Sarajevski atentat

Za ostala značenja, v. Sarajevski atentat (razvrstavanje).

Sarajevski atentat
Mjesto gdje je ubijen nadvojvoda
Lokacija	Sarajevo Austro-Ugarska (danas BiH)
Datum	28. lipnja 1914.
Meta	Nadvojvoda Franjo Ferdinand
Vrsta napada	politički motivirani atentat
Oružje	pištolj
Mrtvih	2
Počinitelj	Gavrilo Princip
Osumnjičeni počinitelj(i)	Mlada Bosna
Broj suučesnika	7

Sarajevski atentat poslužio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Naime, Gavrilo Princip, član tajne organizacije "Mlada Bosna" koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci kolonijalnu austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - Franju Ferdinanda i ciljajući generala Oskara Poćoreka, slučajno ubio i nadvojvodinu suprugu Sofiju 28. lipnja 1914.

Odnosi Beča i Beograda

Prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Žrtva kobnog događaja.

Prvobitni uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata leže još u godini 1878., točnije u odlukama donešenim na Berlinskom kongresu kada Austro-Ugarska dobiva pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset godina protivno vanjskopolitičkim interesima Srbije i Crne Gore koji su htjeli zajedno anektirati tu Tursku pokrajinu. Formalno Bosna i Hercegovina je i dalje ostala Turska pokrajina, ali sada pod vojnom kontrolom Austro-Ugarske. Jedina potencijalna odšteta za očekivano teritorijalno širenje Srbiji postaje međunarodno priznanje nezavisnosti i pripojeno područje grada Niša i njegove pokrajine.

Bez obzira na situaciju u Bosni sada i službeno nezavisna Srbija se počinje u vanjskopolitičkim poslovima oslanjati na Beč i pokušaje teritorijalnog širenja na istočni Balkan. Srpska katastrofa u agresivnom ratu protiv Bugarske 1885-86 nije završila okupacijom i aneksijom Srbije samo zbog intervencije Austro-Ugarske koja tada spašava srpsku nezavisnost. Prijateljski odnosi između Beograda i Beča će trajati sve do završetka vladavine Obrenovića.

Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšeg francuskog časnika Petra I. Karađorđevića 1903. godine politički ciljevi se počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje oslobađanje porobljene srpske braće u Austro-Ugarskoj. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do carinskog rata između 1906.-1911, a aneksija Bosne i Harcegovine 1908. godine dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima (1912 i 1913) i njeno priključenje Kosova i Makedonije, ne sputava ambicije o "oslobađanju" porobljene braće u zapadnim srpskim zemljama koja neprestano jača. Ulogu u atentatu će odigrati tajna srpska teroristička organizacija Crna ruka koja je službeno osnovana 10. lipnja 1910. godine iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Glavni zapovjednik Crne Ruke je bio ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis.

S druge strane u Balkanskim područjima Austro-Ugarske dolazi da jačanja ideje o stvaranju južnoslavenske državne zajednice u kojoj prava Srba, Hrvata i Slovenaca neće biti ugnjetavana od strane Njemaca i Mađara. To nezadovoljstvo Slavena je početkom dvadesetog stoljeća postalo očito i mlađoj generaciji državnih službenika u Beču čiji glavni predstavnik postaje prijestolonasljednik Franjo Ferdinand koji počinje zagovarati reformu dvojne Austrijsko-Mađarske unije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju. Ta ideja je odbojna Mađarskim političarima koji bi tom reformom izgubili izlazak na more, ali ona je bila više nego odbojna Kraljevini Srbiji čiji premijer Nikola Pašić će kasnije izjaviti da se jedini put u životu uplašio kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju

Atentat

Službeno izvješće o atentatu

Gavrilo Princip - atentator na Franju Ferdinanda

Atentat u Sarajevu prikazan u Francuskim novinama

Sam atentat nije bio usmjeren da značajno oslabi Monarhiju i namjerno pokrene rat, nijedan od atentatora nije bio dovoljno politički obrazovan da bi mogao tako nešto iskovati. Svi sudionici u atentatu su bili studenti ili maloljetna lica. Ovome u prilog ide još i činjenica da su ta vremena bila obilježena atentatima (npr. atentat na austrijsku caricu Elizabetu, 10. rujna 1898. godine u njenoj posjeti Italiji, kao i to da nadvojvoda Franjo Ferdinand nije bio mnogo utjecajan u carstvu i da se zalagao za ideju da Monarhija bude uređena kao trovlašće, tj. da slavenske zemlje dobiju isti status kao Mađari, tj. da dobiju veća prava čime je htio da očuva mir u Monarhiji. Sam atentat nije u početku bio usmjeren na prijestolonasljednika, već na guvernera Bosne i Hercegovine, Oskara Poćoreka. Planovi za njegovo ubojstvo počeli su da se kuju tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisom saznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe.Planovi za ubojstvo Franje Ferdinanda počeli su se stvarati tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisom saznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski premijer Nikola Pašić koji je navodno srpskom ambasadoru u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrhu međutim, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni.

Povorku automobila u kojoj je bio Franjo Ferdinand su pri prelasku mosta Ćumurija, očekivali Muhamed Mehmedbašić i Nedjeljko Čabrinović sa spremnim bombama, no samo je Nedjeljko Čabrinović bacio bombu ali je prijestolonasljednik odgurnuo bombu koja je ranila nekoliko lica u sljedećem automobilu u koloni. Nakon kraćeg zadržavanja u gradskoj vijećnici, povorka je nastavila sa kretanjem. Gavrilo Princip kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu a drugim, namijenjenim Oskaru Poćoreku, vojvotkinju Sofiju. Princip i Čabrinović su progutali kapsule cijanida, no one nisu djelovale i uhvaćeni su živi, no izdržali su policijsku torturu ne odavši svoje saučesnike.

Krvava uniforma Franza Ferdinanda

U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po ruti do Gradske vijećnice:

1. Mehmed Mehmedbašić
2. Vasa Čubrilović
3. Nedeljko Čabrinović
4. Cvetko Popović
5. Danilo Ilić
6. Trifko Grabež
7. Gavrilo Princip

Antisrpske demonstracije

Uvecer 28. lipnja 1914. izbile su u Sarajevu protusrpske demonstracije i izgredi, pri čemu su uništeni srpski dućani i kuće. Novi reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević javno je prosvjedovao protiv tog pogroma i osobno uzeo u zaštitu nekoliko Srba.

Antisrpskih nemira je bilo i u drugim delovima Bosne, u Beču i drugim austrijskim gradovima. U danima nakon sarajevskog atentata antisrpska osećanja su se veoma proširila Habsburškim carstvom.

Početak Prvog svjetskog rata

Srbija mora umreti!, karikatura nakon Sarajevskog atentata na kojoj austrijska pesnica koja udara srpskog teroristu.

Situacija za Austro-Ugarsku nakon atentata je bila prilično jednostavna. Prijestolonasljednik je bio ubijen od strane pripadnika udruženja Mlada Bosna koji su bili obučavani i naoružani u Beogradu. Također Austro-Ugarska policija je našla dokument o organizaciji atentara potpisan od Nikole Pašića 5. lipnja 1914 (23 dana prije atentata) u kojem je napisan i nadimak jednog od atentatora. Srbija će 1917 godine izvesti pred sud sada nepoželjnog Dragutin Dimitrijević Apisa zbog zločina nevezanih s ovim Sarajevskim atentatom i on će tada priznati da ga je organizirao u svojstvu "Glavnog zapovjednika Srpske vojne tajne službe". Na kraju zbog drugih zločina koje nije ni počinio Apis je 1917 osuđen i strijeljan. Vrhovni sud Srbije će ga 1953. godine proglasiti nevinim za zločine zbog kojih je 1917 pogubljen.

Austro-Ugarska će nakon zvršetke preliminarne istrage atentat uputiti takozvani Srpanjski ultimatum Srbiji koji će na početku Srbija više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. S druge strane bez obzira na dokaze koji povezuju Srbiju s ubojstvom Franje Ferdinanda, Austro-Ugarski car Franjo Josip se žestoko protivio objavi rata. Bez obzira na narodnu želju za osvetom, vlastito ministarstvo vanjskih poslova (u liku ministra grofa Leopolda Bertholda), zapovjedništvo vojske koje zahtjeva rat od 1913 (nakon Balkanskih ratova) i punu podršku Njemačke on je odbijao potpisati objavu rata. U tom trenutku najveće moguće napetosti dio srpskih vojnika se "greškom" iskrcao na Austro-Ugarskoj obali na što su tamošnji vojnici pucali u zrak. To je bio završni "mirnodopski" akt krize stvorene atentatom u Sarajevu i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914 objavljuje rat Srbiji. Navodne riječi Franje Josipa nakon potpisivanja mobilizacije su bile: "Ja sam sve uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo" .Ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje Prvi svjetski rat.

Tumačenja

Srpski patrijarh Gavrilo Dožić je tumačio atentat kao nužnost, odnosno da su Srbi "bili prisiljeni" da ubiju Franca Ferdinanda:

„...još jedan drugi Vidovdan, 28. juna 1914. godine kada su Srbi bili prisiljeni uslovima svoga nacionalnoga opstanka da ubiju Franca Ferdinanda u Sarajevu, da bi na taj način osudili Austro-Ugarsku i njene ropske lance, koji su stezali Srbe u Bosni i Hercegovini. Radi svega ovoga pobuđeni svojim patriotizmom, Srbi su upalili eksploziv u nezadovoljstvu i svojim mecima izazvali vatru koja je obuhvatila celu Evropu.“

(patrijarh Gavrilo)

Nasuprot patrijarhu, srpski socijaldemokrati su za atentat krivili "bezumlje neodgovornih šovinista u mundiru i civilu":

„Eto u kakav ambis nas je gurnulo bezumlje neodgovornih šovinista u mundiru i civilu, ako je istina ono što austrijska vlada tvrdi: ako je istina da su oni ovde u Beogradu skovali atentat na Franca Ferdinanda!

Nisu ta gospoda iz takozvane Narodne Odbrane i oko Narodne Odbrane, iz Crne Ruke i oko Ruke izvršili samo atentat na Franca Ferdinanda: izvršili su oni jedan mnogo crnji i strasniji atentat, atentat na srpski narod, koji sad ima da ispašta za njihovo bezumlje!“

(Radničke novine)

Britanski povjesničar Noel Malcolm smatra da je nesporno da su atentatori primili stanovitu pomoć od jednog člana organizacije "Narodna odbrana" koji je radio i za pukovnika Apisa, šefa srpske obavještajne službe, ali se "mirne duše može odbaciti pretpostavka da je atentat isplanirala sama srpska vlada".

Vanjske veze

• Vladimir Dedijer - Sarajevo 1914

Sarajevski atentat na Wikimedijinoj ostavi