Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Grb Tvrtka I Kotromanića
Historija Bosne i Hercegovine
Hronološki

Do 958
958–1463
(Srednjovjekovna Bosna)
1463–1878
(BiH u Osmanlijskom carstvu)
1878–1918
(BiH u Austrougarskoj)
1918–1941
(BiH u kraljevini Jugoslaviji)
1941–1945
(BiH u Drugom svjetskom ratu)
1945–1992
(BiH u Socijalističkoj Jugoslaviji)
1992–1995
(Rat u Bosni i Hercegovini)
1995–sadašnjost
(BiH danas)

Po temama

Vladari
Predsjednici
Privredna historija
Vojna historija
Židovi
Romi

Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878
Datum ljeto 1878.
Lokacija Bosna i Hercegovina
Rezultat Pobjeda Austro-Ugarske, uspostava austro-ugarske okupacije nad BiH i Sandžakom
Casus
belli
Istočno pitanje, Berlinski kongres
Zaraćene strane
 Austro-Ugarska  Bosna i Hercegovina
Komandanti
Josip Filipović razni muslimanski feudalci

Godine 1878. su velike evropske sile u Berlinu, na znamenitom Berlinskom kongresu nastojale izbjeći veliki rat izazvan nezadovoljstvom Velike Britanije činjenicom da je Rusija Sanstefanskim mirovnim ugovorom stekla ogroman utjecaj na Balkanu. Na kongresu je odlučeno da se Sanstefanski ugovor stavi van snage, a jedna od odluka se ticala i Bosne i Hercegovine, koja je po Sanstefanskom ugovoru trebala dobiti široku autonomiju u okviru Otomanskog Imperija.

Berlinski Kongres je, pak, ostavio BiH formalno u sastavu Otomanskog Imperija, ali je zato odlučeno da na teritoriju BiH i Sandžaka uđu austro-ugarske trupe kako bi zavele red i mir, odnosno spriječile zločine nad kršćanskim stanovništvom koje su bili povod hercegovačkom ustanku i rusko-turskom ratu.

Odluka Berlinskog kongresa je izazvala veliko nezadovoljstvo među muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine, posebno među feudalcima koji su se zabrinuli za svoje privilegije, kao i ponadali autonomiji po odredbama Sanstefanskog ugovora. Zbog toga je veliki broj njih odlučio austro-ugarskim okupacijskim snagama pružiti oružani otpor, a priključio im se dio regularnih turskih trupa.

Iako je otpor u nekim slučajevima bio žestok, i iako su austro-ugarske snage trpjele poraze i neočekivane gubitke, nejedinstvo, slabo naoružanje i organizacija ustanika je vrlo brzo dovela do poraza. Austro-ugarske snage su za dva mjeseca uspjele okupirati Bosnu i Hercegovinu.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Britanski povjesničar Noel Malcolm smatra da je Austro-Ugarska prilično nevoljno odlučila zauzeti Bosnu.[1] Naime, kad se još 1869. godine raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodećih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrássy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kallay, ekspert za povijest Južnih Slavena, koji je tada bio austrijski konzul u Beogradu. Ni jedan od njih dvojice nije želio da se Austro-Ugarska optereti sa još milijun-dva Slavena.[2] U tom slucaju proistekli bi problemi iz podvojenog ustava "dvojne monarhije": bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska, ili neko zajedničko tijelo? Ili bi bila pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868. godine stekla neku vrstu samouprave? Još znatno veći broj Južnih Slavena ojačao bi argumente onih Hrvata koji su zahtijevali samostalniji status za svoju zemlju. Jedni su od njih tražili da Hrvatska bude ravnopravan partner s Austrijom i Ugarskom (trijalizam), a drugi su težili za nezavisnom Hrvatskom. Ni jedan od tih planova nije bio po volji ni Beču ni Budimpešti. Ali za Austrougarsku bi bilo još gore kad bi se Srbija proširila, kad bi najprije pripojila Bosnu a onda potkopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srbijanska objava rata Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne.[1]

Tok operacija[uredi - уреди | uredi izvor]

20. srpnja sarajevske novine najavile su neminovnu austrijsku najezdu, a nakon četiri dana prve austrijske postrojbe su prešle preko rijeke Save. Na dan 27. srpnja muslimanski vođa Hadži Lojo poveo je svjetinu do namjesnikova dvora, pozvao garnizon na pobunu i nagnao namjesnika da otpusti nekoliko dužnosnika i osnuje "narodnu vladu". Vojni zapovjednik pobjegao je iz grada sa stotinu konjanika, ali su ga zarobili i doveli natrag da pomogne organizirati obranu od Austrijanaca. Hadži Loju su prihvatili vodeći pravoslavni svećenici, koji su bili sretni što se Bosna oslobađa osmanlijskog jarma, ali nisu željeli austrijski jaram. Održano je zajednicko muslimansko-pravoslavno slavlje. Na dan 2. kolovoza održana je parada muslimanskih dobrovoljaca zajedno sa "kršćanskom legijom", koja se uglavnom sastojala od pravoslavnih, sa svega nekolicinom katolika.[1]

"Juriš na sarajevski zamak"

Lojo je svojim akcijama uspio dići na noge muslimane i u drugim krajevima Bosne, tako da su njegove prilično loše organizirane postrojbe u raznim dijelovima zemlje brojile otprilike 40 000 ljudi.[3][4] S druge strane, Austrijanci su imali 82 000 vojnika. Njih oko 9400 sacinjavali su takozvane "okupacijske jedinice", čija je zadaca bila da udu u Bosnu i Hercegovinu iz Dalmacije i da čuvaju teritorij koji osvoje glavne udarne snage. Te glavne snage, pod zapovjedništvom Hrvata baruna Josipa Filipovića, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivši Banju Luku, Maglaj i Jajce.[1]

"Bitka za Sarajevo"

Na dan 16. kolovoza Austrijanci su nanijeli su težak poraz bošnjackoj vojsci u bici kod Klokota, nedaleko od Viteza, a 18. kolovoza stigli su do predgrada Sarajeva. Sutradan ujutro u 6 i 30 zapoceli su artiljerijski napad, a nakon toga su pješaci ušli u grad u kojem su na njih pucali "iz svake kuce, sa svakog prozora, sa svakih vrata... čak su i žene sudjelovale u pružanju otpora." Ali do 13 i 30 grad je bio osvojen, a Austrijanci su imali 57 mrtvih i 314 ranjenih. Vojska je nastavila napredovati kroz Hercegovinu i Novopazarski sandžak tijekom mjeseca kolovoza i rujna, a do 20. listopada zauzeta je cijela Bosna i Hercegovina. Osvajanje je potrajalo manje od tri mjeseca. S obzirom na očajno stanje većine cesta, gotovo da nije pretjerano reći da su Austrijanci zauzeli Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko im je trebalo da propješace kroz nju s kraja na kraj.[5][6][7]

Ukupni gubici Austrijanaca iznosili su 946 mrtvih i 3980 ranjenih vojnika.[1]

Posledice[uredi - уреди | uredi izvor]

U travnju 1879. sklopili su Austrijanci s otomanskim vlastima licemjeran sporazum, u kojem su neke klauzule bile poluistine, a neke čiste neistine. Sporazumjeli su se da sam "čin aneksije" neće "dovesti u pitanje vrhovnička prava Njegova Carskog Veličanstva Sultana"; da će turski novac ostati u optjecaju; da će se svi prihodi Bosne trošiti u samoj Bosni; da ce upravni aparat zaposliti turske službenike i rođene Bosance; da će muslimani uživati punu vjersku slobodu; da će se ime Kalifa-Sultana i dalje spominjati u molitvama petkom. Od svih tih obecanja jedino su se ova dva posljednja do kraja poštovala. Turski je novac povučen iz prometa, Bosna je prikljucena austrougarskoj carinskoj uniji (što je značilo da se prikupljeni prihodi mogu trošiti bilo gdje u carevini), a upravni aparat popunili su mahom građani Austro-Ugarske.[8][9]

Problem kome da se Bosna dodijeli na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj, bijaše riješen tako da je proglašena krunskom zemljom, što je značilo da njome neće vladati ni Austrija ni Ugarska, odnosno da će vladati obje u isti mah. Kad se 1881. godine austrijski car pridružio Savezu triju careva, jedna je od tajnih klauzula njihova ugovora glasila da "Austro-Ugarska pridržava sebi pravo da anektira te provincije u kojem god trenutku to bude smatrala shodnim".[10] Općenito uzevši, zadržana je otomanska upravna struktura gdje god se smatralo da dobro funkcionira, samo što su izmijenjena imena i osoblje: sandžaci su preimenovani u Kreise (okruge) a niže teritorijalne jedinice kaže ili kadiluci u Bezirke (kotare), na čelu kojih je stajao Bezirksvorsteher (predstojnik kotara). Medutim, Turci su za upravljanje cijelim teritorijem imali svega 120 službenika, a broj austrougarskih činovnika porastao je, kombinacijom birokratske temeljitosti i Parkinsonova zakona, do 1908. godine na 9533 zaposlena.[11][12][13]

Prvih nekoliko godina je bilo strahovitih poteškoca za novu upravu, primjerice potreba da se više od 200 000 izbjeglica vrate kući. Na nekim područjima povremeno bi izbijalo nasilje, napose u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora još svojatala. Godine 1879. ponovo je izbila pobuna oko Nevesinja, a 1881. izvršen je ozbiljan napad na vojne postrojbe kod Gacka, blizu crnogorske granice.[14]

Velik broj nepomirljivih protivnika novog režima je zauvijek napustio zemlju. Bijahu to mahom muslimani koji su pobjegli u Tursku - neki od njih nisu bili voljni iz religioznih razloga živjeti pod nevjernickom vlašcu, a drugi su se bojali pravde ili odmazde zbog strahota koje su počinili kršcanima tokom rata. Suvremeni povjesnicari se spore oko broja takvih iseljenika. Prema službenim podacima austrougarskih vlasti, izmedu 1883. i 1905. godine iselilo se 32 625 osoba a vratilo 4042.[15] Između 1906. i 1918. godine iselilo ih se još oko 24 000. Ali brojke se odnose samo na one koji su dobili službeno odobrenje da napuste zemlju - a zahtjevi za odobrenje morali su se podnositi tek nakon 1883. godine, kad su se vlasti zabrinule zbog velikog broja ljudi koji se iseljavaju da izbjegnu regrutaciju. U taj broj nisu uključeni oni koji su se iselili ilegalno, ni oni koji su pobjegli pre toga. Neki muslimanski povjesničari ustvrdili su da ukupan broj iseljenika iznosi oko 300 000. S druge strane, srpski historicari procjenjuju daje bilo otprilike 60 000 iseljenika, što znaci da prihvacaju službene statisticke podatke i dodaju 8000 ljudi za razdoblje izmedu 1878. i 1883. godine.[16][17][18] Čini se da bi vjerodostojniji bio broj od oko 100 000 osoba, ali je i opet rijec o pukom nagadanju.[1]

Bitno je napomenuti da se nisu iseljavali samo muslimani. Edith Durham, koja spada medu najpronicljivije strane promatrace i koja nije bila osobito naklonjena Austrijancima, navela je jednostavan razlog iseljavanju u prvom desetljecu 20. stoljeca: "Nadnice su bile niske. Seljaci su bili vrlo siromašni. U Americi su nadnice bile vrlo visoke pa su se tisuce ljudi iselile onamo. Oni su to pripisivali austrijskim vlastima, ali se to isto dogadalo i u Crnoj Gori... Posrijedi je bilo obicno ekonomsko pitanje ponude i potražnje."[19] Glavni je razlog kivnosti na Austro-Ugarsku medu kršcanskim seljacima taj što nikad nije došlo do velike agrarne reforme kojoj su se oni nadali.

U prve dvije godine izgradena je željeznicka pruga od hrvatske granice do Zenice (190 kilometara). Nakon tri godine produžena je pruga do Sarajeva (još 80 kilometara).[20]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Povijest Bosne - Noel Malcolm
  2. Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 20.
  3. Koetschct, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 90, 96, 102
  4. M. Mandic, Povijest okupacije, str. 30-31.
  5. Koctschct, Aus Bosniens letzter Türkenzeit, str. 102-109
  6. Abteilung für Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 450
  7. M. Mandić, Povijest okupacije, str. 64-71, 97-99.
  8. Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 2
  9. Shaw, History of ihn Ottoman Empire sv. 2, str. 192.
  10. Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 3.
  11. Koristan sažetak vidi kod Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 8, 26-32.
  12. O šerijatskim sudovima vidi A. Popovic, l'Islam balkanique, str. 276-277.
  13. Potpuni prikaz upravne strukture vidi kod Schmid, Bosnien, str. 54-60.
  14. Abteilung für Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 9-11.
  15. Schmid, Bosnien, str. 249-250.
  16. Bogicevic, "Emigracije muslimana";
  17. A. Popovic, L'Islam balkanique, str. 272.
  18. Ferdinand Schmid, koji nipošto nije želio precjenjivati broj iseljenika, držao je da ih se otprilike 8000 iselilo izmedu proglašenja zakona o služenju vojske u studenom 1882. i uvodenja odobrenja za iseljavanje u listopadu 1883. godine (Bosnien, str. 249).
  19. Edith Durham, Twentv Years, str. 163.
  20. Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 43-50.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]