Krimske bitke

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rusko-turski ratovi
Golytsin GIM.jpg
Datum 1687. - 1689.
Lokacija Ukrajina, Krim
Zaraćene strane
Flag of Russia.svg Rusko Carstvo Ottoman flag.svg Osmansko Carstvo
Gerae-tamga.png Krimski Kanat
Komandanti i vođe
Vasilij Golicin

Krimske bitke 1687.-1689. (ruski: Крымские походы) je naziv za dvije vojne ofenzive na Krimski kanat[1] koje je Carska Rusija poduzela za vrijeme Rusko-turskog rata 1686.-1700., to je bio prvi pokušaj ruske vojske da dođe u blizinu Krima nakon 1569. Rusi nisu uspjeli, što zbog lošeg planiranja i problema sa komandiranjem, a što zbog objektivnih razloga kod prebacivanja tolikog broja vojnika kroz stepu.

Tok borbi[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što je potpisala ugovor o vječnom miru s Poljskom 1686., Carska Rusija postala je član protu-turske koalicije Svete lige[1] (Austrija, Mletačka Republika i Poljsko-Litavska Unija) kojoj je cilj bio protjerivanje Turaka na jug, nakon njihovog poraza u Beču 1683. (glavni dobitak ovog rata bio je oslobođenje ponajviše Mađarske iz okova osmanske vladavine). Rusiji je dopao zadatak 1687. da pošalje vojsku do omanske utvrde Perekop i da odbaci Krimske Tatare unutar njihova poluotoka.

Prva ofenziva na Krim[uredi - уреди | uredi izvor]

Carska Rusija skupila je armiju od oko 132.000 vojnika, koja je 2. maja 1687., krenula iz Ohtirke (današnja Ukrajina) na čelu s knezom Vasilijem Golicinom prema Krimu. Njima su se 30. maja pridružili Kozaci s lijeve obale Dona, hetmana Ivana Samojloviča (oko 50.000 ljudi) na ušću rijeke Samora gdje Dnjepar skreće prema jugu. Usred ljetnih stepskih vrućina, 180.000 ljudi, 20.000 kola i 100.000 konja, krenulo je nizvodno uz istočne obale Dnjepra. Tako velika masa ljudi, stoke i kola mogla se kretati samo po 10 km dnevno. Kad su Rusi stigli do rijeke Konskije Vodi, zapadne pritoke Dnjepra, ustanovili su da su Tatari zapalili stepu (a oni su planirali stepskom travom hraniti svoje konje). Nakon nekoliko dana marširanje preko spaljene zemlje, njihovi konji bili su potpuno iscrpljeni, uz to oskudjevali su s vodom. Tako da su se 17. juna odlučili vratiti ne dospjevši do svog konačnog odredišta Perekopa. Zbog toga je knez Vasilij Golicin smjenio Ivana Samojloviča, a na njegovo mjesto postavio Ivana Mazepa.

Rusi su 1688. godine izgradili vrlo modernu utvrdu Novobogoroditskoje na rijeci Samora u blizini srušene poljske utvrde Kodak na mjestu gdje Dnjepar skreće prema jugu.

Druga ofenziva na Krim[uredi - уреди | uredi izvor]

Knez Vasilij Golicin bio je planer i za drugu ofenzivu na Krim 1689. Na osnovu neslavnih iskustva iz prve ofenzive, mislio je da je glavni uzrok njegova neuspjeha bio u tom što je ofenziva iz 1687. počela prekasno usred ljetnih vrućina i da je zbog toga sporo napredovao kroz stepu. Zato je novi pohod otpočeo već u februaru 1689, glavninu njegove armije činili su ovaj put Moskovljani sa 117 446 vojnika i 350 topova. Njima su se 20. aprila pridružili kod utvrde Novobogoroditskoje, Kozaci sa nekih 30.000 – 40.000 ljudi pod komandom novog hetmana Ivana Mazepa. I ta armija kretala se istom rutom, kao i predhodna iz 1687., ali je marširala u šest odvojenih kolona i bila puno brža. Do 3. maja dospjela je do mjesta gdje se prva ekspedicija iz 1687. okrenula natrag. Već 15. i 16. maja napali su ih Krimski Tatari, kod mjesta Zelenaja i Černaja dolina. Tatari su napadali snažno i dobro, ali su se morali povući zbog ruske artiljerije. Ekspedicioni korpus je 20. maja stigao do Krimske utvrde Perekop.

Golicina je upašilo kad je vidio da je sva trava na tom području bila spržena, i činjenica da nema izvora pitke vode sjeverno od poluotoka, zbog tog je držao da neće moći dugo opsjedati utvrdu Perekop. Njegova slijedeća muka je bio jarak oko utvrde od 7 km koji su Tatari iskopali, činilo mu se nemogućim kroz taj jarak provući svoju artiljriju. Tako da je slijedećeg dana knez Golicin naredio povratak svoje vojske.

Rezultat[uredi - уреди | uredi izvor]

Krimske ofenzive iz 1687. i 1689. godine, djelomično su preusmjerile neke od osmanskih snaga u korist saveznika iz Svete lige. Međutim ruska vojska nije postigla svoj krajnji cilj, stabiliziranje južnih granica Rusije. Neuspješan ishod ove kampanje bio je jedan od razloga rušenja carice Sofije Aleksejevne.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]