Cvjetko Popović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Cvjetko Popović
250px
Popović tokom Sarajevskog procesa, oktobra 1914. godine
Rođenje1896.
Prnjavor
Smrt9. 6. 1980. (dob: 84)
Sarajevo

Cvjetko Popović (Prnjavor, 1896Sarajevo, 9. jun 1980) bio je srpski učitelj, profesor, kustos, mladobosanac i jedan od učesnika Sarajevskog atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda, izvršenog na Vidovdan 1914. godine.[1] Nakon Sarajevskog atentata, odslužio je četiri godine zatvora u Terezinu. Kasnije se zaposlio kao profesor i bio je kustos u muzeju u Sarajevu, gde je i umro.

Biografija[uredi | uredi kod]

Mladost[uredi | uredi kod]

Rođen je u današnjoj Bosni i Hercegovini, u Prnjavoru. Bio je osamnaestogodišnji student i studirao je u Sarajevu.[2]

U maju 1914. godine razgovara sa Vasom Čubrilovićem, koji mu govori o predstojećim vojnim manevrima kojima će komandovati austrougarski prestolonaslednik Franc Ferdinand. Postaje zaverenik, angažovan od strane učitelja Danila Ilića. On dobija bombu, revolver i uputstva kako se bomba aktivira i puca iz revolvera.[2][3] Za zaverenike, Austrougarska je pretstavljala tiranina.[4]

Atentat[uredi | uredi kod]

Vidi takođe: Sarajevski atentat

Nikola Pašić, predsednik Vlade Kraljevine Srbije, čuo je za zaveru i dao uputstva da se trojica muškaraca uhapse. Međutim, njegova naređenja nisu sprovedena i ova trojica su stigla u Bosnu i Hercegovinu gde su se udružili sa kolegama zaverenicima, Gavrilom Principom, Miškom Jovanovićem i Vasinim bratom Veljkom Čubrilovićem.

Franc Ferdinand je 28. juna 1914. posetio Sarajevo. Kako je bio sunčan dan, Popović se unervozio, prisećajući se je rekao:

Nismo računali da će vreme biti dobro. Kiša je padala danima. Sada sam morao da pronađem način kako da sakrijem bombu i pištolj kog nosim. Bilo je oko 10 sati ujutru i ljudi su se okupljali oko trase kuda je trebalo da prođe prestolonaslednik. Nas sedmorica bili smo raštrkani po oblasti, svako je imao bombe, pištolj ili oba.

Povorka od šest automobila polako i svečano kretala se glavnim ulicama, gde su je dočekali okupljeni pozdravi. Unutar mase nalazilo se i sedam zaverenika. Svako od njih je upućen da što pre upotrebi oružje koje mu je povereno i da potom proguta kapsulu kalijum-cijanida, kako ne bi pao u ruke policiji i ne bi ugrozio celu organizaciju. U blizini policijske stanice, treći u redu, Nedeljko Čabrinović, bacio je granatu na automobile koja je pogodila sledeći automobil posle nadvojvode. Bilo je povređenih među putnicima i dočekivacima. Automobili su ubrzali, ljudi jurili u svim pravcima i u previranju koje je usledilo, ostali atentatori gube sve šanse da deluju.

Išao sam naokolo ošamućen, mislio sam: "Nismo uspeli. Nismo uspeli." Ali odjednom sam čuo jak vrisak. Znao sam da sam pogrešio.

Franc Ferdinand je odlučio da promeni put i da poseti bolnicu, u kojoj je bio njegov ranjeni pomoćnik. Njegova kola naišla su direktno na mladog Gavrila Principa, koji je pucao na njega, smrtno ga ranivši, kao i njegovu suprugu Sofiju.

Da smo znali da će od onoga šta smo uradili nastati svetski rat, niko od nas ne bi to učinio. Ali naši motivi su bili čisti. Radili smo to iz ubeđenja, a za to, definitivno, nema kajanja.

Principa i Nedeljka Čabrinovića policija je uhvatila i saslušala i na kraju su dali imena svojih kolega zaverenika. Svi muškarci su proglašeni krivima. Prema austrougarskom zakonu, prestupnik mlađi od 20 godina nije mogao biti streljan. Nedeljko Čabrinović, Gavrilo Princip i Trifko Grabež su stoga dobili maksimalnu kaznu od dvadeset godina, dok je Vaso Čubrilović osuđen na 16 godina, a Popović na 13 godina zatvora u Terezinu.[2]

Nije mi bilo milo kad je Vidovdan, posle kraćih letnjih kiša, osvanuo potpuno vedar. Da bih što neprimetnije mogao da nosim bombu i revolver, bio sam rešio da ogrnem pelerinu. Ali čovek u pelerini na toplom junskom suncu za vreme dolaska prestolonaslednika može u očima policije i detektiva biti sumnjiv. Međutim, drugog izlaza nisam mogao naći. Zabacim pelerinu na leđa i pođem na kej. Usput odvrnem bombu i zatvarač bacim preko plota u nekakav korov na uglu Adžemovića i Logavine ulice... Bombu stavim u desni džep kaputa, a otkočeni revolver u levi. Što sam se više približavao keju bio sam sve više uzbuđen.

Popović je oslobođen kada su saveznici u novembru 1918. pobedili Centralne sile, pošto je odslužio četiri godine svoje 13-godišnje kazne.

Kasniji život[uredi | uredi kod]

Popović je 1922. godine završio Filozofski fakultet u Beogradu i sa mesta direktora Učiteljske škole u Jagodini dolazi u Užice. Postavljen je maja 1938. za direktora Državne mešovite učiteljske škole u Užicu. Ukazom Ministarstva prosvete avgusta 1940. Cvetko Popović je premešten iz Užica za direktora Učiteljske škole u Skoplju. Preživeće još jedan rat, a od 1946. biće zaposlen kao etnolog i kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu,[7] sve do penzionisanja 1962.[2]

Noć uoči 50. godišnjice ubistva nadvojvode 1964. Popović je prisustvovao predavanju o atentatu u Sarajevu, ali nije prisustvovao nijednoj manifestaciji širom grada povodom obilježavanja godišnjice. Citirano je da je rekao da ne bi učestvovao u atentatu da je znao da će to dovesti do rata.[8]

Povodom obeležavanja 55. godišnjice tog događaja u junu 1969. Popović, tada star 73 godine, dao je intervju podsećajući se na atentat.[9][10]

Cvjetko Popović je umro u Sarajevu 9. juna 1980. godine u 84. godini.[2]

Knjige[uredi | uredi kod]

  • Sarajevski Vidovdan, 1914.

Reference[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]