao Laos čiji neravan teren nije bio bojišnica za američke vojnike."
- ↑ The case of John F. Kennedy and Vietnam Presidential Studies Quarterly.
- ↑ Mann, Robert. A Grand Delusion, Basic Books, 2002.
- ↑ Karnow 1997: str. 267.
- ↑ VTF 1969, IV. B. 4., pp. 1–2
- ↑ McNamara 1999: str. 369.
- ↑ John Kenneth Galbraith. "Memorandum Predsjedniku Kennedyju od Johna Kennetha Galbraitha u vezi Vijetnama, poslan 4. 4. 1962. The Pentagon Papers. Gravel. ed. Boston, Massachusetts Beacon Press, 1971., vol. 2. str. 669. – 671.
- ↑ „Vietnam War”. Swarthmore College Peace Collection.
- ↑ Tucker 2011: str. 1070
- ↑ Međunarodni sporazum o neutralnosti Laosa.
- ↑ Sheehan 1989: str. 201–66.
- ↑ James Gibson, The Perfect War: Technowar in Vietnam (Boston/New York: The Atlantic Monthly Press, 1986.), str. 88.
- ↑ Intervju uživo Johna Bartlowa Martina. Was Kennedy Planning to Pull out of Vietnam? New York City. John F. Kennedy Library, 1964., Vrpca br. V, čin 1.
- ↑ Karnow 1997: str. 326.
- ↑ Karnow 1997: str. 327.
- ↑ McNamara 1999: str. 328.
- ↑ 131,0 131,1 131,2 Demma 1989.
- ↑ Blaufarb 1977: str. 119.
- ↑ Herring 2001: str. 103.
- ↑ Schandler 2009: str. 36
- ↑ U.S. Special Forces: A Guide to America's Special Operations Units : the World's Most Elite Fighting Force, By Samuel A. Southworth, Stephen Tanner, Published by Da Capo Press, 2002., ISBN 978-0-306-81165-4.
- ↑ Shooting at the Moon by Roger Warner – The history of CIA/IAD'S 15-year involvement in conducting the secret war in Laos, 1960.– 1975., and the career of CIA PMCO (paramilitary case officer) Bill Lair.
- ↑ Karnow 1997: str. 336–9.
Johnson nije imao povjerenja u mnoge članove iz Kennedyjevog kabineta zbog toga što ih nije upoznao u ranoj fazi Kenneyjevog predsjedništva; za njega, ljudi poput W. Averella Harrimana i Deana Achesona govorili su nekim drugim jezikom. - ↑ Nedugo nakon atentata na Predsjednika Kennedyja, kada je McGeorge Bundy nazvao LBJ-a na telefon, ovaj mu je uzvratio: "K vragu, Bundy. Rekao sam ti da ću te zvati kada ću te trebati". Brian VanDeMark, Into the Quagmire (New York: Oxford University Press, 1995.), 13.
- ↑ Karnow 1997: str. 339.
Pred malom skupinom koja je uključivala i Henryja Cabota Lodgea Jr.-a, novi Predsjednik također je rekao: "Moramo se prestati igrati policajaca i provalnika (referenca na Diemovo propalo vodstvo) i vratiti se... dobivanju rata... recite generalima u Sajgonu da Lyndon namjerava ostati pri našoj riječi... ostvarivanja pobjede protiv komunističke urote." - ↑ Karnow 1997: str. 339: "U mjestu imena Hoa Phu, na primjer, strateški program zaselaka koji je prethodnog ljeta stvoren sada je izgledao kao da ga je pogodio uragan. Razgovarajući putem prevoditelja, lokalni čuvar mi je objasnio da je šačica agenata Vietkonga ušla jedne noći u zaselak i rekla seljacima da ga unište te da se vrate u svoja rodna sela. Seljaci su poslušali naredbe bez pitanja."
- ↑ National Security Action Memorandum NSAM 263 (11. 10. 1963.) Arhivirano 2016-08-03 na Wayback Machine-u.
- ↑ NSAM 273 (26. 11. 1963.) Arhivirano 2014-12-12 na Wayback Machine-u.
- ↑ „NSAM 273: South Vietnam”. Arhivirano iz originala na datum 2016-08-03. Pristupljeno 23. 6. 2011.
- ↑ Karnow 1997: str. 340.
- ↑ Karnow 1997: str. 341.
- ↑ Kolko 1985: str. 124.
- ↑ Kutler 1996: str. 249.
- ↑ Moïse 1996: str. 78.
- ↑ 149,0 149,1 Healy 2009: str. 91.
- ↑ Palmer 1978: str. 882.
- ↑ Scott Shane (31. 10. 2005.). „Vietnam Study, Casting Doubts, Remains Secret”. The New York Times. Pristupljeno 13. 9. 2013.
- ↑ Gerdes (ed.) Examining Issues Through Political Cartoons: The Vietnam War str. 25.
- ↑ Herring 2001: str. 121.
- ↑ 154,0 154,1 The United States in Vietnam: An analysis in depth of the history of America's involvement in Vietnam by George McTurnan Kahin and John W. Lewis, Delta Books, 1967.
- ↑ 155,0 155,1 Hubbel, John G. (1968). „The Blood-Red Hands of Ho Chi Minh”. Readers Digest: 61.–67..
- ↑ Simon, Dennis M. (august 2002.). „The War in Vietnam,1965. – 1968.”. Arhivirano iz originala na datum 2009-04-26. Pristupljeno 7. 5. 2009.
- ↑ Nalty 1998., str. 97., 261.
- ↑ Earl L. Tilford, Setup: What the Air Force did in Vietnam and Why. Maxwell Air Force Base AL: Air University Press, 1991., str. 89.
- ↑ Karnow 1997: str. 468.
- ↑ 160,0 160,1 Courtwright 2005: str. 210.
- ↑ Gen. Curtis E LeMay.
- ↑ Young 1991: str. 172.
- ↑ McNamara 1999: str. 48.
- ↑ The Pentagon Papers (Beacon Press, 1971.), vol. 1, str. 52.
- ↑ 165,0 165,1 165,2 McNamara 1999: str. 349–51.
- ↑ Moyar 2006: str. 339
- ↑ McNeill 1993: str. 58.
- ↑ McNeill 1993: str. 94.
- ↑ U.S. Department of Defense, U.S.-Vietnam Relations vol. 4, str. 7.
- ↑ McNamara 1999: str. 353.
- ↑ U.S. Department of Defense, U.S.-Vietnam Relations vol. 5, str. 8. – 9.
- ↑ U.S. Department of Defense, U.S.-Vietnam Relations vol. 4, str. 117. – 119. i vol. 5, str. 8. – 12.
- ↑ Public Papers of the Presidents, 1965. Washington, D.C. Government Printing Office, 1966., vol. 2, str. 794. – 799.
- ↑ 174,0 174,1 Karnow 1997: str. 556.
- ↑ Peter Church. ed. A Short History of South-East Asia. Singapore, John Wiley & Sons, 2006., str. 193.
- ↑ Karnow 1997: str. 706.
- ↑ 177,0 177,1 Karnow 1997: str. 18.
- ↑ 178,0 178,1 „Robert C. Ankony, ''Lurps: A Ranger's Diary of Tet, Khe Sanh, A Shau, and Quang Tri'', revised ed., Rowman & Littlefield Publishing Group, Landham, MD (2009.)”. Robertankony.com. Pristupljeno 24. 2. 2014.
- ↑ McNamara 1999: str. 363–5.
- ↑ Kolko 1985: str. 308–9.
- ↑ 181,0 181,1 "The Guardians at the Gate", Time 7. 1. 1966., vol. 87, br.1.
- ↑ Stanley Karnow, Vietnam: A History (New York: Penguin, 1986), p. 546
- ↑ 183,0 183,1 183,2 Witz The Tet Offensive: Intelligence Failure in War str. 1. – 2.
- ↑ Larry Berman. Lyndon Johnson's War. New York, W.W. Norton, 1991., str. 116.
- ↑ Harold P. Ford. CIA and the Vietnam Policymakers str. 104. – 123.
- ↑ Keyes, Ralph (2006). The Quote Verifier: Who Said What, Where, and When. St. Martin's Griffin. ISBN 978-0-312-34004-9.
- ↑ Survivors Hunt Dead of Bentre, Turned to Rubble in Allied Raids nytimes.com.
- ↑ "Peter Arnett: Whose Man in Baghdad?", Mona Charen, Jewish World Review, 1. 4. 2003.
- ↑ Moore, Frazier (18. 7. 2009.). „Cronkite, who defined the role of anchor, dies at 92”. Associated Press. News Observer. Arhivirano iz originala na datum 2013-11-06. Pristupljeno 31. 10. 2013.
- ↑ Oberdorfer 2001: str. 251.
- ↑ Winfrey, Lee; Schaffer, Michael D. (17. 7. 2009.). „Walter Cronkite dies”. Philadelphia Inquirer. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-16. Pristupljeno 18. 7. 2009.
- ↑ Wicker, Tom (26. 1. 1997.). „Broadcast News”. New York Times. Pristupljeno 1. 5. 2009.
- ↑ Sorely 1999., str. 11. – 16.
- ↑ Gerdes (ed.) Examining Issues Through Political Cartoons: The Vietnam War str. 27.
- ↑ 195,0 195,1 Command Magazine Issue 18, str. 15.
- ↑ McNamara 1999: str. 366–7.
- ↑ Lunch, W. & Sperlich, P. (1979). The Western Political Quarterly. 32(1). str. 21. – 44.
- ↑ „Robert C. Ankony, "Perspectives," ''Vietnam'' magazine, Aug. 2002, 58–61”. Robertankony.com. 27. 10. 2013.. Pristupljeno 24. 2. 2014.
- ↑ Louis B. Zimmer, The Vietnam War Debate; str. 54. –55.; Hardcover: 430 pages; Publisher: Lexington Books (13. 10. 2011.); ISBN 0739137697.
- ↑ Louis B. Zimmer, The Vietnam War Debate; str. 53. – 54.; Hardcover: 430 pages; Publisher: Lexington Books (13. 10. 2011.); ISBN 0739137697.
- ↑ Videorecording of entire debate proceedings available at the Museum of Radio and Television in New York City.
- ↑ 1969: Millions march in US Vietnam Moratorium. BBC On This Day.
- ↑ Jennings & Brewster 1998: 413.
- ↑ Bob Fink. Vietnam – A View from the Walls: a History of the Vietnam Anti-War Movement. Greenwich Publishing. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-11. Pristupljeno 2014-11-02.
- ↑ Immigration in US history |url=http://crfimmigrationed.org/index.php/immigration-in-us-history Arhivirano 2011-04-29 na Wayback Machine-u |chapter=History Lesson 8: Refugees From Vietnam and Cambodia |chapter-url=http://crfimmigrationed.org/index.php/lessons-for-teachers/147-hl8 Arhivirano 2014-11-10 na Wayback Machine-u |publisher=Constitutional Rights Foundation
- ↑ Stanton 2003: str. 240
- ↑ Willbanks 2009: str. 110
- ↑ „Facts about the Vietnam Veterans memorial collection”. National Park Service. 2010. Pristupljeno 26. 4. 2010.
- ↑ 209,0 209,1 Karnow 1997: str. 672. – 4..
- ↑ Karnow 1997: str. 670. – 2..
- ↑ „This Day in History 1974: Thieu announces war has resumed”. History.com. Pristupljeno 17. 10. 2009.
- ↑ Karnow 1997: str. 676.
- ↑ Clark Dougan, David Fulgham et al., The Fall of the South. Boston: Boston Publishing Company, 1985., str. 22.
- ↑ The End of the Vietnam War, 30 Years Ago Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u by Gabriel Kolko, CounterPunch 30. aprila / 1. maja 2005.
- ↑ Tucker 1999: str. 29
- ↑ „'Fully Integrated'”. African-American Involvement in the Vietnam War (aavw.org). Pristupljeno decembar 2013.
- ↑ Terry, Wallace (1984). Bloods: An Oral History of the Vietnam War by Black Veterans. Random House.. str. Epigraph and pages xv–xvii. ISBN 978-0-394-53028-4.
- ↑ Working-Class War: American Combat Soldiers and Vietnam: American Combat
- ↑ Gary D. Solis (15 February 2010). The Law of Armed Conflict: International Humanitarian Law in War. Cambridge University Press. str. 301.– 303.. ISBN 978-1-139-48711-5.
- ↑ „Off With Their Hands”. Newsweek. 1967-05-15.
- ↑ U.S. Senate Judiciary Committee, The Human Cost of Communism in Vietnam Arhivirano 2016-02-03 na Wayback Machine-u (1972.), str.49.
- ↑ De Silva, Peer (1978.). Sub Rosa: The CIA and the Uses of Intelligence. New York: Time Books. str. 249. ISBN 0-8129-0745-0.
- ↑ Lewy 1978: str. 270–9.
- ↑ Pedahzur, Ami (2006), Root Causes of Suicide Terrorism: The Globalization of Martyrdom, Taylor & Francis, str.116.
- ↑ Pike, Douglas (1996.). PAVN: Peoples Army of Vietnam. Presidio.
- ↑ Wiesner, Louis (1988), Victims and Survivors: Displaced Persons and Other War Victims in Viet-Nam, 1954–1975 Greenwood Press, str. 318–9.
- ↑ 227,0 227,1 227,2 Rummel, Rudolph, Statistics of Vietnamese Democide, in his Statistics of Democide, 1997.
- ↑ Karnow 1997: str. 655.
- ↑ Kirk, Donald (14. 7. 1974.). „I watched them saw him 3 days”. Chicago Tribune.
- ↑ Kirk, Donald (14. 7. 1974.). „Khmer Rouge's Bloody War on Trapped Villagers”. Chicago Tribune.
- ↑ Yates, Ronald (17. 3. 1975.). „Priest Won't Leave Refugees Despite Khmer Rouge Threat”. Chicago Tribune.
- ↑ Power, Samantha (2002). A Problem From Hell. Perennial Books. str. 98–99.
- ↑ Becker, Elizabeth (28. 1. 1974.). „The Agony of Phnom Penh”. Washington Post.
- ↑ Barron, John &Paul, Anthony (1977). Murder of a Gentle Land. Reader's Digest Press. str. 1–2.
- ↑ Ponchaud, François (1978.). Cambodia Year Zero. Holt, Rinehart and Winston. str. 6–7.
- ↑ Swain, John (1999.). River of Time: A Memoir of Vietnam and Cambodia. Berkley Trade.
- ↑ 237,0 237,1 237,2 Nick Turse; Deborah Nelson (6. 8. 2006.). „Civilian Killings Went Unpunished”. latimes.com. Arhivirano iz originala na datum 2014-03-11. Pristupljeno 14. 9. 2013.
- ↑ US army continues to avoid legacy of concealed Vietnam crimes, Global Times | 27. 9. 2012. 0:30:03, by James Palmer, [1]
- ↑ 16. 11. 2003, "The Vietnam War Crimes You Never Heard Of", Nick Turse, History News Network
- ↑ "Slično, Toledo Blade stavlja posebnu pozornost na Sama Ybarru, "ozloglašenog sumnjivca" koji se spominje u sedam od sveukupno trideset ratnih zločina počinjenih od strane jedinice Tiger Force uključujući silovanje i fatalno probadanje 13-godišnje djevojčice te brutalno ubojstvo 15-godišnjaka." 16. 11. 2003., "The Vietnam War Crimes You Never Heard Of", Nick Turse, History News Network
- ↑ "Čuo sam da je Bumgarner to radio i ranije - postavljao oružja na tijela za koje se sumnjalo da su imali bilo kakav vojni status. Čuo sam nekoliko glasina o tome kako je Bumgarner ubijao nenaoružane ljude. Prije nekoliko tjedana čuo sam da je Bumgarner ubio vijetnamsku djevojčicu i dva mala dječaka koji su bili nenaoružani." 16. 11. 2003., "The Vietnam War Crimes You Never Heard Of", Nick Turse, History News Network
- ↑ Nelson 2008: str. 3.
- ↑ Rummel 1997 Lines 540, 556, 563, 566, 569, 575
- ↑ 244,0 244,1 Turse 2013: str. 251.
- ↑ Turse 2013: str. 212.
- ↑ 246,0 246,1 „한겨레 21”. Hani.co.kr. 15. 2. 1966.. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-22. Pristupljeno 24. 2. 2014.
- ↑ Robbers, Gerhard (30. 1. 2007.). Encyclopedia of world constitutions. Infobase Publishing. str. 1021. ISBN 978-0-8160-6078-8. Pristupljeno 1. 7. 2011.
- ↑ 248,0 248,1 248,2 Desbarats, Jacqueline. "Repression in the Socialist Republic of Vietnam: Executions and Population Relocation", iz The Vietnam Debate (1990.) autora Johna Mortona Moorea. "Zbog izjave Nguyena Coa Tacha iz 1985. godine sada znamo da je 2,500.000, a ne samo 1,000.000 ljudi poslano u logore za preodgoj... zapravo, vjerojatno je više od 100.000 Vijetnamaca bilo žrtvama izvansudskih smaknuća u posljednjih deset godina... vjerojatnije je minimalno 1,000.000 Vijetnamaca bilo žrtvama prisilnog premještanja stanovništva."
- ↑ Anh Do and Hieu Tran Phan, Camp Z30-D: The Survivors, Orange County Register, 29. 4. 2001.
- ↑ Također pogledati Nghia M. Vo, The Bamboo Gulag: Political Imprisonment in Communist Vietnam (McFarland, 2004.)
- ↑ Morris, Stephen J. Glastnost and the Gulag: The Numbers Game Arhivirano 2013-02-01 na Wayback Machine-u, Vietnam Commentary, maj - juni 1988.
- ↑ Human Events, 27. 8. 1977.
- ↑ Associated Press, 23. 6. 1979., San Diego Union, 20. 7. 1986. Vidjeti još Nghia M. Vo, The Vietnamese Boat People (2006.), 1954. i 1975. – 1992., McFarland.
- ↑ Heuveline, Patrick (2001.). "The Demographic Analysis of Mortality in Cambodia." In Forced Migration and Mortality, eds. Holly E. Reed and Charles B. Keely. Washington, D.C.: National Academy Press. Heuveline suggests that a range of 1.17–3.42 million people were killed.
- ↑ 255,0 255,1 Sharp, Bruce (1. 4. 2005.). „Counting Hell: The Death Toll of the Khmer Rouge Regime in Cambodia”. Pristupljeno 16. 2. 2013.
- ↑ Etcheson 2005: str. 24, 27.
- ↑ Vietnam (03/09). U.S. Department of State.
- ↑ „CIA – The World Factbook – Laos”. Arhivirano iz originala na datum 2010-12-29. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- ↑ Unrepresented Nations and Peoples Organization. „WGIP: Side event on the Hmong Lao, at the United Nations”. Pristupljeno 20 April 2011.
- ↑ Jane Hamilton-Merritt, Tragic Mountains: The Hmong, the Americans, and the Secret Wars for Laos, 1942. – 1992. (Indiana University Press, 1999.), str. 337. - 460.
- ↑ Forced Back and Forgotten (Lawyers' Committee for Human Rights, 1989.), str. 8.
- ↑ Statistics of Democide Rudolph Rummel
- ↑ Laos (04/09). U.S. Department of State.
- ↑ "Migration in the Asia-Pacific Region". Stephen Castles, University of Oxford. Mark J. Miller, University of Delaware. Juli 2009.
- ↑ Robinson, William Courtland (1998.). Terms of refuge: the Indochinese exodus & the international response. Zed Books. str. 127. ISBN 1-85649-610-4.
- ↑ Crossette, Barbara, Hanoi, Citing Famine Fears, Seeks Emergency Aid, The New York Times, 15. 5. 1988.
- ↑ Van, Canh Nguyen; Cooper, Earle (1983.). Vietnam under Communism, 1975. – 1982., str. 229. Hoover Press. ISBN 9780817978518.
- ↑ „Vietnam War Bomb Explodes Killing Four Children”. Huffington Post. 3. 12. 2012..
- ↑ Vietnam war shell explodes, kills two fishermen The Australian (28. 4. 2011.)
- ↑ „Vietnam War Bombs Still Killing People 40 Years Later”. The Huffington Post. 14. 8. 2013..
- ↑ „U.S. starts its first Agent Orange cleanup in Vietnam”. Reuters. 9. 8. 2012.. Arhivirano iz originala na datum 2014-10-30. Pristupljeno 2014-11-02.
- ↑ Gerdes (ed). Examining Issues Through Political Cartoons: The Vietnam War str. 14. – 15.
- ↑ Karnow 1997: str. 23.
- ↑ Taylor paraphrases Sun Tzu, The Art of War, trans. Samuel B. Griffith. Oxford, UK. Oxford University Press, 1963.
- ↑ „President Richard Nixon's Role in the Vietnam War”. Vietnam War. Arhivirano iz originala na datum 2009-03-31. Pristupljeno 17. 10. 2009.
- ↑ „Lessons of Vietnam – Secret Memoranda to The President of the United States by Secretary of State Henry Kissinger”. ca. 12. 5. 1975. str. 3. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-09. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- ↑ McNamara 1999: str. 368.
- ↑ 278,0 278,1 278,2 Quoted in Bob Buzzano. „25 Years After End of Vietnam War, Myths Keep Us from Coming to Terms with Vietnam”. The Baltimore Sun Times. 17. 4. 2000.. Arhivirano iz originala na datum 2008-06-05. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- ↑ Karnow 1997: str. 17.
- ↑ Stephen Daggett (2008-07-24). CRS Report to Congress : Costs of Major U.S. Wars. Foreign press center, US Department of State. (Order Code RS22926, see table on page 2/5).
- ↑ "Echoes of Combat: The Vietnam War in American Memory Arhivirano 2012-05-08 na Wayback Machine-u". Stanford University.
- ↑ Westheider 2007: str. 78.
- ↑ 283,0 283,1 The War's Costs. Digital History.
- ↑ Combat Area Casualty File, November 1993. (The CACF is the basis for the Vietnam Veterans Memorial, i.e. The Wall), Center for Electronic Records, National Archives, Washington, D.C.
- ↑ Kueter, Dale (2007.). Vietnam Sons: For Some, the War Never Ended. AuthorHouse. ISBN 1-4259-6931-3.[mrtav link]
- ↑ „War Resisters Remain in Canada with No Regrets”. ABC News. 19. 11. 2005.. Pristupljeno 26. 2. 2010.
- ↑ Vietnam War Resisters in Canada Open Arms to U.S. Military Deserters Arhivirano 2014-08-12 na Wayback Machine-u. Pacific News Service. 28. 6. 2005.
- ↑ „Proclamation 4483: Granting Pardon for Violations of the Selective Service Act”. Pristupljeno 11. 6. 2008. By The President of the United States of America, A Proclamation Granting Pardon For Violations of the Selective Services Act, 4 August 1964 To 28 March 1973. 21. 1. 1977.
- ↑ „US still making payments to relatives of Civil War veterans, analysis finds”. Fox News. Associated Press. 20. 3. 2013..
- ↑ Jim Lobe (30. 3. 2013.). „Iraq, Afghanistan Wars Will Cost U.S. 4–6 Trillion Dollars: Report”. Inter Press Service.
- ↑ „fifty years of violent war deaths: data analysis from the world health survey program: BMJ”. 23. 4. 2008.. Pristupljeno 5. 1. 2013. Prema dostupnim podacima u razdoblju od 1955. do 2002. godine zabilježeno je 5,400.000 nasilnih smrti uslijed vođenja ratova... 3,800.000 samo u Vijetnamu.
- ↑ Obermeyer, Murray & Gakidou 2008.
- Carter, Jimmy. By The President Of The United States Of America, A Proclamation Granting Pardon For Violations Of The Selective Service Act, 4. 8. 1964. do 28. 3. 1973. (21. 1. 1977.)
- Central Intelligence Agency. "Laos Arhivirano 2010-12-29 na Wayback Machine-u", CIA World Factbook'
- Cora Weiss Collection (materijali koji se odnose na otpor prema ratu i mirovne aktivnosti tokom Vijetnamskog rata), Lloyd Sealy Library Special Collections, John Jay College of Criminal Justice
- Eisenhower, Dwight D. Mandate for Change. (1963.) predsjednički politički memoar
- Ho, Chi Minh. "Vietnam Declaration of Independence", Selected Works. (1960. – 1962.)
- LeMay, General Curtis E. and Kantor, MacKinlay. Mission with LeMay (1965.) autobiografija kontroverznog bivšeg Predsjednika združnog stožera američke ratne avijacije
- Kissinger, United States Secretary of State Henry A. "Lessons on Vietnam", (1975.) secret memoranda to U.S. President Ford Arhivirano 2007-06-09 na Wayback Machine-u
- O'Connell, Kim A. (2006.). Primary Source Accounts of the Vietnam War. Berkeley Heights, New Jersey: MyReportLinks.com. ISBN 978-1-598-45001-9.
- McCain, John. Faith of My Fathers: A Family Memoir (1999.) :Marshall, Kathryn. In the Combat Zone: An Oral History of American Women in Vietnam, 1966–1975 (1987.)
- Martin, John Bartlow. Was Kennedy Planning to Pull out of Vietnam? (1964.) usmena historija za Knjižnicu Johna F. Kenneyja, vrpca V, čin 1.
- Myers, Thomas. Walking Point: American Narratives of Vietnam (1988.)
- Public Papers of the Presidents, 1965 (1966.) službeni dokumenti američkih predsjednika.
- Schlesinger, Arthur M. Jr. Robert Kennedy and His Times. (1978.) svjedočanstva iz prve ruke o Kennedyjevoj administraciji jednog njezinog predstavnika
- Sinhanouk, Prince Norodom. "Cambodia Neutral: The Dictates of Necessity." Foreign Affairs. (1958.) opisuje geopolitičku situaciju Kambodže
- Tang, Truong Nhu. A Viet Cong Memoir (1985.)
- Terry, Wallace, ed. Bloods: An Oral History of the Vietnam War by Black Veterans (1984.)
- Truong, Như Tảng; David Chanoff, Van Toai Doan (1985). A Vietcong memoir (1985 izd.). Harcourt Brace Jovanovich. ISBN 978-0-15-193636-6.- Ukupno stranica: 350
- The landmark series Vietnam: A Television History, first broadcast in 1983, is a special presentation of the award-winning PBS history series, American Experience.
- The Pentagon Papers (Gravel ed. 5 vol 1971.); kombinacija narativnih i tajnih dokumenata prikupljenih od strane Pentagona. excerpts Arhivirano 2018-08-18 na Wayback Machine-u
- U.S. Department of State. Foreign Relations of the United States (kolekcija službenih tajnih dokumenata)
- U.S. Department of Defense and the House Committee on Armed Services. U.S.-Vietnam Relations, 1945. – 1967. Washington, D.C. Department of Defense and the House Committee on Armed Services, 1971., 12 volumes.
- Anderson, David L. (2004.). Columbia Guide to the Vietnam War. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-11492-3.
- Angio, Joe. Nixon a Presidency Revealed (2007.) Televizijski dokumentarac History Channela
- Appy, Christian G. (2006.). Vietnam: The Definitive Oral History, Told from All Sides. London: Ebury Press. ISBN 978-0-091-91011-2.
- Baker, Kevin. "Stabbed in the Back! The past and future of a right-wing myth", Harper's Magazine (juni 2006.) „Stabbed in the back! The past and future of a right-wing myth (Harper's Magazine)”. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- Berman, Larry (1989.). Lyndon Johnson's War: The Road to Stalemate in Vietnam. New York: W. W. Norton & Company. ISBN 978-0-393-02636-8.
- Blaufarb, Douglas S. (1977.). The Counterinsurgency Era: U.S. Doctrine and Performance, od 1950. do danas. New York: Free Press. ISBN 978-0-029-03700-3.
- ———. The Counterinsurgency Era (1977.) historija uplitanja Kennedyjeve administracije u Južni Vijetnam.
- Brigham, Robert K. Battlefield Vietnam: A Brief History interaktivna web stranica PBS-a
- Brocheux, Pierre (2007.). Ho Chi Minh: a biography. Cambridge University Press. str. 198. ISBN 978-0-521-85062-9.
- Buckley, Kevin. "Pacification's Deadly Price", Newsweek, 19. 6. 1972.
- Buzzanco, Bob. "25 Years After End of Vietnam War: Myths Keep Us From Coming To Terms With Vietnam", The Baltimore Sun (17. 4. 2000.) „25 Years After End of Vietnam War Myths Keep Us From Coming To Terms With Vietnam”. Arhivirano iz originala na datum 2008-06-05. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- Carney, Timothy (1989.). „The Unexpected Victory”. In Karl D. Jackson, ed., Cambodia, 1975. – 1978.: Rendezvous with Death (pp. 13–35). Princeton, New Jersey: Princeton University Press. ISBN 978-0-691-07807-6.
- Church, Peter ed. A Short History of South-East Asia (2006.).
- Cooper, Chester L. The Lost Crusade: America in Vietnam (1970.) bilješke o događajima iz Washingtona.
- Courtwright, David T. (2005). Sky as Frontier: Adventure, Aviation, and Empire. College Station, Texas: Texas A&M University Press. ISBN 978-1-585-44384-0.
- Crook, John R. (2008). „Court of Appeals Affirms Dismissal of Agent Orange Litigation”. American Journal of International Law 102 (3): 662–664. JSTOR 20456664.
- Demma, Vincent H. (1989). „The U.S. Army in Vietnam”. In [http://www.history.army.mil/books/AMH/amh-toc.htm American Military History (pp. 619. – 694.)]. Washington, D.C.: US Army Center of Military History. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-03. Pristupljeno 2014-11-02.
- Dennis, Peter; et al (2008.). The Oxford Companion to Australian Military History (Second izd.). Melbourne: Oxford University Press Australia & New Zealand. ISBN 978-0-19-551784-2.
- DoD (6. 11. 1998.). „Name of Technical Sergeant Richard B. Fitzgibbon to be added to the Vietnam Veterans Memorial”. Department of Defense (DoD). Pristupljeno 31. 3. 2010.
- Duiker, William J. (1996.). The Communist Road to Power in Vietnam.
- Duncanson, Dennis J. (1968.). Government and Revolution in Vietnam.
- Etcheson, Craig (2005.). After the Killing Fields: Lessons from the Cambodian Genocide. New York: Praeger. ISBN 978-0-275-98513-4.
- Fall, Bernard B. (1967.). The Two Viet-Nams: A Political and Military Analysis (2nd izd.). New York: Praeger. ISBN 978-0-999-14179-3.
- Fincher, Ernest Barksdale, The Vietnam War (1980.).
- Ford, Harold P. CIA and the Vietnam Policymakers: Three Episodes, 1962. – 1968. (1998.).
- Gerdes, Louise I. ed. Examining Issues Through Political Cartoons: The Vietnam War (2005.).
- Gettleman, Marvin E.; Franklin, Jane; Young, Marilyn Vietnam and America: A Documented History. (1995.).
- Hammond, William. Public Affairs: The Military and the Media, 1962–1968 (1987); Public Affairs: The Military and the Media, 1968–1973 (1995.). Potpuna historija rata američke vojske; puno šire nego što naslov govori.
- Healy, Gene (2009.). The Cult of the Presidency: America's Dangerous Devotion to Executive Power. Cato Institute. ISBN 978-1-933995-19-9.
- Herring, George C. (2001.). America's Longest War: The United States and Vietnam, 1950. – 1975. (4th izd.). New York: McGraw-Hill. ISBN 978-0-072-53618-8.
- Hitchens, Christopher. The Vietnam Syndrome.
- Holm, Jeanne (1992.). Women in the Military: An Unfinished Revolution (Rev. izd.). Novato, California: Presidio Press. ISBN 978-0-891-41450-6.
- Karnow, Stanley (1997.). Vietnam: A History (2nd izd.). New York: Penguin Books. ISBN 978-0-140-26547-7.
- Khong, Yuen Foong (1992). Analogies at War: Korea, Munich, Dien Bien Phu, and the Vietnam Decisions of 1965. Princeton University Press.
- Kiernan, Ben (2008.). The Pol Pot Regime: Race, Power, and Genocide in Cambodia Under the Khmer Rouge (3rd izd.). New Haven, Connecticut: Yale University Press. ISBN 978-0-300-14434-5.
- ———; Owen, Taylor. Bombs over Cambodia. str. 62–69.
- Kolko, Gabriel (1985.). Anatomy of a War: Vietnam, the United States, and the Modern Historical Experience. New York: Pantheon Books. ISBN 978-0-394-74761-3.
- Kutler, Stanley I., ur. (1996.). Encyclopedia of the Vietnam War. New York: Charles Scribner's Sons. ISBN 978-0-132-76932-7.
- Lawrence, A. T. (2009.). Crucible Vietnam: Memoir of an Infantry Lieutenant. Jefferson, North Carolina: McFarland. ISBN 978-0-786-44517-2.
- Lawrence, Mark Atwood (2008). The Vietnam War: A Concise International History. Oxford University Press.
- Leepson, Marc ed. (1999). Dictionary of the Vietnam War. New York: Webster's New World.
- Lewy, Guenter (1978.). America in Vietnam. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-195-02732-7.
- Logevall, Fredrik (2001.). The Origins of the Vietnam War. Harlow: Longman. ISBN 978-0-582-31918-9.
- ——— (2010). „The Indochina wars and the Cold War, 1945. – 1975.”. In Melvyn P. Leffler and Odd Arne Westad, eds., The Cambridge History of the Cold War, Volume II: Crises and Détente (pp. 281. – 304.). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-83720-0.
- McGibbon, Ian; ed (2000). The Oxford Companion to New Zealand Military History. Auckland: Oxford University Press. ISBN 0-19-558376-0.
- McMahon, Robert J. (1995). Major Problems in the History of the Vietnam War: Documents and Essays.
- McNamara, Robert S. sa Jamesom Blightom, Robertom Brighamom, Thomasom Bierstekerom, Herbertom Schandlerom (1999.). Argument Without End: In Search of Answers to the Vietnam Tragedy. New York: PublicAffairs. ISBN 978-1-891-62087-4.
- McNeill, Ian (1993). To Long Tan: The Australian Army and the Vietnam War 1950. – 1966.. St Leonards: Allen & Unwin. ISBN 1-86373-282-9.
- Milne, David (2008.). America's Rasputin: Walt Rostow and the Vietnam War. New York: Hill & Wang. ISBN 978-0-374-10386-6.
- Moïse, Edwin E. (1996.). Tonkin Gulf and the Escalation of the Vietnam War. Chapel Hill, North Carolina: University of North Carolina Press. ISBN 978-0-807-82300-2.
- ——— (2002.). Historical Dictionary of the Vietnam War. Lanham, Maryland: Scarecrow Press. ISBN 978-0-810-84183-3.
- Moss, George D. Vietnam (4th ed 2002) textbook.
- Moyar, Mark (2006.). Triumph Forsaken: The Vietnam War, 1954–1965. New York: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-86911-9.
- Major General Spurgeon Neel. Medical Support of the U.S. Army in Vietnam 1965–1970 (Department of the Army 1991) official medical history
- Neale, Jonathan (2001.). The American War: Vietnam, 1960. – 1975.. London: Bookmarks. ISBN 978-1-898-87667-0.
- Nelson, Deborah (2008.). The War Behind Me: Vietnam Veterans Confront the Truth about U.S. War Crimes. Philadelphia, Pennsylvania: Basic Books. ISBN 978-0-465-00527-7.
- Nulty, Bernard.The Vietnam War (1998) New York: Barnes and Noble.
- Oberdorfer, Don (2001.) [1971.]. Tet! The Turning Point in the Vietnam War. Baltimore, Maryland: Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-801-86703-3.
- Obermeyer, Ziad; Murray, Christopher J. L.; Gakidou, Emmanuela (2008). „Fifty years of violent war deaths from Vietnam to Bosnia: analysis of data from the world health survey programme”. BMJ 336 (7659): 1482. DOI:10.1136/bmj.a137. ISSN 0959-8138. PMC 2440905. PMID 18566045.
- Olson, James S.; Roberts, Randy (2008.). Where the Domino Fell: America and Vietnam, Where the Domino Fell: America and Vietnam 1945. – 1995. (5th izd.). Malden, Massachusetts: Blackwell Publishing. ISBN 978-1-405-18222-5.
- Palmer, Bruce, Jr. The Twenty-Five Year War (1984.), vojna historija starijeg američkog generala.
- Palmer, Dave R. (1978.). Summons of Trumpet: U.S.-Vietnam in Perspective. Novato, California: Presidio Press. ISBN 978-0-891-41550-3.
- Palmer, Michael G. (2007). „The Case of Agent Orange”. Contemporary Southeast Asia 29 (1): 172.– 195.. DOI:10.1355/cs29-1h. JSTOR 25798819.
- Prados, John (2006.). „The Road South: The Ho Chi Minh Trail”. In Andew Wiest, ed., Rolling Thunder in a Gentle Land (pp. 74. – 95.). Oxford: Osprey Publishing. ISBN 978-1-846-03020-8.
- Roberts, Anthea (2005). „The Agent Orange Case: Vietnam Ass'n for Victims of Agent Orange/Dioxin v. Dow Chemical Co.”. ASIL Proceedings 99 (1): 380. – 385.. JSTOR 25660031.
- Schandler, Herbert Y. (2009.). America in Vietnam: The War That Couldn't Be Won. Lanham, Maryland: Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-742-56697-2.
- Schell, Jonathan. The Time of Illusion (1976.).
- Schulzinger, Robert D. A Time for War: The United States and Vietnam, 1941. – 1975. (1997.).
- Sheehan, Neil (1989.). A Bright Shining Lie: John Paul Vann and America in Vietnam. New York: Vintage. ISBN 978-0-679-72414-8.
- Sliwinski, Marek (1995.). Le Génocide Khmer Rouge: Une Analyse Démographique. Paris: L'Harmattan. ISBN 978-2-738-43525-5.
- Sorley, Lewis, A Better War: The Unexamined Victories and Final Tragedy of America's Last Years in Vietnam (1999.), temeljena na još uvijek povjerljivim audio zapisima sastanaka američkih zapovjednika u Vijetnamu, ISBN 0-15-601309-6
- Spector, Ronald. After Tet: The Bloodiest Year in Vietnam (1992.), vrlo široki pregled 1968. godine
- Stanton, Shelby L. (2003.). Vietnam order of battle (2003 izd.). Stackpole Books. ISBN 0-8117-0071-2.
- Stone, Richard (2007). „Agent Orange's Bitter Harvest”. Science 315: 176. – 179.. DOI:10.1126/science.315.5809.176. JSTOR 20035179.
- Stuart-Fox, Martin (1997.). A History of Laos. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-59235-2.
- Summers, Harry G. On Strategy: A Critical Analysis of the Vietnam War, Presidio press (1982.), ISBN 0-89141-563-7 (225 stranica)
- Thayer, Thomas C. (1985.). War Without Fronts: The American Experience in Vietnam. Boulder, Colorado: Westview Press. ISBN 978-0-813-37132-0.
- Tucker, Spencer. ed. Encyclopedia of the Vietnam War (1998.) 3 vol. reference set; also one-volume abridgement (2001).
- ——— (1999.). Vietnam. London: UCL Press. ISBN 978-1-857-28921-3.
- Tucker, Spencer (2011) [1998]. The Encyclopedia of the Vietnam War: A Political, Social, and Military History. ABC-CLIO. ISBN 978-1851099603.
- Turner, Robert F. (1975.). Vietnamese Communism: Its Origins and Development. Stanford, California: Hoover Institution Press. ISBN 978-0-817-96431-3.
- Turse, Nick (2013.). Kill Anything That Moves: The Real American War in Vietnam. New York: Metropolitan Books. ISBN 978-0-805-08691-1.
- Vietnam Task Force (1969.). Report of the Office of the Secretary of Defense Vietnam Task Force "The Pentagon Papers". Washington, D.C.: Office of the Secretary of Defense.
- Westheider, James E. (2007.). The Vietnam War. Westport, Connecticut: Greenwood Press. ISBN 978-0-313-33755-0.
- Willbanks, James H. (2009). Vietnam War almanac. Infobase Publishing. ISBN 978-0-8160-7102-9.
- Witz, James J. The Tet Offensive: Intelligence Failure in War (1991.).
- Woodruff, Mark (2005). Unheralded Victory: The Defeat of The Viet Cong and The North Vietnamese. Arlington, Virginia: Presidio Press. ISBN 0-8914-1866-0.
- Young, Marilyn B. (1991.). The Vietnam Wars, 1945–1990. New York: HarperPerennial. ISBN 978-0-060-92107-1.
- Xiaoming, Zhang. "China's 1979 War With Vietnam: A Reassessment", China Quarterly. izdanje br. 184, (decembar 2005.) „CJO – Abstract – China's 1979 War with Vietnam: A Reassessment”. Pristupljeno 11. 6. 2008.
- American Ethnography – On collecting engraved Zippos from the Vietnam War
- Documents Relating to American Foreign Policy-Vietnam Arhivirano 2012-08-13 na Wayback Machine-u primarni izvor američke involviranosti
- Fallout of the War iz Dean Peter Krogh Foreign Affairs Digital Archives
- Glossary of Military Terms & Slang from the Vietnam War
- Impressions of Vietnam and descriptions of the daily life of a soldier from the oral history of Elliott Gardner, U.S. Army Arhivirano 2011-04-30 na Wayback Machine-u
- "No Peace in the Valley," Vietnam magazine, cover story, Oct. 2008, 26—31.
- Stephen H. Warner Southeast Asia Photograph Collection at Gettysburg College Arhivirano 2012-10-24 na Wayback Machine-u
- The Effects of Vietnamization on the Republic of Vietnam's Armed Forces, 1969–1972 Arhivirano 2012-06-12 na Wayback Machine-u
- Timeline US – Vietnam (1947. – 2001.) Arhivirano 2011-05-01 na Wayback Machine-u
- The U.S. Army in Vietnam službena historija vojske SAD-a
- The Vietnam War na History Channelu
- UC Berkeley Library Social Activism Sound Recording Project: Anti-Vietnam War Protests
- Vietnam Casualties database searchable by first name, last name and location
- Vietnam War Bibliography Arhivirano 2013-01-17 na Wayback Machine-u pokriva internetske i objavljene izvore
- Vietnam war timeline Arhivirano 2005-04-03 na Wayback Machine-u sveobuhvatna vremenska crta Vijetnamskog rata
- Virtual Vietnam Archive – Sveučilište Texas Tech
- A Vietnam Diary’s Homecoming Arhivirano 2017-10-19 na Wayback Machine-u Video kojeg je producirao PBS
