Ivo Frank

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ivo Frank
Ivo Frank


zastupnik u Hrvatskom saboru
Mandat
1911. – 1918.

Rođenje 17. decembar 1877. (1877-12-17)
Zagreb, Austro Ugarska Monarhija
Smrt 19. decembar 1939. (dob: 62)
Budimpešta, Kraljevina Mađarska
Politička stranka SP
ČSP
HSP
Supruga Aglaja Frank
Zanimanje političar

Ivo Frank (rođen: Ivan Frank) (Zagreb, 17. 12. 1877 - Budimpešta, Kraljevina Mađarska, 19. 12. 1939), hrvatski pravnik, političar, član Stranke prava (SP), Čiste stranke prave (ČSP) i jedan od vođa Hrvatske stranke prava (HSP), borac protiv mađarske i velikosrpske hegemonije unutar Austro Ugarske Monarhije i kasnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca tj. Kraljevine Jugoslavije.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Podrijetlo i školovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Dr. Ivo Frank je rođen u Zagrebu 17. 12. 1877 Odrastao je s petero braće u uglednoj hrvatsko-židovskoj obitelji Josipa i Olge (Rojčević) Frank.[1][2] Frank je 1895 završio "Klasičnu gimnaziju" u Zagrebu, a 1905 doktorirao je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu.[3][4]

Karijera i politika[uredi - уреди | uredi izvor]

U Austro-Ugarskoj Monarhiji[uredi - уреди | uredi izvor]

Pravo vođenja odvjetničkog ureda stekao je 1908 godine. Govorio je odlično njemački, engleski, francuski i talijanski jezik, dok mađarski nikada nije u potpunosti savladao unatoč višegodišnjem životu u Budimpešti.[3]

Političku inicijaciju obavio je u oktobru 1895 godine tijekom dolaska kralja Franje Josipa I. u Zagreb, kada je sa skupinom srednjoškolaca i studenata zagrebačkog Sveučilišta sudjelovao u skidanju mađarskog stijega s prigodnog slavoluka na Glavnom kolodvoru. Uslijedila je rasprava na Kraljevskom sudbenom stolu protiv svih sudionika prosvjeda. Zajedno s bratom Vladimirom bio je osuđen na četiri mjeseca zatvora. Za vrijeme boravka kralja Franje Josipa I. u Zagrebu, dr. Frank je također prosvjedovao ispred Srpske crkvene općine i pravoslavne crkve. Povod za prosvjede bilo je vješanje srpskog barjaka na zgradi Pravoslavne crkve, što je u dijelu pravaške mladeži shvaćeno kao otvorena provokacija koja je potvrđivala čvrstu vezu između režima bana Khuen-Hédervárya i srpske politike u banskoj Hrvatskoj. Sljedeću javnu akciju izveo je dvije godine kasnije, 1897 godine. Povod je bila javna kleveta Vjekoslava Fleišera, urednika suparničkog dnevnika Hrvatska domovina, koji je nazvao dr. Franka "rogonjom". Na to je dr. Frank, tada student prava, na ulici pljusnuo Fleišera. U protusrpskim prosvjedima puno širih razmjera sudjelovao je i u septembru 1902 godine. Tada je Stjepan Radić prozvao dr. Franka da je "skupljao čete rulje, postavljao im predvodnike, davao naloge i primao izvješća o razbijanju i pljački srpskih dućana i stanova". Dr.Frank je bio oslobođen krivnje, za razliku od 72 drugih osoba, uključujući Radića, koje su bile osuđene tijekom septembarskih događaja.[3]

Dr. Frank je bio prozvan zbog sudjelovanja u još jednim protusrpskim ispadima. Riječ je o događajima koji su bili posljedica sarajevskog atentata, kad je ubojstvo prijestolonasljednika-nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije izazvalo nemire usmjerene protiv Srba u raznim mjestima Trojednoj Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Dr. Frank je bio apostrofiran kao glavni začetnik zagrebačkih prosvjeda. Tu je ocjenu prihvatio, tumačeći da je to bila "patriotska dužnost", ali nije prihvatio ocjenu da je bio intelektualni začetnik julskih izgreda. Ogradio se od paljenja i pljačkanja trgovina u vlasništvu Srba uz obrazloženje da su događaji bili pod nadzorom dok ih je vodila Hrvatska stranka prava (HSP), a kad se uključila policija onda je do izražaja došla "bijesna svjetina", što je bio povod za uvođenje prijekog suda u Zagrebu.[3]

Osim sudjelovanja u prosvjedima, dr. Frank se počeo baviti i drugim uobičajnim oblicima političkih djelatnosti. Sve se redovitije nalazio uz oca koji je vrlo često održavao javne skupove radi promicanja stranačkih interesa. Tako je dr. Frank zajedno sa ocem nastupao na pučkim skupštinama tijekom nemira iz 1903 godine, kojima je uskoro zaključeno razdoblje krute Khuen-Héderváryjeve vladavine u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.[3]

Dr. Frank je dva puta uzastopce biran za saborskog zastupnika. Prvi put se neuspješno kandidirao 1906 u sisačkom kotaru. U Hrvatski sabor je ušao prvi put 1911 godine i to izborom u kotaru Vojni Križ. Izbor je potvrdio i na sljedećim izborima dvije godine kasnije. Prije njega je u tom kotaru od 1887 do smrti uzastopce bio biran njegov otac. Tijekom saborskog razdoblja od 1913 do 1918 bio je vrlo aktivan zastupnik. Uz to je bio jedan od vodećih ljudi pravaške stranke koja se nakratko ujedinila 1911 godine, da bi dvije godine kasnije ponovno došlo do podjele na "frankovce" i "milinovce". Prevladavalo je mišljenje da je u tom razdoblju dr. Frank zajedno s Aleksanderom Horvatom bio čelna osoba Hrvatske stranke prava, kako se u tom razdoblju službeno nazivala "frankovačka skupina".[3]

Neposredno nakon početka Prvoga svjetskog rata dr. Frank je u augustu 1914 unovačen u vojsku Austro-Ugarske Monarhije. Služio je vojsku u činu poručnika topništva, a sudjelovao je i u borbama na galicijskom bojištu protiv ruske vojske u sastavu druge bitnice "6. poljsko-topničke pukovnije". Nakon obnove parlamentarnog života u Austro-Ugarskoj Monarhiji ponovno se vratio u saborske klupe, gdje je ustrajno branio načela SP-a prigodom rasprava o hrvatsko-ugarskoj nagodbi, tumačenja hrvatskih interesa u Monarhiji i komunalnim problemima njegova izbornog kotara. Ipak, u središtu njegovih saborskih istupa bilo je suzbijanje bilo kakvog vezivanja hrvatske sa srbijanskom politikom, a osobito je pobijao ideju rušenja Habsburške Monarhije, prema njemu jedinog jamstva da Hrvati "ne postanu žrtvom nezasitnih talijanskih aspiracija, te da se hrvatski narod ne bi utopio u moru velikog srpstva, koje je jednako jugoslavenstvu". Dr. Ivo Frank je držao da srpski političari iz redova Srpske samostalne stranke (SSS) i članice Hrvatskosrpske koalicije, koja je imala saborsku većinu, bez ograda prate zov Beograda. Prema dr. Franku srbijanska politika je "uzela cilj da anektira hrvatske zemlje" tako da za "hrvatski narod ne može ništa dobra izaći iz suradnje s takvim saveznikom". Još za vrijeme rata, polovicom 1918 godine, zbog veza frankovačkih prvaka s visokim krugovima izvan Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, došlo je do optužbi iz redova Hrvatsko-srpske koalicije da se dr. Frank zajedno s Aleksandrom Horvatom zalagao za ukidanje ustavnog stanja i uvođenje vojnog komesarijata.[3]

Dr. Frank je bio dijelom Belvedere kruga. Riječ je o skupini političara raznih nacionalnih pripadnosti koja se okupljala oko prestolonasljednika Franje Ferdinanda radi izrade planova vezanih uz njegovo preuzimanja trona. Dr. Frank je nakon ubojstva Franje Ferdinanda nastavio tražiti rješenja hrvatskog pitanja pod habsburškom dinastijom. Tijekom rata često je putovao u Budimpeštu i Beč, pokušavajući u pregovorima s mađarskim i austrijskim političarima postići povoljniji položaj za Hrvate u sklopu Monarhije. Zajedno sa stranačkim predsjednikom dr. Aleksandrom Horvatom bio je na proljeće 1918 godine u audijenciji kod kralja Karla I. Austrijskog. Usporedno s neuspješnim pokušajima pronalaska povoljnijih rješenja za hrvatski položaj uz pristanak dvora i austrijskih državnika, dr. Frank je nastojao držati otvorenim vrata i za dogovore s ugarskim državnicima.[3]

U Kraljevini SHS i izgnanstvu[uredi - уреди | uredi izvor]

U Kraljevina SHS dr. Frank je bio proganjan zbog svojih političkih svjetonazora. 1918 godine je bio uhićen i to unatoč tome što je bio saborski zastupnik. Vlasti Kraljevine SHS nisu se prigodom progona protivnika osvrtale na zastupnički imunitet. Prema izvješćima Narodnog vijeća SHS, bio je optužen da je "predvodio pijane vojnike zajedno sa Zvonimirom Vukelićem". Istraga međutim nije potvrdila tu optužbu tako da je dr. Frank za Božić 1918 pušten na slobodu. Krajem januara 1919 u Beču je iznijeta ideja o stvaranju jedne skupine koja bi se zalagala za obnovu Habsburške Monarhije, te da bi hrvatsku stranu predvodio dr. Frank, što je ujedno značilo i njegov odlazak iz Kraljevine SHS tj. Hrvatske u inozemstvo. U maju iste godine dr. Frank je prešao granicu neznajući da se više nikada neće vratiti u Hrvatsku. Dr. Frank je došao u Graz, prešavši granicu pješice kod Spielfielda u austrijskoj saveznoj pokrajini Štajerskoj, na poziv već ustrojenoga "Hrvatskog komiteta" u Austriji. Prema zapisima supruge dr. Franka, Aglaje Frank, konačni cilj komiteta je bio stvaranje samostalne Hrvatske, samostalne Crne Gore i priključenje Vojvodine Mađarskoj. Dr. Frank je sa suradnicima, uz suglasnost Generalnog konzulata Crne Gore u Rimu, sudjelovao u organizaciji crnogorskoga emigrantskog tiska u Italiji kao što su bile novine "L’Eco del Montenegro" i "Il Montenegro". U međuvremenu su se vlasti u Kraljevini SHS pobrinule da, prema spisu Kraljevinskog stola sedmorice od 21. 5. 1920 godine, se dr. Franku "utrne pravo odvjetovanja". Prije toga mu je akademski Senat u julu 1920 godine oduzeo doktorat prava. U Austriji, dr. Frank je otpočetka je sudjelovao u radu "Hrvatskog komiteta" kao njegov predsjednik. Dr. Frank je u početku računao na talijansku "potporu u borbi - otporu protiv Srba". Italija je otvoreno nastupila prema "Hrvatskom komitetu", ali se nije upuštala u davanje veće pomoći. Nakon propasti dogovora s Talijanima, dr. Frank se trajno vratio u Budimpeštu. Neuspjesi su izazvali sukobe u "Hrvatskom komitetu", koji će završiti i njegovim slomom. Razmjena kritika o načinu vođenja taktike potpuno je posvađala vodeće osobe. Dr. Frank je ušao u spor sa Stjepanom Duićem, a koji je završio oružanima sukobom. Tom je prilikom dr. Frank bio lakše ranjen u ruku. Tijekom Seljačke bune u moslavačkom selu Ludini pronađen je trobojni letak s napisom "Živio Dr. Ivo Franck" koji je uznemirio žandarmeriju. Ludina je bila dio bivšega izbornog kotara (za Austro-Ugarske Monarhije križkog, a za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca čazmanskog kotara) u kojemu je dr. Frank pobijedio na posljednjim izborima za Sabor. Sada je taj kotar postao jedno od središta seljačke bune. Tijekom seljačke bune u Velikom Grđevcu 1920 godine, općinske vlasti u Križu objavile su proglas u kojemu su iznijele da:[3]

1.) Dr. Ivica Frank stoji u svezi s neprijateljima našim: Crnogorskim raskraljem Nikolom, Talijanima, Madžarima i Nijemcima[3]

2.) Dr. Ivica Frank od tih naših neprijatelja dobiva silne svote novaca[3]

3.) tim novcem Dr. Ivica Frank sjajno živi u inozemstvu[3]

4.) tim novcem Dr Ivica Frank plaća i k nama šalje razne agente sa svrhom da medju nama razpire nezadovoljstvo i plemenske mržnje, što bi išlo u prilog našime neprijateljima[3]

Već sljedeće godine pokrenut je u Zagrebu proces protiv Milana Šufllaya i Ive Pilara radi veleizdaje. Optužnica ih je teretila za veze s hrvatskim emigrantskim pokretom na čelu s dr. Frankom za kojeg je vlast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca istaknula da se "predstavljao u inozemstvu pred inostranim vlastima kao zastupnik hrvatskog naroda, a naročito kao punomoćenik Stjepana Radića.".[3]

Dr. Frank se povukao iz aktivnoga političkog života nakon Rapallskog ugovora kada je raspustio "Hrvatski komitet", te se stalno nastanio u Budimpešti, gdje je do kraja života zarađivao kao vrtlar blizu gradskog groblja. Ipak, tijekom juna 1927 godine dr. Frank je uputio povjerljivo pismo talijanskom poslaniku u Budimpešti Ercoleu Duriniju. Tim pismom je dr. Frank pokušao ponovno privući pozornost prema hrvatskom pitanju, ističući da je u zadanim okolnostima "Italija jedini spas Hrvata" (Che l’Italia sia la sola salvezza dei Croati). U ideološkom i geopolitičkom smislu dr. Frank je kasnije promišljao okupljanje podunavskih zemalja oko krune sv. Stjepana, ne izbjegavajući zaključiti da je konačni cilj hrvatskog pitanja ujedinjenje Dalmacije, Bosne i Hrvatske-Slavonije u jednu nezavisnu i slobodnu Hrvatsku. Dr. Frank je vjerovao u reviziju europskog poretka i slom Kraljevine Jugoslavije, upućivao je hrvatsku politiku na uske veze s Mađarskom te isticao hrvatsko pravo na državno samoodređenje.[3]

Dr. Frank je preko svoje polusestre Olge Kvaternik bio ujak ustaškog dužnosnik Eugena Dide Kvaternika.[2][3] Dr. Frank se rano udaljio od Ante Pavelića i njegove fašitičke politike.[5] Paveliću je jako zamjerio što je uvukao Kvaternika u organizaciju marseillskog atentata na kralja Aleksandar I. Karađorđevića. Prilikom Kvaternikovog boravka u Italiji, dr. Frank ga je pismom pozvao k sebi u Mađarsku poručivši mu da "fašizam nije za Hrvate!".[3]

Smrt i pokop u Hrvatskoj 2007 godine[uredi - уреди | uredi izvor]

Dr. Ivo Frank umro je 19. 12. 1939 u Budimpešti. Smrt dr. Franka je u Hrvatskoj zabilježio poznati pravaš Stipe Vučetić. Vučetić je opisao dr. Franka kao "pravog barjaktara prave hrvatske misli".[3]

Tek po uspostavi Hrvatske neovisnosti ispunjena je želja dr. Ive Franka da mu posmrtni ostatci budu položeni u rodnome gradu. Zbog političkih okolnosti moralo je proći skoro sedamdeset godina da dr. Ivo Frank, zajedno sa suprugom Aglajom, bude 2. 6. 2007 godine dostojno pokopan u obiteljsku grobnicu na Mirogoju.[3][6]

Citati[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikiquote „Za Srpsku samostalnu stranku mjerodavna je jedino politika Beograd koja je u dijametralnoj opreci s hrvatskom politikom.[3]
(Dr. Ivo Frank 1917. godine)
Wikiquote „Srbijanska politika uzela je za cilj da anektira hrvatske zemlje tako da za hrvatski narod ne može ništa dobra izaći iz suradnje s takvim saveznikom.[3]
(Dr. Ivo Frank 1917. godine)

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Ognjen Kraus, 1998, str. 174
  2. 2,0 2,1 Ivo Goldstein, 2001, str. 94
  3. 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 3,16 3,17 3,18 3,19 3,20 Stjepan Matković, »Prilozi za politički životopis Ive Franka i evoluciju pravaštva«, Časopis za suvremenu povijest (Hrvatski institut za povijest), sv. 40 br. 3, Zagreb, kolovoz / rujan 2008., str. 1067. – 1085., ISSN 1848-9079 (Hrčak)
  4. Frank, Ivo. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Preuzeto 21. prosinca 2013.
  5. Ivo Goldstein, 2001, str. 95
  6. Gradska groblja Zagreb: Ivan Frank, Mirogoj RKT-78-I-1

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
  • Goldstein, Ivo (2001). Holokaust u Zagrebu, Zagreb: Novi Liber-Židovska općina Zagreb. ISBN 953-6045-19-2