Srpsko-bugarski rat 1885.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Srpsko-bugarski rat 1885.
S-b war painting by Antoni Piotrowski.jpg
Antoni Piotrowski: Prijelaz bugarske vojske preko srpsko-bugarske granice
Datum 14. studenog - 28. studenog 1885.
Lokacija Srbija, Bugarska
Ishod pobjeda Bugarske
Casus belli Vidi.
Sukobljeni
Kneževina Bugarska
Flag of Bulgaria.svg
Kraljevina Srbija
25px_(bordered)1.PNG

Srpsko-bugarski rat počeo je 14. studenog (2. studenog po julijanskom kalendaru) 1885. g., kada je Kraljevina Srbija, nezadovoljna zbog ujedinjenja Bugarske s Istočnom Rumelijiom, objavila rat Bugarskoj. Bugarska pobjeda u ovom kratkom ratu bila je preduvjet za međunarodno priznanje ujedinjenje Istočne Rumelije s kneževinom Bugarskom.

Prema dr. Mirku Valentiću brz i potpun poraz Srbije u bitci na Slivnici bila je i prekretnica u ekspanzionističkoj srpskoj politici koja od tada napušta Garašaninove planove (poznate kao koncepcija "Načertanije") na bugarskim etničkom području.[1]

Zbog bolje naoružane i osposobljene srpske vojske koja je krenula u rat protiv još uvijek "mlade" bugarske vojske u u Bugarskoj se govori o ratu "bugarskih podoficira protiv srpskih generala."

Razlozi[uredi - уреди | uredi izvor]

Ujedinjenje Istočne Rumelije s Kneževinom Bugarskom 6. rujna 1885. g. nije bilo dobro primljeno od strane susjednih balkanskih zemalja, jer je pojavom udvostručene bugarske države prijetila opasnost od bugarske dominacije nad Balkanskim poluotokom.

Nakon ujedinjenja Grčka je hitno izvršila mobilizaciju. Vlade Rusije, Osmanskog Carstva i zapadnih Velikih sila zaprijetile su joj da ne upadaj na tursko tlo, radi priključenja dijelova Makedonije, kao nadoknadu za teritorijalno proširenje Bugarske.

Srbija, koja je u bugarskom ujedinjenju vidjela opasnost po svoje interese u Makedoniji, snažno se odupirala ujedinjenju. Kralj Milan Obrenović je obavijestio sve velike sile još 1881. g. da će upasti u Bugarsku ukoliko dođe do mogućeg ujedinjenja Kneževine i Istočne Rumelije. Dana 9. rujna 1885 Srbija je mobilizirala svoju vojsku. U zemlji je izašlo nekoliko stotina članaka, knjiga i propagandnih plakata uperenih protiv bugarskog ujedinjenja.[2]

Dana 12. rujna Bugarska je svjetna mobilizacije u Srbiji, koja je provedena radi održavanje ravnoteže na Balkanu. Srpski zahtjevi za priznavanje ujedinjenja bili su da se Srbiji predaju gradovi Vidin, Trn i Radomir, za koje se u Srbiji tvrdilo da su naseljeni Srbima.[3] Glavni cilj Srbije je bio da postavi pod svoju kontrolu bugarski glavni grad Sofiju, i tako presječe vezu između Bugarske i Makedonije.[2]

Austro-Ugarska je podržavala srpske zahtjeve, ali je preferirala da se sukob rješi mirnim putem. Njemačka i Rusija nisu ometale ujedinjenje, ali su ruski listovi objavili članke u kojima se očekivalo da će se provesti „pravična naknada“ za Srbiju. Neke novine su osuđivale Rusiju naslovima „Rusija će izgubiti Bugarsku!“.[4] Osmansko carstvo je ostala jedina zemlja koja je podržavala Bugarsku, koja je bila njen formalni vazal.

Austro-Ugarska, koja je imala tajni dogovor sa Srbijom, pristala je da joj izda kredit za naoružanje, ali ju je upozorila da se ne namjerava miješati u sukob s vojskom.

Sve Velike sile zauzele su neutralnu poziciju, a neke su pozivale na mir. Nakon što se u Londonu došlo do saznanja da Rusija u stvari ne podržava ujedinjenje, Velika Britanija uzima Bugarsku u zaštitu. Svi ostali su očekivali srpsku pobjedu.[5]

Manifest[uredi - уреди | uredi izvor]

Objava rata

Dana 27. rujna srpske postrojbe prelaze granicu kod Trna, ali su odbijene od strane bugarske vojske. Nakon mjesec dana slijedi druga etapa provokacija od strane srpske vojske na bugarskoj granici. Bugarska je prosvjedovala kod velikih sila, ali bez ikakvog uspjeha.[5] Krajem listopada, srpske snage završavaju grupiranje na granici, a 2. studenoga Srbija je objavila rat Bugarskoj pod izgovorom da su bugarske postrojbe napale djelove njenih teritorija.[6] Istoga dana bugarski knez Aleksandar Battenberg izdaje manifest bugarskom narodu:

Wikiquote „...Svaki Bugarin sposoban da nosi oružje, ima da dođe pod zastavu da se bori za svoju domovinu i slobodu, da bi zaštitio našu zemlju od invazije napadača...[7]
()

Bugarska je uputila notu svim velikih sila sa zahtjevom da interveniraju mirovnim snagama, ali odgovor nije dobila. Osmansko Carstvo, uzvraća zahtjev za pomoć, ali obećava da će poslati svoje postrojbe u potporu Bugarskoj, ako knez opozove ujedinjenje s Istočnom Rumelijom.

Obje strane i planovi za akciju[uredi - уреди | uredi izvor]

State Flag of Serbia (1882-1918).svg Srbija[uredi - уреди | uredi izvor]

Opći plan srpske vojske je bio da se kreće putem Pirot - Caribrod i da uz pomoć svoje numeričke superiornosti razbije Bugare u pograničnim područjima u blizini Caribroda, nakon čega bi porazila i pristigle u pomoć bugarske tracijske postrojbe i osvojila Vidin i glavni grad Bugarske - Sofiju, gdje je kralj Milan Obrenović htio diktirati svoje zahtjeve za mir.

Srpska vojska je raspolagala s 42 000 ljudi i 800 konjanika koje je poslala na Sofiju (Nišavska armija) i 21 000 ljudi koje je poslala na vidinsko bojište (Timočka armija), kao i s 8 800 rezervista, i s 400 “ostragana” (topova koji se pune od straga), a 30 Kruppovih topova se očekivalo da stignu iz Francuske. Kralj Milan je sebe proglasio za glavnog zapovjednika, udaljivši sve viđenije vojskovođe iz ranijih ratova, među kojima su bili generali Belimarković i Horvatović (podrijetlom iz Hrvatske).[8]

Flag of Bulgaria.svg Bugarska[uredi - уреди | uredi izvor]

Rusija je povukla svoje dužnosnike iz bugarske vojske u znak demonstracije protiv ujedinjenja.

Bugari nisu imali dovoljno časnika. Uzdali su se u svojih 40 mladih časnika s ruske vojne akademije, koju su neki od njih završili samo mjesec dana prije izbijanja sukoba, a neki su dali svoje završne ispite odavno.

Ni vodnika isto nije bilo dovoljno, pa je zato 30 kadeta unaprijeđeno u vodnike. Ukupno je kroz vojarne u Kneževini Bugarskoj i Istočnoj Rumeliji prošlo 86 000 ljudi, a zajedno s dragovoljcima i “opolčenicima” ih je bilo nešto preko 100 000.

Bugarsko pješaštvo je raspolagalo starim puškama (starih više od 10-15 godina), a topništvo je sačinjavalo 200 naprava, od kojih je 40 bilo pokvareno i beskorisno.[9]

Strjeljiva također nije bilo dovoljno, kao i uniformâ. Njih su posjedovali samo redovnici, a volonteri i “opolčenici” su nosili vlastitu odjeću. Hrana se prikupljala uglavnom iz javnih dobrovoljnih pružanja ili donacijama bogatih Bugara iz inozemstva. Medicinska njega u ovom trenutku je bila na niskoj razini - u Bugarskoj je bilo samo 150 liječnika i 8 veterinara koji su morali brinuti za sve konje u konjaništvu kao i za prtljage u komori. Vojnih bolnica nije ni bilo.[10]

Vojska je bila podijeljena u dvije skupine: na istočnu, gdje je bila većina vojske i koja je bila usmjerena na tursku granicu; i zapadnu skupinu, koju su činile preostale postrojbe na srpskoj granici. Bugarski ratni plan je bio koncentriran na rat protiv Osmanskog Carstva, ali ne i protiv Srbije..[10]

Vidin i Trn su bili dodatno ojačani.

Kada je rat proglašen, akcijski plan je bio sljedeći:

Slabija zapadna skupina trebala je braniti pozicije dok ne pristigne pojačanje od istočne skupine, nakon čega će se pripremati napad. Prije početka vojne akcije, zapadna skupina je bila podijeljena u dvije podskupine - opet na zapadnu - koja je bila odgovorna za zaštitu grada Sofije, i sjevernu - koja je trebala obraniti Vidin. Zapovjednici su bili kapetan Atanas Uzunov i major Avram Gudžev, koji je u to vrijeme imao najviši čin u bugarskoj vojsci. Vrhovni zapovjednik nad svim bugarskim armijama je bio bugarski knez Aleksandar I. Battenberg..[10]

Očekivanja[uredi - уреди | uredi izvor]

U istočnoj supersili - Rusiji, pogledi su bili kontroverzni: većina je predvidjela bugarski poraz, ali su neki ruski časnici, koji su se nedavno vratili iz Bugarske, izjavili da će pobjeda na kraju pripasti Bugarskoj.[11]

Tijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Početak borbi[uredi - уреди | uredi izvor]

Bugarsko zapadno bojište bilo je razdijeljeno na 7 odreda koji su ukupno raspolagali s 17 437 vojnika i 34 topova za zaustavljanje srpske vojske.[12]

Dana 2. studenoga, srpske snage su napale caribrodske položaje, koje su branili jedna grupa 4. pješačke plevenske pukovnije i kojom je zapovijedao kapetan Andrej Bukureštlijev, kao i 3 čete 1. pješačke sofijske pukovnije. Omjer je bio 7 na 1 u korist srpske vojske. Bugari su se povukli na položaje kod Dragomana, jer nisu mogli priuštiti sebi velike žrtve na početku rata. Kraj Dragomana su se jedinice povučene s caribrodskih pozicija spojile s jednom skupinom i jednom pukovnijom.[13]

U isto vrijeme, malo južnije, srpska šumadijska divizija je upala na bugarsko tlo s planom da ovlada putem Pirot — Trn — Breznik, da bi kasnije zajedno s pristiglom moravskom divizijom preuzela Trn i Breznik, ne bi li na taj način oslobodili put do sofijske kotline.

Šumadijska divizija je ušla 15 kilometara na bugarski teritorij, a Bugari su se zbog tog što su bili nadbrojani povukli u selo Vrabča. Ovu poziciju je predvodio kapetan Nikola Ganev.

Dana 3. studenog 9. bataljon, 2. eskadron i 24. odred šumadijske divizije napali su Orlinski vrh, koji je bio za bugarsku vojsku važna strategijska točka. Do sredine dana prestao je otpor bugarskih snaga koje su povukle do mjesta Sekirica, odakle su pripremali protunapad. To je Bugarima ušedilo dragocjeno vrijeme potrebno do dolaska istočne bugarske grupe. Borbe su se vodile cijeli dan do 4. studenog, kada su se Bugari ponovo povukli, ovaj put do Breznika.

Malo dalje, južnije, moravska divizija vodi borbu s bugarskim izvorskim odredom, koji je bio pod zapovjedništvom kapetana Stefana Toševa, koji je čuvao Trn usredotočivši se na Koluniškoj visini. Nakon jednodnevne borbe odred se povukao u selo Trekljano. Na kraju 4. studenoga srpske trupe zauzimaju Trn nakon čega usmjravaju svoje snage na Radomir.

Srpska dunavska divizija je pošla na Dragoman, ali je na kraju dana bila odbijena.

Na sjevernom kraju zapadnog bojišta bugarski caribrodski odred se povukao do Slivnice.

Nišavska armija je napredovala ka Sofiji, ali je u dvodnevnoj borbi, u kojoj su čak sudjelovali civili (na bugarskoj strani) bila zauzeta, a to je iskoristila bugarska vojska koja je počela skupljati snage za obrambene položaje kod Slivnice.

U borbama je sudjelovala srpska drinska divizija, koja je do tada bila u rezervi.[14]

Istoga dana bugarski knez je sazvao odbor na kojem je odlučeno da se bugarske snage usredotoče na Slivnici gdje će se voditi ključna bitka, i zbog tog je trebalo čuvati tu poziciju do dolaska onih bugarskih postrojbi koje su se nalazile na turskoj granici.

Bitka kod Slivnice[uredi - уреди | uredi izvor]

Aleksandar I. odlučio je otjerati neprijateljev lijevi bok, te je napao srpske položaje u selu Malo Malovo. Bojište kod Slivnice je bilo podijeljeno u 3 dijela, a omjer je bio 12 000 bugarski vojnika protiv 25 000 srpskih.

Ujutro 5. studenog započinje odlučna bitka kod Slivnice. U 9 ujutro srpska vojska je napredovala, ali ju je kapetan Georgi Siljanov topničkom kanonadom odvratio od napada i to bez žrtava na bugarskoj strani. Bugarski vojnici su započeli protunapad u selu Malo Malovo po nalogu kneza, a uskoro su srpske snage bile prisiljene na povlačenje. Uglavnom su se najveće borbe vodile na ovom kliru, gde su srpski vojnici pokušali vratit izgubljene pozicije, ali bez ikakvog većeg uspjeha.[15]

U bitci bugarsko topništvo pomagalo je mnogo svoju pješadiju usiljenom vatrom, ali uprkos tome desno bugarsko krilo se zbog nedostatka streljiva moralo utvrditi i čuvati svoje pozicije od napada sprske vojske.

Dok je bitka bila u najvećem zamahu, srpska moravska divizija je zaposjela Breznik i okrenula se ka lijevom krilu bugarskih pozicija na Slivnici. Šumadijska divizija se pridružila dunavskoj i drinskoj, ali ni to nije premostilo jaz koji je od početka vladao u srpskoj vojsci - slabe veze između divizija.

Kada su srpski vojnici u tom trenutku bili spremni za napad, bugarskoj vojsci pridružio se časnik Petar Tantilov i zapovjednici 4. trakijske, 2. sofijske i 1. sofijske i jedne “opolčeničke” grupe, kao i jedna baterija, tako da je na bugarskoj strani tada bilo 20 000 ljudi, dok je na srpskoj bilo 31 000.

U Sofiji je Aleksandar I bio zabrinut, jer se bojao da izgubi odlučnu bitku i zato je počeo razrađivati plan za evakuaciju iz prijestonice, ali je i dao zapovijed da se ojača lijevo krilo koje je bilo poprilično kritično.

Dana 6. studenog počela je bitka na cijeloj liniji bojišnice. Bdinska pukovnija je postigla uspjeh izvevši protunapad, a plevenska se približila rovovima srpske vojske. Na lijevom krilu pozicije nisu bile tako dobre za bugarsku vojsku. Šumadijska i moravska divizija nastupale su s juga i jugozapada. Protiv moravske divizije, koja je nastupala ka Gurgluljatu i čiji je stožer bio uspostavljen u Brezniku, bilo je poslano 1 950 bugarskih vojnika pod zapovjedništvom časnika Stefana Kisova.[15] Unatoč tome što je u konačnici bila pobijeđena, ovaj bugarski odred je uspio usporiti moravsku diviziju u njenom napredovanju ka Slivnici, gdje se u tom trenutku rješavao ishod rata.[16]

Bugarska vojska je odlučila, nakon što je jednim napadom primorala srpske postrojbe na povlačenje, da nastupi iz pravca njezinog desnog krila, što je na kraju rezultiralo oslobođenjem sela Tden, Komštica i Smolča.

Wikiquote „Mnogo mrtvih i ranjenih na obje strane. Bugari se biju kao lavovi, čak i bez časnika (...) oni zaslužuju spomen u povijesti, čak i ako budu poraženi.[17]
()

Dana 7. studenoga, nakon novih pojačanja, srpske snage su dosegle 40.000, a bugarske 32.000 ljudi.

U rano jutro 7. studenoga časnik Hristo Popov je predvodio svoju grupu u selo Gurguljat, gdje je naišao na tri srpske bojne, jednu bateriju i jedan eskadron koje je na kraju uspio pobijediti. U to vrijeme, srpske snaga na sjevernom dijelu bojišta su se oporavile i vratile dio izgubljenog zemljišta, što je primoralo bugarske vojnike da izvrše protunapad. Časnik Marin Marinov - zapovjednik bdinske pukovnije, naredio je napad s bajonetima koji je sam predvodio bivajući na kraju ubijen zajedno sa svojim vojnicima. Malo kasnije istoj pukovniji su u pomoć pristigle plevenska grupa i jedna baterija. Nakon žestoke borbe za prevlast nad tom dijelu bojišta, srpske postrojbe su bile primorane da se povuku. U podne 7. studenog Bugari su prešli u napredovanje.[15]

Preokret u ratu[uredi - уреди | uredi izvor]

Bugarsko zapovjedništvo je u drugoj fazi rata odlučilo prijeći u ofenzivu i pobijedi glavne snage srpskih postrojbi vjerujući da će na taj način dobiti rat.[18]

Dana 8. studenog bugarsko desno krilo nastupalo je ka Dragomanu, i nakon neprekidnih borbi primoralo srpsku vojsku da se povuče južno od grada.

Istoga dana prva pješadijska sofijska pukovnija je srela kod sela Galabovci jedan odred razbijene srpske moravske divizije. Uskoro je i Breznik bio ponovo pod bugarskom kontrolom, a srpska vojska se povukla u Trn, nadomak srpske granice.

Srpska dunavska divizija odstupala je do Kalotina, šumadijska ka Gaberu, a drinska kroz Dragomanski tjesnac; u svim divizijama prevladavala je demoralizacija i panika.[19]

Dana 9. studenog borbe su prestale što je dalo bugarskoj vojsci mogućnost da se napokon pregrupira.

Nakon dolaska šeste pješačke trnovske, osme pješadijske primorske i plovdivske pješačke pukovnije, bugarska vojska imala je 40 000 ljudi.

Srbija je mobilizirala dodatnih 32 000 ljudi te ih je usmjerila u blizini Pirota.

Bugarski knez Aleksandar I. odlučio je otjerati sve neprijateljske postrojbe s teritorija Bugarske, prenijeti rat na srpski teritorij i da nakon sigurne pobjede vodi mirovne pregovore.

Rat na teritoriju Srbije[uredi - уреди | uredi izvor]

„Ulazak u Pirot.“., Hud. Antoni Pjotrovski

Dana 10. studenog bugarsko desno krilo i centar započeli su napad na Dragomanski tjesnac, u kojem su ponovo primorali srpske postrojbe na odstupanje, ovaj put sve do Caribroda u čijoj bližoj okolini je uspostavljeno bojište.

Dana 11. studenog je proglašen opći napad na srpsku vojsku. Srpske snage u povlačenju (dunavska, drinska, šumadija i ostaci moravske divizije) uspjeli su se pregrupirati na liniji Planinica — Caribrod — Radejna, ali su ponovo natjerani na povlačenje, te je tako Caribrod lako vraćen pod bugarsku kontrolu.[20]

Povukavši se do granice, srpske snage su se ukopale na Neškovom visu, gdje je nakon bugarskog napada 12. studenog srpska šumadijska divizija gurnuta iza bugarske granice. Neškov vis je pao, ali je njegova obrana zapamćena kao najljepši primjer osobnog junaštva koji je srpska vojska dala u ovom ratu. Nakon što se veći dio postrojbe povukao, dočasnik Katanić ostao je sam sa svojom bojnom da se i dalje bori. Ranjen s pet mjesta od metaka i od bajoneta, borio se s bugarskim vojnicima koji su mu htjeli da oteti pukovnijsku zastavu. Na kraju je svladan i zarobljen, ali je zastava spašena.[21]

Dana 13. studenoga srpska strana zatražila je primirje, ali im je odgovoreno s bugarske strane, da će se ono sklopiti samo pod izravnom nalogu bugarskog kneza Aleksandra I.[22]

Dana 12. studenog Rusija i druge velike sile poslale su note Bugarskoj za otvaranje mirovnih pregovora između zaraćenih strana. I Osmansko Carstvo, već duže vrijeme ozbiljno zabrinuto za sigurnot svojih teritorija, poslalo je također notu. U notama velikih sila, nije navedeno ništa što bi priznalo ujedinjenje Bugarske. Bugarska vlada kasno daje odgovor ispričavajući se da je knez Aleksandar I na bojnom polju (što je bila istina). Nakon što je 14. studenog nota odbijena, bugarski knez zapovjedio je da se napad produži. Bugarska vlada i knez htjeli su svima staviti do znanja, da se bilo kakvi mirovni pregovori mogu voditi samo ukoliko se prizna ujedinjena Bugarska.

Dana 13. studenog obje vojske su pripremile za predstojeću bitku za Pirot. Srpska vojska se ukopala kraj Pirota, gdje je broj njihovih postrojbi dosegao 65 000. Bugarskih postrojbi u blizini Pirota bilo je oko 42 000.

Dana 14. studenog bugarske snage stigle su do srpskih rovova ispred Pirota. Bugarsko zapovjedništvo ocjenilo je, da je najvažnija strategijska točka za bitku Crni vrh, jer odatle je srpska vojska vladala cijelom kotlinom u kojoj se nalazio i sam Pirot. U noći istog dana odredi preslavske i konarske pješačke pukovnije u jurišu su preuzele spomenute pozicije. Borba je vođena na cijelom bojištu kraj Pirota. Bugarsko topništvo pružalo je veliku pomoć svojoj pješadiji. Ubrzo se Pirot našao u okruženju bugarskih postrojbi.

Dana 15. studenog u jutarnjim satima vodile su se žestoke borbe na pirotskim ulicama. Ipak, na kraju je prevladala bugarska vojska, koja je u jurišu na bajonet bila dobro obučena. Put do Niša bio je za nju slobodan.[20] U bitci kod Pirota srpska strana imala je 700 ubijenih i 560 ranjenih, a bugarska 1150 ubijenih i 165 nestalih.[23]

Prekid vatre[uredi - уреди | uredi izvor]

Dana 16. studenog austro-ugarski pomoćni poslanik u Beogradu, grof Kevenhiler, pristigao je u glavni stožer bugarske armije u Pirotu gdje je vodio razgovor s knezom Aleksandrom I. Zahtijevao je od njega da zaustavi nastupanje prijeteći mu austrougarskom vojnom intervencijom nakon koje bi sigurno uslijedila ruska što bi dovelo do velikog rata.[24] Knez je na kraju pristao na Kevenhilerovu nagodbu i kao demarkacionu liniju izabrao tekuću frontovsku liniju.[25]

Mir[uredi - уреди | uredi izvor]

Između Bugarske i Srbije započeti su pregovori za primirje, koji je zaključen 7. prosinca. U kasnijim pregovorima za izradu mirovnog ugovora sudjelovao je Medžid Abdulah paša - predstavnik Osmankog Carstva, jer Kneževina Bugarska kao njegova vazalna država nije smjela voditi vanjsku politiku neovisno od svog sizirena. Mirovni ugovor potpisan 19. veljače 1886. g. u Bukureštu glasio je:

Galerija[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 35.
  2. 2,0 2,1 ((srp.))Живановиħ, Ж. Политичка историjа Србиjе у другоj половини деветнаестог века, Београд, 1924., str. 275-277
  3. ((bug.))Милюков, П. Сръбско-българските отношения по Македонския въпрос, БП 1898/1899, №9-10, str. 91
  4. „Новости“, септември 1885 г., str. 1
  5. 5,0 5,1 ((bug.))Външна политика на България, Т. 1, str. 584.-585.
  6. „Славянин“ 9. studeni 1885 g.
  7. Манифестъ, 2 studenog 1885 g., knez Aleksandar I Battenberg bugarskom narodu
  8. ((srp.)) Политикин забавник: „Четири дана срамоте“
  9. ((bug.)) История на Сръбско-българската война - 1885 г., София, 1971, str. 85
  10. 10,0 10,1 10,2 Държавен вестник, 18. lipanj 1885 g.
  11. „Новое время“ №3476, 31. listopad 1885 g.
  12. ((bug.))История на Сръбско-българската война - 1885 г., С., 1971., str. 117.
  13. ((bug.)) Фичев, Иван. Военно-исторически очерк на Сръбско-българската война през 1885 г., София 1888., str. 78
  14. Фичев, И. Пос. isto., str. 108
  15. 15,0 15,1 15,2 ((bug.))Фичев, И. Пос. isto., str. 141
  16. Радев, Симеон. Строителите на съвременна България, т.I, София 1990, str. 615-616, Сръбско-българската война. Сборник статии, София 1985, str. 93
  17. novine „Stamboul“, 7. studeni 1885. g.
  18. u. Дневен бюлетин №3, 8. studeni 1885 g.
  19. Груjиħ, С. n.d., 94-95
  20. 20,0 20,1 ((bug.))История на Сръбско-българската война - 1885 г., София, 1971., str. 306-308
  21. Слободан Јовановић, Влада Милана Обреновића, Геца Кон, Београд 1926-1927. str 291-292
  22. Държавен вестник, №100, 16. studeni 1885 g.
  23. Пейчев, А. и др 1300 години на стража, София, 1984, Военно издателство, str. 213
  24. Куманов, Милен и Колинка Исова. Историческа енциклопедия България, София 2003, стр. 295
  25. Куманов, Милен, Атанас Рожкин и Ана Рабаджийска Трето българско царство 1879-1946 - историческа енциклопедия, София ИК "Труд" 2003, str. 339

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]