Rusko-turski rat (1676–1681)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rusko-turski ratovi
Repin Cossacks.jpg
Datum 1676. - 1681.
Lokacija Ukrajina, Dnjepar
Ishod Neodlučeno
Sukobljene strane
Flag of Russia (1668-1693).svg Rusko Carstvo Ottoman flag.svg Osmansko carstvo
Gerae-tamga.png Krimski Kanat
Komandanti i vođe
Grigorij Romodanovski
Ivan Samojlovič
Mehmed IV.
Petar Dorošenko
Ibrahim Paša
Kara Mustafa Paša

Rusko-turski rat 1676.-1681. bio je rat između Carske Rusije i Osmanskog Carstva, i njihove vazalne države Krimskog kanata.

Rat je izbio zbog rastućeg osmanskog ekspanzionizma u drugoj polovici 17. vijeka. Nakon što su zauzeli cijelo Podolje (dio Ukrajine) za vrijeme Poljsko-turskog rata 1672.-1676., osmanlije su nastojali proširiti svoju vlast i na desni dio Ukrajine uz podršku svojih vazala, od 1669. to je bio i kozački hetman Petar Dorošenko.[1] On je svojom pro-turskom politikom izazvao nezadovoljstvo među mnogim ukrajinskim kozacima, tako da su oni izabrali Ivana Samojloviča (dotad hetmana lijeve strane Ukrajine) kao jedinog hetmana svih Ukrajinaca 1674. godine.[1]

Prva osmanska ofenziva na Čigirin i odbrana grada[uredi - уреди | uredi izvor]

Dorošenko se s tim nije pomirio, odlučio je uzvratiti, te je 1676. godine, okupio vojsku od 12 000 ljudi i zauzeo grad i utvrdu Čigirin, u to vrijeme sjedište kozačkog hetmana, računajući svakako i na pomoć tursko-tatarske vojske. Međutim su ruske i ukrajinske snage pod zapovjedništvom Ivana Samojloviča i Grigorija Romodanovskog opkolile Čigirin i prisilile Dorošenka na predaju.

Ostavivši garnizon u Čigirini, Rusi i Ukrajinci su se povukli sa lijeve obale Dnjepra. Turski sultan Mehmed IV. imenovao je Jurija Hmelnickog hetmanom desnog dijela Ukrajine, on je u to vrijeme bio sultanov zatvorenik . U julu 1677. sultan naredio je svojoj vojsci od 120 000 ljudi, pod komandom Ibrahim Paše da zauzme Čigirin.

Čigirin na karti Kijevskog vojvodsva, crtež Jana Janssona iz 1663.

Ibrahim Pašina vojska dospijela je pred Čigirin tek 4. augusta 1677., s druge pak strane snage Samojloviča i Grigorija Romodanovskog okupile su se 10. augusta, a 24. augusta izbile su na obale rijeke Sula, odakle su samo trebali prijeći rijeku da dođu do Čigirina. U borbama vođenim od 26. do 27. augusta, Rusi i Ukrajinci uspjeli su ukloniti osmanske straže i patrole na rijeci, tako da su je nesmetano mogli prijeći. Ruska i ukrajinska konjica napala je 28. augusta Ibrahim Pašin logor i zauzela ga, uz nanošenje teških žrtava osmanlijama. Zbog toga je slijedećeg dana, Ibrahim Paša prekinuo sa opsadom Čigirina i povukao se.[2]. Samojlovič i Grigorije Romodanovski napustili su Čigirin 5. septembra. Osmanska vojska izgubila je 20 000 ljudi a Ibrahim Paša je zatvoren po povratku u Carigrad.[3]

Drugi pohod na Čigirin i njegov pad[uredi - уреди | uredi izvor]

U julu 1678. osmanska vojska od oko 200 000 ljudi, kojoj je na čelu bio sam veliki vezir Kara Mustafa Paša ponovno je opkolila Čigirin.[1] Ruska i ukrajinska vojska, snage od oko 120 000 ljudi, uspjela je probiti turski vanjski obruč, ali su osmanlije već 11. augusta uspjele zauzeti Čigirin i razoriti ga.[1] Kad su uvidjeli uzaludnost svojih napora, Rusi i Ukrajinski kozaci povukli su se preko Dnjepra uz stalne borbe s osmanskim jedinicama koje su ih ometale kod povlačenja.

Mirovni ugovor[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon bojeva iz 1679.-1680. godine, Rusi su potpisali Mirovni ugovor iz Bahčisaraja 3. januara 1681., [1]po tom ugovoru rusko-tursko granica bila je rijeka Dnjepar.[4]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 "Russo-Turkish Wars of the 17th-19th Centuries" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia2.thefreedictionary.com/Russo-Turkish+Wars+of+the+17th-19th+Centuries. pristupljeno 19. 05. 2012. 
  2. Davies, Brian L., Warfare, state and society on the Black Sea steppe, 1500-1700, (Routledge, 2007), str. 160 ((en))
  3. Davies, Brian L.: Warfare, state and society on the Black Sea steppe, 1500-1700, str. 161 ((en))
  4. Paxton, John and John Traynor, Leaders of Russia and the Soviet Union, (Taylor & Francis Books Inc., 2004), 195. ((en))

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]