Josip Frank

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Josip Frank
Josip Frank

Dr. Josip Frank pred kraj života.


Mandat
28. februar 1896. – 1909.

zastupnik u Hrvatskom saboru
Mandat
1887. – 1909.

Rođenje 10. april 1844. (1844-04-10)[1]
Osijek, Austrijsko Carstvo
Smrt 17. decembar 1911. (dob: 67)
Zagreb, Austro-Ugarska Monarhija
Politička stranka SP
ČSP
Supruga Olga (Rojčević) Frank
Teodora (Martini) Frank
Zanimanje političar

Josip Frank (pravo ime Joshua Frank) (Osijek, 10. 4. 1844. – Zagreb, 17. 12. 1911.), hrvatski političar, odvjetnik i zastupnik u Hrvatskom saboru za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, bliski suradnik Ante Starčevića, istaknuti član Stranke prava (SP) i Čiste stranke prava (ČSP).

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Podrijetlo i obitelj[uredi - уреди | uredi izvor]

Dr. Josip Frank se rodio 10. 4.[1] 1844 u Osijeku u židovskoj obitelji Emanuela i Helene Frank.[2][3][1] Emanuel Frank je uselio u teritorij Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije iz Kraljevine Ugarske, te se nastanio u Osijeku gdje je službovao na osječkoj skeli. Frankovi su ubrzo postali pravi "Essekeri" (ugledni osječani).[1] Njegov brat Jakov je izdavao u Osijeku novine Die Drau, uređivao zagrebački umjereno oporbenjački list Agramer Tagblatt, pisao za mađarski Pester Lloyd i bečki Neue Freie Presse. Sukladno tome, Jakov Frank je imao veze u dualističkim krugovima Austro-Ugarske Monarhije. Dr. Frank nikada nije skrivao ili prešućivao opće poznatu činjenicu da je njegov brat Jakov unionist tj. pristaša Narodne stranke (NS).[4][5] Braća su do kraja života živjeli u obiteljskoj i bratskoj slozi, a njihova su se djeca međusobno družila.[4] Prema izjavi samog dr. Franka na sudu, prvi put se vjenčao u Beču da ne bi morao napustiti židovsku vjeru. Tom prilikom, u skladu sa austrijskim zakonom, izjasnio se kao "konfessionslos" (osoba bez konfesije), a ustvari je ostao vjeran židovskoj vjeroispovijesti.[1] Prema odluci predsjedništva Banskog stola od 28. 1. 1872 godine, dr. Frank je na taj dan stekao zavičajno pravo u Zagrebu.[6] U Zagreb je došao na poziv svog brata Ivana Franka koji je u Zagrebu bio brigadni liječnik.[7] 1874, u tridesetoj godini života, prilikom ženidbe sa Olgom Rojčević dr. Frank se preobratio sa judaizma na katoličanstvo. U gornjogradskoj crkvi sv. Marka pokrstio ga je Stjepan Boroša, koji je i sam kasnije postao poznati pravaš i domovinaš.[1][8] Dr. Frank nikada nije prikrivao svoje židovsko podrijetlo, niti ga se je sramio, naprotiv bio je ponosan na svoj roditeljski dom i odgoj.[1] Iz tumačenja dr. Franka može se razabrati da se pokrstio u nadi da će socijalne i ekonomske mogućnosti za njegovu djecu time biti znatno veće.[1] Sa Olgom dr. Frank je imao pet sinova,[5] od kojih su dvojica ostvarili istaknute karijere u politici. Stariji Vladimir prvi je zakoračio očevim stazama. Njegovom putu pridružio se i Ivo, za kojega se može reći da je bio posljednji politički aktivni član obitelji, jedini koji je doživio prijelomni trenutak suvremene hrvatske prošlosti, raspad Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca tj. Kraljevine Jugoslavije.[9] Nakon smrti supruge Olge, dr. Frank je oženio Teodoru Martini sa kojom je imao dvoje djece.[5]

Obrazovanje i počeci karijere[uredi - уреди | uredi izvor]

Dr. Frank je pohađao i završio gimnaziju u Osijeku, a nakon mature 1862 započeo je studij prava u Beču prema odobrenoj "molbenici" za stipendiranje iz 1862 godine. U Beču je 1. 8. 1868 stekao naslov doktora prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beču. Nakon završetka studija započeo je svoj pripravnički staž u jednom odvjetničkom uredu zajedno sa budućim bečkim gradonačelnikom i prvakom Kršćanske socijalističke partije (KSP) Karlom Luegerom i austrijskim ministrom financija Emilom Steinbachom.[6] Nakon toga stažirao je na sudu u Budimpešti, da bi naposljetku 1872 otvorio vlastiti odvjetnički ured u Zagrebu. U Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju se vratio kada su se još osjećale posljedice Rakovčke bune i progona pravaša. Najprije je 1872 godine bio imenovan za prislušnika Banske stolice. Katolički tisak je je ukazao na presedan, te je kritizirao činjenicu da je dr. Frank prisegnuo bez vjeroispovijedi.[6] Dr. Frank je prvi put sudjelovao na izborima za Hrvatski sabor u maju 1872 godine kao kandidat u II kotaru grada Zagreba. Nakon prebrojenih glasova završio je na trećem mjestu iza Milana Makaneca i Antuna Jakića.[6] Dr. Frank je svoj glas dao Makancu, protivniku mađaronstva i budućeg bana Ivana Mažuranića. Iste godine kada se dr. Frank vratio u Zagreb objavljen je pamflet-brošura "Kroatien auf der Marterbank" u potpisu Antona Sinkovića (bivši financijski činovnik i agent u službi vlade bana Levina Raucha). U tom pamfletu je navedeno ime dr. Franka kao jednog od tajnih agenata u službi bana Raucha, uz podatak da mu je nadređeni bio Julius Jellachich (Julije Jelačić), zagorski vlastelin, unionist i suradnik bana Raucha.[10] Dr. Frank je opovrgnuo sve pojedinosti brošure proglasivši je obzoraškim pamfletom. Difamacija je navodno potekla zato što nije htio stupiti u redove Narodne stranke (NS), te kako bi se u što gorem svjetlu prikazao sustav bana Raucha. Navedeni zapovjednici kora tajnih agenata, Jellachich i Rikard pl. Walter, su novinama potvrdili da dr. Frank nije imao nikakvih dodira sa vladom bana Raucha.[7] Nikola Czernkovich-Dolski (bivši član vlade bana Károlija Khuen-Hédervárija)[7] je u svojoj napisanoj raspravi opovrgnuo klevetu na račun dr. Franka.[11] Dr. Frank je kasnije tvrdio da je pamflet napisao Higin Dragošić po uputama jednog od vođa NS-a, Ivana Vončine. Koliko god je dr. Frank dokazivao da je pamflet "Kroatien auf der Marterbank" falsificirao blisku povijest, to su ga više njegovi protivnici upotrebljavali u svakodnevnom ratu protiv njega.[7]

Politička karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Dr. Josip Frank u vrijeme svog prvog izbora za saborskog zastupnika u Hrvatskom saboru.

1. 1. 1877 godine dr. Frank je izdao politički dnevnik Agramer Presse. Ban Mažuranić se otpočetka našao u sukobu s tiskovinama dr. Franka, jer su ga sustavno kritizirale i napadale politiku koju je sprovodio.[12] Ban Mažuranić je preko Banskog stola više puta osuđivao urednike Agramer Presse-a, Maksa Kohna i Heinricha Wachslera, na plaćanje globa. Kohn je čak proveo dva mjeseca u zatvoru. Istodobno dr. Frank je iskoristio svoje odvjetničko zvanje da bi zatražio reviziju osuda svog lista. Tužbe je potkrijepio obrazloženjem da je Banski stol radio nezakonito, te da je ban Mažuranić zloupotrijebio vlast jer je pridržavao spise kaznenih parnica koje su se vodile protiv uredništva Agramer Presse-a. Na kraju su morale biti dokinute sve osude protiv urednika Agramer Presse-a.[13] Dr. Frank je dobio presudu Stola sedmorice u svoju korist oko sukoba sa banom Mažuranićem.[14] No nisu samo institucije Mažuranićeve vlade pod udar stavile novine obitelji Frank. Presuda ministarstva za unutarnje poslove austrijskog dijela Monarhije uskartila je postdebit za Agramer Presse u svim dijelovima njezine polovice Monarhije. Dr. Frank je u februaru 1878 godine pokrenuo Agramer Presse pod novim imenom, Kroatische Post.[13] Nedugo zatim su vlasti zabranile i te novine. Posljednji sačuvan broj Kroatische Post nosi datum 17. 4. 1879 godine.[15] Osim tih dvaju novina na njemačkome jeziku, dr. Frank je u junu 1879 počeo izdavati dnevnik Brana na hrvatskom i njemačkom jeziku. Brana nije zabilježila dugi vijek trajanja. Od prvih devet izašlih primjeraka osam ih je bilo zabranjeno.[16] Dr. Frank je u to vrijeme bjelodano doživljavao progone vlasti kada su mu gotovo redovito zapljenjivanje novine.[14] Urednik Brane, Martin Polić, je optužio vladu bana Mažuranića da svim mogućim sredstvima guši oporbu, te da dr. Frank doživljava istu sudbinu progona koju su doživjeli Ante Starčević i Milan Makanec.[16] August Šenoa je u svojim bilješkama, kao podupiratelj politike bana Mažuranića, više puta grubo napao dr. Franka zapisavši da su se "na bana Mažuranića nabacivale blatom kreature kao što je pokršteni Židov dr Josip Frank, izdavatelj škandaloznog lista Agramer Presse i dopisnik osječke Drave.". U drugim bilješkama Šenoa je dr. Franka vrijeđao riječima "zloglasni odvjetnik" i "politička uš".[17] Prema pisanom svjedočanstvu Antuna Starčevića (vijećnik Banskog stola i rođak Ante Starčevića) novine dr. Franka su pisale u čisto hrvatskom duhu. Antun Starčević je također potvrdio da su dr. Franka "vlastodržci mrzili i progonili", te da se to "progonstvo opažalo i kod suda".[14] Dr. Franka su protivnici (tadašnji pristaše i još uvijek živi sudionici u vlasti bana Mažuranića) kasnije optuživali da je lojalan novo izabranom banu Ladislavu Pejačeviću i unionističkim snagama, a za to su istaknuli primjer gradskih izbora u Zagrebu 1881 godine, kada je dr. Frank nastupio kao nezavisni kandidat u III. izborništvu i prema navodima njegovih protivnika oduzeo na taj način glasove oporbi tj. obzorašima.[14] Dr. Frank je opovrgao sve tvrdnje, konstatirajući da se on na tim izborima borio protiv tadašnje gradske uprave na čelu s Matijom Mrazovićem, a što se tiće veza sa vladom bana Pejačevića upozorio je na činjenicu da su u toj vladi sjedili ljudi koji su bili članovi NS-a i bivši suradnici bana Mažuranića, poput Marijana Derenčina.[18]

Kao vrstan financijski stručnjak već 1879 je u svojim novinskim člancima upozoravao na financijsku i gospodarsku ovisnost Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije o Ugarskoj, koja je proizišla iz Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868 i njene revizije 1873 godine. O tome je izdao 1880 brošuru Die Quote Kroatiens, u kojoj je dokazivao da je Hrvatska previše opterećena. Svojim neumornim javnopolitičkim radom brzo je stekao naklonost birača te je od 1880 do 1894 bio i zagrebački gradski zastupnik koji se uvijek zalagao za napredak i boljitak glavnog grada Hrvatske. Već 1884 postao je i zastupnik u Hrvatskom saboru, isprva Kotara Popovače, a potom od 1887 i Kotara Vojni Križ. Zbog svoje stručnosti bio je i redovitim članom saborskog financijskog, a potom i proračunskog odbora.

Stranka prava[uredi - уреди | uredi izvor]

Dr. Frank je već 1884 otvoreno pristajao u pravaše. Kada je vladajući NS osporio izbor Eugena Kumičića za Sabor, 16. 1. dr. Frank je na održanoj saborskoj sjednici, kao izvjestitelj delegiranog saborskog odbora trojice, otvoreno zagovarao ovjeru Kumičićeva izbora. Novo Frankovo povezivanje s pravašima se zbilo 1887 godine kad je sudjelovao u obrani optuženoga Davida Starčevića koga je tužilo državno odvjetništvo zbog napada na bana Khuen-Hédervárija na jednoj od saborskih sjednica. Prema izjavama ondašnjih pravaša, dr. Frank je uložio neizmjerno mnogo truda da bi skinuo krivicu sa Starčevića. Dr. Frank je time stekao ugled unutar pravaških redova, a prema nekima sudjelovanje u obrani Starčevića je odredilo njegovu političku karijeru. Članom SP-a je postao 10. 1. 1890 godina na poziv Davida Starčevića i Frana Folnegovića. Dr. Franka su u stranci dočekali radosno, pogotovo zato što je bio osoba poznata po svojim sposobnostima i marljivosti.[19] Usto je zabilježeno da je Frankov ulazak bio zadovoljština za SP jer su je napadali različiti neprijatelji, a sada je očito da je nova akvizicija, koja je već bila poznata javnosti, pokazuje privlačnost pravaštva. Suvremenici dr. Franka su smatrali da je povod njegovu ulasku u SP bio vezan uz posjet banovinskih pravaša Makarskoj prigodom podignuća spomenika Andriji Kačiću Miošiću. Dr. Frank se tada uvjerio u popularnost SP-a. Vrlo brzo je zauzeo važan položaj unutar stranke. Njegovi istupi su pokazali da s njime nije došlo samo do organizacijsko-financijske revitalizacije stranke, nego se i u političkoj koncepciji počelo nagoviještavati promjena pravaške taktike. Već 1892 godine dr. Frank je kao predsjednik saborskog kluba SP-a sastavio i pročitao u ime stranke nacrt adrese. Pozivajući se u svome nacrtu na sadržaj Krunidbene zavjernice i prisege kralja Franje Josipa I iz 1867 godine, dr. Frank je izazvao duboke nedoumice i među pravašima. Jedna skupina unutar stranke je smatrala da je time stao na stranu Hrvatsko-ugarske nagodbe. Suprotno tome dr. Frank je tvrdio da postoje velike razlike između krunidbene zavjernice i nagodbe. U krunidbenoj zavjernici je vidio "historičko temeljni zakon" Kraljevine Hrvatske i Slavonije koji je koristio za tumačenje hrvatskih državnih prava u ustavnoj borbi. Dr. Frank je nastojao pokazati da su u krunidbenoj zavjernici prisutna povijesna prava Hrvatske, odn. da se iz tog zakona mogu razviti načela o "nezavisnosti, slobodi, ustavu i cjelokupnosti kraljevine Hrvatske". Stajalište dr. Franka je potvrdio sam Ante Starčević.[20]

Njegova dobra volja došla je do izražaja već iste godine kada je vlastitim novčanim sredstvima pripomogao financijskom oporavku pravaškog glasila Hrvatska, a potom i dioničkog društva Starčevićev dom. Stranačku političku djelatnost nastavio je od 1891 kao urednik lista Hrvatske, u kojem je izlagao vlastite političke poglede. Shvativši težak položaj u kojem se Hrvatska tada nalazila, držao je da prvi cilj političkog djelovanja mora biti okupljanje i ujedinjenje hrvatskih zemalja, te gospodarska i financijska samostalnost Hrvatske, koju je tada teško ugrožavala agresivna mađarska politika. Njegovim političkim stajalištima sve se više približavao i sam prvak stranke, Ante Starčević. Dr. Josip Frank je zaslužan za prvi pravi politički program SP-a, koji je bio prihvaćen 6. 6. 1894, a u kojem su bila dobrim dijelom sadržana i njegova politička stajališta. Program je sadržavao ideju ujedinjenja i obnove hrvatske državnosti.

Čista stranka prava[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada su zagrebački sveučilištarci, prilikom posjeta kralja Franje Josipa Zagrebu 1895, u znak prosvjeda spalili mađarsku zastavu, a Folnegović sa svojom stranačkom strujom osudio taj čin, dr. Frank je zajedno s Starčevićem Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem istupio iz kluba SP-a. Nakon toga uslijedio je konačan raskol SP-a, a stranačka struja koju su predvodili Starčević i dr. Frank prerasla je u ČSP sa stranačkim dnevnikom Hrvatsko pravo.

Nakon Starčevićeve smrti 1896 godine, dr. Frank je, budući je već imao Starčevićevu potporu, preuzeo vodstvo stranke te je potom učvrstio njezin položaj i tako joj osigurao političku budućnost. Otad se neprestano borio za financijsku samostalnost Hrvatske, pa i putem izravnih pregovora s kraljevskim dvorom. Tako je od 1898 do 1906 bio član Kraljevskog odbora za financijska pitanja, a 1898 u svojoj raspravi Nuncij oštro je optužio Ugarsku zbog nepravednosti financijske nagodbe između Hrvatske i Ugarske. Dr. Frank je 1904 godine ponovno postavio zahtjev za financijskom samostalnošću Hrvatske pa je zahvaljujući njegovom radu 1906 i sklopljena najpovoljnija financijska nagodba između Hrvatske i Ugarske uopće. Istodobno stranka je 1904 promijenila ime u Starčevićanska stranka prava (SSP), te je pod vodstvom dr. Franka nastavila svoj razvoj. Od 1905 dr. Frank je postao oštar protivnik projugoslavenske politike novog kursa, kasnije Hrvatsko-srpske koalicije, te saveznike u borbi protiv Hrvatsko-srpske koalicije od 1906 traži u kraljevskom dvoru i krugu oko hrvatskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.

Na saborskim izborima 1906, unatoč snazi Hrvatsko-srpske koalicije, pravaši dobivaju 20 saborskih mjesta te postaju snažna oporba vladajućoj Koaliciji. Hrvatski ban Pavao Rauch 1908 pružio je podršku pravašima i dr. Franku u njegovu nastojanju da oslabi i pobijedi Hrvatsko-srpsku koaliciju, ali njihove namjere nisu nikad urodile plodom. Istodobno, poticajem dr. Franka započeli su Fridjungovi veleizdajnički procesi kojima su ban i dvor željeli slomiti snagu Hrvatsko-srpske koalicije. Naposljetku, Hrvatsko-srpska koalicija je pristala na suradnju s kraljevskim dvorom i tako zadržala osvojenu vlast, pa su nade dr. Franka da bi pravaši mogli preuzeti vlast u Hrvatskoj ostale neostvarene. Ipak, njegova bezkompromisna politika u obrani hrvatskoga državnog prava nasuprot jugoslavenskoj i velikosrpskoj ideji pružanjem podrške kraljevskom dvoru dovela je do krize unutar stranke. Stoga je stranačka struja, tzv. milinovci, predvođena Milom Starčevićem, napustila stranku 1908 godine i osnovala Starčevićevu stranku prava. No ni to nije pokolebalo dr. Franka u njegovoj provedbi vlastitih političkih ideja. Nažalost, 1909 je obolio i više nije imao utjecaja na stranačku politiku.

Za vrijeme aneksijske krize kad je Austro-Ugarska Monarhija pripojila Bosnu i Hercegovinu (BiH), pripremio je postrojavanje Hrvatske narodne legije, vojne postrojbe koja se je trebala suprotstaviti pripremanim upadima vojnih i paravojnih postrojba iz Kraljevine Srbije (srbijanske vojske, četničkih i komitskih odreda,[21] Narodne odbrane i dr.). Stranka se nakon što se Frank razbolio, 1909 godine, sve više približavala krugu katoličkih intelektualaca okupljenih oko lista "Hrvatstvo", s kojima se krajem 1910 ujedinila te promijenila ime u Kršćansko-socijalna stranka prava (KSSP). Već krajem 1911, dolazi do dogovora između KSSP i SSP-a oko ujedinjenja u SP. Tako se stranka vratila svom starom imenu, a ujedinjenjem s milinovcima još više je ojačala.

Poslovna karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Ime dr. Franka je bilo vezano i uz poduzetničke pothvate. Zajedno sa Pavlom Anišićem, Dragutinom Huthom, Josipom Hartmannom, Lavoslavom Pulzerom i Samuelom Mosesom sudjelovao je 1873 godine u osnivanju zagrebačke "Tvornice obuvala". Tvornica je bila organizirana po načelima dioničarskog društva, a sa radom je počela krajem februara 1873 kada je gradsko poglavarstvo odobrilo sastav prvog upravnog odbora. Tvornica je zapošljavala 300 radnika, pa se može zaključiti da je bila riječ o velikom poduzeću sa znatnom proizvodnjom. O isprepletenosti privrede i politike govori činjenica da su članovi upravnog odbora pokazivali sklonost pravaštvu, a uočljivo je da je među njima bilo i Židova, koji su se upravo u tom razdoblju počeli znatnije investirati u privredni život Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.[11] Šturi podatak o poslovno-pravnim vezama dr. Franka s neimenovanim židovskim krugovima iz Zagreba donio je političar Šime Mazzura (obzoraš i protivnik dr. Franka), koji je grubo napao dr. Franka izvjestivši biskupa Josipa Juraja Štrosmajera (obzoraš, pristalica kulturnog i političkog zbliženja slavenskih naroda, član NS-a i kasnije Neodvisne narodna stranka (NNS)) kako su "ovdašnji židovi dali svojem odvjetniku Dru. Franku, neka on u svoje tobože ime dade 1.000 FRT za građenje Galerije, misleć tijem steći prijazan kod Vas, dočim žele Vam učiniti ponudu za Vaše šume.". Taj podatak iz 1876 godine je nagovjestio početak političkog sukoba Štrosmajerovog kruga s dr. Frankom, u čijoj su pozadini dobrim dijelom bili i poslovni interesi.[11][12] Dr. Frank je u decembru 1876 godine gradskom poglavarstvu prijavio tiskarski obrt, točnije rečeno izdavanje dnevnih novina. Središte lista je bilo na Jelačićevom trgu.[12]

Smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Dr. Josip Frank je 1908 teško obolio od skleroze arterija, umro je 17. 12. 1911 u Zagrebu, te je sahranjen u obiteljskoj grobnici na Mirogoju.[9][22]

Frankovci[uredi - уреди | uredi izvor]

Izraz Frankovci u hrvatskoj političkoj povijesti od kraja 19. stoljeća označava radikalne nacionaliste, neprijateljski raspoložene prema Srbima, nastao je prema prezimenu dr. Josipa Franka.

Ostavština[uredi - уреди | uredi izvor]

Dr. Josip Frank je u jednom burnom razdoblju hrvatske povijesti svojim neumornim političkim djelovanjem, ne štedeći svoje intelektualne, organizatorske i financijske mogućnosti, unatoč svim neprilikama, učvrstio i usmjerio pravaštvo u obrani hrvatskog državnog prava nasuprot svim mađarskim, velikosrpskim i jugoslavenskim presizanjima prema slobodi hrvatskog naroda. Frankovo srbofobstvo je jedna od izmišljotina srpske historiografije. Dr. Frank je nesumnjivo bio radikalni protivnik velikosrpske i jugoslavenske politike, no protiv Srba generalno nije ima ništa pod uvjetom da su lojalni građani Hrvatske. To jasno pokazuje činjenica kada je 1889 zajedno sa Skenderom Fabkovićem i Đurom Deželićem nazočio u zagrebačkoj pravoslavnoj sabornoj crkvi "Preobraženja Gospodnjeg" proslavi 500. godišnjice Kosovske bitke.[23]

Citati[uredi - уреди | uredi izvor]

„Nama je mio i drag svaki pravoslavni žitelj Kraljevine Hrvatske, koji hoće raditi za slobodu ove svoje domovine; protivni smo pako svakomu onomu, koji radi proti slobodi našoj i koji se bori proti naravnim i opravdanim našim težnjam.[23]

— Dr. Josip Frank

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Stjepan Matković, 2001, str. 23
  2. Ognjen Kraus, 1998, str. 174
  3. Ivo Goldstein, 2001, str. 619
  4. 4,0 4,1 Stjepan Matković, 2001, str. 30
  5. 5,0 5,1 5,2 Mladen Kaldana. Josip Frank – hrvatski domoljub srednjoeuropsko-mediteranskog okvira. Hrvati AMAC - Hrvatski Web portal. Preuzeto 23. prosinca 2013.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Stjepan Matković, 2001, str. 24
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Stjepan Matković, 2001, str. 26
  8. Mladen Kaldana (2014). Josip Frank – hrvatski domoljub srednjoeuropsko-mediteranskog okvira. Hrvatska udruga Benedikt. Preuzeto 19. 12. 2015
  9. 9,0 9,1 Stjepan Matković, »Prilozi za politički životopis Ive Franka i evoluciju pravaštva«, Časopis za suvremenu povijest (Hrvatski institut za povijest), sv. 40 br. 3, Zagreb, kolovoz / rujan 2008., str. 1067. – 1085., ISSN 1848-9079 (Hrčak)
  10. Stjepan Matković, 2001, str. 25
  11. 11,0 11,1 11,2 Stjepan Matković, 2001, str. 27
  12. 12,0 12,1 12,2 Stjepan Matković, 2001, str. 28
  13. 13,0 13,1 Stjepan Matković, 2001, str. 29
  14. 14,0 14,1 14,2 14,3 Stjepan Matković, 2001, str. 32
  15. Jere Jareb, 1995, str. 267
  16. 16,0 16,1 Stjepan Matković, 2001, str. 30
  17. Stjepan Matković, 2001, str. 31
  18. Stjepan Matković, 2001, str. 33
  19. Stjepan Matković, 2001, str. 34
  20. Stjepan Matković, 2001, str. 35
  21. Zlatko Hasanbegović, 2007, str. 93
  22. Gradska groblja Zagreb: Josip Frank, Mirogoj RKT-78-I-1
  23. 23,0 23,1 Davor Dijanović (16. 11. 2011). Uz stotu obljetnicu smrti dr. Josipa Franka. Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Preuzeto 21. 12. 2013

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
  • Goldstein, Ivo (2001). Holokaust u Zagrebu, Zagreb: Novi Liber-Židovska općina Zagreb. ISBN 953-6045-19-2
  • Matković, Stjepan (2001). Čista stranka prava, Zagreb: Hrvatski institut za povijest. ISBN 953-6491-57-5
  • Jereb, Jere (1995). Sjećanja i zapažanja, 1925-1945: Prilozi za hrvatsku povijest, Zagreb: Knjižnica Hrvatskog rukopisa. ISBN 978-953-96369-0-6
  • Hasanbegović, Zlatko (2007). Islam i muslimani u pravaškoj ideologiji: o pokušaju gradnje "pravaške" džamije u Zagrebu 1908., Zagreb: Hrvatski institut za povijest. ISBN 978-953-6324-61-3

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]