Rusko-turski rat (1710–1711)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rusko-turski ratovi
Prut pohod in 1711-en.svg
Datum 1710. - 1711.
Lokacija Moldavija
Ishod Poraz Ruskog carstva (napuštanje utvrda Azov i Taganrog)
Sukobljene strane
Flag of Russia (1668-1693).svg Rusko Carstvo Ottoman flag.svg Osmansko carstvo
Gerae-tamga.png Krimski Kanat
Komandanti i vođe
Boris Šeremetev Baltadži Mehmet paša

Rusko-turski rat 1710.-1711. bio je za Rusko Carstvo samo južna epizoda puno većeg ratnog sukoba, tzv. Velikog sjevernog rata sa Švedskom i susjednim baltičkim državama.

Tok rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Rat između Rusije i Otomanskog carstva izbio je poslije ruske pobjede nad Švedskom u Bitci kod Poltave. Nakon poraza ranjeni švedski kralj Karlo XII. pobjegao je s bojnog polja, uz pomoć Austrije i francuskih diplomata, u grad Bender (Moldavija) pod okrilje turskog sultana Ahmeda III.

On je uspio uvjeriti sultana da objavi rat Rusiji 20. novembra 1710, s druge strane ruski car Petar Veliki, kao odgovor na tursko odbijanje, da im se isporuči Karlo XII., naredio je napad na Moldaviju, nadajući se da će to biti laka ofenziva jer će usput potaknuti lokalno kršćansko stanovništvo na ustanak. Ofenzivu na Moldaviju vodio je Boris Šeremetev, to je bila nabrzinu i loše organizirana kampanja, jer vojska od 38 000 vojnika imala municije za samo tri dana borbe.

Odlučna bitka ovog rata otpočela je kod mjesta Stanilešti, kod rijeke Prut, 18. jula 1711., gdje je rusku vojsku, koju je vodio sam ruski car Petar Veliki, dočekala puno brojnija vojska Velikog vezira paše Baltadži Mehmeta (oko 120.000 turskih vojnika i 70.000 Krimskih Tatara), opkolila je i porazila.[1] Petar I., nije imao izlaza i morao je zatražiti primirje.

Rat je završio 21. jula 1711. potpisivanjem Mira iz Pruta, po kojem je sultan u svojim zahtjevima prema Rusiji bio relativno umjeren i razočarao švedskog kralja Karla XII., koji je u tom vidio priliku za konačnu likvidaciju Rusije. Na osnovu klauzala tog ugovora, Rusija se morala povući iz Azova i Taganroga, porušiti nekoliko graničnih utvrda u tom dijelu. Car Petar Veliki, se također morao obavezati da se neće miješati u unutrašnje poslove Poljsko-litvanske unije (Država dviju naroda).

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]