Turski rat za nezavisnost

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Turski rat za nezavisnost
Türk süvari birliklerinin İzmire girişi.jpg
Turska vojska nakon Izmirske ofanzive ulazi u Izmir 9. septembar 1922)
Datum 19. maj 1919 – 11. oktobar 1922 (primirje) / 24. jul 1923 (mir)
Lokacija Anadolija, sjeverna Mezopotamija i Trakija
Casus belli podjela Osmanskog Carstva
Ishod odlučujuća turska pobjeda[1]
Zaraćene strane
Turski nacionalni pokret

Velika narodna skupština (1920–23)

Kuva-yi Milliye[a] (1919–20)
Podržan od:
Flag of the Russian Soviet Federative Socialist Republic (1918-1920).svg Ruska SFSR[2]
Saveznici

 Grčka

Francuska Francuska

 Ujedinjeno Kraljevstvo[b]

Armenija Armenija
 Italija[c]
Gruzija[d]
 Sjedinjene Države (mornarička podrška)[8][9][10][11][note 1]
Otomansko Carstvo Osmansko Carstvo[e] (1919–22)
Komandanti i vođe
Mustafa Kemal paša
Fevzi paša
Kâzım Karabekir paša
Ali Fuat paša
İsmet paša
Kraljevina Grčka Anastasios Papoulas
Kraljevina Grčka Georgios Hatzianestis
Francuska Henri Gouraud
Francuska Louis Franchet d'Esperey
Ujedinjeno Kraljevstvo George Milne
Ujedinjeno Kraljevstvo Somerset Arthur Gough-Calthorpe
Ujedinjeno Kraljevstvo Charles Harington Harington
Armenija Drastamat Kanayan
Armenija Movses Silikyan
Giorgi Kvinitadze
Sjedinjene Američke Države Mark Bristol
Otomansko Carstvo Süleyman Şefik paša
Snage
maj 1919: 35.000[14]
novembar 1920: 86.000 (stvaranje redovne vojske)[15]
Aug. 1922: 271.000[16][note 2]
Kraljevina Grčka 80.000 (decembar 1919)[17]
1922: 200.000[18]-250.000[19][20]

Francuska 60.000[21][22]
Armenija 10.150[23] (jug) i 20.000[24] (istok)
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske 40.000[25]
Kraljevina Italija (1861–1946) 17.900[25]
36.000[26]
ustanici: 50.000+[27][28]
Total: 434.000 - 484.000

Žrtve i gubici
13.000 poginulih[29]
22.690 umro od bolesti[30]
5.362 umrlih izvan borbe[30]
35.000 ranjenih[29]
7.000-22.000 ratne zarobljenike[31][f]

ukupno: 83.052 - 98.052

Kraljevina Grčka 19.362 poginulih
18.095 nestalih
48.880 ranjenih
4.878 umrlih izvan borbe
10.000 zarobljenih[32][note 3]
Francuska ~7.000
Armenija 1.100+ poginulih[40]
3.000+ zarobljenih[41]

ukupno: ~112.315

15.000 turskih civila ubijeno
264.000 grčkih civila ubijeno[42]
250.000 ubijenih armenskih civila[43]
ukupno: 529.000 mrtvih

Turski rat za nezavisnost (turski: İstiklâl Harbi, doslovno "Rat za nezavisnost" ili Kurtuluş Savaşı, doslovno "Oslobodilački rat;") je naziv za niz međusobno povezanih oružanih sukoba koji su se od 1919. do 1923. vodili između turskih nacionalista okupljenih u Turski nacionalni pokret na jednoj, i država Antante na drugoj strani. Uzrok je predstavljao poraz Osmanskog Carstva u prvom svjetskom ratu, odnosno podjela njegovih teritorija među pobjedničkim silama, koja je izazvala etničke sukobe na područjima sa miješanim stanovništvom, a koji su, pak, služili kao izgovor silama Antante da okupiraju značajne dijelove Turske. Nacionalisti, na čije se čelo stavio proslavljeni vojskovođa Mustafa Kemal paša, su glavno uporište imali u unutrašnjosti Anadolije gdje je osnovana privremena vlada koja se suprotstavila ne samo savezničkim trupama, nego i osmanskom sultanu i nominalnoj turskoj vladi u Istanbulu pod britanskom okupacijom koja je 1920. potpisala mirovni sporazum u Sevresu. Nacionalisti su, zahvaljujući gerilskoj strategiji, Kemalovom vojničkom umijeću, logističkim problemima za Antantine trupe, podršci Sovjetske Rusije, kao i sve većim nesuglasicama između saveznika s vremenom stegli prevagu i sva tri važnija sukoba - sa Francuskom oko južne granice (1920 - 1921), novostvorenom državom Armenijom (1920) oko istočne, te sa Grčkom (1919 - 1922) oko zapadne granice uspjeli riješiti u svoju korist. Rat, koji je formalno okončan sporazumom u Lausannei 1923. je imao značajne posljedice u transformaciji Turske u etnički homogenu nacionalnu državu, ukidanju kalifata i uvođenju republikanskog uređenja kojim su omogućene sekularne Atatürkove reforme 1920-ih i 1930-ih, ali i u masovnom etničkom čišćenju ne-turskog stanovništva koje dan-danas opterećuje odnose Turske sa susjednom Grčkom i Armenijom.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Fusnote[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Američki brodovi koji su operirali u turskim vodama od 1918. do 1924. uključuju:[12][13] USS Alden, USS Arizona, USS Noma, USS Martha Washington, USS Denebola, USS Dyer, USS Parrott, USS Barker, USS Du Pont, USS Whipple, USS Roper, USS Fox (DD-234), USS Gregory (DD-82), USS Luce, USS Manley (DD-74), USS Tattnall (DD-125), USS Humphreys (DD-236), USS Sands (DD-243), USS Sturtevant (DD-240), USS McFarland (DD-237), USS Kane (DD-235), USS Hatfield (DD-231), USS Bainbridge (DD-246), USS Barry (DD-248).
  2. U augustu 1922. Turska vojska se sastojala od 23 pješadijske divizije i 6 konjičkih divizija. Zajedno sa 3 pješadijske, 5 oslabljenih graničnih, 3 konjičke pukovnije i 1 konjička brigadom imala je ekvivalent od 24 pješadijske i 7 konjičkih divizija (ukupno 271.403 ljudi). Trupe su u Anadoliji bile raspoređene na sljedeći način:[16] Istočni front: 2 pješadijske divizije, 1 konjička divizije, utvrđena područja Erzurum i Kars i 5 graničnih pukovnija (29.514 ljudi); El-Cezirski front (jugoistočna Anadolija, istočna oblast rijeke Eufrat): 1 pješadijska divizija i 2 konjičke pukovnije (10.447 ljudi); područje Centralne armije: 1 pješadijska divizija i 1 konjićka brigada (10.000 ljudi); komanda Adane : 2 bataljona (500 ljudi); Gaziantepsko područje: 1 pješadijska i 1 konjička pukovnija (1.000 ljudi); Jedinice unutrašnje oblasti i institucije: 12.000 ljudi; Zapadni front: 18 pješadijskih divizija i 5 konjićkih divizija, sa nezavisnim brigadama i pukovnijama ukupno 19 pješadijskih i 5,5 konjičkih divizija (207.942 ljudi).
  3. Prema nekim turskim procjenama bilo je najmanje 120.000-130.000 gubitaka.[33] Zapadni izvori navode 100.000 mrtvih i ranjenih,[34][35] sa ukupno 200.000 gubitaka, s obzirom da je 100.000 gubitaka zabilježeno samo u augustu i septembru 1922.[36][37][38] Materijalni gubici su također bili znatni za vrijeme rata.[39]

  •  Kuva-yi Milliye je došla pod komandu VNS poslije 4. septembra 1920.
  •  Velika Britanija zauzela je Carigrad, a zatim se borila protiv izravnih turskih nepravilnih sila u Bitci Izmita s grčkim vojnicima.[44][45][46][47] Štoviše, britanske trupe okupirale su nekoliko gradova u Turskoj.[48] Primjerice, Mudanya je pokušano uhititi već 25. lipnja 1920. od strane pomorskih snaga slijetanja, ali tvrdoglavi otpor Turske nanio je na britanske snage i prisilio ih da se povuku. Bilo je mnogo slučajeva uspješnog odgađanja operacija malih turskih nepravilnih sila protiv numeričkih vrhunskih neprijateljskih vojnika.[49] Britanske su se postrojbe borile protiv turske vojske u bitci kod Derbenta (31. kolovoza 1922). Velika Britanija, koja se diplomatski borila protiv turskog nacionalnog pokreta, došla je na rubu velikog rata u rujnu 1922. godine (Čanakale kriza).
  •  Italija je okupirala Carigrad i dio jugozapadne Anadolije, ali se nije direktno sukobila sa Turskom vojskom. Tokom okupacije su italijanske trupe štitile turske civile na svom okupacijskom području te prihvaćale turske izbjeglica sa područja pod grčkom okupacijom.[50] U julu 1921. se Italija počela povlačiti iz jugozapadne Anadolije.
  •  Za više informacija v. Invazija Crvene armije na Anadoliju.
  •  Osmanska Kalifatska vojska se borila protiv turskih revolucionara u Bitci kod İzmita, a osmanska vlada je podržavala druge ustanka (e.g. Anzavur).
  •  Grčka je zarobila 22.071 vojnika i civila. Od njih su 520 bili oficiri a 6002 vojnici. Za vrijeme razmjene zarobljenika 1923. godine je Tursku stiglo 329 oficira, 6002 vojnika i 9410 civilnih zarobljenih. Za ostalih 6330, uglavnom civila, se pretpostavlja da su umrli u grčkom zarobljeništvu.[31]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Chester Neal Tate, Governments of the World: a Global Guide to Citizens' Rights and Responsibilities, Macmillan Reference USA/Thomson Gale, 2006, p. 205.
  2. Jelavich, Barbara (1983). History of the Balkans: Twentieth century. Cambridge University Press. str. 131. ISBN 978-0-521-27459-3. https://books.google.com/?id=Hd-or3qtqrsC&pg=PA131. 
  3. Stanley E. Kerr: The Lions of Marash: Personal Experiences with American Near East Relief, 1919-1922, SUNY Press, 1973, ISBN 978-1-4384-0882-8, page 68
  4. Western Society for French History. Meeting, Proceedings of the ... Annual Meeting of the Western Society for French History (Volume 24), New Mexico State University Press, 1996, p. 206.
  5. Briton Cooper Busch: Mudros to Lausanne: Britain's Frontier in West Asia, 1918-1923, SUNY Press, 1976, ISBN 0-87395-265-0, p. 216.
  6. "British Indian troops attacked by Turks; thirty wounded and British officer captured-- Warships' guns drive enemy back," New York Times (June 18, 1920).
  7. "Allies occupy Constantinople; seize ministries; Turkish and British Indian soldiers killed in a clash at the War Office," New York Times (March 18, 1920).
  8. Jack Sweetman: American Naval History: An Illustrated Chronology of the U.S. Navy and Marine Corps, Volume 3, 1775-Present, Naval Institute Press, 2002, ISBN 1-55750-867-4, p. 132.
  9. "Smyrna is taken away from Turkey," New York Times (May 17, 1919).
  10. "90 casualties in Samsun," New York Times (June 12, 1922).
  11. Burning of the French Transport Vinh-Long, 16 December 1922, Department of the Navy - Naval Historical Center.
  12. Henry Putney Beers; Robert Greenhalgh Albion; E. J. Leahy; R. H. Bahmer: U.S. Naval Detachment in Turkish Waters, 1919-1924, Office of Records Administration, Administrative Office, Navy Department, 1943.
  13. Hulki Cevizoğlu, 1919'un Şifresi (Gizli ABD İşgalinin Belge ve Fotoğrafları), Ceviz Kabuğu Yayınları, 2007, ISBN 975-6613-23-8, pp. 64-65
  14. Ergün Aybars, Türkiye Cumhuriyeti tarihi I, Ege Üniversitesi Basımevi, 1984, pg 319-334 ((tr))
  15. Turkish General Staff, Türk İstiklal Harbinde Batı Cephesi, Edition II, Part 2, Ankara 1999, p. 225
  16. 16,0 16,1 Celâl Erikan, Rıdvan Akın: Kurtuluş Savaşı tarihi, Türkiye İş̧ Bankası Kültür Yayınları, 2008, ISBN 9944-88-447-2, page 339. ((tr))
  17. Arnold J. Toynbee/Kenneth P Kirkwood, Turkey, Benn 1926, p. 92
  18. History of the Campaign of Minor Asia, General Staff of Army, Directorate of Army History, Athens, 1967, p. 140: on June 11 (OC) 6,159 officers, 193,994 soldiers (=200,153 men)
  19. A. A. Pallis: Greece's Anatolian Venture - and After, Taylor & Francis, p. 56 (footnote 5).
  20. "When Greek meets Turk; How the Conflict in Asia Minor Is Regarded on the Spot - King Constantine's View," T. Walter Williams, New York Times, September 10, 1922.
  21. Isaiah Friedman: British Miscalculations: The Rise of Muslim Nationalism, 1918-1925, Transaction Publishers, 2012, ISBN 1-4128-4710-9, page 239
  22. Charles à Court Repington: After the War, Simon Publications LLC, 2001, ISBN 1-931313-73-3, page 67
  23. T.C. Genelkurmay Başkanlığı Harp Tarihi Dairesi Resmî Yayınları, Türk İstiklal Harbi: Güney Cephesi, Edition 4, Ankara 1966, pg 47
  24. Anahide Ter Minassian: La république d'Arménie. 1918-1920 La mémoire du siècle., éditions complexe, Bruxelles 1989 ISBN 2-87027-280-4, pg 220
  25. 25,0 25,1 Ronald L. Tarnstrom: Balkan battles, Trogen Books, 1999, ISBN 0-922037-14-0, page 107
  26. According to: Red Army invasion of Georgia
  27. Milli Mücadelede İç Ayaklanmalar, Yunus Kobal, Hacettepe University
  28. Aybars, 1984, pg 262-290
  29. 29,0 29,1 Kate Fleet, Suraiya Faroqhi, Reşat Kasaba: The Cambridge History of Turkey Volume 4, Cambridge University Press, 2008, ISBN 0-521-62096-1, p. 159.
  30. 30,0 30,1 Sabahattin Selek: Millî mücadele - Cilt I (engl.: National Struggle - Edition I), Burçak yayınevi, 1963, page 109. ((tr))
  31. 31,0 31,1 Ahmet Özdemir, Savaş esirlerinin Milli mücadeledeki yeri, Ankara University, Türk İnkılap Tarihi Enstitüsü Atatürk Yolu Dergisi, Edition 2, Number 6, 1990, pg 328-332
  32. Σειρά Μεγάλες Μάχες: Μικρασιατική Καταστροφή (Νο 8), συλλογική εργασία, έκδοση περιοδικού Στρατιωτική Ιστορία, Εκδόσεις Περισκόπιο, Αθήνα, Νοέμβριος 2002, σελίδα 64 ((el))
  33. Ali Çimen, Göknur Göğebakan: Tarihi Değiştiren Savaşlar, Timas Yayınevi, ISBN 975-263-486-9, 2. Cilt, 2007, sayfa 321 ((tr))
  34. Stephen Vertigans: Islamic Roots and Resurgence in Turkey: Understanding and Explaining the Muslim Resurgence, Greenwood Publishing Group, 2003, ISBN 0-275-98051-0, page 41.
  35. Nicole Pope, Hugh Pope: Turkey Unveiled: A History of Modern Turkey, Overlook Press, 2000, ISBN 1-58567-096-0, page 58.
  36. Stephen Joseph Stillwell, Anglo-Turkish relations in the interwar era, Edwin Mellen Press, 2003, ISBN 0-7734-6776-9, page 46.
  37. Richard Ernest Dupuy, Trevor Nevitt Dupuy, The Harper encyclopedia of military history: from 3500 BC to the present, ISBN 0-06-270056-1, HarperCollins, 1993, page 1087
  38. Revue internationale d'histoire militaire - Issues 46-48, University of Michigan, 1980, page 227.
  39. Robert W.D. Ball: Gun Digest Books, 2011, ISBN 1-4402-1544-8, page 237
  40. Pars Tuğlacı: Tarih boyunca Batı Ermenileri, Pars Yayın, 2004, ISBN 975-7423-06-8, p. 794.
  41. Christopher J. Walker, Armenia: The Survival of a Nation, Croom Helm, 1980, p. 310.
  42. Death by Government, Rudolph Rummel, 1994.
  43. Armenia : The Survival of a Nation, Christopher Walker, 1980.
  44. "British to defend Ismid-Black Sea line," New York Times, July 19, 1920.
  45. "Greeks enter Brussa; Turkish raids go on," New York Times, July 11, 1920.
  46. "Turk Nationalists capture Beicos," New York Times, 7 July 1920.
  47. "Allies occupy Constantinople; seize ministries", New York Times, 18 March 1920.
  48. "British to fight rebels in Turkey," New York Times, 1 May 1920.
  49. Nurettin Türsan, Burhan Göksel: Birinci Askeri Tarih Semineri: bildiriler, 1983, page 42.
  50. Mevlüt Çelebi: Millî Mücadele’de İtalyan İşgalleri (English: Italian occupations during the National Struggle), Journal of Atatürk Research Center, issue 26.