Povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini

Hrvati su danas jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, uz Bošnjake i Srbe. Žive pretežno u Federaciji BiH, jezik imenuju hrvatskim te mahom ispovijedaju katoličku vjeru ili su ateisti. Tijekom 20. stoljeća mnoštvo se bosanskih muslimana izjašnjavalo Hrvatima po nacionalnosti, ali to je danas veoma rijetka pojava. Po popisu 1991. u BiH je živjelo 760 852 Hrvata, odnosno 17.3% stanovništva. Prema neslužbenim ishodima popisa 2013. Hrvata je oko 553 000, te čine 14.6% stanovništva. Tijekom rata 1990-ih Hrvati su proglasili svoj entitet, Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Ona je 1994. ukinuta stvaranjem zajedničkog hrvatsko-bošnjačkog entiteta, Federacije BiH.

Hrvatska nacionalna svijest u Bosni i Hercegovini

Etnička narav predosmanlijske Bosne predmet je brojnih kontroverzi. Ovisno o nacionalnim, političkim i ideološkim polazištima, neki povjesničari drže da je Bosna bila dio Hrvatskog Kraljevstva i zatim neovisna hrvatska kraljevina, neki da je bila srpska zemlja, a neki da nikada nije bila ni hrvatska ni srpska.

Kinnamos tvrdi, da »Bosna seže do Drine i da nije podložna srpskom velikom županu; u njoj živi drugi narod, koji ima svoje običaje i uredbe, a i svog vlastitog vladara«. Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se već u najstarijim vijestima o Bosni banom. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velmoža hrvatske države. A Porfirogenet spominje bansku čast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom njezini banovi, dok ponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni', da 14 godina kasnije, sjedinivši s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje također i Hrvatsku i Dalmaciju. Banska čast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima; i tako zemlja, kojom oduvijek vladaju banovi, sigurno je bila hrvatskom. Poznati povjesničar Dummler, imajući na umu, da je u doba kralja Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 većih i 100 manjih brodova; 100 000 pješaka i 60 000 konjanika) zaključuje ovako: "Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car (Porfirogenet) pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, premda je već u X. stoljeću bila njezin sastavni dio; njezini žitelji imaju vlastite vladare". S Dummlerom se slaže sav niz povjesničara, koji nisu ni Srbi ni Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Čeh Niederle, Mađari Pauler i Thalloczy itd. U IX. stoljeću Hrvatska je neposredno graničila s Bugarskom. To potvrđuje i bizantski povjesničar Cedrenus. Porfirogenet pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije godine 870., dakle za kana Borisa i kneza Trpimira.. Bugari u ratu nisu uspjeli nego učine mir s Hrvatima, obilno ih nadarivši i primivši uzdarje od njih. Papini legati godine 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, krstiti bugarski narod. Slična stvar događa se i godine 926. za kralja Tomislava. To je novi dokaz zajedničke bugarsko-hrvatske granice. Pošto je Slavonija u to vrijeme bila franačka, pošto je na Limu i gornjoj Drini bila samostalna Raška, a Bugarska se sterala čak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvaćati Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopu hrvatske države. Isti taj zaključak nameće se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane godine 852. u Biacima kod Splita splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija »metropola sve do obala dunavskih i gotovo po cijeloj državi hrvatskoj«. Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u političkom pogledu franačkoj državi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Splitska metropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom državom, dopirala je do Dunava, zbog čega je Bosna nije pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj. Već oko 960. hrvatski kralj »Krešimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom«, kako bilježi Dukljanin. S tim se slaže i veliki prijatelj Srba, inače objektivni češki povjesničar Jireček smatrajući, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba. »U X. stoljeću, u neprohodnim planinskim krajevima između Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je među slavenskim plemenima čvršća tvorevina pod hegemonijom pravih Srba, ali i ta samo za kraće vrijeme.«. To je upravo Srbija za kneza Časlava, koja za čas obvlada Bosnom, da u nju nikad više, kroz daljnjih tisuću godina ne stupi kao vladarica. Čak ni najslavniji srpski vladar, car i samodržac svih Grka i Srba, Dušan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, već se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, odkuda je i došao. Po Dukljaninu koncem XI. stoljeća zavladao je Bosnom, opet na malo vremena, dukljanski kralj Bodin. On je slavenski vladar, ili po istom Popu Dukljaninu crvenohrvatski, i zato njegova vlada Bosnom nije nipošto srpska vlada. Obratno povijest pozitivno zna, da su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaške obitelji vladale Bosnom. Tako je i prvi po imenu poznati bosanski ban, Borić, Hrvat katolik iz Slavonije. Tako je isto i moćni ban Pavao Šubić »gospodar Bosne« (1299.) iz obitelji, koja je iznjedrila Petra Šubića Zrinjskog. Njegov sin Mladen banuje u Bosni 20 godina (1302.-1322.). I osnivač bosanske kraljevske dinastije Kotromanića, ban Prijezda, bio je podrijetlom iz Hrvatske (iz Kutjeva). A takav je i »veliki vojvoda rusaga bosanskog« Hrvoje Vukčić-Hrvatinić,moćniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodara Donjih krajeva (oko današnje Banje Luke), kneza Hrvatina. I oni su Hrvati, hrvatske krvi i plemena, kako im i samo ime svjedoči. Ugarsko-hrvatski kralj Bela II. godine 1138. naziva se kraljem Ugarske i Rame (»Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex«). A Rama, kroz 300 godina, znači u Ugarskoj uvijek Bosnu. Pošto Mađari nisu Bosne na maču dobili, razvidno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, što su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono »rex Ramae«, »kralj Bosne«. Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske. Utvrđen ishod znanstvenog istraživanja poznatog kritičnog povjesničara Šišića jest, da se Hrvatska u doba kralja Petra Krešimira IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tuđinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastoje bosanski velikaši da Bosnu što vise osamostale. Bosna se počinje separirati od Hrvatske. Po Šišiću bilo je to još za Zvonimirova života. Prastara hrvatska kronika, pripovijeda: »Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabraše Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.« Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima Zvonimirove države: Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom. Vrlo je poučna listina iz godine 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrđuje izvjesne povlastice »pred velikašima (svog) kraljevstva«, među kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu među svjetovnim knezovima hrvatskog bana Belosa, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borića, te velikaše Hadrijana, Henrika itd.. Dakle Borić nije samostalan vladar Bosne, vec vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva; a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i šalje Kulin ban svog sina Stjepana u Ugarsku, kako bi se pred kraljem odrekao patarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod današnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogumilstva i ispovjedili katoličku vjeru. A kralj Bela III. strogo nalaze svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1 000 srebrenih maraka, da ne smije štititi patarena u Bosni. I sam ban Ninoslav priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti godine 1244. ne samo potvrđuje nego i nanovo daruje one posjede u Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je već prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu. Tako razlog naslova »kralj Rame (Bosne)« u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je Bosna bila sastavnim dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog Kraljevstva. Zanimljivo je čuti i glas jednog starog Bošnjaka, fra Nikole Lašvanina, glasovitog ljetopisca iz početka XVIII. stoljeća. »Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno vlada.On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne«. Uopće za cijelo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a još više Usora, javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednoj ispravi, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada spadale Srbiji. Čak i za vrijeme srpskog raskralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Mačvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao zemlja »bosanskaja i ugr'skaja«,a nipošto kao »serbskaja«. Na istoku Bosne sterala se manja oblast Podrinje, koju su Bošnjaci oteli 1374. od srpskog velmože Nikole Altomanovića. Ta oblast širila se s desne strane Drine i zahvaćala u Rašu do iza Plevlja i Mileševa. To je jedini, premda malen dio Bosne, koji je prvotno pripadao nemanjićkoj drzavi. Osvajanje Podrinja zasluga je borbenog i lukavog bana Tvrtka. Nego se Tvrtko nije samo s tim zadovoljio. On poželi kraljevsku krunu u Srbiji, koja je iza smrti posljednjeg Nemanjića nejakog Uroša (1371.) ostala bez kralja, sva pocjepkana i oslabljena. To mu konačno i uspije godine 1377., kad se u Mileševu okruni za kralja Srbljem i Bosni. Pri tom mu je izvrsno poslužila okolnost, da mu je baba Jelisava, žena bana Stipana Kotromana, bila Nemanjićka, kći raskralja Dragutina. Zato Tvrtko i njegovi nasljednici više puta ističu »praroditelje svoje gospodu srpsku«. Pravoj Bosni na zapad i sjeverozapad sterali su se krajevi, koji su pripadali hrvatskoj državi. Porfirogenet spominje medu 12 župa Bijele Hrvatske Hlivno (današnje Livanjsko polje), Pset (oko Bos. Krupe i Bos. Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje (današnje Skoplje na gornjem Vrbasu) oteti su već prije Kulina bana od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana Kotromanića (1325.) širi se vlast bosanskih banova preko starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč). Ta se oblast kasnije zove Završje ili Zapadne strane. Stanovništvo je i dalje ostalo velikim dijelom vjerno katoličkoj vjeri. U Duvnu je početkom XIV. stoljeća osnovana biskupija, dok Livno i Glamoč spadaju splitskoj nadbiskupiji. U Bistričkom gradu kod Livna postoji još godine 1400. kaptol s pismohranom i ispravama. Župa Pset nije nikada Bosni pripadala do dolaska Turaka. Oko Jajca i srednjeg Vrbasa počela se stvarati bosanska oblast pod imenom Donjih krajeva od župa, koje su prije bile sastavnim dijelom hrvatske države. Bilo je to u XII. i XIII. stoljeću. Osim Plive i Luke pripadoše Donjim Krajevima jos župe Banica (oko Ključa), Zemljanik (između Sane i Vrbasa sa središtem na Zmijanju), Vrbanja (oko istoimene rijeke), a kasnije Glaz na međi Usore i drugi neki krajevi. Još godine 1372. piše papa Grgur XI., da je župa Glaz (oko današnjeg Prnjavora i Ukrine) »u vlasti ugarskog (hrvatskog) kralja«, a malo kasnije dobiva je ban Tvrtko. U Donjim Krajevima od Kotor-Varoša preko Jajca do Glamoča vlada moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozva Hrvatinićima. Iz nje potječe najsilniji bosanski velikaš Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, »veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski«. Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Kotor Varos i ušće Ukrine bio oduvijek hrvatski, ne bi zapravo trebalo dalje ni govoriti o dijelovima današnje Bosne, koji ostaše na sjever i sjeverozapad Donjih Krajeva. Svi ti krajevi, oko Bihaća, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke, ili nisu nikada Bosni pripadali prije njezina pada (1463.) ili su pripadali pojedinim bosanskim velikaškim obiteljima tako kratko vrijeme, da se za njih s pravom može reći, da nikad nisu bili definitivnim sastavnim dijelom sredovjekovne Bosne. Oni su uvijek bili hrvatski. Zar se npr. Dubica prestala brojiti hrvatskom župom radi toga, što ju je veliki vojvoda Hrvoje oteo 1398. i vladao njom četiri godine? Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istočni Slavoniji. Hrvatskoj su spadale ove plemenske župe: gorička, drežnička, psetska, lapačka sa sjedištem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko Ripca) i unačka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Petrovac, Krupa (Pset), Cazin, Vrnograc i prije svega Bihać. Kad je pao Bihać u turske ruke (1592.), zove ga mletački poslanik u izvješću duždu »glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske«, jer je tu više puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrvatski podban. Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom rijekom. Sredovjekovnoj Slavoniji spadale su medu ostalim i župe dubička, sanska (oko Prijedora), mrenska (oko Sanskog Mosta), vrbaška (oko Banje Luke i Gradiške) i glaška (oko Prnjavora). U crkvenom pogledu spadale su one zagrebačkoj biskupiji. Današnjom Hercegovinom prostirale su se do XI. stoljeća samostalne oblasti i to Neretljanska između rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do Dubrovnika i Travunija od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Dalje na jug bila je Duklja, koja je obuhvaćala skoro cijelu današnju Crnu Goru i grad Skadar s okolicom. Neretljani su bili čakavci. Najstariji domaći povijesni spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, ispravama i zapamćenjima, jest Ljetopis Popa Dukljanina, pisan upravo u tim krajevima, točnije u Baru, u II. polovici XII. stoljeća. Po njemu sve četiri te navedene oblasti jesu hrvatske i činile su zajedno državu, koja se sterala od Duvna do Drača i zvala Crvena Hrvatska (Croatia Rubea) ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever širila se Bijela Hrvatska sve do Vinodola odnosno rijeke Raše u Istri. U Crvenoj Hrvatskoj su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj, Svac itd., i cijelo ozemlje današnje Hercegovine. Hrvate u Duklji nalaze također stari bizantski pisci Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj zadnji, pišući o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je težio, zauzeti Duklju, veli, da si taj »čovjek nemirna i nezasitna duha prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku«. Arapski pisac XII. stoljeća Idaizi naziva Dubrovnik skrajnjim (najjužnijim) gradom u Hrvatskoj. Crvenu Hrvatsku spominju stari dubrovački pisci Rastic i Crijević, zatim Mavro Orbini i Mlečanin Andrija Dandolo. Po njemu se »zemlja od Duvanjskog polja do Istre zove Bijela Hrvatska, od spomenutog polja do Drača Crvena Hrvatska, planinski kraj od Drine do Macedonije Raša, a s ovu stranu Drine Bosna... Novi (pisci) zovu cijelo Primorje Dalmacijom, a brdske krajeve Hrvatskom«. Srce i glavnu snagu današnje Hercegovine čini Zahumlje s glavnim gradom Blagajem. U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem moćni knez Mihajlo Višević. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, kneza Hrvata. Još razvidnije govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. godine 912.: »Zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević«. Splićanin Toma Arhiđakon, povjesničar XIII. stoljeća, piše o Zahumlju, da je spadalo Hrvatskom Kraljevstvu. Koncem XII. stoljeća osvaja Stefan Nemanja Zahumlje, Travuniju i Duklju i pripaja ih Srbiji. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeća, da su te zemlje nešto posebna i različita od prvotnih srpskih zemalja. »Stefan po milosti Boziej vencani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije« razlikujući tako srpsku zemlju Rašu od pomorske, koju sačinjavaju Zahumlje, Travunija i Duklja. Nemanjići vladaju Zahumljem uz prekide sve do 1325., kada dođe pod vlast bosanskih banova. Ipak se, i kroz to vrijeme, više puta Humska zemlja sjedinjuje s Hrvatskom. Tako ju je Hrvatskoj pripojio hrvatski herceg Andrija (1198.-1210.). Slavni hrvatski velikaš Pavao Šubić zove se i jest »ban cijele Bosne,knez i gospodar Humske zemlje«. Kralj Sigismund traži godine 1431. od bosanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno natrag, jer je »Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban Hrvatskog Kraljevstva«. Kralj Matijaš Korvin izdaje godine 1465. potvrdu Dubrovačkoj Republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti »za uzdržavanje grada našega Počitelja u našem Hrvatskom Kraljevstvu «. Na kraju nije na odmet spomenuti ni stari običaj medu muslimanskim seljacima oko Foče u Bosni, da, kada idu u muslimansko selo Hodžiće kod Kolašina u Crnoj Gori, vele, da idu u Crvenu Hrvatsku. To je pripovijedao g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji Hadžiću.

Godine 1637. tiskao je Sarajlija Augustin Vlastelinović pjesmicu u čast svog rođaka biskupa fra Jeronima Lučića iz Brgula kod Vareša, u kojoj se nalaze ovi stihovi:

»Još otkad banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo hercesko gospodstvo,
Moguće vladarstvo kralja bosanskoga
Zat(a)r se hrabrenstvo puka harvatskoga...«

Pod puk hrvatski broji Vlastelinović ne samo Hrvatsku, već i Hercegovinu i Bosansko Kraljevstvo. Fra Nikola Lašvanin bilježi borbu katolika u Livnu protiv srpskog »pacare Stanislava«, koji je turskim fermanom htio katolike sebi podložiti i uzeti od njih silom vjerski porez. Međutim se domaći narod junački oprije i razori čak i mescemu. Lašvanin o tom veli:

Navališe Hrvaćani i njihove mlade žene,
S palicama i s kamenjem...«

Bošnjaci katolici u Livnu po Lašvaninu su Hrvaćani, Hrvati. Član sutjeskog samostana Benić veseli se, što »grad Osijek Turci ostaviše i naši ga Hrvati uzeše«. U sarajevskom muzeju čuvaju se »Pistule i Evanđelja... hrvatskim jezikom stumačene«, tiskane u Mlecima 1589., koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci.

Fra Lovro Šitović, rodom iz Ljubuškog, tiska 1727. u Mlecima svoju »Pismu od pakla« i slaže u »hrvatski jezik i pivanje«. On veli za svoju pjesmu:

»Vazda želim, da budem pivana
Kršćanskom dragomu narodu,
Ki po svitu jošte živi gredu...
Razumi se, onizima pukom,
Ki govore hrvatskim jezikom.

Četrnaest godina ranije (1713.) tiska Šitović svoju Gramatiku latinsko-ilirsku. U uvodu piše čitatelju: »Jur je tebi očito, da drugi narodi, to jest Francuzi, Španjolci, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lasnje nauče gramatiku nego mi Hrvati, jerbo oni štampaju gramatike u svoje vlastite jezike istomačene«. U njegovoj slovnici spominje se »konjugacija verbah hrvatskih« kao i izvjesne »rike hrvatske zemlje«.

Svoj jezik zovu hrvatskim fra Marijan Lekušić iz Mostara (»Bogoljubna razmišljanja«, Mleci 1730.), fra Filip Lastrić iz Očevja kod Vareša, povjesničar Bosne Srebrene (1700.-1783.), glasoviti propovjednik fra Jeronim Filipović, rodom iz Rame. Ne smije se zaboraviti ni bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavića (1579.-1639.). Djed mu je iz Bosne preselio u Šibenik. Ivan je godine 1627. tiskao »Iztumacenje obilnije nauka krstjanskoga od g. R. Bellarmina prineseno u jezik hrvatski«. On također prevodi »Zivot Margarite, bl. divice« u »hrvatski jezik«. Pjesmu »Zivot Magdalene od knezov Zirova plemena Budrisica« počinje riječima:

»Hrvatice divice u zemlji hrvatskoj,
Mlade udovice u kući domaćoj...«

Arapski geograf Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris (o. 1099-1166) napisao je najbolje geografsko djelo srednjega vijeka pod naslovom: "Izlet onoga koji se naslađuje putovati svijetom". U tom djelu, koje je dovršio godine 1154., Idris svjedoči, da se Hrvatska proteže od Lovrana u Istri do niže Dubrovnika. U dugom i potankom opisu tadašnjih krajeva Idris između drugoga piše: " Od Splita do Stona (Stignu) ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba'h)". Za grad Dubrovnik kaže: " Ovo je zadnji grad Hrvatske ". Kako je srednjovjekovno Zahumlje, današnji glavni dio Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono prema Idrisu činilo dio tadanje Hrvatske, i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, kao što Idris izričito napominje, kada govori o Stonu, glavnom gradu Zahumlja. Splitski arhidakon Toma (+ 1268) u svom glasovitom djelu "Historia salonitana" ovako opisuje stare granice države Hrvatske: "To su bile granice kraljevstva njihova (Hrvata): od istoka Duvanjska (župa), gdje je bio grad Duvno... Od zapada Kranjska, prema moru do Stridona, koji je danas granica Dalmacije i Istre; od sjevera pak rijeka Dunav (i odatle) do mora Jadranskoga sa cijelom Primorskom i kneževinom Humom" * .

Toma stavlja istočnu granicu hrvatske države iza duvanjske župe, jer je on smatrao tadašnju Bosnu samostalnom državom, neovisnom od tadašnje kraljevine Hrvatske i Dalmacije. On ipak Bosnu uključuje u hrvatski narodni prostor, jer on vuče istočnu granicu hrvatske države od Dunava na Dubrovnik tako, da mu u hrvatske zemlje spadaju: Bosna, Zahumlje i neretvansko Primorje. Za ove dvije pokrajine u navedenom odlomku Toma izričito spominje, da čine sastavni dio kraljevstva hrvatskoga. Prema Tomi hrvatska država na jug dopire do ispod Dubrovnika, a to je prostor, dokle je dopiralo "kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske" po državnom uređenju cara Emanuela Komnena. U tome se Toma Arhidakon slaže s navedenim arapskim geografom Idrisom, koji također veli, da je Dubrovnik zadnji grad države Hrvatske. O Travunji i Duklji Toma ništa ne kaže, jer su te zemlje u njegovo vrijeme pripadale srpskoj državi Nemanjića. Svjedočanstvo Tome Arhiđakona ima posebnu vrijednost, jer je on kao domaći čovjek dobro poznavao prilike u Dalmaciji i okolnim pokrajinama. On nije bio Hrvat, nego dalmatinski Roman, Latin, koji nije ni najmanje volio Hrvate, pa njegovo svjedočanstvo nije napisano pod utjecajem simpatija prema Hrvatima, pa ni onih podsvijesnih, kao što je bio slučaj kod Konstantina Porfirogeneta prema Srbima. Andrija Dandolo, dužd mletački (1343.-1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpao građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše ovo: " Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Macedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom ... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom ". Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388.-1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj.

Laonik Halkokondyles (o. 1432.-1490.), rodom Grk iz Atene, bio je učen humanist i dobar poznavalac prilika svoga doba na Balkanu i u Turskom Carstvu. Napisao je suvremenu Povijest Turske na osnovu onoga, što je sam vidio, a djelomično i prema pisanim izvorima. Osim grčkoga govorio je turski, a kako se čini, poznavao je i slavenske jezike: bugarski, srpski i hrvatski. Njegova je slaba strana vremenoslovlje, on naime rijetko spominje godine i dane, a i onda, kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Inače on je istinoljubiv, nepristran i dobro obaviješten o stvarima, o kojima piše.

Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod, koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele u tri različita naroda: Bugare, Srbe i Hrvate, koje on prema tadanjem humanističkom običaju naziva starim klasičnim imenima: Mezeji, Tribali i Iliri. Halkokondyles ime Tribala, pa i Ilira, negda uzimlje u širokom značenju tako, da tim imenima označuje sve južne Slavene uopće. Ali kada pobliže i stvarno govori o hrvatskim i srpskim vladarima, pokrajinama i mjestima, tada on uvijek Srbe nazivlje Tribalima, a Hrvate Ilirima. Prema Halkokondilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom, izgleda, jedanput razumijeva rijeku Dubravu (Dobre), koja je u 15. stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku Drinu.

U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od grada Bobovca. Po Halkokondilesu Iliri, tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Sva Bosna neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to znači Hrvatima. I zemlje Sandaljeve, kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao Herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. I u toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati. Bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića (1461.-63.) Halkokondyles zove kraljem Ilira, tj. Hrvata, jer je Stjepan stvarno vladao većim dijelom tadašnjih hrvatskih zemalja. On dapače veli, da neki u njegovo vrijeme Ilire nazivlju Bošnjacima, a to radi toga, što je u Bosni stolovao kralj, koji je imao u svojoj državi većinu Ilira, tj. Hrvata.

U prvomu zapisu na dnu druge stranice 15. lista o biranju hrvatskih kraljeva piše ovo: "U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi [= Hl'mi, Hum] sedmi..."

Kako se vidi, onaj, koji je prepisao ovu bilješku u Supetarski zbornik, nije mogao pravo pročitati imena iz predloška, koji je prepisivao, pa je pokrajine zadnjih banova krivo i nerazumljivo napisao. Ban Hrvatske je onaj, koji je banovao u kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije od Jadrana do Gvozda. Ban bosanski je vladao srednjovjekovnom Bosnom, a ban Slavonije upravljao je hrvatskim zemljama između Gvozda i Drave, koji se krajevi od 11-st. zovu kraljevina Slavonije (regnum Sclavoniae). Činjenica da hrvatski pravnici u 11., dotično koncem 13- ili početkom 14-st., navode bana Bosne kao izbornika hrvatskih kraljeva, govori nam, da se u tim stoljećima u Hrvatskoj Bosna smatrala hrvatskom zemljom, u kojoj upravlja jedan od hrvatskih narodnih vladalaca. Po naravi same stvari ni kod kojega naroda strani vladaoci nisu birali vrhovnoga vladara toga naroda. Ako Supetarski zbornik broji bosanskoga bana među izbornicima hrvatskoga kralja, znači, da su ga i on i tadašnji hrvatski pravnici smatrali pokrajinskim upraviteljem, a njegovu državu dijelom opće hrvatske narodne države.

Rastko, najmlađi sin Stefana Nemanje, nakon što se zakaluđerio pod imenom Save, poduzeo je godine 1219. da u srpskim zemljama organizira srpsku samoupravnu crkvu pod okriljem bizantske crkve, kojoj je tada bilo sijelo u Niceji u Maloj Aziji. U staroj domovini Srba, u Raškoj, on je osnovao sedam episkopija. Posebnu episkopiju osnovao je u benediktinskom manastiru u Prevlaci kod Kotora za Duklju, a drugu u Stonu, sjedištu stare katoličke zahumske biskupije. U to doba pravoslavnih nije bilo ni u Duklji ni u Zahumlju. U tim katoličkim i hrvatskim zemljama Sava je osnovao srpske episkopije u nadi, da će te zemlje uslijed djelovanja srpske državne vlasti s vremenom postati pravoslavne i srpske. Ali se prevario. Srpski se episkop u Stonu nije mogao održati ni 25 godina, jer nije imao vjernika, " ni vr'hovine ni ima, ni biri, ni jed'noga dohod'ka ni otkuder'...". Episkopija u Prevlaci životarila je do turskih vremena, kada se preselila na Cetinje u današnjoj Crnoj Gori. Na cijelom pak području tadašnje Bosne, koja je bila prostorno opsežnija nego stara Raška, Sava nije osnovao ni jednu episkopiju. To govori, da Sava tadašnji bosanski narod nije smatrao Srbima ni pravoslavnima, niti stvarno ni potencijalno, naime, niti je držao, da su tada bili Srbi i pravoslavni, niti da bi s vremenom takvi mogli postati.

Najveći srpski narodni kralj bio je Stefan Dušan, nazvan Silni (1331.-1355.). Nakon što je više puta pobijedio Bizantince i Bugare, i svoju državu proširio do Soluna i duboko u današnju Grčku, on se godine 1346. okrunio i proglasio " car' Sr'bljem i Gr'kom' " Godine 1350., kada je bio u naponu svoje snage, Dušan je poduzeo da svojoj državi pripoji Bosnu, Zahumlje i Makarsku Krajinu. Osobito mu je bilo na srcu Zahumlje, današnja srednja i zapadna Hercegovina. Tu je oblast Dušan smatrao " svojom zemljom ", kako vidimo iz pisma Mletačke republike od 13. travnja 1350. upravljenoga srpskom caru Stefanu Dušanu. S jakom vojskom prodre Dušan u srce srednjovjekovne Bosne i podsjede grad Bobovac. Bosanski ban Stjepan II. i Bošnjaci nisu se osjećali toliko snažnima, da bi se mogli oprijeti Dušanu na otvorenu polju, pa su se povukli u gorovite i tvrde gradove. Dušan pobjedonosno prođe srednjom Bosnom, Donjim Krajima oko Jajca i Bugojna, Završjem preko Duvna, Imotskim, Ljubuškim, Stocom i Ljubinjem preko Zahumlja, da preko Dubrovnika i Boke zamakne na istok. Kako je vjerovati, Dušan je u osvojenim zemljama, napose u Zahumlju, ostavio svoje predstavnike i vojničke posade u zgodnijim mjestima. Ali čim je Dušan s glavnom vojskom ostavio Bosnu i Zahumlje, domaće plemstvo i narod digli su se na moge i protjerali Dušanove ljude i uspostavili vlast bana Stjepana II. Kotromanića u cijelom opsegu zemalja, kojima je ban Stjepan vladao prije Dušanova pohoda.

Da su srednjovjekovni Bošnjaci i Zahumljani bili Srbi i osjećali narodnu zajednicu sa srpskim narodom u staroj Raškoj, oni bi bez sumnje srpskoga cara Dušana Silnoga na njegovu pohodu godine 1350. objeručke primili i ostali bi trajno u njegovoj velikoj i tada slavnoj državi srpskoj. Ako se oni pak kriju pred Dušanom u gorovite i utvrđene gradove i ako odbacuju njegovu vlast, čim se on s vojskom udaljio iz Bosne i Zahumlja, znači, da su Dušana smatrali tuđinom, dotično da se nisu osjećali Srbima. Zabacivši Dušanovo srpsko carstvo, Bošnjaci i Zahumljani uspostavili su u svojim zemljama vlast svoga domaćega bana Stjepana II. Kotromanića, koji je tada priznavao vrhovništvo ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita I i živio u tadašnjoj državnoj zajednici, u kojoj se nalazio cijeli hrvatski narod.

U Stonu, na početku poluotoka Rata, koji se da nas zove Pelješac, u negdašnjem glavnom gradu Zahumlja, i danas stoji crkva Sv. Mihovila, koju je između godine 1074. do 1081. sagradio Mihajlo Dukljanski, "vladar onih, koji se zovu Hrvati". To kaže natpis nad vratima te crkve. U crkvi se do danas sačuvala fresko-slika osnovatelja crkve kralja Mihajla, s krunom na glavi, koja je veoma slična onoj hrvatskoga kralja na splitskoj krstionici iz 10- ili 11-st.

Pet godina poslije pada Bosne pod tursku vlast, ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin izdao je namiru Dubrovačkoj Republici na 800 zlatnih florina, koje su ovi dali " za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj ". Počitelj leži u sredini današnje Hercegovine, koja se, prema mišljenju i svjedočanstvu kralja Matijaša, nalazila u Hrvatskom kraljevstvu.

Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II dne 18. veljače 1526. pisao je Jakovu Sadoleto, tajniku pape Klementa VII u Rim, ovako: " U pismu od 15. (o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj ". Iz ovoga svjedočanstva jasno se vidi, da je početkom 16-st. u srednjoj Europi bilo opće mišljenje, da Bosna pripada Hrvatskoj, i prema tome, da u Bosni živi hrvatski narod.

Protestantski propovjednik Antun Dalmatinac o Bosni je ovako pisao: "... Ako nećemo pod oblast Tursku prići kako jest Bosna ... Hrvatska zemlja ".

Branitelj Kisega, Nikola Jurišić, 23. lipnja 1541. pisao je kapetanu Bihaća, da je taj grad " cijeloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište ". Papinski poslanik godine 1580. zove Unu, u današnjoj Bosni, " glavna rijeka Hrvatske ", a mletački poslanik godine 1592. izvješćujući svoju vladu o padu Bihaća veli, da je on " glavni grad Hrvatske, najglavnija tvrđava onih krajeva ".

Ivan Tomašić (+ 1562.), franjevac provincije Hrvatske Bosne, godine 1561. dovršio je Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske., na latinskom jeziku. Izdajući ovo djelo Ivan Kukuljević-Sakcinski ovako piše o piscu: " Što Tomašićevomu ljetopisu njeku osobitu vriednost podaje, jest ono hrvatsko čuvstvo i samostalna narodna sviest, kojom se naš pisac odlikovao u ono doba, kad je u najumnijih i najuglednijih muževih naroda hrvatskoga, živućih u tako zvanih zemljah krune ugarske, čistu hrvatsku sviest nadvladala bila tuđa sviest državno-ugarska, pa kad se nisu stidili ovi muževi, ne samo umom podupirati tuđi narod i tuđu književnost, nego dapače i poštena svoja porodična imena pretvarati u madjarske krparine, kao na primjer: Berislavići (Beriszlo), Deševići (Dezsoffy), Martinovići (Martinuczy)... " Tomašić nije zabilježio, u kojemu je kraju bio rođen, ali se čini, da je pripadao franjevačkomu samostanu u Otoki na Uni, jer je između svih franjevačkih kuća zabilježio propast samo toga samostana. Međutim, hrvatska rodoljubna svijest, koja u cijelom Tomašićevu ljetopisu dolazi do izražaja, nije mogla biti samonikla i njemu samome samobitna, nego je pisac to rodoljublje baštinio od svojih franjevačkih odgojitelja i dijelio s drugom braćom franjevcima, s kojima je Tomašić u samostanima živio i dnevno izmjenjivao misli i osjećaje. Ovo govori, da je hrvatska narodna svijest, kojom su se odlikovali franjevci bosanske vikarije u slobodnim hrvatskim krajevima početkom 16-st., i dalje bila budna i cvala u franjevačkim samostanima franjevačke provincije Hrvatske Bosne.

Za " dugoga turskog rata " (1593.-1606.) Hrvati su željeli i očekivali, da će biti oslobođene sve hrvatske zemlje, napose Bosna. Zbog toga nijesu nikako bili zadovoljni sa zaključkom mira na ušću rijeke Žitve u Dunav dne 11. studenoga 1606, koji je kralj Rudolf II. sklopio s Turcima, da bi imao slobodne ruke u borbama s Francuzima. Nakon sklopljenoga mira, hrvatski staleži na saboru u Zagrebu početkom rujna godine 1608. zaključili su, da hrvatski izaslanici na općem saboru u Požunu traže, da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pa i oni u Bosni, ujedine s kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskoga bana. Taj zahtjev prihvatio je novi kralj

Matija II. (1608.-1619.) i na nj se zakleo u svojoj krunidbenoj zavjernici. Budući da kralj Matija nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili taj zahtjev na svom saboru od godine 1628.

Predstavnici hrvatskoga naroda trajno su u duši nosili i čuvali navedenu misao, da su sve zemlje od Drave do Jadrana hrvatske, u koje spada i Bosna. Za vrijeme velikoga bečkoga rata (1683.-1699.), Hrvati su se nadali, da će Bosna biti oslobođena, pa su na saboru godine 1695. između drugoga zaključili, da se od kralja Leopolda I. (1657.-1705.) traži, da se banovini Hrvatskoj pridruže one hrvatske zemlje, uključivo s onim bosanskima, koje su dotle bile oslobođene. Zaključak saborski glasi: " Mi smo našim vlastitim oružjem ove krajeve opet pridobili, mi smo ih čuvali, naša vojska izvela je većinu ovoga naroda iz Bosne pod kršćansku vlast, mi smo onaj narod i kruhom prehranili, da opet u Tursku ne pobjegne. Ove su zemlje od uvijek spadale pod crkvu zagrebačku i pod kraljevstvo naše ".

I u stranom međunarodnom svijetu bilo je poznato, da je Bosna hrvatska i da u njoj žive Hrvati. Koncem 17-st. jedan Francuz napisao je Povijest današnjega stanja kraljevine Ugarske. U tom djelu on piše: " Nekada je kraljevina Hrvatske obuhvaćala sve, što leži između Drave i Dalmatinskoga mora te se dijelila u tri dijela ... (Današnja) Hrvatska redovito se dijeli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jer su joj suvereni austrijska kuća i Otomani "

Drugo znamenito svjedočanstvo nalazi se u rješenju crkvenoga suda Svete Rote u Rimu iz godine 1656. Hrvati su, naime, od starine hodočastili u Rim na grobove sv. Petra i Pavla. Kao i drugi narodi, Hrvati su redovito odsjedali u istoj gradskoj četvrti, koja se nazivala " La comunita della nazione Illirica o Schiavona ", ili " Vicolo degli Schiavoni ". Taj se pak nalazio na lijevoj obali Tibera nedaleko od grobnoga spomenika cara Augusta. U toj četvrti još u 15-st. Hrvati su podigli gostinjac ili kolegij, koji se nazivao " Collegium Illyricum S. Hieronymi " (Ilirski Kolegij Sv. Jeronima). U tom gostinjcu svaki Hrvat, hodočasnik iz svih hrvatskih zemalja, imao je besplatno prenoćište i uzdržavanje za tri dana Slovenci iz Kranjske, Štajerske i Koruške nijesu imali svojega gostinjca u Rimu, pa su i oni pod konac 16-st. stali zahtijevati, da mogu uživati pogodnosti u gostinjcu Sv. Jeronima u Rimu. Pomognuti austrijskim vlastima, pod koje su državno spadali, Slovenci su godine 1618. službeno zatražili, da im se prizna pravo na kolegij i gostinjac Sv. Jeronima u Rimu. Kao razlog naveli su, " da i oni pripadaju Iliričkom narodu ". Tomu su se zahtjevu oprli Hrvati, tvrdeći da se pod " Iliričkim narodom " imaju razumijevati samo Hrvati iz raznih hrvatskih pokrajina. Stvar je došla pod vrhovni crkveni sud pred Rimsku Rotu. Punih 36 godina pitanje se sa svih strana pretresalo i ispitivalo. Pisale se rasprave i stručna mišljenja i ujedno tiskale razne brošure. Na koncu je Rimska Rota na svojoj generalnoj sjednici od 24. travnja 1656. donijela odluku, da pod Ilirik spadaju samo hrvatske zemlje: Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Slavonija, i da samo stanovnici tih zemalja imaju pravo na pogodnosti kolegija Sv. Jeronima, isključivši sve druge, napose one iz Koruške, Štajerske i Kranjske. Bitni dio sudske odluke Rimske Rote glasi ovako: " Odlučujemo i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda Ilirskoga prema Buli i misli rečenoga Siksta V bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani ... ".Nakon donesene odluke rimski kartograf A. Buffalini nacrtao je kartu, u koju su ucrtane gore navedene hrvatske zemlje, tada zvane " iliričke ", u cijelom njihovu prostiranju. Na jugu Dalmacija je obuhvaćala sredovječnu Duklju, pa granica počinje od rijeke Bojane i uz Skadarsko jezero povija se preko Nikšića na Drinu, i tokom Drine do Save, o odatle Savom do njezina ušća u Dunav, pa Dunavom i Dravom do visine Ptuja, odakle skreće na jug uz tadašnju slovensku granicu do Istre. Na toj karti posebno su nacrtane - uz " ilirčke ", tj. hrvatske zemlje - Srbija i slovenske pokrajine Koruška, Štajerska i Kranjska.

Prema dugoj i svestrano proučenoj odluci vrhovnoga suda u Rimu Bosna, dakle, spada u hrvatske zemlje i Bošnjaci pripadaju narodu hrvatskomu, koji se tada na zapadu nazivao "ilirički", kao i drugi stanovnici tadašnjih uskih pokrajina Dalmacije, banovine Hrvatske i Slavonije. I europski kartografi 17- i 18-st. u svojim zemljovidnim kartama Bosnu ucrtavaju medu hrvatskim zemljama. Tako poznati kartograf Ivan Blaeu (Johannes Blavius) nacrtao je kartu " Ilirika " i tu objelodanio u svom Velikom atlasu godine 1669. u Amsterdamu. Tu je kartu posvetio tadašnjemu hrvatskom banu Petru Zrinjskomu i u lijevom kutu karte na latinskom jeziku napisao ove riječi: " Današnji Ilirik, koji pisci obično zovu ' Slavonija', a Talijanci ' Schiavonia', dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Veći dio [današnjega] Ilirika drže Turci, dijeleći ga na oblasti, koje po svom običaju nazivaju sandžakatima. Drugo drže Mlečani, Madžari i Dubrovčani ".

Da je domaće stanovništvo Bosne i Hercegovine u 17-st. bilo svijesno svoga hrvatskoga porijekla i svoje pripadnosti hrvatskom narodu, govore široki narodni slojevi, koji su tada ostavljali Bosnu, a napose oni ugledni Bošnjaci, koji su u to doba tiskali razne spise i knjige i sebe nazivali Hrvatima. Medu tima na prvom mjestu spominje se Ivana Tomku Mrnavića, bosanskoga biskupa (1580.-1637.). Tomko se rodio u Šibeniku u bosanskoj izbjegličkoj obitelji, koja je za više pokoljenja sačuvala svoje bosanske osobine i svoju bosansku svijest. Ivan Tomko odgojen je u Rimu i tamo je proveo veći dio svoga života. Bio je kanonik u Šibeniku, pa u Zagrebu, a na koncu, godine 1631. bio je imenovan biskupom u Bosni. Ivan Tomko Mrnavić napisao je više djela na hrvatskom i latinskom jeziku. U tim djelima on sam sebe redovito nazivlje Bošnjakom, a tako su ga i drugi zvali. Ali usto on jasno ističe i svoje hrvatstvo, svoj materinski jezik zove hrvatskim i Bosnu ubraja među hrvatske zemlje. U svojim djelima Tomko piše, da je on po rođenju Hrvat, kao i oni, za koje svoje djela piše. Tima on kaže: " Kako se rađamo Hrvati ... ". Ivan Tomko u svojim djelima govori o " zemlji hrvatskoj " i o " moru hrvatskomu ", spominje " Primorje hrvatsko ", " rod " i " puk harvatski ", kojemu pripada i pučanstvo u Bosni i Hercegovini. O tome on pjeva u «Životu Magdalene Budrišića» († 1531.):

Biše roda svoga zator jur vidila,
Puka harvatskoga razutje slišala,
Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,
Hercega daržavu zgubljenu jadala...

Kako Ivan Tomko Mrnavić lijepo spaja i svoje pokrajinsko bosansko posebništvo i opće hrvatsko rodoljublje, dobro se vidi iz samih naslova njegovih djela. Od tih navodimo slijedeća:

"Život Margarite blažene Divice, itd. prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik ", u Mletcih 1614.
"Žalosnoskazje Krispa Cesara itd. preneseno iz pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Iv. Tomka Marnjavića bošnjanina, kanonika Šibeničkoga, vlastopis g. 1614. u Rimu ".
"Istumačenje obilnie nauka karstianskoga od g. R. Bellarmina kardinala prinešeno u jezik harvatski, u Rimu 1627 ".
"Vita Berislavi Bosnensis Episcopi Vesprimensis etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) canonico Si(beni)cen(si) Authore. Venetiis 1620 ".

Opaska iz djela Krunoslava Draganovića Herceg Bosna i Hrvatska (1940.) glasi: "U sarajevskom muzeju čuvaju se »Pistule i Evanđelja... hrvatskim jezikom stumačene«, štampane u Mlecima 1589., koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci (Jelenić, "Kultura i bosanski franjevci", II., 164) ". Radi se o poznatom djelu Trogiranina Marka Andriolića, što još jednom pokazuje duhovno jedinstvo Hrvata, u ovom slučaju od obala srednje Dalmacije do sjeveroistoka Bosne.

Drugi pisac iz Bosne, kojega valja posebno istaći, jest franjevac fra Franjo Glavinić (1580.-1650.). Kako je on sam zabilježio, njega su roditelji iz Glamoča u kolijevci prenijeli u Istru, bježeći pred progonima Turaka, da sačuvaju svoju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije " Hrvatske Bosne ".

U svojim tiskanim djelima Glavinić naglasuje, da piše hrvatskim jezikom, kojim se on ponosi i na njegovu slavu piše. U svom djelu Svitlost duše verne, tiskanom u Mlecima godine 1632. Glavinić kaže, da ga je napisao: " za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu jeziku ". Prvo Glavinića djelo tiskano na hrvatskom jeziku nosi naslov " Czvit szvetih, t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki jezik ", u Mletcima 1628. To je djelo Glavinić posvetio hrvatskomu knezu Vuku Krsti Frankopanu, za kojega kaže: " Inter nostrae nationis Proceres nemini secundus " = među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje ni za kim. Glaviniću, rođenu u Bosni, Vuk Krsto Frankopan, član stare hrvatske plemićke obitelji iz Hrvatskoga Primorja, jest velikaš " našega naroda ". Tim on ispovijeda, da su i on i njegovi Bošnjaci jedan te isti narod sa svim Hrvatima u ostalim hrvatskim zemljama.

Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim godine 1680. bosanski pisac franjevac fra Ivan Ančić tvrdi, da se Hlivno, Rama i cijela duvanjska biskupija nalaze u Hrvatskoj (in principato di Croazia). Vodeći ljudi i predstavnici Hrvata u 17-st., kao i oni u predašnjima, smatrali su Bosnu hrvatskom zemljom nastojali su, da je oslobode i ujedine s drugim hrvatskim zemljama. Tako je hrvatski ban Toma Erdedi (1683-85) g. 1684 pisao zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću: " Mene srdce vu Bosniu vlče ".

Hrvatski pisac i povjesničar Pavao Ritter-Vitezović (1652.-1713.) napisao je godine 1699. spomenicu pod naslovom «Responsio ad postulata» {Odgovor na pitanja) i posvetio grofu A. F. Marsigliu, opunomoćenomu carskomu povjereniku za utvrđenje granica s Turskom. U tom spisu Ritter-Vitezović ovako opisuje hrvatske zemlje: 1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera, zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska (Croatia mediterranea), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine, s većim mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo, Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i Donja Tuzla). 3. Međuriječna ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis sive Savia), zvana Slavonija, od Save do Mure, Drave i Dunava. Godine 1700. Ritter-Vitezović tiskao je latinsko djelo «Oživjela Hrvatska» (Croatia rediviva) i posvetio ga caru Leopoldu I. Tu on ponovno Bosnu i Hercegovinu svrstava u središnje hrvatske zemlje.

Kada je carski povjerenik Marsigli svoj posao završavao na štetu hrvatskih prava i narodnih želja, Ritter-Vitezović spjevao je dirljivu elegiju «Plačne Hrvatske dva stoljeća» (Plorantis Croatiae saecula duo) i tiskao je godine 1703. u Zagrebu. U toj žalobnoj pjesmi, koju je pjesnik predao grofu Marsigli na njegovu odlasku iz Hrvatske, Ritter-Vitezović izriče čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata, u kojemu će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje: Bosna, Srijem i slobodna Rama. Hrvatska, na usta pjesnika, dovikuje grofu Marsigli:

Putuj dakle sretno, pa kad opet dođeš
Da mi povratiš Bosnu i srijemska sela.......
i slobodnu Ramu svome kralju.

U ovom stoljeću zapadni katolički pisci dva puta spominju srpsko ime u Bosni. Bosanski franjevac i prvak bosanskih pisaca, fra Matije Divković (1563.-1631.), u Mlecima je u godine 1611. sam dao saliti slova hrvatske ćirilice ili bosančice i tim je tiskao svoja djela. U tim djelima Divković ta pisma naziva "sarpskijemi slovima".

Divković je rodom iz Jelaška u istočnoj Bosni. Taj dio Bosne već prije drugoga desetljeća 17-st., kada je Divković svoja djela pisao i tiskao, bio je postao gotovo potpuno pravoslavni. Osnovane su i brojne pravoslavne parohije i manastiri u Paprači i Vozućoj. Divković je u rukama pravoslavnih popova i kaluđera, koji su potpadali pod srpskoga patrijarha u Peći, vidio knjige crkvene i svjetovne, koje su bile pisane isključivo ćirilicom. Zbog toga je mislio, da je ćirilica " srpsko pismo ". Kako je i bosančica, kojom su se narod i svećenstvo u BiH služili od davnina, jedna vrsta ćirilice, to je Divković pogrješno došao do zaključka, da su to " sarpska slova ". Međutim, on nije znao, da početnici ćirilice nisu bili Srbi nego bugarski svećenik Ćiril Preslavski......

Međutim Divković, iako je iz nepoznavanja povjesnoga razvoja azbuke, slova hrvatske ćirilice ili bosančice nazvao " sarpskijemi slovima ", on nigda ne zove srpskim ni svoj jezik ni narod u Bosni. Godine 1611 on je izdao svoja djela "Nauk krstjanski " za "narod slovinski ... u jezik slovinski ", a tako i "Sto čudesa " prevede "z dijačkoga jezika u jezik slovinski ". Divković naziva svoj jezik i narod u Bosni "slovinskim", kako su u ono doba Dubrovčani i drugi Hrvati u primorskoj Hrvatskoj nazivali svoj jezik i svoj hrvatski narod. U to doba nitko nije nazivao Srbe "Slovinima" niti njihov jezik "slovinski". Njih su tada nazivali: Srbima, Racima, ili Rašanima, Vlasima i Hrkaćima. Ako Divković svoj jezik naziva "slovinski", i katoličke čitatelje u Bosni, za koje piše, "slovinski narod", on tim ispovijeda, da su Bošnjaci Hrvati kao i njihovi sunarodnjaci u Dubrovniku, Dalmaciji i u drugim hrvatskim krajevima, koje se tada često nazivalo "Slovinima" i njihov jezik "slovinski".

Drugi spomen Srbije imamo u rimskom Postupku (Processus) godine 1624. za premještenje skadarskoga nadbiskupa fra Dominika Andrijaša na biskupsku stolicu "stefansku" ili "mostarsku". U tom Postupku, dva su svjedoka izjavila, da je Andrijaš rođen "u Pappu u Srbiji", i da se "stefanska", dotično "mostarska" biskupija nalazi "u donjoj Srbiji". Svjedoci, koji su bili prijatelji i pristaše fra Dominika Andrijaša, i s njim radili, da on dođe za biskupa u srednjoj Hercegovini, gornju svoju izjavu dali su, jer su znali iz djela Mavre Orbinija, da su Popovo i srednja Hercegovina neko vrijeme bili u srpskoj državi pod vlašću srpskih vladara. Ali glavni je razlog bio, da su oni godine 1624. Popovo i "mostarsku" biskupiju strpali u Srbiju, da tim lakše postignu premještenje skadarskoga nadbiskupa Andrijaša na "stefansku" ili "mostarsku" biskupiju, koja stvarno nije postojala. Da izmišljenu biskupiju što bolje zaviju tajnom pred tadašnjim rimskim krugovima, koji su o balkanskim zemljama imali veoma slabo znanje, Andrijaševi su svjedoci posvjedočili, da se Popovo i "mostarska" biskupija nalaze u "donjoj" Srbiji, za koju se je znalo u Rimu, da leži negdje u srednjem Balkanu.

Fra Toma Babić (+ 1750.) rođen je u Velimu kod Skradina od stare bosanske obitelji. Odgojen je i bio je članom provincije Bosne srebreničke do godine 1735., kada je od nje odijeljena provincija Sv. Kaja, kasnije nazvana Presvetoga Otkupitelja. Godine 1712. on je u Mlecima tiskao djelo: "Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis". Na zadnje tri stranice (134.-136.) otisnut je oglas knjiga: "Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou...". Kako u predgovoru kaže, pisac je ovo djelo napisao za "bosansku dicu naroda slavnoga i jezika harvatskoga". Drugo prošireno izdanje ove gramatike fra Toma je izdao u Mlecima godine 1745. Glavno je djelo fra Tome Babića "Cvit razlika mirisa duhovnoga", koje je prvi put izišlo u Mlecima 1726. i kasnije više puta pretiskano. U Bosni se mnogo čitalo i narod ga nazvao "Babuša ".

U prvoj polovici 18-st. četiri franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik nazivlju "hrvatski" To su: fra Bernardin Nagnanović iz Broćna (+ 1718.), fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742.), fra Lovro Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729.) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+ 1763.).

Fra Bernardin Nagnanović je stupio u franjevački red godine 1700. u Zaostrogu. Godine 1715. bio je imenovan učiteljem bogoslovlja u Budimu. Napisao je "Ljetopis", koji je objelodanio fra J. Jelenić u Glasniku zemaljskoga muzeja u Sarajevu godine 1918. i posebno otisnuo godine 1919.

Fra Marijan Lekušić je godine 1720. bio učitelj filozofije u Splitu, a godine 1727. učiteljem moralke na franjevačkom generalnom studiju u Šibeniku. U Mlecima tiskao je "Bogoljubna razmišljena otajstva odkupljenja čovječanskog", prvo izdanje, koje se izgubilo, nepoznate godine i drugo popravljeno godine l730.

Fra Lovro Šitović se rodio u Ljubuškom od muslimanskih roditelja. Ime mu je bilo Hasan. U vrijeme bečkoga rata, nakon osvojenja Vrgorca (1690.), harambaša Tulnja nazvan Delija, u četovanju zasužnji Hasanova oca, koji zamoli da ga pusti uz otkup, a on će mu dati kao jamca sina, dok otkup ne podmiri. Mladi Hasan uz dječicu Delije Tulnja nauči bukvicu čitati, izgovarati kršćanske molitve i pjevati duhovne pjesme na čast Majke Božje. Hasanov otac pošteno podmiri ugovoreni otkup i svoje dijete odvede kući. Nakon kratkoga vremena Hasan pobježe iz očeve kuće i dođe u kuću Delije Tulnja i kaza mu, da se želi pokrstiti. Delija ga odvede mjesnom župniku franjevcu, koji ga posla gvardijanu samostana u Zaostrogu. Taj mladića pouči i krsti. Videći u njemu veliku oštroumnost i želju za naukom s drugim pripravnicima posla ga u samostan Našice u Slavoniji, gdje stupi u franjevački red i dobi ime fra Lovro. Više nauke svršio je u Italiji i postao učitelj bogoslovije. Kada se povratio u domovinu, bio je imenovan učiteljem mladih redovnika, za koje je sastavio i godine 1713 tiskao u Mlecima gramatiku latinsko-ilirsku. Godine 1717. postao je profesorom bogoslovije na nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Uz profesorsku službu mnogo se bavio propovijedanjem riječi Božje. Godine 1723., na molbu starješinstva provincije Bosne srebreničke, Sv. stolica dala je dopust, da može biti biran za sve redovničke službe, osim vrhovnoga starješine reda, unatoč tome, što je bio rođen u drugoj vjeri. Umro je u Šibeniku dne 28. veljače 1729.

U svojim djelima on govori o hrvatskom narodu, o hrvatskom jeziku, o hrvatskim glagolima i hrvatskim rijekama. U predgovoru svojoj gramatici latinsko-ilirskoj (Mleci, 1713.) uz bok drugih naroda: Francuza, Španjolaca, Talijana, Nijemaca i Madžara, on stavlja i svoj narod Hrvata. Obraćajući se mladeži tadašnje bosanske provincije, koja je potjecala iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Bačke i Baranje, on im dovikuje: " Mi Hrvati ". Prelazeći preko državnih i pokrajinskih podjela, na koje su tada bile podijeljene hrvatske zemlje, Sitović na cijelom prostoru od Jadrana do Dunava ne vidi nego jedan narod, kojega su članovi "mi Hrvati". Šitovićeva gramatika latinsko-ilirska prvi put tiskana je u Mlecima godine 1713., drugi put 1742., a treći put 1781. Ona se, dakle, dugo upotrebljavala - skoro jedno stoljeće - u školama provincije Bosne srebreničke i učila je bosansku mladež, uz latinski jezik, poznavati i ljubiti hrvatski jezik i hrvatski narod.

Kada se govori o franjevcima rodom iz Hercegovine, koji svoj materinski jezik nazivlju hrvatskim, i prema tome sebe i svoj narod u Hercegovini smatraju Hrvatima, treba spomenuti i fra Bernardina Pavlovića. On se rodio u Stonu, u glavnom gradu srednjovjekovnoga Zahumlja, kako se tada zvala današnja Hercegovina. Starina Pavlovića je u Veloj Međi u Popovu polju, u jugoistočnoj Hercegovini. Fra Bernardin Pavlović je priredio i tiskao Pripravljanje za dostojno reći sv. misu itd. "u hrvatski jezik pomljivo i virno privedene", u Mlecima 1747. U predgovoru toga djela kaže, da ga je napisao "za naruč i korist nas misnika harvatske ruke". Iste godine (1747.) Pavlović je tiskao drugo izdanje djela don L. Terzića "Pokripljenje umirućih", "pomnoženo i popravljeno po ocu P. Fra Bernardinu Pauloviću iz Dubrovačke države, da bolje i upravnie izgovara u harvaski jezik... za korist naroda Harvaskoga. U Mletcih po Bartolu Occhi 1747 ". Daljnja izdanja izašla su godine 1758., 1797. i 1800.

Od franjevačkih pisaca rodom iz Bosne, koji su u 18-st. naglašavali svoju hrvatsku narodnu pripadnost posebno valja istaći fra Nikolu Lašvanina (+ 1750), pisca najopsežnijega bosanskog ljetopisa. U svom "Ljetopisu" Lašvanin potanko opisuje dolazak Hrvata na jug i njihovu povijest za narodnih vladara i na toj narodnoj osnovi gradi i razvija povijest Bosne. On izričito naglašuje, da su Hrvati kod svoga dolaska - po njemu godine 640. - naselili sve zemlje od Jadrana do Dunava, u koje on uključuje i Bosnu. Od toga doba pa sve do "današnjega dneva", tj. do doba, kada je Lašvanin pisao svoj "Ljetopis", u Bosni su živjeli Hrvati i ta se zemlja po njima zvala i bila je Hrvatska. To Lašvanin posebno naglašuje u svom Ljetopisu pod godine 640. i 1131. Ta dva mjesta glase ovako:

" 640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva".
"1131. Stipan ugarski kralj ... Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne".
Po Lašvaninu se, dakle, Bosna nalazi u gornjoj Hrvatskoj, dotično u zagorskoj ili planinskoj Hrvatskoj, kako to kažu stari hrvatski ljetopis "Kraljevstvo Hrvata" i Ritter-Vitezović.

Hrvatska nacionalna svijest u bosanskohercegovačkih muslimana

Znameniti turski povjesničar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, piše o Bošnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima iduće: »Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odražuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove srece uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave«. Sačuvani su spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, čauš bosanskog paše Sofi Mehmeda, piše godine 1589. mletačkom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom ćirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.«. Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskog Carstva, izdaje godine 1566. naredbu povodom harzaula grčkog patrijara, u kojoj kaže: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk«. Za Sokolovića su Slaveni po turskom Budimu, Temišvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temišvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nužno preko Bosne. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Placu, Čelebiji "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce«. Na Gatačkom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka«. U izvorniku te momke kiti Čelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima. H. Mehmed Handžić osvrnuo se u »Obzoru« od 11. srpnja 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu godine 1609., citira iz njegova predgovora ove riječi: »Sva dosadašnja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata«. Tako je Mahmut-paša Hrvat, koji »stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memi-paša Hrvat (iz Gradačca) i Rustem-paša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovića rodom iz Sarajeva), i Sijavu-paša Hrvat, i Tahvil-paša Kulenović Hrvat, sadr' azam Selima II., i još po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog Carstva. Prezimena u muslimana, izvedena iz riječi Hrvat, vrlo su česta. Takva su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda, osobito u istočnoj Bosni. Cijeli jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziva još i danas Hrvatin. Neki to ime izvode iz perzijske riječi »hur-vatan« tj. slobodni dom. Prvotno se nije nikakva mahala nazivala tim imenom već izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovjekovnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je veoma neuvjerljivo tumačenje. Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u istočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive« i selo Hrvačići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Čelića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac. Isto tako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima.

»Platno b'jeli rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."

Ta »rvacka djevojka« sestra je Mustaj-bega hercegovačkog, po istoj pjesmi.

Iz bijelog grla muslimanke djevojke često se izvije i pjesma, koja ovako počinje:

»Pošetala Arvatova Ajka,
Pošetala preko Bazerdžana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatović Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!...«

Uz kolijevku pjeva majka svom novorođenču:

»Majka sina u bešici nina,
Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:

»Nini, paji, sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dušmani ti pod nogama bili
Ko tvom đogi pod nogama klinci!«

U knjižici Ivana Zovke zabilježeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga riječ "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidžilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka. Narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom dr. Vasi Glušcu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad nosila u Bosanskoj Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške postrojbe don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, fra Stipe Krese u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom bitku vodi Ali-paša Rizvanbegović (Stočević) i Al-aga Dadić i Al-aga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovačkom caru« Ali-paši Stočeviću, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i jos po koja druga džamija u Bosni.

• "Jer hrvatskog jezika šum / Može da goji, / Može da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um."
• "Već godine 1474. počimaju naši stari izbijati na površinu kao visoki vojnički i građanski dostojanstvenici. Od godine 1544. do 1612., dakle kroz šezdeset i osam godina, sjedilo je na stolici velikih vezira devet Hrvata, koji su kroz rečeno razdoblje 52 godine tresli Istokom i Zapadom. Osim toga, koliko je meni poznato, bilo je pet Hrvata zamjenika velikih vezira, više vezira i bezbroj beglerbega i begova, koji su upravljali raznim pokrajinama i okružjima."

Safvet-beg Bašagić

Od 24 poslanika koji su izabrani na listi JMO na izborima u studenom 1920. godine, 15 ih se izjasnilo Hrvatima, dvojica Srbima, petorica se uopće nisu nacionalno izjasnila, a jedan se izjasnio kao Bošnjak. Od 18 poslanika i njihovih zamjenika izabranih na listi JMO na izborima 1923., svi su se, osim dr. Mehmeda Spahe (1883.-1939.), predsjednika stranke poslije 1921., izjasnili kao Hrvati. U svoje studentsko vrijeme, Spaho se izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Zanimljivo je da se njegov brat Fehim, reis ul-ulema jugoslavenskih muslimana od 1938. do 1942., izjašnjavao kao Hrvat. Treći brat, Mustafa Spaho, po profesiji inženjer, izjašnjavao se kao Srbin. Spahin nasljednik, Džafer-beg Kulenović, bio je doglavnik Nezavisne Države Hrvatske. Poglavnik Ante Pavelić odrastao je u većinski islamskoj sredini, a ideolog hrvatskog nacionalizma Ante Starčević držao je da su bosanski muslimani najbolji Hrvati.

Oko 30% Ustaške vojnice činili su bosanski muslimani. Potpredsjednici državne Vlade NDH bili su muslimani Osman i Džafer Kulenović. U ministarstvima (12 lisnica) muslimanima je povjereno nekoliko vodećih mjesta. Mehmed Alajbegović bio je ministar skrbi za postradale krajeve (listopad 1943.-svibanj 1944.), a potom točno godinu dana ministar vanjskih poslova. Meho Mehičić je od svibnja 1944. do istog mjeseca iduće godine bio ministar obnove opustošenih krajeva, a Hilmija Bešlagić od srpnja 1941. do travnja 1944. ministar prometa i javnih radova. U diplomatskoj službi NDH (8 poslanstava i 9 konzularnih predstavništava) bila su trojica muslimana. Hakija Hadžić bio je poslanik u Budimpešti (srpanj 1944.-svibanj 1945.), Salih Baljić konzul u Ljubljani (studeni 1942.-svibanj 1945.), a Enver Čolaković kulturni ataše u Budimpešti (1944.). U Hrvatski državni sabor NDH od 132 zastupnika 12 ih je bilo muslimana. To su Ismet-beg Begtašević iz kotara Srebrenica, Ferid-beg Cerić iz Bosanskog Novog, Hamdija Šahinpašić iz Rogatice, Muhamed Omerčić iz Tuzle, Nezir Spahić iz Orahovice, Ademaga Mešić i Bećir Džonlagić iz Tešnja, Ismet-beg i Hifzija Gavrankapetanović iz Sarajeva te Mesud Kulenović iz Banje Luke. Pozvani su i Ibrahim Krupić i Alija Šuljak koji kao djelatni državni činovnici nisu mogli biti zastupnici. NDH je imala 22 velike župe, a na dužnosti velikih župana u različitim razdobljima 1941.-1945. bilo 13 muslimana. To su Nahid Kurbegović, Muhamed Omerčić, Hamdija Šahinpašić, Nezir Spahić, Mujaga Tafro, Ibrahim i Fetah Krupić, Husejin Alić, Ragib Čapljić, Avdo Ferizbegović, Bahrija Kadić, Muhamed Kulenović i Meho Mehičić. Među 28 generala, admirala i kontraadmirala u oružanim snagama NDH trojica su bili muslimani. Riječ je o Junuzu Ajanoviću, Muhamedu Hromiću i Salku Alikadiću. Među ukupno 4 465 časnika bila su 64 muslimana kojih se može naći i na visokim pravosudnim i inim dužnostima. Asim Ugljen bio je državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa i bogoslovlja (1941.) i predsjednik Vrhovnog suda u Sarajevu (rujan 1943.-studeni 1944.). Hasib Muradbegović bio je 1945. godine predsjednik Vrhovnog suda NDH. Hasan Šuljak bio je na čelu Ravnateljstva za promidžbu, a Junus Mehinagić potpredsjednik Hrvatske državne banke (1943.-1945.). Broj muslimana na dužnosti ustaških stožernika, pobočnika i logornika bio je veoma malen. U Sarajevu je bilo oko 2 500 sljedbenika ustaškog pokreta među kojima i 151 musliman. U Banjoj Luci koju se namjeravalo proglasiti glavnim gradom NDH bilo je 2 500 članova ustaškog pokreta i tek 20 muslimana. U ustaškoj skupini u izbjeglištvu muslimani su bili jedino Hasan Huskić i Mehmed Pilav. Godine 1941. dodijeljeni su visoki ustaški naslovi dvojici muslimana: Ademagi Mešiću kao doglavniku i Hakiji Hadžiću kao poglavnom pobočniku Glavnog ustaškog stana.

Srednjovjekovna Bosna i Osmansko Carstvo

Srednjovjekovna bosanska država

U VII. stoljeću Slaveni naseljavaju područje sadašnje Bosne i Hercegovine. Tijekom toga i sljedećih stoljeća Slaveni asimiliraju zatekle Kelte, Ilire i Rimljane, primaju kršćanstvo te, uz razvitak vlastite kulture i umjetnosti, oblikuju političke institucije i, konačno, vlastitu državu. Osnovna značajka toga perioda je djelomična izoliranost cijele regije od glavnih europskih kulturnih i političkih strujanja, što je rezultiralo relativno malom brojkom profanih i sekularnih spomenika (izuzetak su pučki nadgrobni spomenici - stećci ili dolmeni, kojih ima nekoliko desetaka tisuća i koji su svojevrsna narodna umjetnička ostavština). Područje današnje Bosne i Hercegovine je bilo podijeljeno u nekoliko zasebnih upravnih jedinica (Bosna, Hum, Travunja, Usora i Soli, Završje, Donji kraji), a nakon turskih osvajanja upravnom jedinicom postao je i veliki teritorij zapadno od tadašnje Bosne, povijesnog naziva Turska Hrvatska. U to vrijeme Bosna je obuhvaćala oko 20% sadašnje Bosne i Hercegovine i franjevci su joj od milja pridjenuli naziv "zemljica" (to horion). Na ovom mjestu treba spomenuti da je i na vrhuncu teritorijalne ekspanzije, za vrijeme dinastije Kotromanić, područje bosanskoga kraljevstva uključivalo oko 70% današnje BiH uz znatan dio Crne Gore i Hrvatske.

Stećci (Radimlja kod Stoca)

Hrvojev misal, XV. stoljeće

Stanovništvo je bilo slavensko, po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadajući istom etničkom supstratu kao i Hrvati. Osim samoga spomena hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su jezik (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike hrvatskoga jezika), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. bosančica ili hrvatska ćirilica) kojim su pisane isprave, djela vjersko-nabožnog i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u Dalmaciji i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom katoličkom kršćanstvu (hrvatska Dalmacija i Bosna su potpadale pod istu vjersku jurisdikciju - Splitsku odnosno Dubrovačku dijacezu), te umjetničkim oblicima zapadne provenijencije (Romanika). Politički, većina je sadašnje Bosne i Hercegovine (uz kratke intervale, kao za vrijeme srpskog župana Časlava Klonimirovića ), pripadala hrvatskoj državi, bilo za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (IX. - XII.), bilo kao dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena, a koja je isključivo hrvatska politička titula. Svi bosanski kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija. Kulturna strujanja, pogotovo za vrijeme posljednjih 150 godina predosmanske Bosne, sve su više isticala te značajke, tako da najznačajnija djela bosanske umjetnosti i pismenosti čine u Splitu nastali umjetnički rukopisi Hrvojev misal i Hvalov zbornik, iluminirani vjerski tekstovi stvoreni po narudžbi splitskog hercega i bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, "neokrunjenog kralja Bosne", te romanički zvonik i portal u Jajcu.

Istočna područja današnje Bosne i Hercegovine, prije svega Podrinje, Hum i Travunja (koji otprilike odgovaraju istočnoj Hercegovini i dijelu Crne Gore) su tek od XVI. stoljeća postali u velikoj mjeri pravoslavni (Podrinje je to bilo i prije). Asimilacijom pravoslavnih Vlaha, utjecaj srpske države i kulture se proširio i na taj dio zemlje, što je posebno došlo do izražaja nakon osvajanja toga područja od strane prvog bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića, koji je uzeo u službu srpske pisare, pa, iako je centar njegovih političkih i kulturnih težnji ostao vezan za hrvatsko-katolički zapad (sam Tvrtko je bio i ostao katolik), određen broj bizantskih i srpskih civilizacijskih obilježja vidljiv je na njegovom dvoru.

Specifičnost srednjovjekovne Bosne čini hereza Bosanskih krstjana, koje su starija znanstvena istraživanja smatrala ogrankom dualističko-gnostičke sekte potekle od bugarskih Bogumila, no po općenito prihvaćenim novijim znanstvenim spoznajama radi se o vjerskoj sljedbi nastaloj iz zapadnog kršćanstva koja je kao osnovu imala nerazvijenu katoličku teologiju (uz neke organizacione elemente preuzete iz pravoslavnog monastva), a nastala je i održavala se zbog relativne izoliranosti bosanskog područja. Krstjani (kojima su pripadali, bar nominalno, i neki istaknuti bosanski velikaši kao vojvoda Hrvoje), nikad nisu činili većinu stanovništva, niti su stvorili vjersku organizaciju na državnoj razini, te su prirodno nestajali misionarskim radom dominikanaca i, posebno, franjevaca. Ostatak je progutala turska invazija.

Osmansko razdoblje

Stradanje i raseljavanje Hrvata od strane Osmanlija

Godine 1463. u munjevitom ratu, u svibnju i lipnju, nakon skoro osam desetljeća sustavnoga pustošenja i osvajanja, Turci su osvojili Bosansko kraljevstvo. Nakon što su izaslanicima bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića obećali petnaestogodišnje primirje, velika je turska vojska u jačini od 150.000 ljudi u prvoj polovici svibnja krenula iz Drinopolja i kroz Skoplje, Kosovo i Sjenicu izbila na granice bosanskoga kraljevstva te kroz Podrinje provalila u središnju i gornju Bosnu. Za kratko vrijeme turski su osvajači osvojili tri glavna bosanska grada: Bobovac, Jajce i Ključ, a potom, pod prisilom, po kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali i ostali bosanski gradovi. Tada su Turci, po različitim podatcima, 100.000 domaćeg hrvatskog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare. Turski pokušaj da tada osvoje i Hercegovinu ostao je bez uspjeha. Kralj Stjepan Tomašević je pogubljen pod Jajcem, nakon što je izdao zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajaču.

Prema turskim službenim podatcima: U Milodražu, između Fojnice i Visokoga, 28. svibnja, turski sultan Mehmed II. Osvajač, na traženje fra Anđela Zvizdovića, koji je zatražio slobodu vjerskog rada i slobodno ispovijedanje vjere katolicima u Bosni, izdao svečanu povelju - "Ahd-namu", kojom je franjevcima zajamčio slobodu rada u svom carstvu i slobodan povratak izbjeglih franjevaca. Razdoblje od 1463. do 1878. godine karakterizira stradanje i raseljavanje domaćeg hrvatsko-katoličkog stanovništva i plemstva, kao i islamizacija koja je uhvatila korijen uslijed vise čimbenika, među kojima su najvažniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj kršćana opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u islamskom duhu.

Dok su katolici potjecali skoro potpuno od autohtonog hrvatskog stanovništva, pravoslavni dio pučanstva su bili Vlasi i Srbi koji su se, zaštićeni turskim sustavom "milleta" širili iz postojbine u Podrinju, istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori na ratom opustošena područja Turske Hrvatske (današnja Bosanska krajina). Osmanskom Carstvu veći dio tog perioda nije prijetila opasnost od neke pravoslavne vojne sile, pa su bili benevolentni prema srpskoj pravoslavnoj Pećkoj patrijaršiji, za razliku od Rimokatoličke crkve i njenih pripadnika, koji su bili najsumnjiviji vjerski element uslijed trajnog ratnog stanja između Osmanlija i katoličkih država kao Habsburškog Carstva, Venecije (manjim dijelom), te Španjolske i drugih europskih država. Muslimani su većinom potjecali od autohtonog katoličkog (dijelom i krstjanskog, koje je posve nestalo turskim osvajanjem) stanovništva koje nije moglo izdržati pritisak vjerskih progona) te, manjim dijelom od islamiziranih pravoslavnih Vlaha i doseljenih Albanaca, kao i turskih i drugih azijskih doseljenika (općenito se smatra da ta kategorija nije pretežno zastupljena u etnogenezi Bosanskih Muslimana).

Od 1788. do 1791. godine traje habsburško - turski rat u koji je Monarhija ušla kao ruski saveznik. Monarhija je u rat ušla s 245.000 ljudi i 1150 topova. Austrijska vojska je zaglibila u petomjesečnoj opsadi tvrđave u Bosanskoj Dubici, na sadašnjoj granici Hrvatske i Bosne. Bečki dvor, koji je u ovaj rat ušao s naumom da vrati što je izgubio 1739., usprkos pojedinačnih uspjeha kao kasniji prodor u veći dio Bosne, ni ovaj puta nije bio bolje sreće. Jedini teritorijalni dobitak je bio uključivanje dijelova sadašnjih Like i Korduna u Hrvatsku. U razdoblju 1791.-1815. dolazi do "prekrajanja" granica u i oko Bosne pod utjecajem Francuske revolucije i Napoleonovog carstva. Nakon kratkoživućih Ilirskih pokrajina dolazi do uspostave austrijske vlasti u kontinentalnoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Istočno od Bosne i Heregovine, u Srbiji je izbio ustanak protiv Osmanskog carstva, u kojem su srpske snage nakon početnih uspjeha (turske su snage doživjele poraz u nekoliko navrata) i općenacionalnog rata u kojem je lokalno muslimansko stanovništvo pobjeglo ili protjerano većinom u Bosnu i Hercegovinu, doživjele osipanje i slabljenje. No, sultanovim priznanjem samouprave Smederevskom sandžaku 1815. godine, položeni su temelji srpske države.

Osmansko razdoblje ostavilo je brojne posljedice na Bosnu i Hercegovinu i njezine stanovnike. Stanovnici Mostara (period 1890.-1910.) 12-32 godine nakon odlaska Osmanlija.

Period od 1815. do 1878. godine odlikuje opće opadanje osmanlijske vlasti u Bosni i Hercegovini. Nakon reorganizacije vojske (uništenje janjičarskog korpusa), u Bosni i Hercegovini dolazi do nemira među bosanskim muslimanskim plemstvom, tradicionalno povezanim s tom vojnom postrojbom, kao i do pobune lokalnih zapovjednika-kapetana (najpoznatija je neuspjela buna Husein kapetana iz Gradačca u sjevernoj Bosni, koji je s vojskom od 25.000 ljudi pokušao iznuditi uspostavu autonomije Bosne i Hercegovine pod upravom lokalnog muslimanskog plemstva, kao i prestanak socijalnih reformi ). U razdoblju nekoliko desetaka godina Osmansko Carstvo je poduzelo niz reformi s ciljem ostvarenja vjerske slobode, što je dovelo do otpora bosanskohercegovačkog muslimanskog plemstva i do još većeg antagonizma i polarizacije kršćanskog i muslimanskog stanovništva. No, uslijed općeg gospodarstvenog rasapa, pritisaka muslimanskih tradicionalista, loše organizirane uprave, kao i sve jače vjerske i nacionalne samosvijesti, posebno kršćanskih stanovnika, te reforme su samo ubrzale urušavanje iznutra istruljelog sustava. Godine 1875. su u donjoj Hercegovini, na području Gabele i Hrasna, 19. lipnja, Hrvati pod vodstvom don Ivana Musića digli ustanak protiv turske vlasti zbog velikih poreza. Ubrzo su se pobunili i Srbi u istočnoj Hercegovini, a potom i čitavo kršćansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Turske vlasti nisu mogle ugušiti ustanak i u rat s Turskom stupile su Srbija i Crna Gora 1876. godine, a godinu kasnije i Rusija. Borbe su dovršene 1878. godine, a Osmansko Carstvo je iz rata izašlo kao gubitnik. Tijekom ustanka, preko 150.000 domaćeg stanovništva je izbjeglo u Hrvatsku.

Austro-Ugarska i Kraljevina Jugoslavija

Austro-ugarsko razdoblje

Sarajevska katedrala

Od 1878. do 1918. godine traje austrijska uprava u Bosni i Hercegovini. Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali društvo bili su: definitivno ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor Europe i konačna kristalizacija bosanskohercegovačkih Hrvata od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH.

Znajući koliki utjecaj na narod u Bosni i Hercegovini ima Crkva, austro-ugarske su vlasti već nakon prvih godina svoje vladavine nastojale pod svoju kontrolu staviti sve vjerske i crkvene zajednice u BiH. Godine 1881. Austro-Ugarska je potpisala Konkordat s Vatikanom o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Njime su franjevci, koje austrijske vlasti nisu držale pouzdanim političkim elementom, izgubili pozicije u Bosni i Hercegovini koje su godinama držali, te su se morali podvrgnuti novoj svjetnovnoj hijerarhiji.

U Bosni i Hercegovini je 1881. godine uspostavljena redovna crkvena organizacija. Za nadbiskupa vrhbosanskog postavljen je Josip Stadler. Ukinuta su oba apostolska vikarijata: bosanski i hercegovački, kao i misijski oblici djelovanja, umjesto kojih su uspostavljene tri biskupije: Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, te Banjalučka i Mostarska biskupija. Stadlerovim dolaskom za nadbiskupa pokrenute su novine "Vrhbosna" i "Hrvatski dnevnik". Nadbiskup je podupirao rad brojnih dobrotvornih institucija, među kojima i sirotišta, te izgradio biskupijski dvor i katedralu u Sarajevu.

Nova je austro-ugarska vlast koristila sva sredstva kako bi učvrstila svoju vladavinu u Bosni i Hercegovini, pa je tako računala i na značajan utjecaj katoličkog svećenstva među hrvatskim pučanstvom. Stoga je, 2. veljače 1882. godine iz Carske kancelarije u Beču upućeno pismo zahvale biskupu fra Paškalu Buconjiću u kojem se ističe održavanje katoličkog stanovništva u Hercegovini i obećaje dalja carska naklonost prema tom stanovništvu.

Valja posebno istaknuti značenje prvih hrvatskih novina na tlu Bosne i Hercegovine što ih je pokrenuo i uređivao Franjo Milićević sa svojim suradnicima, a to su: "Hercegovački bosiljak" (1883.), "Novi hercegovački bosiljak" (1884.), "Glas Hercegovca" (1885.). Krajem devedesetih godina XIX. stoljeća franjevci su u Mostaru pokrenuli novi list - "Osvit", u kojem su zastupljene političke ideje pravaša Josipa Franka. Kao temeljnu odrednicu svoga programa, list je uzeo prirodno, povijesno i narodno pravo Hrvata u Bosni i Hercegovini na sjedinjenje sa Banskom Hrvatskom i ostalim hrvatskim zemljama.

Datoteka:Josip Stadler.JPG

Josip Stadler

Potkraj devedestih godina XIX. stoljeća Hrvati u Bosni i Hercegovini osnivaju narodne čitaonice i kulturna i pjevačka društva, dok se početkom XX. stoljeća javlja sloj hrvatske inteligencije koji će odigrati značajnu ulogu u političkome i kulturnom životu Hrvata. Od 1902. godine s radom započinje Hrvatsko kulturno društvo Napredak koje će odigrati značajnu ulogu u buđenju hrvatske nacionalne svijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Međutim, Hrvatima još uvijek nije dopušteno osnivanje političkih stranaka pod hrvatskim imenom. Tek je 1907. godine osnovana Hrvatska narodna zajednica (HNZ), koja je dobila dopuštenje djelovanja samo na gospodarskome i prosvjetnom planu. U danima pred aneksiju Bosne i Hercegovine 1908. godine Hrvatska narodna zajednica preuzima političku ulogu. Na njezinu se čelu u to vrijeme nalazio ugledni hrvatski političar i gospodarstvenik Nikola Mandić, koji je unatoč aneksiji odbacio ideju sjedinjenja Bosne i Hercegovine s Austro-Ugarskom. Politički program Hrvatske narodne zajednice uvelike se podudarao s politikom Hrvatsko-srpske koalicije u Banskoj Hrvatskoj.

Nadbiskup Stadler i njegovi istomišljenici s takvom se politikom nisu slagali, pa su 1908. godine osnovali Hrvatsku katoličku udrugu, kojoj je pristupio i dio članstva Hrvatske narodne zajednice. Nova je stranka, za razliku od Hrvatske narodne zajednice, smatrala da sva politička udruženja u BiH trebaju održavati vjersku i nacionalnu podjelu stanovništva. Prema toj su ideji članovi organizacija bosanskohercegovačkih Hrvata mogli biti samo katolički Hrvati. Odnosi između dvije stranke bili su vrlo zaoštreni. Dok je redovno svećenstvo podržavalo Stadlerovu stranku, franjevci su bili skloniji Hrvatskoj narodnoj zajednici. Godine 1911. poseban papinski izaslanik posredovao je u sporu između dvije stranke i uspio ih izmiriti. Hrvatska narodna zajednica je imala povjerenje velike većine hrvatskog naroda tako da Stadlerov pokušaj da preko Hrvatske katoličke udruge preuzme vodstvo nije uspio.

Kraljevina SHS/Jugoslavija

Od 1918. do 1941. godine Bosna i Hercegovina se nalazi u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije prozvane Kraljevina Jugoslavija. Osnovno obilježje toga razdoblja je nastojanje Srba da se, koristeći se dominacijom u vojsci i politici, te relativnom brojnošću (oko 38-40 % ukupnog stanovništva BiH), nametnu kao dominantan čimbenik u zemlji s ciljem "srbizacije" nesrpskih naroda. U režimu ograničenog parlamentarizma i drastičnih izbornih manipulacija, kasnije i monarhofašističke diktature, državne pljačke provedene putem novčane unifikacije preko obezvrijeđenog novca iz zemalja izvan Srbije, te političkih ubojstava (Milan Šufflay, Ivo Pilar) i korupcije (sve energije u zemlji su se trošile na zaoštrene političke borbe, te su, zbog unutrašnje rastočenosti zemlje, dovele do brzoga kolapsa Kraljevine Jugoslavije u ratu s nacističkom Njemačkom). U prosincu 1918. godine proglašeno je osnivanje jugoslavenske države, koja je dobila ime: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pod vladavinom dinastije Karađorđevića.

Godine 1920. na izborima za Ustavotvornu skupštinu Hrvatska pučka seljačka stranka Stjepana Radića dobila je pedeset zastupničkih mjesta, što je bilo više od svih hrvatskih političkih stranaka zajedno. Zajedno, blok stranaka s programom velikosrpskog centralizma dobio je 44% glasova, anticentralističke hrvatske stranke 23%, dok je ostatak pripao slovenskim, muslimanskim i ostalim strankama s generalno anticentralističkim tendencijama, no poznatim po korupcionaškom i nagodbenjačkom stavu. Većinu glasova Bosanskih Muslimana dobija stranka Mehmeda Spahe, Jugoslavenska muslimanska organizacija, dok Srbi Bosne i Hercegovine glasuju uglavnom za srpske stranke, Radikalnu i Demokratsku. Godine 1921. proglašen je tzv. "Vidovdanski ustav", kojim su ukinute povijesne granice zemalja koje su tvorile Kraljevinu SHS, te je sa svrhom srpske majorizacije i centralizacije država podijeljena u 33 oblasti. Većina zastupnika u Parlamentu (HSS, republikanci, socijaldemokrati) napustila je Skupštinu, pa je ustav izglasan "kupovinom" glasova većinom muslimanskih stranaka iz BiH, Kosova i Makedonije, bez kojih Parlament ne bi imao 50% saziva.

Grb Banovine Hrvatske, od 1939.-1941.

Srpski radikalni poslanik Puniša Račić je 1928. godine u beogradskoj Skupštini pucao u skupinu poslanika Hrvatske seljačke stranke. Ubio je Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića. Stjepan Radić je podlegao od zadobivenih rana 8. kolovoza 1928. godine. Ubojstvom političkog vođe hrvatskog naroda stvoren je nezacjeljivi raskol izmedu Hrvata i Kraljevine Jugoslavije. Nakon atentata skupina hrvatskih nacionalista na čelu s parlamentarnim zastupnikom Hrvatske stranke prava u saveznoj skupštini Antom Pavelićem napušta zemlju i osniva ekstremni nacionalistički pokret Ustaše. Sljedeće godine kralj Aleksandar I. ukida Vidovdanski ustav i uvodi osobnu diktaturu. Pojačan je režim represije (ubojstva istaknutijih Hrvata, progoni Makedonaca i Albanaca, srpska kolonizacija u nesrpskim krajevima, teror političke policije).

U Marseillesu, 1934. godine ubijen je kralj Aleksandar I., kao "osveta" za suurotništvo u atentatu na Stjepana Radića. Organizatori atenatata bili su ustaški pokret i makedonski revolucionari, a atentator je bio Veličko Kerin. Ubijenoga kralja je naslijedio sin Petar II., umjesto kojega vlada regentsko vijeće. No, poslije godina diktature, ubojstva, korupcionaških skandala i nasilja, 1939. godine, suočeni s neuspjehom centralizatorske politike, srpski vladajući krugovi pristaju na kompromis. Dolazi do sporazuma između vođe Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka i predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića. Tim je sporazumom osnovana Banovina Hrvatska, koja je osim Savske i Primorske banovine obuhvaćala i kotare Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Time u Banovinu Hrvatsku ulazi oko 30% područja današnje Bosne i Hercegovine. Radikalni hrvatski nacionalisti su se protivili sporazumu, smatrajući da su bosanskohercegovački Muslimani, koje su oni smatrali integralnim dijelom hrvatskog naroda, ostavljeni na cjedilu. U nadležnost Banovine preneseni su poslovi gospodarstva, trgovine, industrije, socijalne politike i još neki drugi. Hrvatski ban postao je Ivan Šubašić.

Drugi svjetski rat i socijalistička Jugoslavija

Drugi svjetski rat

Hrvatski narod, 10. travnja 1941.

Drugi svjetski rat na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su bile podijeljene na njemačku i talijansku interesnu sferu, trajao je od 1941. do 1945. godine. Tijekom rata glavne suprotstavljene sile su bile:

• okupacijske fašističke postrojbe, ojačane domaćim domobranskim i ustaškim snagama na području same marionetske NDH, koja je obuhvaćala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
• srpske četničke postrojbe, sa uporištem u Srbiji, te dijelovima NDH sa većinskim srpskim stanovništvom, sa nominalnim ciljem ponovne uspostave Kraljevine Jugoslavije, kao i praksom i programom pogroma i genocida nad Hrvatima i bosanskohercegovačkim Muslimanima.
• snage Komunističke partije Jugoslavije, s programom uspostave Jugoslavije kao federalne države sastavljene od nacionalnih republika (osim BiH, koja je zamišljena kao tronacionalna država), te društvenom revolucijom zasnovanom na sovjetskom staljinističkom modelu. Partizani (kako su komunisti uskoro postali poznati) su postali najdjelotvornijim borcima protiv njemačkih i talijanskih postrojbi, te njihovih saveznika.

Rat se na području čitave Jugoslavije uglavnom može podijeliti u 3 faze:

• u 1. fazi, komunisti podižu masovni ustanak protiv fašističkog okupatora u Srbiji i Crnoj Gori. Ustanak je slomljen do konca 1941.
• u 2. fazi, koja traje do približavanja sovjetske vojske granicama Jugoslavije sredinom 1944. godine, partizanska vojska vodi uglavnom iscrpljujući gerilski rat na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Glavni neprijatelji su, osim njemačkih i talijanskih jedinica, vojne postrojbe NDH i četnici Draže Mihailovića.
• u 3. fazi, potpomognuta sovjetskom armijom, Titova jugoslavenska vojska vodi završne operacije uništenja protivničkih snaga, te potpuno ovladava teritorijem Jugoslavije. Po završetku rata, koji je i sam bio krvav, Titova komunistička vojska je počinila masovni ratni zločin masakra protivničkih snaga (ali i njihovih obitelji, te civila koji su se povlačili s poraženim snagama). Podatci o tako ubijenim vojnicima i civilima variraju, i kreću se od 80.000 do 250.000. Među njima je najviše stradalih Hrvata, i to preko 2/3. Nakon kravavog obračuna slijedi uspostava komunističke totalitarne dikature, s KPJ kao jedinim političkim subjektom i Josipom Brozom Titom kao nedodirljivim diktatorom.

Tijekom 1941. godine događaju se ustaški pokolji srpskog stanovništva na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i četnički masakri hrvatskog i muslimanskog pučanstva. Masovni ustanak Titove komunističke vojske u Srbiji i Crnoj Gori, koji je slomljen do konca godine snažnom njemačkom i talijanskom ofanzivom uz pomoc srpskih fašista i četnika. Komunistički partizani su spali s oko 50.000 vojnika na 4.500 boraca koji su protjerani iz Srbije. Rat se nastavio s najvećim intenzitetom na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Presudno razdoblje za oblikovanje Bosne i Hercegovine, kao i cijele Jugoslavije u sljedećih pola stoljeća je bilo od 1942. do 1943. godine. Na vojnom planu dolazi do maksimalne koncentacije suprotstavljenih snaga: uz oko 160.000 njemačkih i 350.000 talijanskih, oružana sila NDH postiže snagu od preko 160.000, a četnici oko 80.000 vojnika. Komunistička vojska, u broju od 150.000 partizana, vodi teške gerilske bitke, izmičući pred ofanzivama protivnika i jedva probijajući obruče.

Odlučujuće bitke su vođene tijekom siječnja (tzv. Bitka na Neretvi ili 4. ofanziva) i svibnja (tzv. Bitka na Sutjesci ili 5. ofanziva) 1943. godine, obje s ciljem opkoljavanja i uništenja Titove vojskem obje skoro posve na području NDH. Najvažniji rezultat 4. ofanzive je bilo preživljavanje partizanskog pokreta koji je uspio vojno teško poraziti četnike i politički ih marginalizirati. U tim operacijama poginula je oko trećina partizana, od kojih oko 50 % Hrvata, ali četnički rojalistički pokret je slomljen kao realna politička opcija. U 5. ofanzivi, koja se protegnula preko jeseni, komunistička je vojska jedva probila njemačko-talijanski obruč uz teške gubitke. No, uz očuvanu jezgru, Tito je uspio kapitalizirati slom Fašističke Italije. Osim oružja, njegova je vojska naglo narasla masovnim priljevom novih boraca, najviše Hrvata i Slovenaca, tako da je do konca 1943. godine narasla na 300.000 ljudi. Na političkom planu najvažnije je zasjedanje vrhovnog partizanskog političkog tijela, AVNOJ-a, 29. studenoga 1943. godine u bosanskom gradu Jajcu.

Datoteka:Bleiburg column.jpg

Povlačenje hrvatskih vojnika i civila kroz Austriju u svibnju 1945. godine

Godine 1944. na otoku Visu potpisan je sporazum između maršala Tita i bivšeg bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića, koji je postao predsjednik jugoslavenske kraljevske vlade u izbjeglištvu. Ivan Šubašić se obvezao da će njegova vlada priznati AVNOJ i pozvati narod da pristupa antifašističkom pokretu. Time su međunarodna zajednica i britanska vlada definitivno priznali legitimitet i vlast Titove Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i njenih institucija.

Slomom Trećeg Reicha, 2. svibnja 1945. godine, dogodila se i kapitulacija Nezavisne Države Hrvatske. Nezavisna Država Hrvatska je prestala postojati 8. svibnja 1945. godine. Nakon kapitulacije NDH, u blizini austrijske granice, kod Bleiburga, započelo je masovno stradanje Hrvata od strane partizanske vojske, u koju je unovčeno mnoštvo amnestiranih četnika iz Srbije. U posljednjim borbama i u Križnom putu, poginulo je ili ubijeno oko 45.000 do 200.000 pripadnika oružanih snaga NDH ili civila. Najvjerojatnija brojka, po posljednjim istraživanjima, je oko 50.000. Veliki broj ih je pao u partizansko zarobljeništvo stradavajući na dugom Križnom putu Hrvata 1945. godine.

Socijalistička Jugoslavija

Grb NR/SR Bosne i Hercegovine

U tom je razdoblju, Bosna i Hercegovina bila trostupanjski piramidalno ustrojena: privilegirana klasa, s neprijepornom dominacijom od policije do naobrazbe i gospodarstva su bili Srbi, što zahvaljujući svojoj relativnoj brojnosti, "zasluzi" stradanja u NDH (još pojačanom manipulacijom statistikama), premoći u komunističkom aparatu, kao i ulozi produžene ruke beogradskog centralizma svojih sunarodnjaka. Na drugom mjestu su dolazili bosanskohercegovački Muslimani, koje je vlast podupirala kao nositelje državnih struja u BiH i protutezu srpskim i hrvatskim nacionalnim ideologijama koje su uključivale BiH kao dijelove svojih nacionalnih država, te kao visokonatalitetna skupina koja je, odričući se mnogih orijentalno-islamskih zasada, ipak dobro došla kao most prema islamskim zemljama u Pokretu nesvrstanih. Uz zahvalnost komunističkoj Jugoslaviji koja im je priznala status nacije, te uspješnu indoktrinaciju kojom su "uspjeli" zaboraviti svoje masovno sudjelovanje u oružanim snagama NDH, bosanskohercegovački Muslimani su postali faktor broj 2. u Bosni i Hercegovini i jedni od najžešćih pristaša jugoslavenske države. Hrvati, kao najmalobrojniji i najsumnjiviji element, nosili su stigmu "reakcionarnog" katoličkog naroda, optuživani za genocide i brutalnosti NDH (od kojih su Muslimani dobrohotno ekskulpirani, a Srbi su, kao glavni komunistički krvnici još uživali privilegije zločina), podnijeli su sudbinu građana drugoga reda. Stalno sumnjičeni i policijski proganjani, njihova etnička područja svjesno gospodarski zanemarivana, prisiljavani na emigraciju (od ekonomskih emigranata iz BiH, Hrvati, koji su činili oko 1/5 stanovništva, davali su preko 2/3 emigranata), uz potiskivanje hrvatskog jezika i nametanje srpskog, od školstva do medija, Hrvati su bili posebno podvrgnuti totalitarnom policijskom režimu, sve s ciljem depopulacije i eliminiranja hrvatskog naroda kao "kanceroznog" elementa koji priječi ostvarenje stvarnog socijalističkog društva u Bosni i Hercegovini. U takvim je prilikama Bosna i Hercegovina dočekala raspad Jugoslavije.

Hrvatski nacionalni pokret, potaknut partijskim rukovodstvom hrvatskih komunista, izbija 1971. godine zbog dugogodišnje "puzeće" srbizacije. Dominacija beogradskih i srpskih medija, export-import poduzeća, odljev kapitala iz Hrvatske u istočne krajeve Jugoslavije, te "odljev" Hrvata na često teški i nisko-kvalificirani rad na Zapad, sve je to stvorilo kritičnu masu neraspoloženja prema Jugoslaviji kao maski za Srboslaviju. Pod pritiskom Tita i unitarističkih krugova, hrvatsko komunističko vodstvo je kapituliralo. Uslijedile su represije, oko 70.000 "nacionalno svjesnih" hrvatskih komunista je izbačeno iz Partije, 2.000 je osuđeno na razne zatvorske kazne, a nekoliko tisuća Hrvata je emigriralo.

Josip Broz Tito

Hrvatski nacionalni gerilci, njih 19 treniranih u Australiji, organiziraju desant, 20. lipnja 1972. godine, u blizini grada Bugojna, s ciljem podizanja ustanka protiv velikosrpske tiranije. Većina je poginula u sukobu s premoćnim jugoslavenskim vojnim i policijskim snagama, koje su u panici angažirale blizu 30.000 ljudi.

Godine 1974. donešen je posljednji jugoslavenski Ustav koji je preko konfederalnih elemenata pokušao očuvati zemlju od narastajućih tenzija i raspada. Tito je proglašen doživotnim predsjednikom, a nakon toga je predviđeno kolektivno predsjedništvo s rotacijom članova iz pojedinih republika.

Meteorski uspon na vlast srpskog šefa komunističke partije Slobodana Miloševića događa se tijekom 1987. godine. On uskoro postaje glavnim organizatorom velikosrpskog pokreta, koji želi ostvariti otvorenu dominaciju Srba u Jugoslaviji kao policijskoj državi ekstremnoga oblika ili preko prekrajanja granica, srušiti Jugoslaviju u bilo kojem obliku i na razvalinama uspostaviti Veliku Srbiju koja bi uključivala cijelu Bosnu i Hercegovinu, kao i oko 70 % Hrvatske. Metode su bile različite: od masovnih nasilnih mitinga, policijske represije, prijetnji JNA, koja se sa 77 % srpskog oficirskog kadra počela transformirati u otvoreni instrument Miloševićeve politike, do krađe federalnih financijskih rezervi i nepoštedni medijski rat, prije svega protiv Albanaca i Hrvata, koji je imao za cilj homogenizirati i iskoristiti histerizirane srpske mase u Jugoslaviji za velikosrpski vojni pohod.

Na prvim slobodnim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u studenom 1990. godine pobijedila je koalicija tri najveće nacionalne stranke u zemlji sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Nacionalne stranke su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske šahovnice) i bojazan da se ne napravi politički savez Bošnjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prećutni savez. Iako su se programski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno zajednička želja da dotadašnjoj socijalističkoj vlasti u zemlji dođe kraj. Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za predsjednika Predsjedništva Republike BiH izabran Bošnjak, prvobitno Fikret Abdić, koji je mjesto ustupio Aliji Izetbegoviću. Za predsjednika Skupštine izabran je Srbin Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan.

Rat u Bosni i Hercegovini

Obrana od srpskog agresora

Grb Herceg-Bosne

U ratu u Bosni i Hercegovini, Hrvati su zahvaljujući svojem samoorganiziranju putem Hrvatske zajednice, a poslije Hrvatske Republike Herceg-Bosne i njezinih oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane izborili svoj opstanak u Bosni i Hercegovini. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini prvi se organizirao politički i vojno protiv srpskog agresora. Ta njegova organizacija bila je temeljem nastojanja da se održi kao konstitutivan i suveren narod u Bosni i Hercegovini. U redovima hrvatskih vojnih postrojbi početkom rata u Bosni i Hercegovini s Hrvatima su se borili i Bošnjaci.

Hrvatske obrambene snage osnivaju se 3. prosinca 1991., a Hrvatsko vijeće obrane formira se 8. travnja 1992. godine, kao vrhovno tijelo obrane hrvatskog naroda u BiH i zaštite drugih naroda u toj zemlji od bilo kojeg agresora. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna utemeljena je 18. studenog 1991. godine, što je bilo u skladu s tadašnjim ustavnim rješenjima o osnivanju zajednica općina. U osnivačkim aktima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane nema separatističkih tendencija. Oružane postrojbe hrvatskog naroda (HVO) tako su se borile za opstojnost kako hrvatskog tako i bošnjačkog naroda tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

HVO je od velikosrpske agresije obranio zapadnu i središnju Hercegovinu te velik dio srednje Bosne (sve osim Jajca). Jedini veći gubitak, za Hrvate, bio je pad većine Bosanske Posavine (nije palo samo Orašje) jer je ta povijesna i zemljopisna mikroregija bila jedno od najbogatijih područja u BiH. Na tom području, Hrvati su bili većina i prema popisu stanovništva iz 1991. godine bilo ih je 131.542.

Bošnjačko-hrvatski sukob

Budući da su svojom zakašnjelom i neorganiziranom obranom izgubili istočnu Bosnu (Podrinje), bošnjački prognanici su naselili pretežito srednju Bosnu s namjerom da Hrvate potisnu otud prema zapadu, tj. prema Hrvatskoj. Kad se Hrvati nisu i nakon prijetnji i pritisaka s bošnjačke strane htjeli povući sa svojih položaja i iz svojih naselja, počeli su manji incidenti i nesporazumi.

Krajem listopada 1992. godine izbija Bošnjačko-hrvatski sukob, u kojem Bošnjaci otvoreno napadaju svoje dojučerašnje saveznike Hrvate. Bošnjačka vojska u četiri ofenzive zauzela je velik dio prostora koji su bili pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, gotovo cijelu sjevernu i srednju Bosnu i dio Hercegovine: Konjic, Jablanicu te istočne i sjeverne dijelove mostarske općine. U srednjoj i sjevernoj Bosni pod kontrolom HVO-a su ostali: Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo, Žepče i šira područja oko tih gradova, Usora te dio travničke, zavidovićke i vareške općine.

Hrvati su se povukli iz svih zajedničkih organa vlasti Republike Bosne i Hercegovine, a 28. kolovoza 1993. godine Hrvatska zajednica Herceg-Bosna prerasta u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Odluka o transformaciji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu bila je u potpunosti pravno utemeljena na Owen-Stoltenbergom planu koji je predviđao uniju republika u Bosni i Hercegovini, no zbog činjenice da u to vrijeme plan još nije stupio na snagu, on se eksplicitno ne spominje u preambuli.

Topništvo HVO-a - Pripadnik 2. Gardijske brigade Hrvatskog vijeća obrane ispaljuje projektil iz haubice.

Bošnjačko-hrvatski sukob je eskalirao tijekom 1993. godine, a slabi početkom 1994. godine, kada političko-diplomatski pregovori između dvije zaraćene strane postaju sve jači i značajniji. U ožujku 1994. godine, u Washingtonu je potpisano primirje između Hrvata i Bošnjaka, a njihovi teritoriji su ujedinjeni u Federaciju BiH.

Uspješne operacije protiv Srba

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma HVO je zajedno sa Hrvatskom vojskom, a u nekim akcijama i sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine počeo nizati ratne pobjede protiv srpskog neprijatelja. U 7 uspješnih pobjedničkih operacija, HVO zajedno sa HV-om, a u nekim akcijama i sa Armijom BiH je oslobodio čitavu zapadnu Bosnu. Kruna uspješnih operacija je bila operacija Južni potez u kojoj su združene hrvatske snage izbile na 23 kilometra od Banja Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Srpske snage su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci, a zajedno sa njima i nova kolona srpskih izbjeglica. Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice 15. listopada 1995. godine.

Daytonski mirovni sporazum

Uspješne vojne operacije Hrvata, ali i intervencija NATO-a operacijom Namjerna sila natjerali su Srbe da sjednu za pregovarački stol. Daytonskim mirovnim sporazumom završio je rat u Bosni i Hercegovini. Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Daytonski sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po ključu 51-49 (51% teritorija BiH Federaciji BiH i 49% Republici Srpskoj) koji je usaglasila tzv. kontakt grupa. Daytonski sporazum je djelovao da usaglasi dogovor o problematičnim pitanjima neke od kojih su bile: pravne, državne i teritorijalne nagodbe.

Daytonski sporazum je efektivno završio rat, ali je ostavio mnoge stvari nerješene. Pored toga konačni dogovor ostvaren u Daytonu danas se smatra jednim od najkontraverznijih političkih rješenja proizašlih iz cjelokupne Jugoslavenske krize. Prema podacima koje je objavio Istraživačko-dokumentacijski centar iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini je tijekom rata poginulo ili nestalo 7.762 Hrvata (5.610 vojnika i 2.152 civila). Tijekom rata, Armija Republike Bosne i Hercegovine je prognala 128.343, dok je Vojska Republike Srpske prognala 155.040 Hrvata. Zbog ratnog stanja sa slobodnih prostora Bosne i Hercegovine, izbjeglo je 104.000 Hrvata.

Nakon Daytonskog sporazuma

Grb Federacije BiH

Poslijeratno razdoblje

Rano poslijeratno razdoblje u Federaciji Bosne i Hercegovine spada u jedno od boljih vremenskih razdoblja za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Hrvati su zahvaljujući svojem samoorganiziranju putem Hrvatske Republike Herceg-Bosne i njezinih oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane izborili svoj opstanak u Bosni i Hercegovini, u ratu u toj zemlji.

U rujnu 1996. godine, na prvim izborima u Bosni i Hercegovini nakon rata očituje se političko jedinstvo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini te HDZ BiH i nakon rata ostaje najjača politička snaga hrvatskog naroda. Nakon toga uslijedio je jaki gospodarski uspon Hrvata uz financijsku pomoć Republike Hrvatske. Hrvati postaju najprosperitetniji narod u Bosni i Hercegovini sa jakim tvrtkama poput Aluminijskog kombinata u Mostaru i mesne industrije Lijanovići u Širokom Brijegu, najjačim bosanskohercegovačkim tvrtkama i Hercegovačkom bankom, srcem hrvatskog gospodarstva i hrvatskog napretka u Bosni i Hercegovini, koja je sama obavljala 36 % financijskih tijekova u Bosni i Hercegovini, više od trećine.

Hrvati su u tom razdoblju imali svoju televizijsku kuću, Erotel, čiji se program, kao i programi HRT-a koje je Erotel reemitirao tijekom dana, mogao pratiti na čitavom području bivše Herceg-Bosne preko 41 zemaljskog odašiljača. Međunarodna zajednica, ne izravno, staje na stranu Bošnjaka, prvo prijetnjama gašenja Erotela u studenom 1999. godine, a zatim gašenjem signala te hrvatske televizije 17. veljače 2000. godine. Daljne odluke Visokog predstavnika na štetu Hrvata dovele su do proglašenja Hrvatske samouprave, 3. ožujka 2001. godine.

Hrvatska samouprava

Dana 11. listopada 2000. godine, samo jedan mjesec prije općih parlamentarnih izbora, odlukama međunarodne zajednice izmjenjen je izborni zakon. Izmjenjenom odredbom, Bošnjaci mogu glasovati za hrvatske kandidate i obratno dok je ranije svaki konstitutivni narod glasovao samo za svoje predstavnike. Učinak ove promjene jednostavno omogućava da hrvatski predstavnici budu izabrani od strane stranke koje nemaju potporu hrvatskog biračkog tijela. Drugim riječima, glavni smisao Doma naroda FBiH - predstavljati kolektivna prava svakog konstitutivnog naroda, je poništen ovom mjerom.

Postrojenje postrojbi HVO-a, kojim se daje puna podrška Hrvatskoj samoupravi

Kao odgovor na to sazvan je Hrvatski narodni sabor u Novom Travniku, 28. listopada 2000. godine. Za predsjednika Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora izabran je Ante Jelavić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH i tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH. Usvojena je Deklaracija koja je proglasila suverenost hrvatskog naroda u BiH i zahtijeva drugačiji teritorijalni ustroj države BiH.

Hrvatski narodni sabor, navodeći kao dva izvora svoje legitimnosti rezultate referenduma, održanog 11. studenog 2000. godine i neustavnu prirodu promjena izbornog zakona, u Mostaru, je donio odluku o uspostavi Međužupanijskog - međuopćinskog vijeća kao oblike privremene Hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini i platformu za demokratsku i samoodrživu Bosnu i Hercegovinu.Nakon formiranja Međužupanijskog-međuopćinskog vijeća, Hrvatska samouprava kreće u napadne akcije kojima je novu vlast htjela uvjeriti da se ne može vladati bez Hrvata. Časnici i vojnici hrvatske komponente Vojske Federacije BiH pozvani su na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne. Među carinicima i policajcima organizira se potpisivanje lojalnosti Hrvatskoj samoupravi.

Zbog sumnje da Hercegovačka banka financira Hrvatsku samoupravu u Bosni i Hercegovini, pripadnici SFOR-a, 6. travnja 2001. godine, su blokirali zapadni dio grada Mostara, u kojemu se nalazilo sjedište Hercegovačke banke. Stabilizacijske snage međunarodne zajednice uništile su Hercegovačku banku i zaplijenili njezinu imovinu, nekih 15 milijuna konvertibilnih maraka, inventar, opremu i novac. Tako je zbog sumnje Međunarodne zajednice, Hercegovačka banka otišla u stečaj. Banka koja je bila srce hrvatskog gospodarstva i hrvatskog napretka u Bosni i Hercegovini otišla je u stečaj, a 4.500 gospodarskih subjekata ostalo je bez svoga novca, 90.000 štediša bez svojih štednji.

Na sedmom izvanrednom stranačkom saboru Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, održanom 6. listopada 2001. godine u Mostaru faktički je objavljen kraj Hrvatske samouprave. Tada je kazano da je Hrvatska samouprava bila samo neuspjelo sredstvo da se riješi hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, dodajući da ona nije bila ni rješenje, ni pokušaj rješenja ovog pitanja.

Sadašnje stanje

Grad Mostar - kulturno, gospodarsko, sveučilišno i političko središte Hrvata u Bosni i Hercegovini

Danas među Hrvatima postoji želja za obnavljanjem Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini jer su Hrvati u lošem položaju u odnosu na druga dva konstitutivna naroda u BiH, Hrvati nemaju svoj nacionalni kanal na državnoj televiziji, a u Federaciji BiH česta su preglasavanja Bošnjaka nad Hrvatima u Domu naroda i Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, takvo što praktično je neizvedivo. Činjenica je da je u jednom dijelu BiH izvršeno etničko čišćenje, dok se u drugom dijelu različitim pritiscima i manipulacijama hrvatski narod dovodi u podređen položaj, što dovodi do iseljavanja Hrvata iz BiH. Krše se osnovna ljudska prava, a pri tome posebno nemogućnost korištenja hrvatskog jezika.

Napuštanje postojećeg dvoentitetskog ustroja BiH te decentralizirana država sa državnom, srednjom i lokalnom razinom vlasti, najvažniji su dijelovi Deklaracije o načelima Ustava Bosne i Hercegovine koju su, 21. rujna 2007. godine, u Kreševu potpisali lideri šest bosanskohercegovačkih stranaka sa hrvatskim predznakom. U Deklaraciji se naglašava potreba uspostave novog funkcionalnijeg i pravednijeg ustroja BiH prema kome ni jedan od konstitutivnih naroda neće biti privilegiran ni diskrimiran. Srednja razina vlasti bi se prema Deklaraciji uspostavila na temelju geografskih, etničkih, ekonomskih, prometnih i drugih bitnih kriterija.

Među hrvatskim političkim strankama u BiH: oba HDZ-a, HSP-u, HSS-u, NSRZB i HKDU-u postoji konsenzus i o federalizaciji BiH, a niti jedna od njih ne odbacuje mogućnost uspostave hrvatske federalne jedinice u sklopu Bosne i Hercegovine, koja bi imala višenacionalni karakter. Osnovni problem pri mogućoj uspostavi hrvatske federalne jedinice svakako će biti teritorijalno razgraničenje s ostale dvije federalne jedinice.

Ukoliko dođe do uspostave hrvatske federalne jedinice, Hrvati Bosne i Hercegovine vratili bi se na poziciju političkog naroda bez kojega se ne mogle donositi odluke. Osim toga, imali bi svoju izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, a prestalo bi sustavno nadglasavanje Hrvata na federalnoj razini. Time bi bilo omogućeno osnivanje javne televizije na hrvatskom jeziku, normalan razvoj gospodarstva, prestalo bi prelijevanje novca iz hrvatskih u bošnjačka područja, prestali bi i pritisci i na hrvatski jezik u prosvjeti i dr.

Literatura

• 1. Banac, I.: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, Globus, Zagreb, 1988.
• 2. Kisić Kolanović, N.: Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Školska knjiga, Zagreb, 2009.