Sovjetsko-turski rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Sovjetsko-turski rat
Segment Prvog svjetskog rata
Datum 1917. - 1918.
Lokacija Kavkaz, Istočna Anadolija
Ishod osnivanje novih država na Kavkazu
Mir u Brest-Litovsku
Mir iz Potia
Mir iz Batuma
Mirovni ugovor u Sèvresu
Teritorijalne
promjene
Podjela Osmanskog carstva
Sukobljene strane
Flag of the Russian Soviet Federative Socialist Republic.svg Ruska SFSR
 Ujedinjeno Kraljevstvo (od 1918.)
Armenija Armenija (od 1918.)
Flag of the Centrocaspian Dictatorship.svg Centralnokaspijska Diktatura (od 1918.)
Komuna Baku
 Osmansko Carstvo
Azerbejdžan Azerbejdžan (od 1918.)
 Njemačko Carstvo
Komandanti i vođe
Andranik Toros Ozanian
Friedrich von Kressenstein
Ilja Odišelidze
Georgij Kvinitadze
Enver Paša
Vehip Paša
Kerim Paša

Sovjetsko-turski rat 1917.-1918. je zapravo nastavak predhodnog ratnog sukoba s početka Prvog svjetskog rata - Kavkaske kampanje 1914.-1917. to je bio niz sukoba za vrijeme ruskog građanskog rata između turske vojske (i nihovih paramilitarnih snaga) i boljševičkih snaga sovjetske Rusije.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Isprva je Osmansko Carstvo podržavalo Vladimira Iliča Lenjina i njegovu oktobarsku revoluciju, jer se on predstavljao kao neprijatelj ruskog carizma, a Carska Rusija je bila historijski neprijatelj Turske, nakon što je on najavio da će Rusiju izvući iz imperijalističkog Prvog svjetskog rata, turska vlada obećala da neće napasti novonastalu boljševičku Rusiju.

Međutim, kad se sovjetska Rusija i nakon Lenjinova preuzimanja vlasti Rusija nastavila boriti, Turci su počeli gledati na boljševike kao prijetnju, poput svih ostalih iz Centralnih sila, i neprijateljstva su ponovno otpočela početkom 1918., osobito su se intenzivirala nakon što je Lav Trocki 10. februara 1918. napustio mirovne pregovore s centralnim silama u Brest-Litovsku. Osmansko Carstvo je ipak prekinulo sve vojne aktivnosti na teritoriju Rusije kad je Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika konačno potpisala Mir u Brest-Litovsku 3. marta 1918., i izašla iz Prvog svjetskog rata. [1]

No i nakon ispadanja Rusije iz rata na zapadu, dijelovi turskih oružanih snaga stali su otvoreno na stranu Bjelogardejaca protiv komunističke Crvene armije tokom ruskog građanskog rata. Ciljevi turskih akcija bili su južni dijelovi Rusije naseljeni muslimanskim stanovništvom od Crnog mora preko Kavkaza do Turkmenistana, Tadžikistana do Kirgistana na istoku. Osmanske vlasti i vojska su manje više poticali sebi naklonjene Basmačevske ustanike [2]sastavljene uglavnom od muslimana koji su se otvoreno borili protiv sovjeta ali i protiv carističkih nastrojenih pokreta i vojski i koji su u jednom trenutku imali 30 000 boraca.

Ratne operacije protiv Armenije, Gruzije i Azerbajdžana[uredi - уреди | uredi izvor]

Početkom 1918. godine ruska vojska na Kavkazu se sastojala samo od nekoliko hiljada dobrovoljaca i svega dvjesta oficira, jer su sovjeti su proglasili demobilizaciju. Prije svega godinu dana na istom frontu je bilo 500 000 vojnika (s obje strane). Veliki dio južnih teritorija zemlje ostao je bez obrane. Turci su pokrenuli ofanzivu u januaru 1918. Jedini ozbiljniji otpor pružala im je nabrzinu organizirana milicija novoosnovane Armenske Republike. Tako da je osmanska vojska vrlo lako i brzo već u martu 1918. zauzela Trabzon, Erzurum, Kars, Van i Batumi. Upravo tada u sredini te ofanzive je nova sovjetska vlada potpisala Brest-Litovski mir. Ratne operacije su nakratno stale.

Međutim je osmanski ministar rata Enver Paša imao je daleko veće ciljeve od toga, on je htio povratiti sve teritorije koje je Osmansko Carstvo izgubilo 40 godina prije toga. Zbog toga je on postao inicijator obnove ideje o osmanskoj dominaciji nad Središnjom Azijom, u tom cilju osnovao je Islamsku armiju. Ta armija brojala je 14 000 - 25 000 vojnika, i to uglavnom muslimana, većinom Turaka. Naredio je Islamskoj armiji da krene na tek osnovanu Demokratsku Republiku Armeniju a krajnji cilj mu je bio osvajanje Bakua. Toj novoj ofanzivi suprostavila se turska saveznica Njemačka, koja je držala zemlje južne Rusije svojom interesnom zonom (a to nije bilo ni u skladu s Brest-Litovskim mirom). U maju 1918. osmanska vojska je napala novoosnovanu Demokratsku Republiku Armeniju (osnovana 28. maja 1918. godine). Armenci su uspjeli u samo jednoj bitci nanijeti poraz Turcima, ali su nakon katastrofalnog poraza u Bitci kod Sardarapada u maju 1918. [3]izgubili sve kasnije bitke, pa im se vojska raspala. Na kraju su bili prisiljeni potpisati Mirovni sporazum iz Batumija 1918.

Armenski branioci za vrijeme bitke za Baku

Na dugoj strani je novoosnovana Demokratska Republika Gruzija zatražila njemačku vojnu pomoć (jer je bila njen proteže). Njemački ekspedicioni korpus došao je u Gruziju pod zapovjedništvom Von Kressensteina u junu 1918. [4]Zbog tog je Enver Pašina Islamska armija zaobišla Gruziju i prošla kroz Azerbejdžan. Došli su do Bakua i odatle izbacili Britance. Do kraja rata Turska je izgubila Palestinu, Siriju i Mezopotamiju, ali je uspjela zauzeli teritorije izgubljene u prethodnom ratu s Rusijom u istočnoj Anatoliji.

Rezultat[uredi - уреди | uredi izvor]

Turski napadi na Armensku Republiku, završili su Primirjem iz Mudrosa 30. oktobra 1918. Dvije godine nakon primirja sklopljen je Mirovni ugovor u Sèvresu 10. augusta 1920. Tim ugovorom trebala se oformiti Wilsonovska Armenija, sa istočnim dijelovima (Trabzon, Kars) koji nikad nisu ušli u sastav Armenije. Osmansko carstvo je izgubilo rat sa saveznicima, ali granice na Kavkazu nisu bile riješene. Nedugo poslije ovog rata izbio je novi Gruzijsko-armenski rat 1918. godine, pa odmah zatim i Armensko-azerbejdžanski rat (1918. - 1920.), odmah nakon toga uslijedio je Tursko-armenski rat, pa zatim Grčko-turski rat i Francusko-turski rat.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Russian Civil War" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Russian+Civil+War. pristupljeno 30. 05. 2012. 
  2. "Basmachi Revolt" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Basmachi+Revolt. pristupljeno 30. 05. 2012. 
  3. "Battle of Sardarapat" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Battle+of+Sardarapat. pristupljeno 30. 05. 2012. 
  4. "Caucasus Campaign" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Caucasus+Campaign. pristupljeno 30. 05. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]