Stećci

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Stećci su srednjovekovni nadgrobni spomenici u obliku velikih kamenova, ponekad sa uklesanim slikovnim ukrasima ili natpisima.[1] Nalaze se najvećim delom na prostorima Bosne i Hercegovine kao i Srbije, Crne Gore i Hrvatske, a nastajali su od XII do kraja XV veka. Pojava stećaka predstavlja sublimaciju milenijumskih pogrebnih tradicija, počevši od ilirskih nadgrobnih gomila (tumulusa), rimskih aglomeracija i groblja, ranohrišćanskih i ranosrednjovjekovnih crkvi.[2]

Do sada je pronađeno više od 66.000 stećaka, od čega preko 50.000 na području Bosne i Hercegovine. Najveća koncentracija stećaka je u Hercegovini (Bileća, Stolac, Trebinje, Gacko, dolina Neretve itd.) a najpoznatija nekropola je Radimlja kod Stoca. U Srbiji se stećci uglavnom nalaze u Raškoj oblasti ili zapadnoj Srbiji (u zlatiborskom kraju). Na Zlatiboru stećci postoje gotovo u svakom selu, iako su mnogi korišćeni kao građevinski materijal.

Pojam stećak[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoje tri vrste naziva koji se koriste za iste nadgrobnike, među kojima često dolazi do preklapanja, što stvara nejasnoće i nesporazume.

Prva vrsta su izrazi koji potiču sa autentičnih istorijskih izvora, mahom sa samih stećaka: kamen, kam, biljeg (bilig ili beleg), kuća, vječni dom. Riječ mašet za stećak dolazi od turske riječi mešhed (po narodnom mećit) koja označava grob junaka ili mučenog za vjeru. Ovaj izraz se povezuje sa italijanskim izrazom massetto u značenju veliki kamen.[2]

Druga vrsta su izrazi ukorijenjeni u narodu: mramorje, svatovsko groblje, grčko groblje, divsko groblje, kaursko groblje.

Treći naziv stećak u početku su upotrebljavali seljaci u Hercegovini za visoko, uspravno kamenje, za razliku od nižih ploča. [3] Od kraja XIX vijeka u izdanjima Glasnika Zemaljskog muzeja Sarajevo izraz stećak bio je upotrebljavan kao opšti izraz za sve nadgrobne spomenike, različitih dimenzija i izrade, čija pojava unutar relativno kratkog vremenskog raspona čini jedinstven fenomen. Izraz je najviše afirmisao Ćiro Truhelka. Samo ime stećak dolazi od njegove glavne namjene, da stoji iznad groba kao spomenik. To je particip prezenta od glagola stajati – stojeći ili, kako se govorilo u starija vremena – steći. Sam naziv stećak prvi put se pojavljuje u Srpskom rječniku Vuka Karadžića iz 1852. god.[2]

Novija istraživanja na vidjelo iznose manjkavosti naziva stećak, ukazujući na problem kategorizacije srodnih nadgrobnih spomenika susjednih teritorija, oblika ploča, koji se javljaju i prije pojave stećaka u XII vijeku.[4]

Oblici stećaka[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Oblici stećaka

Stećci su težine od 100kg do 32 tone. Osnovne grupe stećaka su položeni i uspravni kameni monoliti[5]. Najveći broj stećaka pripada vrsti položenih monolita, koji se pojavljuju u tri forme: ploča (40 000), sanduk (13 000) i sljemenjak (sarkofag, 5 500). Među uspravnim kamenim monolitima raspoznaju se sljedeće varijante: stela, stup (obelisk), krstača i nišan. [6]

Izvjesni spomenici, zbog svog oblika, nazvani su „sanduci“ ili „u obliku sanduka“, drugi „u obliku sarkofaga“. Ovi opisi su pogrešni jer su dotični spomenici masivni blokovi, a ne šuplje nadgrobno kamenje. U srpskohrvatskom jeziku ne postoji adekvatna zamjena za izraze sanduk i u obliku sanduka pa su ti izrazi u literaturi zadržani. Izraz sarkofag za nadgrobnike koji su pri vrhu završeni u obliku krova je pogotovo pogrešan. Većina autora je prihvatila izraz sljemenak koja znači „završen u vidu zabata“.[3]

Zgošćanski stećak, najreprezentativniji primjerak stećka

Ukrašavanje stećaka[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Ukrašavanje stećaka

Najslavniji pojedinačni stećak je Zgošćanski stećak, nađen u okolini Kaknja, koji se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. On nema natpis, a zbog izuzetne ukrašenosti neki istraživači, kao Đorđe Stratimirović, smatraju da je reč o grobu Stefana II Kotromanića.

Više od 5.600 stećaka je ukrašeno i to najčešće: povijenom lozicom, rozetama, krstovima, štitovima i mačevima, lukom i strelom, ljudskim i životinjskim figurama, scenama lova na jelene, scenama turnira, geometrijskim ornamentima i slično.[1]

Ukrašeni stećci pojavljuju se u dosta kratkom vremenskom periodu. Bio je to prelomni istorijski period. Nastao je nakon kosovske bitke i pada Srbije pod osmansku vlast, nastavio se u kratkom usponu Bosne kao nezavisne kraljevine i završio u prvim godina nakon turskih osvajanja Bosne.[3] Vodeći svjetski autoritet za stećke, Marian Wenzel, iznosi osnovne značajke ukrašavanja:

  • Ukrasni motivi na stećcima nemaju zajedničko porijeklo
  • Nema ništa bogumilskog ili bilo čega što bi se moglo vezati za bilo koju jeretičku religiju ili vjerovanje u kulturi srednjovjekovne Bosne.
  • Najstarije ukrašene nadgrobne spomenike podigla je feudalna gospoda. Taj običaj je prihvatilo i ukrase dalje razradilo stanovništvo poznato pod imenom Vlasi, koje je bilo organizovano na rodovskoj, nefeudalnoj osnovi. Vrlo je vjerovatno da su ovaj običaj prihvatili i ostali stanovnici Bosne i Hercegovine, zbog podržavanja feudalne gospode.
  • Ikonografija stećaka ima pravu kršćansku osnovu, protkanu izvjesnim klasičnim ikonografskim rješenjima.

Pripadnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Stećci su uzrok mnogih neslaganja uglavnom među srpskim, hrvatskim i bošnjačkim naučnicima. Najveće rasprave se vode oko pitanja njihovog porekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i značenja simboličkih poruka uklesanih na njima. Najviše podataka za istraživače daju natpisi, koji su prisutni na manjem broju stećaka, i koji govore o različitim društvenim staležima, kao i verskim pripadnostima pokojnika. Iz natpisa se izvode zaključci da pod stećcima počivaju vernici Bosanske crkve, Pravoslavne crkve i Katoličke crkve. Mnogi naučnici povezuju kulturu stećaka sa postojanjem Crkve bosanske u srednjem veku, a pojedini ih čak vide kao najmasovnije materijalne ostatke bogumila, koji su poput katara sa zapada, sahranjivali svoje mrtve u prirodi umesto na crkvenim grobljima[7].

Tezu o bogumilskoj pripadnosti stećaka prvi je iznio Artur Evans, nakon što je kao mladi novinar boravio u ovim krajevima za vrijeme Bosansko-hercegovačkog ustanka 1875. godine. Tezu je razradio Mađar Janoš fon Ašbot, činovnik austro-ugarske administracije u Sarajevu i arheolozi sa Zemaljskog muzeja Ćiro Truhelka i Vejsil Čurčić, a prihvatila tadašnja vlast u nastojanju odvajanja BiH od Srbije.

Vaso Glušac je nadahnut idejama o pravoslavnom karakteru šizmatične Crkve bosanske stećke vezao za pravoslavlje.

Ivo Pilar je cjelokupnu srednjovjekovnu bosansku prošlost (čak i Crkvu bosansku) proglasio derivatom hrvatske povijesti, a po njemu su stećci najveći dokaz.

Poslije 1945. odine došlo je do velikog broja sistematskih istraživanja i naučnih radova (Marian Vencel, Alojz Benac[8], Marko Vego[9], Sima Ćirković, Malkom Noel, Zečević i posebno Šefik Bešlagić) u kojima se tvrdi da se stećci ne mogu vezati samo za bogumilstvo. [10]

Dakako, postoje i oni koji im pripisuju sasvim drugačije poreklo i njihovo postojanje ni u kom pogledu ne vezuju za delovanje crkve bosanske.

Wikiquote „Komparativnim proučavanjem proširio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odražavaju elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, često grubi, tako da već svojom surovošću djeluju monumentalno kao ploče kojima je zadatak da traju stoljećima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog.“

U obrazloženju, prilikom stavljanja na listu Svjetske baštine UNESCO-a, između ostalog, se navodi:

Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici, nastali od XII-XVI vijeka na teritoriji jugoistočne Evrope na kojoj su danas Bosna i Hercegovina, zapadna Srbija, zapadna Crna Gora i srednja i južna Hrvatska. Značajni su po svojoj interkonfesionalnosti, i korišteni su kod ukopa pripadnika sve tri srednjovjekovne hrišćanske zajednice (Pravoslavna crkva, Katolička crkva i Crkva bosanska).[11]

Natpisi sa stećaka[uredi - уреди | uredi izvor]

Preko 350 stećaka nosi natpise na bosanskoj ćirilici. Najviše ima stećaka sa uobičajenim natpisima „a se leži taj i taj“, uklesanih da bi trajalo sećanje na pokojnika i na one koji su spomenik digli. Primeri su veoma brojni, a samo neki od njih su: „Ase leži Božičko Banović, na svojej zemli, na plemenitoj“ (u Ban-dolu, 30 -{km}- od Tuzle). „Tuj počiva Radosav Grubač sad mrtav“ (u Krtinju kod LJubomira). „A se leži Braja Radojević, na zemlji tuđoj. Dobri živi i umrije. A se pisa Dragoje dijak“. „A se leži gospoja Beoka, kći Pribisava Kosače“.

Određeni broj stećaka nosi i filozofske natpise sa sažetim mudrostima o životu, smislu, postojanju... Oni nipošto ne nose jedinstven pogled na svet, već svaki nosi svoja zasebna iskustva i zaključke. Tako ima prilično nihilističkih („... jer nebo postoji da bi ti misleći da ćeš skočiti u vječnost lakše skočio u ništa“) i mističnih („... nebo je bilo u meni. Ne spoznah to dok ne padoh među zvijezde...“) i drugih.

A se leži Ljubljen u Vrhbosni rožden v Vrhbosni zakpan na svojini na plemenitoj. Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radžaju nova i nova godišnja doba. I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod. I mišljah mojom smerti sve tće to konečno stati. Al nije i moja smert sve starša i sve tješnja je. Kam mi usječe Dražeta a zapis upisa Husan ne da pokažu da bjeh vetć da me višlje neima. LJeta gospodnjeg 1258. — Gornje Hrasno, Stolac

"Ovaj natpis nije natpis sa nekog autenticnog stecka nego iz literarnog djela Azizina Tanovica, koje se zove "Stecci - ili oblici bosanskih dusa" i koje je Tanovic napisao 1994 godine."

Stećci koji naglašavaju versku pripadnost su dosta retki u odnosu na ostale. Postoji ih svega nekolicina, među kojima i: „Sie leži Mihovio Grahovičić prave vire rimske, koi počteno hoćaše i Bogu se molaše i dobro knjigu znaše, daj mu Bog duši da bude spašen“ (Grahovčići kod Travnika). Ili: „A se leži dobri gost Mišljen prave vjere bosanske. Biljeg postavi kšči Korija i na mi i na moju milu kućnicu Badaču. Ti koji prolaziš projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe naše. Zalud ti je taj posao. Naši dani su izbrojani, naše noći potrošene, naši grijesi dim. Svojih koraka se plaši, oni će ti glave doći na putu kojim hodiš. I da znaš više vrijedi crv koji se sada kreće no sva dobra djela koja zajedno učinismo za života svojih i Badača i ja. Kam nam usječen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini na plemenitoj zemlji, a pisa Dabiša“ (Banjevici, Bratunac). Dok oko „prave vire rimske“ nema spora, dotle se formulacija „prava vjera bosanska“ tumači dvojako, u smislu pripadnosti pravoslavlju ili pripadnosti nekadašnjoj crkvi bosanskoj, uglavnom u zavisnosti od nacionalne i verske pripadnosti tumača.

Tu su još i stećci sa čisto etičkim porukama, poput: „I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit“ (Radimlja, Stolac, 1094. godina), kao i večna iz kamena opomena ispravnosti našeg delovanja: „Nek ti ova ruka bude znak da se zamisliš nad svojim rukama“ (Radimlja, Stolac).

Često su ponavljana i upozorenja da se stećak ne ruši, npr: „A se leži Toloje. Ne prevrni mi ovi kam, ne prekidaj mi ovi san.“ (Gornji Močioci, Crepaljsko, 1066). Pored običnih molbi i upozorenja da se spomenik ne ruši, ponekad su upućivane i prave kletve, poput: „A se je kam od Trtiše. Živjeh mirno, Boga moleć i zla ne misleć. Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom. Zašto Bože? Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem. 1174. godne po Gospodu našem.“ (Humsko, Foča).

Mnogi stećci nam mogu poslužiti i kao svojevrsni tragovi jednog vremena. Tako se u Kočerinu kod Širokog Brijega nalazi stećak Vignja Miloševića, sa dužim natpisom. Iz njega saznajemo da je Viganj služio mnoge vladare: bana Stefana II Kotromanića, kralja Tvrtka I, kralja Dabišu, kraljicu Jelenu Grubu i kralja Ostoju. U natpisu se spominju i neki događaji iz njegovog vremena, a na kraju on podseća žive na prolaznost života. Ovaj natpis, koji je nastao početkom XV veka, glasi:

Wikiquote „Va ime o(t)ca i sina i svetago du(h)a amin. Se leži Vign Milošević. Služi banu Stipanu, i kralu Tvartku, i kralu Dabiši i kralici Grubi i kralu Ostoji. I u to vrime doide i svadi se Ostoja kral s Hercegom i s Bosnom, i na Ugre poide Ostoja. U to vrime mene Vigna doide končina. I legoh na svom plemenitom pod Kočerinom, i molu vas, ne nastupaite na me! Ja sam bil kako vi este, vi ćete biti kakov sam ja“
()

UNESCO[uredi - уреди | uredi izvor]

Zajednički projekt četiriju zemalja - Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine o stavljanju stećaka na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine, nakon pet godina je završen, a Nominacijski fajl predat u UNESCO. Predloženo je za upis 30 nekropola, od toga 22 iz BiH, po tri iz Crne Gore i Srbije te dvije iz Hrvatske. Naslov nominacije je "Stećci - srednjovjekovni nadgrobni spomenici”. Upisom tih 30 nekropola na Listu upisuje se fenomen stećaka, bez obzira gdje se nalaze. [12]

Stećci, jedinstven primjer srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, poslije sedam godina rada na tom projektu, upisani su na Listu svjetske baštine UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu). Tako je 15. 7. 2016. odlučio Komitet UNESCO-a na zasjedanju u Istanbulu. [13]

Nekropola Radimlja kod Stoca u Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini su 22 nekropole proglašene svjetskom baštinom:[14]

  1. Nekropola Radimlja u Stocu;
  2. Nekropola Biskup u Konjicu;
  3. Nekropola Kalufi u Nevesinju;
  4. Nekropola Borak u Buratima u Rogatici;
  5. Nekropola Maculje u Novom Travniku;
  6. Nekropola Dugo polje u Jablanici;
  7. Nekropola stećaka Gvozno polje u Kalinoviku;
  8. Nekropola Grebnice-Bunčići u selu Radmilovića Dubrava, Baljci u Bileći;
  9. Nekropola Bijača u Ljubuškom;
  10. Nekropola stećaka Olovci u Kladnju;
  11. Nekropola Mramor u Olovu;
  12. Nekropola sa stećcima Donje Breške u Donjim Breškama u Tuzli;
  13. Nekropola Kućarin-Donje Polje u Žilićima u Goraždi;
  14. Nekropola stećaka Boljuni u Stocu;
  15. Nekropola Umoljani u Umoljanima u Trnovu;
  16. Nekropola u Luburića Polju u Sokocu;
  17. Nekropole stećaka u Bitunji u Berkovićima;
  18. Nekropola Mramorje u Buđu na Palama;
  19. Nekropola u Bečanima u Šekovićima;
  20. Nekropola Crkvina u Foči;
  21. Nekropola stećaka Čengića bara u Kalinoviku;
  22. Nekropola Ravanjska Vrata u Kupresu;

Crna Gora[uredi - уреди | uredi izvor]

Stećak iz nekropole u Novakovićima

U Crnoj Gori su 3 nekropole proglašene svjetskom baštinom:[15]

  1. Nekropola Grčko Groblje u Šćepan Polju u Plužinama;
  2. Nekropola Grčko Groblje u Novakovićima u Žabljaku;
  3. Nekropola Žugića Bare u Novakovićima u Žabljaku;

Hrvatska[uredi - уреди | uredi izvor]

U Hrvatskoj su 2 nekropole proglašene svjetskom baštinom:[16]

  1. Nekropola Velika i Mala Crljivica u Cisti Provo;
  2. Dubravka-Sveta Barbara u naselju Dubravka u Konavlima;

Srbija[uredi - уреди | uredi izvor]

U Srbiji su 3 nekropole proglašene svjetskom baštinom:[17]

  1. Nekropola Mramorije u Rastištu u Bajinoj Bašti;
  2. Nekropola Mramorije u Perućcu u Bajinoj Bašti;
  3. Nekropola Grčko Groblje u Hrti u Prijepolju;

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Dubravko Lovrenović, Sarajevo, 2009 -STEĆCI - BOSANSKO I HUMSKO MRAMORJE SREDNJEG VIJEKA


Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 "Nada Miletić: STEĆCI – Umjetnost na tlu Jugoslavije". Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd – Spektar Zagreb – Prva književna komuna Mostar, 1982. https://de.scribd.com/document/122040181/Miletić-Nada-Stećci. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  2. 2,0 2,1 2,2 "Dubravko Lovrenović: Bosansko I humsko mramorje srednjeg vijeka". RABIĆ: Sarajevo, 2009. https://de.scribd.com/doc/87333586/DUBRAVKO-LOVRENOVI%C4%86-Ste%C4%87ci. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  3. 3,0 3,1 3,2 "Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima". Sarajevo: Veselin Masleša, 1965. https://de.scribd.com/doc/34362364/Marian-Wencel-UKRASNI-MOTIVI-NA-STEĆCIMA. pristupljeno 9. 2. 2018. 
  4. "Emina Zečević - o pojmu stećak". Narodni muzej Beograd 2001. https://de.scribd.com/document/51081067/O-pojmu-stecak-Emina-Zecevic. pristupljeno 9. 2. 2018. 
  5. "Šefik Bešlagić: Leksikon stećaka". Svjetlost, Sarajevo, 2004. https://de.scribd.com/document/62318191/%C5%A0efik-Be%C5%A1lagi%C4%87-Leksikon-ste%C4%87aka. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  6. "Šefik Bešlagić: STEĆCI, KATALOŠKO-TOPOGRAFSKI PREGLED". Sarajevo: Veselin Masleša, 1971. https://archive.org/stream/SefikBeslagicStecciKataloskoTopografskiPregled/Sefik%20Beslagic,%20Stecci%20-%20katalosko-topografski%20pregled_djvu.txt. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  7. Srednjovijekovna bosanska crkva na sajtu „Zemlja Bosna“
  8. "Alojz Benac: STEĆCI – Mala istorija Jugoslavije". Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd 1967. https://de.scribd.com/document/51402695/Alojz-Benac-Stecci. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  9. "Marko Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine.". Sarajevo: Izdanje Zemaljskog muzeja, knjiga III, 1964. https://de.scribd.com/document/136575932/Vego-Marko-Zbornik-Srednjovjekovnih-Natpisa-BiH-KNJIGA-3-Sarajevo-1964. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  10. "Šefik Bešlagić: STEĆCI – KULTURA I UMJETNOST". Sarajevo: Veselin Masleša, 1971. https://archive.org/details/SefikBeslagicStecciKulturaIUmjetnost. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  11. "Stećci Medieval Tombstone Graveyards". UNESCO, WORLD HERITAGE LIST. http://whc.unesco.org/en/list/1504/. pristupljeno 13. 9. 2018. 
  12. Stećci i UNESCO
  13. Stećci na listi UNESCO
  14. Spisak nekropola stećaka Svjetske baštine u Bosni i Hercegovini na zvaničnoj stranici UNESCO-a
  15. Spisak nekropola stećaka Svjetske baštine u Gori na zvaničnoj stranici UNESCO-a
  16. Spisak nekropola stećaka Svjetske baštine u Hrvatskoj na zvaničnoj stranici UNESCO-a
  17. Spisak nekropola stećaka Svjetske baštine u Srbiji na zvaničnoj stranici UNESCO-a

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]