Rusko-turski rat (1877–1878)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Rusko-turski rat 1877.–1878.
Plevna monument.jpg
Spomenik Plevna blizu zidina Kitaj-grada u Moskvi
Datum 24. april 1877.-3. mart 1878.
Lokacija Balkan, Kavkaz
Ishod
Casus belli nacionalno buđenje na Balkanu
Sukobljeni
Flag of Russia (1668).svg Rusija
Civil Flag of Serbia.svg Kneževina Srbija
Flag of the United Principalities of Romania (1862 - 1866).svg Kneževina Rumunjska
Flag of the Principality of Montenegro.svg Kneževina Crna Gora
Samara flag.png Bugarski dobrovoljački odredi
Ottoman flag.svg Osmansko carstvo

Rusko-turski rat 1877.-1878. bio je jedan u nizu Rusko–turskih ratova, između Carske Rusije i Otomanskog carstva.

Korijeni rusko-turskog rata 1877.-1878. bili su u nacionalnom buđenju balkanskih naroda, kao i nastojanju Rusije da izbije na Crno more, da nadoknadi teritorijalne gubitke koje je pretrpjela tijekom Krimskog rata. U Rusko-turskom ratu iz 1877-1878, Rusija i Srbija udružile su se protiv Turske oko borbe za Bosnu i Hercegovinu. Rusija je odnela pobedu, ali uspesi postignuti Sanstefanskim mirom (1878) ograničeni su Berlinskim kongresom (1878), kojeg su nametnule zapadne sile.[1]

Neposredni rezultat rusko-turskog rata bio je potpuna nezavisnost tadašnjih kneževina; Rumunjske, Srbije i Crne Gore, koje su i dotad imala de facto suverenost, ali su nakon rata i formalno proglasile nezavisnost od Osmanskog carstva (do tad im je sultan formalno bio suveren). Nakon gotovo pet stoljeća turske vladavine (1396.-1878.), ponovno je uspostavljena bugarska država, Kneževina Bugarska, pokrivajući zemlje između Dunava i Planine Balkan (osim Sjeverne Dobrudže koja je pripala Rumunjskoj).

Indirektna posljedica rata bio je i Berlinski kongres, kojim je dopušteno Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu, kao i Ujedinjenom Kraljevstvu da okupira Cipar, dok je Ruskom Carstvu pripojena Južna Besarabija i kavkaska oblast Kars.

Historijske prilike prije izbijanja rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Položaj kršćana unutar Osmanskog carstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Članak 9. Pariškog mirovnog ugovora iz 1856., kojim je završen predhodni Krimski rat, obavezao je Osmansko Carstvo da ono treba dodijeliti jednaka građanska prava kršćanima kao i muslimanima. Sultanovim ediktom - Hatt-ı Hümayun, načelno su postali ravnopravni svi stanovnici Osmanskog carstva, muslimani kao i ostalo nemuslimansko stanovništvo.[2] Tim ukazom je ukinut između ostalog i jizy (porez zbog nesluženja vojske), te je istovremeno i ne-muslimanima bilo je dopušteno služenje vojnog roka.[3]

Međutim u Osmanskom carstvu ostalo je još puno toga diskriminatorskog, tako su neki ključni aspekti Zimmi statusa (odnos prema nemuslimanskom stanovništvu) zadržani, tako se na primjer svjedočenje kršćana protiv muslimana nije prihvaćalo na sudovima, a to je praktički osiguravalo imunitet muslimanima za kaznena djela koja bi počinili protiv kršćana. Premda su na lokalnoj razini, odnosi među različitim vjerskim zajednicama bili u većini slučajeva i nadalje dobri i u najmanju ruku toleratni, ipak je ova sudska praksa potaknula najgore dijelove muslimanskog društva da se okoriste nastalom situacijom. Zloupotrebe su bile najgore u regijama koje su imale pretežito kršćansko stanovništvo, a to se uglavnom nalazilo u evropskom dijelu Carstva, gdje su lokalne vlasti često vrlo otvoreno podupirale takve akcije, kao preventivno sredstvo za držanje kršćana u potpunoj pokornosti.[4]

Drugi veliki uzrok pogoršanja stanja u Osmanskom carstvu, bio je veliki financijski pritisak na ispražnjenu carsku blagajnu, koja je podigla niz velikih inozemnih kredita s visokim kamatama zbog Krimskog rata. Unatoč brojnih fiskalnih reformi, carstvo je tonulo u sve veće dugove i privredne teškoće. Stanje se dodatno zakompliciralo, kod se trebalo primiti više od 600 000 muslimanskih čerkeza, koje su Rusi protjerali iz Kavkaza i sa crnomorskih luka sjeverne Anatolije te iz Constanţe i Varne.[5]

Libanonska kriza 1860. god.[uredi - уреди | uredi izvor]

Libanonski maronitski seljaci koje su pobudili lokalni kršćanski svećenici, pobunili su se 1858. godine, protiv svojih feudalnih gospodara (Druza) i uspjeli su uspostavti svoju seljačku republiku u južnom Libanonu. Zbog tog su se manje više svi Druzi (i zemljoposjednici ali i obični seljaci) pobunili protiv Maronita tako da se sukob pretvorio u građanski rat. Iako su obje strane pretrpjele gubitke, ipak ostaje činjenica da je oko 10 000 Maronita masakrirano od strane Druza.[6]

Ovi događaji imali su odjeka i u Siriji, gdje je lokalno muslimansko stanovništvo Damaska krenulo u napade na svoje susjede iz kršćanskih manjinskih zajednica, tako da je oko 5 000 do 25 000 ljudi pobijeno u odmazdama, između ostalih nastradali su američki i holandski konzuli, time su ti događaji dobili i međunarodni značaj.

Pod prijetnjom evropske intervencije, osmanske vlasti uspjele su zavesti red. No i nakon toga uslijedila je intervencija francuskih i britanskih snaga.[7] Evropske sile tražile su da sultan imenuje kršćanskog guvernera u Libanonu, čija će kandidatura također ići preko sultana, ali kojeg trebaju odobriti i evropskih sile.

Ustanak na Kreti 1866.-1869.[uredi - уреди | uredi izvor]

Manastir Moni Arkadio na Kreti

Ustanak na Kreti, desio se zbog dva najvažnija razloga: neuspjeha Osmanskog carstva da uspješno provede reforme koje bi poboljšale život stanovništva i zbog želje većine Krećana za "Enosisom" (sjedinjenje s Grčkom).[8] Ustanici su vrlo brzo stekli kontrolu nad cijelim otokom, osim u pet gradova u kojim su se utvrdili muslimani. Naslovi i tekstovi u grčkim novinama koji su tvrdili da muslimani masakriraju Grke, imali su odjeka i proširili se diljem Evrope. Istovremeno je regrutirano na hiljade grčkih dobrovoljaca koji su poslani na otok. Početkom 1869. ustanak je ugušen, ali je nakon njega Porta bila prinuđena dati neke ustupke lokalnom stanovništvu, a to je bilo; uvođenje otočke samouprave i povećanje prava kršćanskog stanovništva. Od cijelog Ustanka na Kreti, vjerojatno najpoznatiji događaj postao je opsada manastira Moni Arkadio, u kojem se utaborilo oko 150 kretskih grčkih ustanika, uz oko 600 žena i djece, okruženih snagama od oko 23 000 kretskih muslimana i osmanskih vojnika. Nakon višednevnih krvavih borbi s velikim brojem žrtava na obje strane, ustanici su se predali kad ima je ponestalo municije, nakon predaje su svi pobijeni.[9]

Važnost Kretskog ustanka, na kraju se svela na brutalnost njegova gušenja od strane Osmanskog carstva, i veliki interes poličke elite koji je taj događaj izazvao po cijeloj Evropi, naročito u Velikoj Britaniji, nakon ustanka narasla je osjetljivost britanske političke javnosti za pitanja položaja potlačenih kršćana u Osmanskom carstvu.

Promjena odnosa snaga u Evropi[uredi - уреди | uredi izvor]

Raspored evropske ravnoteže snaga, koji je ustanovljen 1856. dobrano je uzdrman 1859. kad su se Francuska i Austrija zaratile oko Italije. Na to su se nadovezali bismarckovi ratovi za ujedinjenje Njemačke; pobjednički rat protiv Austrije 1866. godine i Francuske 1870. godine. Tako da je Austro-Ugarska ostala jedina dominantna sila u srednjoj Evropi. Britanija se istrošila svojim sudjelovanjem u netom minulom Krimskom ratu, a u to vrijeme njihova pažnja bila je skrenuta na narasle probleme oko irskih pitanja, tako da su odlučili da se ne miješaju u probleme oko evropske ravnoteže snaga.

Bismarck pak nije želio raspad Osmanskog carstva, jer bi to moglo dovesti do stvaranja rivalstva, koje bi kasnije moglo dovesti do rata. Dok je Francuska Napoleona III. podržavala pobunu u Poljskoj, protiv Rusije. Rusija je pak činila sve da ponovno povrati pravo da ima Crnomorsku flotu i zajedno s Francuskom činila sve da poveća svoj utjecaj na Balkanu pomoću novih panslavenskih ideja po kojim bi svi Slaveni bi trebao biti ujedinjeni pod ruskom vodstvom, a to se je moglo ostvariti samo tako da se razbiju dva carstva u kojima su živjela većina ne-ruskih Slavena; Austro-Ugarsku i Osmansko carstvo.

Stanje na Balkanu[uredi - уреди | uredi izvor]

Odnos snaga u Evropi direktno se odražavao na stanje Balkana. Osmanska administracija bila je sve slabija tokom cijelog 19. vijeka, tako da je središnja vlada povremeno gubila stvarnu kontrolu nad cijelim provincijama. Reforme koje su Osmanskom carstvu nametale evropske sile, rezultirale su gotovo nikakvim poboljšanjima za kršćansko stanovništvo, istovremeno tim reformama nije bio zadovoljan ni veći dio muslimanskog stanovništva. Zbog tog je Bosna i Hercegovina pretrpjela najmanje dva vala pobuna od strane lokalnog muslimanskog stanovništva, posljednja se zbila 1850. godine

Otto von Bismarck

Nakon nemira u prvoj polovici 19. vijeka Austrija se otresla briga te je tražila priliku za svoju dugogodišnji politiku ekspanzije na zemlje Osmanskog carstva. Službeno autonomne, ali de facto nezavisne kneževine; Srbija i Crna Gora tražile su priliku za proširenje na područja naseljena njihovim sunarodnjacima. U Crnoj Gori je vladao ambiciozni knjaz Nikola, kad je izbio ustanak (pretežno pravoslavnih kršćana) u Hercegovini 1875., Crnogorci su odmah požurili pomoći svoje susjede, i objavili rat Osmanskom carstvu. Ubrzo nakon toga planuo je ustanak u Bugarskoj. Pritješnjen tim događajima a i zbog velikog pritiska javnosti, i srpski knez Milan Obrenović objavio je rat Osmanskom carstvu 1876. godine.

Balkanska kriza 1875.-1876.[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1873. godine pa nadalje Osmansko carstvo bila je suočene s razdobljem suša i pojave gladi u Anadoliji, što je dovelo do masovnih pojava siromaštva i nezadovoljstva. Zbog tog su izostali porezni prihodi, sve je do dospjelo do kulminacije u oktobru 1875. godine, kad se carska blagajna toliko ispraznila, da je osmanska vlada proglasila bankrot.

Ustanak protiv osmanlija buknuo je u Bosni i Hercegovini u ljeto 1875. Glavni razlog za nezadovoljstvo stanovništva, bilo je teško porezno opterećenje koje im je nametnula središnja vlast gladna nasušnje potrebnih novaca. Obje susjedne kneževine Crna Gora i Srbija ubacile su svoje naoružane skupine. Unatoč nekim kasnijim mjerama za smanjenjem poreza, ustanak se nastavio i nakon 1875. godine i na izvjestan način služio kao okidač za Bugarski ustanak u aprilu 1876. godine.

Bugarski ustanak iz 1876.[uredi - уреди | uredi izvor]

Od jeseni 1875., osmanske vlasti su postale svjesne da se nešto kuha i da je pobuna na vidiku. Zbog toga su povećali broj svojih patrola na Dunavu i poslali više špijuna i svojih doušnika i provokatora po cijeloj Bugarskoj, koji su uspjeli napraviti znatnu štetu u ustaničkoj organizaciji.[10] Ustanak u Bugarskoj bio je djelo relativno male grupe nacionalista. Oni su na taj način željeli ishoditi brzu i potpunu nezavisnost, po uzoru na predhodne ustanke Srba i Grka, i oni su računali na pomoć Rusije i Srbije.[11] Pobuna u Bosni i Hercegovini ubrzala je tok događaja, ustanici su mada nedovoljno pripremljeni željeli iskoristiti osmansku okupiranost događajima u Bosni i Hercegovini. Ali se ubrzo ugasio, nakon toga ustanak je planuo u središnjoj Bugarskoj, i ovaj je bio loše pripremljen i vrlo loše vođen, sa gomilom nepotrebnih akata nasilja prema muslimanskom stanovništvu.

Konstantin Makovski Bugarske žrtve, slika koja opisuje teror bašibozuka u Bugarskoj

Osmanlijama su nedostajale jedinice redovne vojske zbog problema na sjeverozapadu, tako da su se morale koristiti neregularnim dobrovoljačkim Bašibozuk jedinicama pri gušenju Bugarskog ustanka (11. maj - 9. jun 1876). Ti odredi bili su sastavljeni uglavnom od muslimanskih stanovnika iz Bugarske, od kojih su mnogi bili čerkeske izbjeglice protjerane iz Kavkaza ili Krimski Tatari protjerani tokom Krimskog rata. Zbog toga takvi odredi nisu pravili razlike između aktivnih ustanika i pasivnih lokalnih seljaka, već bi pobili sve na što bi naišli i tako su gušili ustanak pobunjenika. [12]

Vijesti o masakrima u Bugarskoj do Britanije su stizale posredstvom misionara, novinara i diplomatskih predstavnika na Balkanu. Britanska štampa je podigla veliku galamu opisujući bugarski užas uz brojne reportaže o hiljadama nezaštićenih kršćana zaklanih od strane fanatičnih muslimana. Američki misionari su procjenjivali da je ubijeno oko 15 000 ljudi, Bugari su pak izašli s procjenama od 30 000 do čak 100 000 ubijenih.

Srpsko-turski rat i diplomatske igre oko njega[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Carigradske konferencije
  • Srbija te odmah zatim Crna Gora su 30. juna 1876., objavile rat Osmanskom carstvu.
  • 8. jula 1876. godine, održan je važan sastanak u dvorcu Reichstadt u Češkoj, između Rusije i Austro-Ugarske. S ruske strane predstavnici su bili car Aleksandar II. te ministar vanjskih poslova knez Aleksandar Gorčakov, a s Austro-Ugarske car Franjo Josip I. i grof Gyula Andrássy. Ovaj tajni dogovor nije rezultirao nikakvim službenim dokumentom - koji bi potpisle obje strane, ali je usmeno navodno dogovoreno slijedeće; Rusija je pristala dati podršku austrijskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, a Austro-Ugarska je u zamjenu za to pristala da Rusija povrati Južnu Besarabiju (izgubljenu za posljednjeg Krimskog rata), kao i to da Rusija anektira luku Batumi na istočnoj obali Crnog mora, kao i na buduću bugarsku autonomiju.[13]
  • Tokom jula i augusta, loše pripremljena i loše opremljena srpska vojska, pomognuta od ruskih dobrovoljaca nije uspjela postići neke uvjerljivije rezultate, te nije uspjela odbiti tursku ofenzivu na Srbiju. Tako da se 26. augusta, Srbija obratila evropskim silama da posreduju za okončanje rata. Zajednički ultimatum evropskih sila prisilio je Visoku Portu na jednomjesečno primirje i početak mirovnih pregovora. Turske mirovne uvjete su evropske sile odbacile kao pregrube. Početkom listopada, nakon isteka primirja, turska vojska nastavila je svoju ofenzivu, tako da je srpski položaj ubrzo postao očajan. Zbog toga je 31. oktobra 1876. Rusija dala ultimativni zahtijev Turskoj da mora obustaviti neprijateljstva i potpisati novo primirje sa Srbijom u roku od 48 sati. Uz zahtjev je uslijedila i djelomična mobilizacija ruske vojske (20 divizija). Turski sultan je zbog tog prihvatio uvjete ultimatuma.
  • Za rješavanje krize organizirana je 31. 11. decembra 1876. godine, Carigradske konferencije velikih sila u Carigradu (na koju Turci nisu bili ni pozvani). Raspravljalo se o jednom kompromisnom rješenju, kojim bi se dala autonomija Bugarskoj i Bosni i Hercegovini pod zajedničkom kontrolom europskih sila. Turci su pak pronašli način da diskreditiraju rezultate konferencije. Na dan zatvaranja konferencije 23. decembra, usvojili su svoj prvi ustav kojim se garantiraju jednaka prava za vjerske zajednice unutar carstva, na temelju toga Turska je donijela odluku da je rezultati konferencije uopće ne zanimaju.
  • 15. januara 1877. godine, Rusija i Austro-Ugarska potpisale su pismeni sporazum kojim su potvrdili raniji usmeni dogovor iz Reichstadta u julu 1876., tim sporazumom je Austro-Ugarska obećala svoju neutralnost u predstojećem ratu koju bi povela Rusija.
  • 31. marta 1877. godine, Rusija je uspjela uvjeriti evropske sile da potpišu Londonsku Konvenciju, kojom se tražilo od Turske da uvede one reforme koje je sama najavila. Ali su evropske sile bile te koje bi nadgledale rezultate reformi, te ukoliko se situacija ne popravlja, zadržavaju pravo "da izjave da je takvo stanje stvari nije u skladu s njihovim interesima kao ni Evrope u cjelini". No Turci su se osjećali dovoljno osnaženi i odbacili su taj prijedlog s obrazloženjem da se njime krši Mirovni ugovor iz Pariza.

Na kraju je 24. aprila 1877. godine, nakon gotovo dvije godine uzaludnih pregovora, Rusija je objavila rat Osmanskom carstvu.

Ratne pripreme[uredi - уреди | uredi izvor]

12. aprila 1877. godine Rumunjska je dala dozvolu da ruske trupe prođu preko njenog teritorija i napadnu Turke, zbog tog su Turci granatirali rumunjske gradove na Dunavu. Kao odgovor na to 10. maja 1877. godine Kneževina Rumunjska, koja je tad bila pod formalnim otomanskim suverenitetom, proglasila je svoju nezavisnost. [14]

Ishod ovog rata je bio nepredvidiv. Rusi su mogli poslati na Balkan veću vojsku: čak oko 300 000 vojnika, jer im je to bilo na dohvat ruke. Osmanlije su pak imale oko 200 000 vojnika na Balkanskom poluotoku, od kojih su njih oko 100 000 bili posade utvrđenih garnizona, tako da im je ostajalo oko 100 000 vojnika za vojne operacije. Osmanlije su imali prednost dobro utvrđenih gradova, kao i potpunu kontrolu plovidbe po Crnom moru, te u brojnim riječnim brodovima na Dunavu. [15] Njihova prednost bila je i u vrlo modernom oružju koju su netom kupili od Britanaca, Amerikanaca i Nijemaca.

Ruska vojska prelazi Dunav, slika Nikolaja Dmitrijeva-Orenburgskog 1883

.

Osmanski u Carigradu vrlo je loše procijenilo stvarne ruske namjere, oni su držali da će Rusi glavni udar izvršiti kod delte Dunava i duž crnomorske obale, gdje je najbliži i najlakši put prema Carigradu, unatoč tome što bi im na tom putu stajale najsnažnije i najbolje opskrbljene turske utvrde. Nasuprot tome u gornjem dijelu Dunava, samo je utvrda Vidin imala značajniju posadu na čelu s Osman pašom, koji se upravo vratio u Vidin, nakon što je porazio Srbe u njihovu nedavnom ratu protiv Osmanskog carstva.

Ruska kampanja je bila bolje planirana, ali se previše oslanjala na tursku pasivnost. Presudna ruska pogreška bila je previše slanja vojnika u početku sukoba, već u junu na početku rata, kad su prešli Dunav, njihov ekspedicioni korpus brojao je oko 185 000, što je bilo svega nešto malo manje nego svih turskih snaga na cijelom Balkanu (oko 200 000 ljudi). Nakon zastoja u julu (kod Plevena i Stare Zagore), ruski generalštab shvatio je da nema rezerve za održanje napada te je prešao na obranu.

Tok rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Borbe pored mjesta Ivanovo-Čiflik

Na početku rata, Rusija i Rumunjska uništile su sve brodove duž Dunava i minirale rijeku, čime su htjele osigurati slobodan prijelaz Dunava ruskih snaga, bez otpora turske mornarice. Turski generalšatab nije dobro procijenio značaj ruske akcije. U junu je jedan manji ruski odred prešao Dunav u blizini delte, kod mjesta Galaţi, i uputio se prema tadašnjem Rusčuku (današnji grad Ruse). Na taj način su uvjerili (i obmanuli) osmanlije da će težište ruskog napada biti upravo tu na Dunavsko-crnomorskoj nizini.

Pod direktnom komandom general majora Mihajla Ivanoviča Dragomirova, u noći 27/28 juna 1877. godine ruski vojnici su izgradili pontonski most preko Dunava kod mjesta Svištov. Nakon kratke borbe u kojoj su Rusi pretrpjeli gubitke od 812 ubijenih i ranjenih vojnika [16] ruska vojska uspjela je ovladati drugom stranom Dunava i napala na osmansku pješadijsku brigadu koja je branila Svištov. U ovom trenutku ruske snage bile su podijeljene u tri dijela: istočne odred pod komandom prijestolonasljednika Aleksandra Aleksandroviča (budući ruski car Aleksandar III.), određen je za zauzimanje utvrde Rusčuk i osiguranje lijevog krila ruske vojske, zapadni odred, trebao je zauzeti utvrdu Nikopol, i osiguravati zapadni bok, a jurišni odred pod komandom grofa Josifa Vladimiroviča Gurka, trebao je brzim maršem zauzeti Veliko Tarnovo i prodrijeti do Planine Balkan , najznačajnije barijere između Dunava i Carigrada.

Nakon uspješnog ruskog prijelaza Dunava, Osmanski generalštab iz Carigrada naredio je Osman Nuri Paši da kao protumjeru zaposjedne utvrdu Nikopol, zapadno od grada Vidina i mjesta ruskog prelaska Dunava. Na maršu za Nikopol, Osman Paša je saznao da su Rusi već zauzeli Nikopol, tako da mu nije preostalo ništo drugo nego da zauzme grad Plevnu (današnji Pleven), sa svojih 15 000 ljudi, 19. jula. [17] Rusi su s oko 9 000 vojnika pod komandom generala Schilder-Schuldnera, stigli pred Plevna rano ujutro slijedećeg dana, tako je započela opsada utvrde Plevna.

Gazi Osman Paša

Osman Paša uspio je dobro organizirati obranu i odbio dva ruska napada s velikim brojem poginulih na ruskoj strani. U tom trenutku su se sukobljene strane izjednačile, a ruska vojska je bila vrlo obeshrabrena brojnim neuspjelim jurišima. Većina kasnijih analitičara smatra da bi Turci, da su tad izveli protunapad, pobijedili bi Ruse. Međutim za razliku od toga, Osman Paša se držao naredbi svog generalšataba i ostao u utvrđenom Plevenu.

Turska predaja kod Nikopola

Rusija nije imala više vojnika za slanje na Plevnu, pa su Rusi grad opkolili i zatražili od Rumunja dodatne snage. Ubrzo nakon toga, rumunjske snage prešle su Dunav i pridružile se opsadi grada. 16. augusta. Rusi i Rumunji su se snažno borili da osmanlijama ne dođe pomoć u Pleven, tek nakon što su ruske i rumunjske snage uspjele presjeći sve pravce opskrbe pao je Pleven. Istina Osman Paša pokušao je 9. decemba u samoubilačkom napadu razbiti rusku opsadu, čak je uspio probili prvu liniju ruskih rovova. No nakon ranjavanja Osman Paše, i glasina da je ubijen, u turskim redovima zavladala je panika. Zbog tog su se Turci povukli u grad izgubivši u uzaludnom pokušaju proboja 5 000 ljudi. Slijedećeg dana garnizon se predao.

Tad je i kneževina Srbija, objavila rat Osmanskom carstvu opet. U njihovoj vojsci je ovaj put bilo je puno manje ruskih oficira nego prije, ali su oni ipak ovaj put imali puno više iskustva iz rata 1876.-1877. Srpskom vojskom zapovjedao je formalno knez Milan Obrenović (ali u stvarnosti je to bio general Kosta Protić, načelnik generalštaba). Planiranu ofenzivu na Sandžak i Novi Pazar Srbi su morali odbaciti zbog snažnog diplomatskog pritiska Austro-Ugarske, koja je na taj način željela spriječiti Srbiju i Crnu Goru da dođu u kontakt. Osmanska vojska ovaj put brojčano daleko slabija, ograničila se samo na pasivnu obranu utvrđenih položaja.

Do kraja neprijateljstava Srbija je uspjela zauzeti Ak-Palanku (današnju Belu Palanku), Pirot, Niš i Vranje.

Zauzimanje Grivice

Ruska vojska feldmaršala Josifa Vladimiroviča Gurka uspjela je ovladati važnim strateškim prijevojem na Staroj Planini -Šipka. Nakon pada prijevoja Šipka u ruske ruke velik broj osmanskih crnomorskih utvrda i gradova kao i jedinica u njima praktički je ispao iz ratnih zbivanja.

Pored ruske i rumunjske vojske (koja je mobilizirala oko 130 000 ljudi (10 000 je poginulo), na bugarskom frontu sudjelovao je i snažan finski kontingent te više od 12 000 dobrovoljaca iz Bugarske (Opalčenje), kao i brojne hajdučke čete.

Kavkaski front[uredi - уреди | uredi izvor]

Prijevoj Šipka nakon bitke

Rusi su na Kavkazu (u Gruziji i Armeniji) imali snage od oko 75 000 ljudi, pod zapovjedništvom velikog vojvode Mihajla Nikolajeviča guvernera Kavkaza. Osmanlije su na tom području imali vojsku od 80 000 ljudi na čelu s generalom Ahmed Muhtar Pašom.

Mnogi ruski komandanti u vojsci Mihajla Nikolajeviča bili su od armenskog porijekla, uključujući i generale Bejbut Šelkovnikova, Mihajla Loris-Melikova, Ivana Lazareva i Aršak Ter-Gukasova. Prvi je napao general poručnik Ter-Gukasov, koji je bio stacioniran u blizini Erevana , on je 27. aprila 1877. zauzeo pogranični grad Bajazid. Nakon pada Bajazida, ruske snage su napredovale dublje i zauzele cijelu regiju Ardahan 17. maja. Pri kraju maja ruske jedinice opkolile su utvrdu Kars, turskom garnizonu stiglo je pojačanje i oni su uspjeli odbiti napade. Ratna zbivanja u zapadnoj Armeniji teško su se odrazila na lokalno armensko stanovništvo. Otomanske vlasti nahuškale su Kurde da za odmazdu napadnu Armence pored Bajazita i Alaškerta, u tim odmazdama pobijeno je oko 30 000 Armenaca.

U oktobru 1877., turska vojska krenula je u veliku kontraofenzivu protiv ruske vojske u regiji Adžarija. Do 19. jula snage pod vodstvom Muhtar Paše uspjele su ovladati planinskim visovima Adžarije. [18] U sljedećim mjesecima, ruske snage pod generalom Lazarevim pokušale su ponovno ovladati regijom, ali to nisu uspjele. Zatim je uslijedila druga turska ofenziva u oktobru koju je Lazarov odbacio i u protuudaru zauzeo čitavu regiju 15. oktobra. Turski gubici u borbama za Adžariju iznosili su 5-6 000 mrtvih ili ranjenih, sa više od 8 500 ratnih zarobljenika, dok je broj poginulih na ruskoj strani bio blizu 15 500. U februaru 1878. ruska vojska zauzela je turski grad Erzerum praktički bez otpora.

Završetak rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Intervencija velikih sila[uredi - уреди | uredi izvor]

Zbog britanskog pritiska Rusija je prihvatila ponuđeno primirje Osmanskog carstva 31. januara 1878., ali su se ruske trupe nastavile kretati prema Carigradu. Zbog tog su Britanci poslali flotu bojnih brodova, koja je trebala zastrašiti Ruse i spriječiti njihov ulazak u grad, i privoliti ih da potpišu Sanstefanski mir. Na kraju je Rusija podpisala Sanstefanski mir, 3. marta 1878. godine. Po odredbama tog mirovnog sporazuma Otomansko carstvo moralo je priznati nezavisnost Rumunjske, Srbije, Crne Gore te dati autonomiju Bugarskoj.

Ruska ekspanzija na Balkan, uznemirila je velike sile, tako da je ubrzo došlo do revizije San Stefanskog mira, kasnijim izmjenama klauzala mirovnog ugovora na Berlinskom kongresu. Glavna promjena koju je donio Berlinski kongres, bila je u smanjenju Bugarske (mnogi su se ipak preplašili tako velike slavenske države), te je ona podijeljena u skladu s ranijim sporazumima između velikih sila koji nisu dozvoljavali stvaranje velike slavenske države. Tako su bugarski sjeverni i istočni dijelovi postali su (i ostali) Kneževina Bugarska i Istočna Rumelija, a Makedonija je vraćena pod osmanski suverenitet.

Posljedice rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Bugarska[uredi - уреди | uredi izvor]

Svega nekoliko gradova, i vrlo malo sela bili su poprišta dugotrajnih bitaka, tako da su civilni gubici bili relativno mali. Nakon potpisivnja Mirovnog sporazuma iz San Stefana, Rusi su postavili svoj sistem vlasti u novoustanovljenu Bugarsku. Ruski vojnici, kozaci, kao i brojni bugarski dobrovoljci otpočeli su s teroriziranjem i progonima seljačkog muslimanskog stanovništva. U tim progonima po nekim procjenama stradalo je 260 000 do 262 000 muslimana, a gotovo pola milijuna izbjeglica pobjeglo je zajedno s turskom vojskom. [19]

Tokom sukoba brojni muslimanski vjerski i kulturni spomenici su objekti uništeni. Velika biblioteka starih turskih knjiga uništena kada je izgorjela džamija u Velikom Trnovu 1877. Većina džamija u Sofiji su sistematski uništene, sedam ih je minirano u jednoj noći u decembru 1878.

Treba napomenuti i to da je i kršćansko stanovništvo, naročito u početnim fazama rata, ako se našlo putu osmanske vojske također puno propatilo. To se zbilo nakon bitke kod Stare Zagore, kada su se snage generala Gurka, povukle nakon neuspjelog napada na Prijevoj Šipka. Sulejman paša dao je zapaliti grad Staru Zagoru, koji je u to vrijeme bio jedan od većih bugarskih gradova. Sulejman Paša je također za odmazdu po cijeloj dolini rijeke Marice dao povješati sve one bugarske seljake za koje bi se na bilo koji način posumnjalo da su pomogali Rusima (leševi su tako visjeli danima). Zbog toga je gotovo 100 000 Bugara izbjeglo na sjever na teritorij koji su već zauzeli Rusi.[20]

Trajne posljedice rata Crveni križ i Crveni polumjesec[uredi - уреди | uredi izvor]

Crveni križ i Crveni polumjesec

Ovaj rat izazvao je i sukobe i polemike oko amblema Međunarodnog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca koje se nastavljaju do današnjih dana. I Rusija i Osmansko Carstvo bili supotpisnici Prve Ženevske konvencije iz 1864., po kojoj je Međunarodni crveni križ, uzeo za svoj amblem zastavu neutralne Švicarske, i to je trebao biti jedini znak zaštite vojnih objekata i medicinskog osoblja za vrijeme rata. Međutim za vrijeme tog rata križ je podsjetio osmanlije na križarske pohode, tako da su oni izabrali kao zamjenu za križ - Crveni polumjesec. Taj amblem je na kraju postao simbol nacionalnih humanitarnih društava u većini muslimanskih zemalja, te je i službeno ratificiran kao simbol zaštite kasnijim Ženevskim konvencijama iz 1929. i 1949. godine.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. ENCIKLOPEDIJA Britanika, P-R. - Beograd: Politika: Narodna knjiga, 2005, str. 192
  2. Pogledajte puni tekst zakona Hatt-ı Hümayun
  3. P. J. Vatikiotis: The Middle East London, Routledge, 1997. str. 217 ISBN 0-415-15849-4
  4. "The Eastern question from the Treaty of Paris 1836 to the Treaty of Berlin 1878 and to the Second Afghan War (1879)" 2 Poglavlje
  5. Caroline Finkel, The History of the Ottoman Empire, str. 467, 2005, Basic Books
  6. C. Churchill: The Druzes and the Maronites under the Turkish rule from 1840 to 1860, London: B.Quaritch 1862., str. 219
  7. Stanford J. Shaw and Ezel Kural Shaw. History of the Ottoman Empire and Modern Turkey: Volume 2, Reform, Revolution, and Republic: The Rise of Modern Turkey 1808–1975. Cambridge: Cambridge University Press, 1977, str. 142–143 ISBN 0-521-29166-6.
  8. The Historical Journal, Vol. 3, No. 1 (1960), str. 38–55
  9. William James Stillman: The Autobiography of a Journalist, II Tom, Projekt Gutenberg eBook objavljeno 15. marta 2004.
  10. R.J. Crampton: Bulgaria, str. 206. Objavljeno 2007. Oxford University Press.
  11. Lord Kinross, The Ottoman Centuries, 1977, str. 509, Morrow Quill
  12. Robert Seton-Watson, Disraeli, Gladstone and the Eastern Question: A Study in Diplomacy and Party Politics. London: Macmillan, 1935, str. 58.
  13. V. P. Potemkin: History of world diplomacy XV century BC — 1940 AD
  14. Chronology of events from 1856 to 1997 period relating to the Romanian monarchy on Kent State University website, Ohio, United States
  15. A. J. Schem: The war in the East. An illustrated history of the conflict between Russia and Turkey with a review of the Eastern question (1878)
  16. Bayonets before Bullets: The Imperial Russian Army, 1861–1914, Bruce Menning, Indiana University Press, 2000, str. 57
  17. Frederick William von Herbert: The Defense of Plevna 1877, Longmans, Green, and Co, London, 1895., str. 131
  18. "Sovjetsko armenska enciklopedija, Erevan, Armenska SSR: Armenska Akademija Nauka 1974., str. 138.
  19. D. Hupchick: The Balkans 2002. str. 265, Palgrave
  20. Francis Vinton Greene: Report on the Russian Army and its Campaigns in Turkey in 1877-1878, D. Appleton and Company, 1879. str. 204

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]